Povežite se sa nama

FELJTON

Dolazak u Trebavu

Objavljeno prije

na

Iz male bosanske varošice Rudo, 10. januara 1945. godine, Pavle Đurišić je naredio pokret vojske, komore i izbjeglica. Dva dana ranije Đurišić je naredio da se popale kamioni, kola i uništi sve što bi ometalo što lakši pokret, pa su kolone ljudi pošle kroz visoke sniježne namete pravcem: Gornje Rudance – Višegrad – planina Semić- Brankovići- planina Devetak – Olovo – Kladanj – planina Konjuh – Maglaj – planina Ozren – Trebava. Po visokim sniježnim planinama, u slabom odijelu i obući, bez dovoljne hrane i bez ljekova, duga četnička kolona obilazila je popaljena bosanska sela i porušene gradove, u kojima nije bilo žitelja. Kolona je išla prema Trebavi, odredištu koje su naredili Draža Mihailović i Vrhovna komanda. U blizini Višegrada jedna grupa četnika napustila je samovoljno kolonu i otišla za Sarajevo. Tako je nastavljeno osipanje. Prema svjedočenju učesnika, kolona se sporo kretala. Visoki snijeg i oštra planiska zima otežavali su kretanje, naročito ranjenika i zbjega. Mnogi su izgubili vezu sa glavninom i ostali zauvijek u bosanskim bespućima.

Gazeći duboki snijeg po planinama u sniježnim nametima oko planine Semić, dio četničke bolnice sa 41 ranjenikom i bolesnikom izgubio je vezu sa glavnom kolonom i pogrešno stigao u Rogaticu. Sa ranjenicima je bio dr Vasilije Golubović, koji je i pored naređenja da se vrati na Semić nastavio sa ranjenicima put prema Sarajevu. Na željezničkoj stanici Pale, kod Sarajeva, čitavu grupu ranjenika ustaše su izvukle iz voza i sve ih strijeljali i opljačkali.

Od planine Semić prema Brankovini, u dvodnevnoj borbi protiv ustaša četnici su pretrpjeli velike gubitke: pedeset mrtvih i stotinu ranjenih. Potom je sklopljeno primirje, koje je obezbijedilo četnicima nesmetan prolaz ka planini Devetak (141n/m), sjeverozapadno od Višegrada i Vlasenice, i sišli su u dolinu rijeke Bosne, na Maglaj. Do sukoba sa ustašama došlo je 14. januara 1945. godine, kod sela Sokolović, koje su četničke jedinice Omladinskog puka natjerale u bjekstvo.

Da bi sačuvao disciplinu u već fizički posrnulim i moralno uzdrmanim redovima, Pavle Đurišić je prije polaska iz Rudog naredio da svaki borac koji pokuša da pljačka ili otima od naroda bude na licu mjesta strijeljan. I pored takvog upozorenja, bilo je onih koji nijesu mogli da izdrže glad. Predrag Mišo Cemović, pratilac i rođak Pavla Đurišića, ostavio je o jednom takvom slučaju zapis:

„Jedno jutro na prilazima planine Devetak spazili smo jednog borca koji je izlazio iz jedne kuće nešto noseći. Stigli smo ga. Uzeo je nešto hrane ispred isto tako gladne i oskudne familije. Pavle je naredio da se strijelja. Na grudi smo mu zakačili ceduljicu na kojoj je pisalo: ‘Strijeljan radi pljačke’».

Glavnina četničkih snaga stigla je u bosansku varošicu Olovo 27. januara, na Savindan, bez borbe. Umjesto očekivanog susreta i obračuna sa ustašama, četnici su našli muslimansku miliciju, koja je održavala red u gradu. Sa četničkom kolonom stigla je i vojna muzika iz Podgorice, koja je na ulazu u Olovo „na najveće zaprepašćenje i meštana i naših odreda”, svirala četničke marševe. „Zaista čudna vojska: gine i svira”.

Iz Olova Peta četnička divizija kretala se desnom obalom rijeke Bosne, prema njenom donjem toku, kao lijeva četnička kolona i uspjela je da zauzme Kladanj, u kome se nalazio jedan partizanski odred. Poslije kraće borbe četnici su zauzeli varoš i došli do bogatog plijena u hrani, soli, oružju. Tu su četnici prvi put došli do ruskih puškomitraljeza. Partizanske snage su bile malobrojne i pretrpjele su osjetne gubitke u odstupnici preko rijeke Drinjače ka Šekoviću. Sjutradan došlo je do partizanskog protivnapada na Kladanj, iz koga su četničke snage Pete divizije poslije teških borbi uspjele da se izvuku. Inače, Peta divizija četnika Pavla Đurišića je tokom čitavog puta odstupnice od Rudog prema Trebavi služila kao pobočnica prema partizanskim snagama, koje su u Tuzli imale veliku koncentraciju, i bila je u čestim sukobima sa jedinicama NOVJ. Peta divizija je u svom nadiranju preko bosanskog Ozrena zarobila oko dvije stotine partizana, od kojih su većina ranije bili četnici, koji su ostali kod svojih kuća, ili su se vratili iz Sandžaka, pa su ih komunisti mobilisali. Desna četnička kolona kretala se prema Tuzli.

