Kao što smo već napomenuli, sa Pavlom Đurišićem je pošlo i nekoliko istaknutih Dražinih saradnika, među kojima Zaharije Ostojić, Mirko Lalatović, Luka Baletić, Dragiša Vasić, Pavle Novaković, načelnik obavještajne službe Vrhovne komande i drugi. Pavle Đurišić je znao za rad i djelovanje Sekule Drljevića. Zato je želio da ga iskoristi za svoje planove. Pregovori između Đurišićevih i Drljevićevih predstavnika održani su u Doboju, sredinom marta 1945. godine. Đurišić je bio opsjednut planom prebacivanja svojih snaga u Sloveniju, pa je tom cilju sve podredio. Zato je i prihvatio sve zahtjeve Drljevićevih pregovarača. Sa svoje strane je zahtijevao da Drljević odmah primi veću grupu teških ranjenika i bolesnika, kao i izbjeglica, a vojne snage, koje su bile angažovane u borbi protiv NOVJ, da kasnije pređu. Sporazum je potpisan 22. marta 1945. godine u Zagrebu. Po ovom sporazumu Đurišićeve snage su proglašene Crnogorskom narodnom vojskom pod komandom Sekule Drljevića, a Đurišić je određen za operativnog komandanta. Đurišić je priznao Crnogorsko državno vijeće, a Drljević se obavezao da obezbijedi ranjene, iznemogle i bolesne četnike. Đurišić je imao osnovni cilj da se oslobodi izbjeglica, bolesnika i ranjenika, čiji se broj stalno povećavao, naročito tifusara. Samim tim želio je da stvori mogućnost za veće akcije svoje vojske, koja je do tada dobrim dijelom bila usredsređena na praćenje i brigu o ranjenicima, bolesnim i iznemoglim licima, kao i da stvori uslove za lakši prelazak svojih snaga u Sloveniju.
I Drljević je imao svoju računicu. Želio je, prije svega, da razbije četničku ogranizaciju Draže Mihailovića i da stvori „svoju” vojsku koja je trebalo da mu posluži kao dokaz opravdanosti njegovog političkog koncepta o stvaranju „samostalne” i „suverene” Crne Gore.
Na vijest o sporazumu Đurišić – Drljević, Draža Mihailović je 23. marta reagovao raspisom svim četničkim komandama sa teritorije Srbije, u kome ih obavještava o Đurišićevom aktu, nazivajući ga izdajom „prema narodu, Kralju i ovoj komandi” (Vrhovnoj).
Prema sporazumu Đurišić-Drljević četničke snage je trebalo da se po mogućnosti prebace željeznicom u Sloveniju, odnosno da pređu na lijevu obalu rijeke Save, kod Slavonskog Broda i nastave kretanje prema Zagrebu, kao Crnogorska narodna vojska. Međutim, poslije Dražinih optužbi za izdaju i saradnju sa Drljevićem i ustašama, Đurišić mijenja pravac kretanja – naredio je pokret jedinicama desnom obalom rijeke Save u pravcu planine Motajnice i Lijevča Polja.
O promjeni pravca kretanja Đurišićevih snaga dr Sekula Drljević je odmah obavijestio dr Anta Pavelića, poglavnika NDH, napominjući da je Đurišiću sporazum poslužio kao varka da se oslobodi jednog dijela ranjenika i bolesnika, i zatražio da se silom oružja spriječi prelazak četnika u Sloveniju. Pavelić, koji je u sporazumu Đurišić-Drljević vidio šansu za političko i vojničko razdvajanje crnogorskih od srbijanskih četničkih jedinica, a u Đurišićevim jedinicama zaštitu od partizanskih snaga koje su sve više nadirale u svom pobjedonosnom hodu, prihvatio je Drljevićev predlog i već 4. aprila ustaše su od Banje Luke i Bosanke Gradiške sa motorizacijom radile da zatvore put četnicima na Lijevče Polju.
Stanje opšteg haosa u četničkim jedinicama nastalo je već tokom 6. aprila 1945. godine. Borbe na području Lijevča Polja smanjile su borbenu snagu četnika Pavla Đurišića. Prema jednom izvoru, u ovim borbama četnici su imali oko dvije stotine mrtvih i tri stotine ranjenih. Sve je manje bilo municije i želje za borbom, „hrane nije bilo ni za lijek”. Pjegavi tifus je i dalje harao. Umirali su i najbolji Đurišićevi komandanti, gubeći bitku i sa pjegavim tifusom. U takvoj situaciji Đurišić sa svojim komandantima pravi plan o forsiranju rijeke Sane i proboju ka Bihaću. Tada su se pojavili ljudi Sekule Drljevića, koji su pratili kretanje četničkih snaga. Na putu Banja Luka – Mrkonjić Grad, Đurišićeve patrole su 17. aprila 1945. zaustavile automobil u kome su se nalazili ustaški general Metikoš i ministar u tzv. vladi Sekula Drljevića Dušan Krivokapić. Oni su nosili poruku Sekule Drljevića i ustaša da se Đurišić vrati u sastav svoje vojske, koja je sa Lijevča Polja pošla tzv. „zelenašima” i da će svim četničkim jedinicama biti zagarantovan prelaz preko hrvatske teritorije.