Pod zaštitom Prve četničke divizije, prorijeđene izbjeglice, komore i bolnice, prošle su kroz Maglaj. Na ustaše nijesu nailazile. Muslimansko stanovništvo sa kojima su se susretali sa podozrenjem i strahom je gledalo na četničke kolone, ali incidenata nije bilo.

Na mukotrpnom putu od Rudog do Maglaja znatno su se prorijedile kolone četnika – boraca, a naročito izbjeglica i bolesnih i ranjenih ljudi. Planinska klima, sa temperaturom i do minus 25 stepeni Celzijusa, slaba odjevenost, loha hrana i iznad svega pojava pjegavog tifusa, odnijeli su mnoge živote. Na čitavoj dužini puta kojim su se kretale četničke kolone ostajali su leševi. „Nije bilo ni vremena, ni mogućnosti da se mrtvaci zakopavaju u smrznutu zemlju. Jednostavno bi odgurnuli snijeg i u sniježnu rupu spustili mrtvaca, a povrh njega nabacali nešto granja i kamenja; pogreb bi bio završen…! Vuci i lisice pobrinuli bi se za sigurnost njegovog grobnog mira i tišine… Pri strašnoj studeni od 25 ispod nule, nošeni su bolesnici sa temperaturom od 40 stepeni… Usput su umirali kao muve sa potpunim znacima ludila u mnogim slučajevima!…

U prvoj polovini februara kolene četnika Pavla Đurišića stigle su na ušće rijeke Spreče u Bosni. Do tada je bilans stravičnog marša izgledao ovako: 3.000 bolesnika od pjegavog tifusa, koji se stalno širio i poprimao razmjere epidemije. Pošto ljekova nije bilo, Đurišić je naredio da se oboljeli od tifusa izdvoje, da im se odjeća pari, kako bi se suzbila ova opaka bolest – redovni pratilac vojske u ovakvim i sličnim uslovima. Na drvenom mostu preko rijeke Spreče napravljen je „frizerski kordon” – šišanje brada i kosa. Ovo naređenje je ispoštovano, jer niko sa dugačkom kosom ili bradom nije mogao da pređe most. I pored ovih zakašnjelih mjera pjegavi tifus se širio i svakodneno uzimao danak. Ljudi su umirali u strahovitim mukama, bez ljekova ili bilo kakve medicinske pomoći. Pored toga, u koloni se nalazilo oko 1.200 ranjenika. Broj mrtvih – pomrlih i izginulih u borbama procjenjivalo se na oko 2.300. Najveći broj žrtava bio je među izbjeglicama, što je i razumljivo, jer su pojedinci odstupali sa svojom roditeljima, starijim osobama, a nije bio rijedak slučaj da su i roditelji vodili sa sobom svoju djecu. I svi ostali učesnici ovog marša bili su krajnje iscrpljeni, razočarani i demoralisani.

Stravičnu sliku tifusa i iznemoglih lica upotpunjavali su vapaji onih koji su bili pošteđeni ove opake bolesti. Jedina njihova misao bio je hljeb. A, hljeba nije bilo. Ni papirni novac, ni zlato nijesu pomagali. Kako pronaći hljeb u planinskom bespuću ili u kućama siromašne nejači?

Tako su prorijeđene, izgladnjele, umorne i demoralisane četničke jedinice i brojne izbjeglice stigle na odredište – Trebavu.

Četničke jedinice i zbjeg su poslije tridesetpetodnevnog napronog marša nekoliko dana sredinom februara 1945. pristizale u Trebavu.

Četnička komanda Crne Gore i Boke još je gajila iluzije da će se susresti sa velikom srpskom vojskom Draže Mihailovića i Engleza. Ona je tokom čitavog kretanja od Podgorice do Trebave nastojala da pronađe Dražu i njegove jedinice. Međutim, Draža je preduhitrio Đurišića i iznenada sa svojom pratnjom od dvadeset konjanika posjetio je Đurišića u Trebavi. Draža ga je obavijestio da ga Englezi nijesu ni udostojili odgovora na predlog da im pošalje svoje borce za operacije protiv Njemaca, da ih Rusi razoružavaju i ubijaju i da «ni deseti deo snaga, koje su krenule iz Srbije, nije stigao ovde u Trebavu».