Četničko rukovodstvo je steklo utisak da predstavnici Drljevića i ustaša govore iskreno, da su Hrvati riješili da iskoriste izuzetno težak položaj Đurišićevih jedinica da bi „spasavajući nas danas, sutra sa ovim pokušali da operu svoje višegodišnje zločine».
Uvjerenje u ustašku iskrenost pothranjivala je i činjenica što se najveći broj četnika Pavla Đurišića već nalazio pod okriljem Sekula Drljevića.
Glavnina četničkih jedinica Pavla Đurišića, brojni zbjeg, lakši ranjenici i bolesnici, poslije poraza na Lijevče Polju i predaje dr Sekuli Drljeviću bile su smješteni u kasarni u Staroj Gradiški. Ovim jedinicama nije oduzimamo oružje, ali su živjeli pod budnim okom ustaških snaga opkoljeni artiljerijom i tenkovima. Desetog aprila 1945. godine u Staru Gradišku je doputovao Sekula Drljević, sa senatskim grbom na kapi, da bi se obratio četničkim jedinicama i izbjeglicama. U svom govoru, Drljević ih je pozvao da budu vjerni samostalnoj Crnoj Gori, da nastave borbu protiv partizanskih snaga pod novom „crnogorskom narodnom i državnom zastavom” i uz pomoć ustaških snaga. Drljević je u svom govoru posebno apostrofirao da su samostalnost Crne Gore priznale dvije sile: Njemačka i Hrvatska.
Poslije Drljevićevog govora od glavnine četničkih jedinica Pavla Đurišića formirana je Crnogorska narodna vojska, po ugledu na vojsku stare crnogorske države, u jačini od jedne divizije podijeljene na tri brigade.
Pošto je izvršeno formiranje jedinica Crnogorske narodne vojske, svaki vojnik je dobio crnogorsku vojničku kapu, morao se obrijati i podšišati.
Četnička preformisana vojska u Crnogorsku narodnu vojsku prebačena je iz Stare Gradiške na prostoru Okučana i stavljena pod komandu 2. i 5. ustaškog zbora. Drljevićevi ljudi su izvršili podjelu ljudstva po nacionalnoj pripadnosti, tako što su vojnici i oficiri koji nijesu bili Crnogorci ili Hercegovci (pošto su tretirani kao Crnogorci) odvajani i predati ustašama. I pojedini četnici sa teritorije Srbije koji su pristupili jedinicama Đurišića izbjegli su sudbinu predaje ustašama tako što su, po nagovoru crnogorskih četnika, izjavili da su iz Crne Gore.
Obavještenje da će Sekula Drljević da posjeti četničke jedinice pod komandom Đurišića bilo je samo zavaravanje da se dobije u vremenu i opuste Đurišićeve jedinice kako bi ih lakše zarobili. Đurišić se sa svojim ljudima našao u klopci, opkoljen i bespomoćan. Zatim je komandant ustaškog logora pozvao Đurišića i predao mu spisak sa imenima trideset i tri oficira, zahtijevajući da se predaju, a da će ostaloj vojsci biti omogućeno da se uključi u sastav četničkih jedinica pod komandom Drljevića. Tako je Đurišić na prevaru odvojen od vojske, a prozivani oficiri su pojedinačno dovođeni u zgradu komande logora i stavljani pod stražu. Tako su snage Pavla Đurišića, nekoliko stotina njegovih biranih boraca i oficira, pale u ruke ustaša. Zatvorenim četnicima predstojao je tzv. prijeki sud, koji su formirale ustaše od Drljevićevih ljudi. Suđenje je trajalo oko tri minuta. Suđenje je završeno tako što je oko stotinu četnika vraćeno u zatvor, a ostali su raspoređivani u novoformirane jedinice Crnogorske narodne vojske.
ĐURIŠIĆ LIKVIDIRAN U JASENOVCU?
Kakva je bila sudbina Pavla Đurišića i njegovih najbližih saradnika i komandanata još nije pouzdano utvrđeno. Poznato je da je Đurišić sa svojim odabranim saradnicima, njih oko stotinu pedeset (po nekim autorima oko tri stotine) iz Stare Gradiške prevezen lađom u logor Jasenovac i po odobrenju Sekule Drljevića predat na milost i nemilost ustaši Filipoviću. Prema verziji svjedoka Hrvata, Đurišića, Vasića, Ostojića i Baćovića ustaše su na najzvjerskiji način umorili, a Pavla «ustaše živog zapalili”. U zagraničnoj četničkoj literaturi ima više verzija o tome kakva je bila sudbina Pavla Đurišića i jednog broja njegovih najistaknutijih komandanata i političkih ličnosti. Ipak, nameće se kao najvjerodosniji iskaz na saslušanju Ljube Miloša, poznatog ustaškog funkcionera u logoru Jasenovac. „Znam da je u Staru Gradišku stiglo oko 10.000 crnogorskih četnika pod komandom Đurišića. Tu je došao i Krivokapić i neki Agram sa još nekim Crnogorcima gdje su izdvojili Đurišića sa dvadesetak oficira i oko 150 podoficira i vojnika koji su kasnije brodom otpremljeni u Jasenovac. U Jasenovcu su po naređenju pukovnika Džala likvidirani. Samu likvidaciju izvršio je Pičili koji je bio zadužen za konačnu likvidaciju svih zatočenika…” (Koncentracioni logor Jasenovac, 1986. knjiga druga, str. 1018).
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
Izdvojeno3 sedmice