Đurišić nije prihvatio predlog Mihailovića da se jedinice vrate u Srbiju, odnosno Crnu Goru, «jer bi to značilo likvidaciju tri hiljade bolesnika, hiljadu i dvije stotine ranjenika i oko pet hiljada izbjeglica».

Đurišić je zbog nesuglasica sa Mihailovićem oko daljeg kretanja četničkih jedinica odlučio da se radio vezom poveže sa Milanom Nedićem i Dimitrijme Ljotićem. U depeši od 21. februara 1945. on je izrazio spremnost da sa oko 15.000 četnika iz Crne Gore, BiH i Srbije i oko 1.500 izbjeglica dođe u Sloveniju i stavi se pod njihovu komandu.

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VII):  Svjedok sudbine življenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Dnevni boravak, s visokim plafonima, najveća prostorija u kući, gde se uglavnom odvijao život, bio je svedok sudbine življenja na prostoru koji liči na distopijski mizanscen. Podovi u početku zemljani, a kasnije sa drvenim daskama, bili su zastrti krparama ili ovčijim krznima. Dominantno mesto u takvoj prostoriji zauzimaju: ognjište, kamin, zidane peći „furune“, i kasnije plehani šporeti, oko kojih su se okupljali članovi domaćinstva. „Masivna peć zidana nepečenom glinom i blatom, koja se kasnijim loženjem „ispekla“, oslanjala se jednom stranom na zid na kome je sa spoljne strane bio veliki otvor za ložište. Ona se sporo zagrevala ali je dugo držala toplotu“. Klasični kamin su posedovale salašarske kuće imućnijih domaćina. Za razliku od furune, ognjišta su bila na sredini dnevne sobe, sa sačom i čađavim verigama, na kojima je visio veći garav bakrač. Za ogrev se koristila kukuruzovina (kukuruzne stabljike, koren i šišarke od klipa), i nešto skromnije, grane od bagrema i topole. Pored ognjišta ili furune, gde su se nalazile drvene klupe i tronošci, uvek je bilo komotno, prostrano, široko, visoko. To je centralno i najvažnije mesto u kući, središte svakog druženja oko kojeg se okupljala porodica. Zidovi su okrečeni ili molovani posebnim valjcima sa cvetovima, listovima, raznim geometrijskim oblicima. Na zidovima okačeni fenjeri, uramljene porodične fotografije, lampe petrolejke, ikona, srp, sito i ukrasni tanjiri, pa čak i poneka opaklija i šubara.

Pored dnevnog boravka, postojale su i manje spavaće sobe koje se zimi nisu grejale. (Oni koji su spavali u hladnim sobama, pre odlaska na počinak, grejali su crep ili pečenu ciglu, koju su nosili u svoj krevet). U ručno pravljenim plakarima, zvanim šifonjeri, na kojima se nalaze dunje, držala se posteljina, heklani stolnjaci, peškiri. Spavalo se na slamaricama, dušecima punjenim kukuruznom komušinom, kasnije na primitivnim krevetima, ponegde sa ručno vezenom posteljinom. Jastuci, punjeni usitnjenom slamom ili kukuruzovinom, a kasnije perjem. Pokrivači su najčešće bili od kudelje, perina, ispunjena perjem ili ovčja koža. (Od maja do oktobra kuvalo se u letnjoj kuhinji. U tom periodu spavalo se u seniku za seno, a u vreme većih vrućina ispod neke voćke). Za goste je bila izdvojena posebna soba, ili kako se u Vojvodini zvala „čista soba“. („Domaćicu salaša ne može iznenaditi nezvani gost, jer se još izdaleka vidi, sem ako ne dođe noću“). Bila je to najlepše uređena prostorija, puna ženske duše. Ove sobe su davale poseban smisao i značenje porodici. U tom tajanstvenom prostoru žene su stvarale čaroliju magijom sopstvene igre. Romantične domaćice su kreirale ovaj prostor u skladu sa svojom čulnom osetljivošću prema stvarima, ljudima i događajima, kombinujući prefinjen stilski komad nameštaja sa dopadljivim modernim kičem. Razlika u enterijerima ne umanjuje autentičnost njihovog identiteta. Ovaj prostor je bio povlašćen u odnosu na druge prostorije na salašu.

U komotnom prostoru dvorišta nalazi se sve što je neophodno za funkcionisanje jednog domaćinstva: ambar, čardak za kukuruz, štala, posebne namenske kućice, letnja kuhinja sa stolovima i klupama, silos, plevara, obor i svinjci, kokošinjac, golubarnik, poljski đeram, ljuljaška za decu, stogovi sena. Tu su i stabla višnje, oraha, kajsije, dunje, jorgovana, nekoliko struka vinove loze i dud, kao zaštitnik vojvođanskih salaša. Čardak za kukuruz uvek je na vetrometini, a ispod njega svinjci. Bagrenje i bunar sa čistom, hladnom i pitkom vodom i valovom za napajanje stoke, bili su neizostavan deo ovog prostora. Bagrem je služio kao ogrev, kao zaštita od vetra i hrana za ovce i koze. (Bagremovo drvo, čvrsto i trajno, nezamenljivo je kao građa. Za obradu se koristi samo kad je sirovo, jer u suvu dasku teško je i ekser zabiti). Iza štale su đubrišta koja su, kao uslov za prinos svih poljoprivrednih useva, dragocena za svako domaćinstvo. Očekivano je da svako dvorište bude okićeno i cvećem: muškatle, kadife, georgine. Tu su i ručno rađene peščane kule. Imućniji su posedovali fijaker, čeze i sanke. I najzad, svaki salaš imao je svoj vetrozaštitni pojas od drveća koje se nalazi oko ili u samom dvorištu. Bili su to najčešće jablani, koji poseduju gracioznu krošnju, i mogu da narastu do trideset metara.

Skoro svaka kuća držala je ovce, svinje, živinu i nekoliko košnica pčela. Od krupnije stoke, imali su volove i konje (vranci, čilaši, riđani, mrkovi), dok je krava bila ređe u salašarskim stajama. Vremenom, ona postaje dominantna domaća životinja, bez koje se nije mogao zamisliti život. („Čuvamo 250 ovaca, imamo pedesetak krava. U jesen je malo teže, ali proleće kad svane onda je lepše. Život je težak, ali ga ne bi menjali nikada za drugo mesto“, priča Momčilo Popović, salašar). „Tek s prelaskom na stajski uzgoj stoke, posebno svinja i goveda, dolazi do značajnijeg razvoja salaša“. Volovi su bili osnovna radna stoka: snažni, izdržljivi, čija ishrana, nega i smeštaj nisu bili zahtevni. Konje nisu imali svi salašari. „Oni koji su ih držali, češće su to radili za diku, ponos i uživanje, a manje za rad“. Bili su tu i mačke i pulini, „koji su terali ovce da budu disciplinovane“. U okolini salaša bilo je zečeva, fazana, srna, lisica, kuna, šakala, jastrebova, divljih patki, bisernih morki, a na dimnjacima gnezda roda. Naizgled „mrtve“ stvari koje se nalaze u njihovom dvorištu, poseduju toliko topline, životne energije i svetlosti pune ljudske radosti; suživot i simbioza čoveka i okoline, odnosno međusobna zavisnost čoveka i prirode. Dvorišta su bila zatravljena, sa stazama od utabanih cigli.

Pokućstvo je bilo skromno. Dabome, to je zavisilo od načina života i materijalnog statusa familije. Jedna prosečno imućna porodica imala je u svom vlasništvu: uređaj za mlevenje žita, mašinu za obradu lana, hlebnu peć, razboj za tkanje platna, preslicu i vreteno, razne skulpture, satove, slike, svećnjake, kvalitetniji escajg… Sačuvati zimnicu u surovim uslovima nije bilo jednostavno. Zime duge, sa dosta snega i s niskim temperaturama. Žito se bez problema moglo sačuvati, dok je krompir, povrće, voće i ostalu zimnicu u teglama i flašama trebalo adekvatno uskladištiti. Za takve potrebe koristio se špajz, trap, podrum. U dalekim slikama uspomena i života naših predaka, trap se ne može ni obići ni zaobići, pogotovo u vremenima kad je bolje imati pun stomak nego puno srce. A šta tek reći za špajz, taj skriveni kutak ženske brige, spokojstva, nade i sigurnosti; bio je praznik za oči i dušu. Na desetine tegli različitih veličina i boja, prepunih raznoraznih slatkih i kiselih, ljutih i slanih đakonija.

Na jednom salašu živelo je više generacija. Otac, odnosno domaćin, bio je najveći autoritet i glava porodice. Domaćin je, uz potreban sklad mudrosti, menjao sudbine, pomerao i rušio granice, što je podrazumevalo odricanje, posvećenost, požrtvovanje, odgovornost i disciplinu svih članova porodične zajednice. On nije samo gospodar salaša i imanja, već stvaralac, borac, baštinik prezimena i porodične tradicije, čuvar kućevne tapije; uzor otmenosti, častan i čestit, pošten i prosperitetan, ugledan i sposoban. U takvom poretku stvarnosti postojala je utvrđena podela rada prema polu, uzrastu i sposobnostima. O svim poslovima odlučivao je domaćin kuće, dok je domaćica raspoređivala zaduženja ženskim članovima i deci. Povećanjem broja članova familije, proširivao se i stambeni prostor. Pored postojeće, gradile su se i nove kuće. Uprkos tome, to je i dalje bila jedna porodična zajednica, ali sa odvojenim stanom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VI): Između tišine i istine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Salaši, u beskraju panonske nizije, plodne i peskovite zemlje, sa bezbroj termalnih izvora i jezera, gordo i ponosno, kao figure na šahovskoj tabli, prkose od birvaktile, vaktu i zemanu. Kao nemi svedok vremena i dubinska istina života, u njhovom srcu i srce Vojvodine i svemira diše. (Pre Drugog svetskog rata, u okolini Subotice bilo je 11000, u Srbobranu 900 salaša. U bečejskom ataru, između 1890. i 1910. godine registrovano je 638 salaša. U Čeneju, između dva rata bilo je oko 440 salaša. Interesantan je i podatak da je do kraja devetnaestog veka na salašima živela čak polovina stanovnika Subotice, Radovan Balać, dnevni list „Danas“, 19.11.2021. godine). Odvajkada skriveni u prvobitnoj tradiciji, koja je svet zahvatala osećanjem nužnosti i opstanka, salaši se doimaju kao umetničke projekcije gorke istine o čovekovoj muci i tegobnom životu. Osećajni i otvoreni za svaku emociju, ni sami ne znaju koliko toga u sebi poseduju i skrivaju. U dubini istine koju salaši znaju o sebi, nastaje svet iz kojeg se ne može lako i brzo izaći; to je narativ o kojem se može naslućivati, i svet koji se između tišine i istine može lakše razumeti. Svima je zajedničko da je posvećenost životu u kojem su zaglavljeni, a određuje njihov svetonazor, jača od zdravorazumskog odnosa prema svetu i prirodi koji ih okružuju.

Pišem o salašima proteklih vekova, stalno nastanjenim, iako se dosta toga može podvesti i na one koji su bili samo sezonska staništa. U pokušaju skidanja vela tajne sa ove autentične pojavnosti, za koju sam mislio da je poznajem i razumem, očekivao sam gustinu i punu zbilju u pojašnjenju ovog fenomena, ali sam naišao na proređenu stvarnost i dosta praznine. Doduše, kultura zna da istina o bilo kojoj pojavi nema samo jednu stranu, a ta topla i ušuškana gnezda stoje iznad moje radoznalosti i ljudi kojima se diče, kao što ljudi stoje iznad svog rodnog mesta kojim se ponose. Ugrađeni u temelje tradicije, duhovnog i materijalnog nasleđa, tapiju na multietničnom prostoru Vojvodine oduvek su imali ljudi autentične istorije i kulture, puni duševnosti, koji teško podnose svaku promenu, svaku drugu stvarnost, tuđe navike. Čovekovo uzdizanje iznad zavičaja, pa samim tim i iznad salaša, nije samo prirodna činjenica, već duhovna dimenzija.

Salaši su mala svetla, orjentiri, oblici energije, ognjišta, mesta okupljanja i raskrsnice, sunašca pod nebrojivim zvezdama, svetli grobovi koje život i smrt, svetlost i senke dele. Taj ambijent, odakle se osmatraju sve četiri strane sveta, sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, samo je na tom prostoru celovit, osoben, moćan. Svaki poseduje svoj mali svet: svet traganja, stvaranja i otkrića, svet dobrote, istine, lepote i duhovnosti, ali i sumorno mesto svakodnevice mladih ljudi. Iz takvog ambijenta se rađaju talenat, vrline i sposobnosti, iskušenja, melanholija, gostoljublje. Uz posvećenost, odricanje i požrtvovanje, između neba i zemlje, nade i očekivanja, salaš su gradili poput mrava ili ptice koja pravi gnezdo: zrno po zrno, slamčicu po slamčicu, grančicu po grančicu. Bila je to čovekova potreba da se vine u njemu nedostupne prostore i da u njima potraži promenu, blagoslov, zbilju i radost, utehu i smisao, za svoj i život svoje porodice. („Komšija je salašarima uvek bio nešto više i važnije nego onima na selu i gradu“ – „Naš salaš“). Od prostora praznine, pravili su naseobine sudbine, i svoj jedini raj iz koga ih niko ne može isterati.

Ta neobična salašarska filozofija života uklanja svakodnevnu žurbu, nervozu, na neki ljupki način uvodi vas u smireniji i drugačiji poredak stvari. U suživotu i simbioza čoveka i okoline, odnosno čoveka i prirode, naizgled „mrtve“ stvari koje se nalaze u njihovom dvorištu, poseduju toliko topline, životne energije i svetlosti, pune ljudske radosti.

Etimološko poreklo reči salaš nalazimo u mađarskoj imenici szallas, koja ima više značenja: smeštaj, mesto, zgrada, pokretno naselje, farma. Pored ovih, ova mađarska reč ima i druga značenja: stati, osvojiti, okupirati, leteti. U širem smislu, salaš je poljsko imanje s kućom i pomoćnim objektima (staje, ambari, čardaci), dok je u građevinskom smislu – tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje. Slični pojmovi su bačija i majur. U analogiji sa sličnim objektima u kulturi zapadnih zemalja, bio bi to ranč ili farma. Gledano istorijski, kulturološki, tradicijski, semantički, etimološki, salaši su individualna gazdinstva, zatvorenog tipa, izdvojeni iz ruralno-urbanog kompleksa, u kome sve proizilazi iz unutrašnjih doživljaja članova domaćinstva i prirode.

Imanja na kojem se nalazio salaš bila su velika, što za vojvođanske prilike i nije toliko značajno. Parcele su, najčešće, bile veličine od pet do dvadesetak hektara. Salaši su prvobitno bili letnja staništa stočara, a vremenom su postajali stalne naseobine imućnih poljoprivrednika. Po osnovu primarne delatnosti, mogu se podeliti na stočarske, poljoprivredne, vinarske i mešovite salaše. Vinarskih je bilo najmanje, i uglavnom su se nalazili na peskovitom zemljištu, pogodnom za gajenje vinove loze. Doduše, nema salaša gde se nije držala stoka. Salaši se razlikuju i po tome što su jedni bili nastanjeni cele godine, a drugi samo u sezoni poljoprivednih radova.( Pojedini publiciste dele ove naseobine na dva tipa: salaš polutana ( vlasnik je bio imućniji seljak polutan) i salaš farmskog tipa (vlasnik je bio biroš – najamnik).

Stalno nastanjeni salaši, funkcionalni, svedenih oblika, uramljeni topolama, jasenom i bagrenjem, imali su, manje više, identične sadržaje. Veličina kuće za stanovanje (uglavnom prizemne), zavisila je od imovnog stanja domaćina. Kako dobri poznavaoci prilika u Vojvodini kažu, bio je to „prepoznatljiv tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje, bez puta, vode i struje“. Mogle su biti dvodelne ili trodelne, najčešće bez podruma, sa većom verandom, sa stubovima ili ogradom od metala ili drveta. Građene su od prirodnog materijala koji se mogao naći na tom prostoru ili u bližoj okolini: čerpić, nepečena cigla, sušena na vetru i suncu, i tzv „pleter“ smesa (isitnjena slama i trska, zemlja (glina) i voda). Ono čemu su posebno poklanjali pažnju bili su spoljni zidovi kuće, sa malim prozorima, i fasadom okrečenoj u belo. (Ovakvo krečenje imalo je dvostruku funkciju: estetsku i dezinfekcionu). Termoizolacija im je bila prioritet: zimi da čuva unutrašnju toplotu, a leti da hladi. Sve do sredine prošlog veka, krovovi su bili od trske, a potom sa crepom. Prilikom izgradnje kuće vodilo se računa o tome da „začelje bude okrenuto severu, a čelo, na jugu“. Na tako podignutoj kući prozori i vrata bili su na južnoj strani, gde se formira dvorište. Inače, postoje tri tipa takvih objekata: „ kuća na brazdu“, „preko kuće“ i „kuće na lakat“. (Salašarske kuće viših socijalnih slojeva nosile su pečat i obeležja bogatstva i raskoši i, kao takve, ličile na minijaturne dvorce). Na čelu kuće, do krova, ugravirana godina izgradnje objekta. Na krovu visok odžak. Dabome, ovakvom univerzalom konceptu kuće svaka nacionalna zajednica je dodavala nešto svoje, čime je bila originalna i posebna. U suštini, sve salašarske kuće za stanovanje imale su isti koncept svrhe i sadržaja.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Snaga ljubavnog pisma bila je impresivna i presudna. Strast i čežnja fokusirane naracije, u ritualizovanom poretku života, bila je dovoljna za žensku osećajnost. Moć pisma je da pokrene dobru energiju i otvori dubinsku istinu života, u kojima se skrivaju tragovi veličanstvene hipersenzibilnosti i skrivene podsvesti. U potrazi za voljenim bićem, lepota reči, njena postojanost i upornost, dobija impuls potvrde života i vitalnosti. Darovi srca i duše, sugestivna jasnoća i uverljivost igre, postaju trajnost odnosa vrednog smisla života i srećne budućnosti. Pisma su se pisala dok krvni sudovi nisu stizali da prate nalete unutrašnjih tokova emocije; plamen steže golim rukama, izvesnost živi od neizvesnosti. Iz tamnih i skrivenih tokova podsvesti sudaraju se nada i očajanje. Nad njima plešu anđeo gordosti i demon propasti. Bio je to izazov podeljene realnosti kod svakog aktera koji je pisao i slao pismene poruke. Nit koja prožima sva pisma bila su inspirisana najsnažnijom silom koja pokreće svet – ljubavlju.

Istorija je prepuna zanimljivih pisama koja se odnose na izjavljivanje ljubavi. Nema slavnog imena koje se nije našlo na spisku autora i pošaljioca. Kako su voleli i o ljubavi pisali štampane su mnogobrojne antologije u milionskim tiražima, u kojima su se našla njihova najlepša ljubavna pisma na jednom mestu: Najlepša ljubavna pisma slavnih muškaraca; Najromantičnija ljubavna pisma slavnih pisaca; Najlepša ljubavna pisma izuzetnih žena; Pisma velikih književnika; Ljubavna pisma poznatih ličnosti; Najlepša ljubavna pisma svih vremena... Neki tragovi ovih pisama ostaće zauvek neizbrisivi. U silnoj raskoši i lepoti poetsko-proznih izraza, svako pismo je imalo svoju doslednost, jasnoću i dostojanstvenost, sa poetikom koja se prelivala iz najsenzibilnijih osećanja njihovih stvaralaca, od njihovih običnih dana u njihove neobične stihove, iz njihovih ingenioznih stihova u nežna, kratka i duga, setna i drhtava ljubavna pisma.

U ambijentu koji je bio sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, ta tradicionalna utemeljena pojavnost imala je i neka svoja nepisana pravila. U brzopletom i naivnom pohodu osvajanja ženskih srca, pisma su više slali muškarci nego devojke. Ipak, bez literarnog talenta, kakav zahteva jedno ljubavno pismo, devojke su za to angažovale svoje najbolje drugarice koje su bile veštije u građenju pesničkih slika. („Pisala sam za najboljeg druga, komšiju, za rođaka. A ja, nikad ne napisah svom dečku jedno emotivno i srceparajuće pismo. Strah da otvoreno pokažem šta osećam ili da mi neće biti adekvatno uzvraćeno, bili su razlozi za takvu moju apstinenciju“, ističe anonimna čitateljka, u jednom ženskom časopisu. „Od dara za pisanje moj drug je imao olovku i blok za jamb. Pišući za njega pisma postala sam tajni obožavalac njegove djevojke, a kasnije i supruge“, beleži u svojoj ispovesti na svoju mladost, M. A. iz Podgorice). Ako pisma nisu slata poštom, onda su njihovi prenosioci bile diskretne i poverljive osobe. Bez straha da će to pismo pročitati neko nepoželjan, devojke su bile opuštene i staložene. U suprotnom, zastiđene moralnošću koja je striktno određivala granice normalnog, otvaraju se ona poslednja vrata koja je u svakoj bajci rizično, i po život opasno, otvarati. Zato je uručenje pisma bilo, koliko tvorevina duha, toliko sreće i veštine; to je trebalo biti nevidljivo i sitnim zvezdama na nebu. „Kad pošaljem pismo poštom, sama od sebe bežim, a kad se pojavi poštar sama sebe sustižem“. („Po slanju pisma osetiš kako dodiruješ svoju samoću, kako ti se telo javlja, kosti od mesa razdvajaju. Duša te drma, potresa; odazivaš se na glasove za koje nisi znao da u tebi, ućutkani, u živom zaboravu traju, uveren u realnost bola, u zbilju patnje i suza“, seća se autor ljubavnog pisma iz Beograda).  Ako su poslata poštom, poštari su nastojali da čuvaju devojačke tajne. To je bila njihova otmenost i normalnost. Inače, za takve namene birale su se najlepše koverte, dok je papir, veštim devojačkim crtežima, više ličio na slikarsko platno sa najlepšim motivima tanane osećajnosti. ,,Pisanje je za mene bio pravi ritual. Pažljivo sam birala boju, dezen, sliku, pa čak i miris pisma, vodeći računa da ne pošaljem dva puta za redom koverat iste boje. Onda bih tekst prvo pisala tehničkom olovkom u bloku, a nakon ispravljanja grešaka i korigovanjem delova koji mi se baš i nisu dopali, penkalom prepisivala na ružičaste, žute ili crvene listove“, objašnjava poznata slikarka svoju tehniku pisanja. Jednostavnim jezikom rečeno, kreativnost je bila polazna tačka svakog ljubavnog pisma. Svi ti rituali su prenošeni sa kolena na koleno.

Ova čežnjiva komunikacija, sa skrivenim duhovnim korenjem svog nadahnuća, nije bila obična. U njoj se ukrštala večnost, sugestivna jasnoća i uverljiva igra. Dovoljno za uživanje, premalo za potpunu sreću. Kakva je radost, strepnja i nadanja, držati u rukama neotvoreni koverat. Dakako, postoje i pisma posle kojih ne sviće. Ono što sadrži pismo pisano rukom, a što internet nikako ne može preneti, jeste vreme – vreme onoga ko piše i vreme onoga ko čeka pismo. To vreme nosi u sebi slojeve ličnog i prostornog pamćenja. „Neuporediv je osećaj iščekivanja pisma da ti stigne. Kao da hodaš po nečijim stopama u snegu do tople kuće, u kojoj ćete se jednom već susresti uživo. Ta pisma, puna darova srca i emocije, ljudske radosti i nezasite romantike, bila su mi značajnija od svih imejl, ili sms prepiski“. (,,Vazda mi je bilo drago zavući se u mamine stvari (normalno dok je ona na poslu) i čitati pisma koje je stari pisao dok je bio u vojsci“… Ovim pismima devojke i mladići branili su malo zemlje pod nogama i malo sunca u očima; ona su bila čovekova uteha za izgubljeni raj, ali i mera emocije srca i duše. Ona su bila sveta mesta u kojem je život dobijao svoje obrise kroz poetiku koja je prevazilazila mogućnosti njihovih stvaralaca. (Prema svedočenju pojedinih pesnikinja, one su svoj talenat prepoznale i preko pisanja ljubavnih pisama). Oni su svojom autentičnom kreativnošću i tajnim šapatom branili svoju mladost, šćućurene zvezde i mesec iznad sebe, ali i pokazivali ponorne tokove pometenog stanja duha i duboke emotivne neispunjenosti. (,,U njih sam utkala toliko emocije da mi se čini da ni sada, skoro četvrt veka kasnije, ne bih mogla nekome da napišem nekoliko ljubavnih rečenica, jer sam sve što sam mislila, želela, osećala tada prenela na papir. Bile su to bujice osećanja, koje su samo izvirale i nadolazile u talasima, preteći da me poplave“, napisala je jedna umetnica).

Živimo u delikatnom vremenu, u licemernom svetu koji je iz različitih razloga zaboravio neke dobre temeljne ljudske vrednosti. I sve to ne bi bilo toliko tragično, da ljubav, kao vrednost života, nije doista ugrožena, iako najbolje odražava prirodu ljudskog postojanja i smisao življenja. Gde nestade romantično, tajno i nepoznato, izvorno, nedirnuto, nevino, nehajno i naivno. Kao antropološka činjenica, ljubavna pisma su bila neponovljivi poetsko – lirski narativ i iskaz dragocene vrednosti, koji na literaran i stvaran način ispovedaju i trasponuju život u mikroesej, te se, ne bez razloga, smatraju delom naše pisane književne tradicije.

Digitalizacija, društvene mreže, savremena sredstva za komunikaciju podržavaju neke druge slike, nezamislive generacijama od pre samo nekoliko decenija. Današnji čovek je dresiran da racionalno promišlja o izazovima savremenog trenutka, u kojem bi „velike“ reči i patetične izjave delovale neprimereno. Živi se brzo, pa ko će pisati dugačko pismo, čekati danima da bude uručeno i onda još čekati na odgovor. Gde je i u kakvom mimohodu ljubav zalutala, gde je romantika nestala? Zanemarila se lepota, duh i duša stvaranja, koji u svim vremenima nastaju iz metafizičkog beskraja.

Ako ne u živoj komunikaciji, ljubavna pisma žive pokorno u senci svojih najbližih srodnika, starije generacije. Negde na tavanu, u podrumu, u nekoj kartonskoj kutiji ili staroj komodi. Ona se u tišini samoće, prepuna posthumne ljubavi, ne predaju, budući da u njima, kao u malim skrivenim tajnama, prošlost još uvek živi. Kao jedva čujni eho neke stare voljene pesme, te senke sećanja biće uvek moćne, nadahnjujuće i nostalgične.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo