Povežite se sa nama

FELJTON

Dolazak u Trebavu

Objavljeno prije

17 godina

na

Chetniks

Iz male bosanske varošice Rudo, 10. januara 1945. godine, Pavle Đurišić je naredio pokret vojske, komore i izbjeglica. Dva dana ranije Đurišić je naredio da se popale kamioni, kola i uništi sve što bi ometalo što lakši pokret, pa su kolone ljudi pošle kroz visoke sniježne namete pravcem: Gornje Rudance – Višegrad – planina Semić- Brankovići- planina Devetak – Olovo – Kladanj – planina Konjuh – Maglaj – planina Ozren – Trebava. Po visokim sniježnim planinama, u slabom odijelu i obući, bez dovoljne hrane i bez ljekova, duga četnička kolona obilazila je popaljena bosanska sela i porušene gradove, u kojima nije bilo žitelja. Kolona je išla prema Trebavi, odredištu koje su naredili Draža Mihailović i Vrhovna komanda. U blizini Višegrada jedna grupa četnika napustila je samovoljno kolonu i otišla za Sarajevo. Tako je nastavljeno osipanje. Prema svjedočenju učesnika, kolona se sporo kretala. Visoki snijeg i oštra planiska zima otežavali su kretanje, naročito ranjenika i zbjega. Mnogi su izgubili vezu sa glavninom i ostali zauvijek u bosanskim bespućima.

Gazeći duboki snijeg po planinama u sniježnim nametima oko planine Semić, dio četničke bolnice sa 41 ranjenikom i bolesnikom izgubio je vezu sa glavnom kolonom i pogrešno stigao u Rogaticu. Sa ranjenicima je bio dr Vasilije Golubović, koji je i pored naređenja da se vrati na Semić nastavio sa ranjenicima put prema Sarajevu. Na željezničkoj stanici Pale, kod Sarajeva, čitavu grupu ranjenika ustaše su izvukle iz voza i sve ih strijeljali i opljačkali.

Od planine Semić prema Brankovini, u dvodnevnoj borbi protiv ustaša četnici su pretrpjeli velike gubitke: pedeset mrtvih i stotinu ranjenih. Potom je sklopljeno primirje, koje je obezbijedilo četnicima nesmetan prolaz ka planini Devetak (141n/m), sjeverozapadno od Višegrada i Vlasenice, i sišli su u dolinu rijeke Bosne, na Maglaj. Do sukoba sa ustašama došlo je 14. januara 1945. godine, kod sela Sokolović, koje su četničke jedinice Omladinskog puka natjerale u bjekstvo.

Da bi sačuvao disciplinu u već fizički posrnulim i moralno uzdrmanim redovima, Pavle Đurišić je prije polaska iz Rudog naredio da svaki borac koji pokuša da pljačka ili otima od naroda bude na licu mjesta strijeljan. I pored takvog upozorenja, bilo je onih koji nijesu mogli da izdrže glad. Predrag Mišo Cemović, pratilac i rođak Pavla Đurišića, ostavio je o jednom takvom slučaju zapis:

„Jedno jutro na prilazima planine Devetak spazili smo jednog borca koji je izlazio iz jedne kuće nešto noseći. Stigli smo ga. Uzeo je nešto hrane ispred isto tako gladne i oskudne familije. Pavle je naredio da se strijelja. Na grudi smo mu zakačili ceduljicu na kojoj je pisalo: ‘Strijeljan radi pljačke’».

Glavnina četničkih snaga stigla je u bosansku varošicu Olovo 27. januara, na Savindan, bez borbe. Umjesto očekivanog susreta i obračuna sa ustašama, četnici su našli muslimansku miliciju, koja je održavala red u gradu. Sa četničkom kolonom stigla je i vojna muzika iz Podgorice, koja je na ulazu u Olovo „na najveće zaprepašćenje i meštana i naših odreda”, svirala četničke marševe. „Zaista čudna vojska: gine i svira”.

Iz Olova Peta četnička divizija kretala se desnom obalom rijeke Bosne, prema njenom donjem toku, kao lijeva četnička kolona i uspjela je da zauzme Kladanj, u kome se nalazio jedan partizanski odred. Poslije kraće borbe četnici su zauzeli varoš i došli do bogatog plijena u hrani, soli, oružju. Tu su četnici prvi put došli do ruskih puškomitraljeza. Partizanske snage su bile malobrojne i pretrpjele su osjetne gubitke u odstupnici preko rijeke Drinjače ka Šekoviću. Sjutradan došlo je do partizanskog protivnapada na Kladanj, iz koga su četničke snage Pete divizije poslije teških borbi uspjele da se izvuku. Inače, Peta divizija četnika Pavla Đurišića je tokom čitavog puta odstupnice od Rudog prema Trebavi služila kao pobočnica prema partizanskim snagama, koje su u Tuzli imale veliku koncentraciju, i bila je u čestim sukobima sa jedinicama NOVJ. Peta divizija je u svom nadiranju preko bosanskog Ozrena zarobila oko dvije stotine partizana, od kojih su većina ranije bili četnici, koji su ostali kod svojih kuća, ili su se vratili iz Sandžaka, pa su ih komunisti mobilisali. Desna četnička kolona kretala se prema Tuzli.

Pod zaštitom Prve četničke divizije, prorijeđene izbjeglice, komore i bolnice, prošle su kroz Maglaj. Na ustaše nijesu nailazile. Muslimansko stanovništvo sa kojima su se susretali sa podozrenjem i strahom je gledalo na četničke kolone, ali incidenata nije bilo.

Na mukotrpnom putu od Rudog do Maglaja znatno su se prorijedile kolone četnika – boraca, a naročito izbjeglica i bolesnih i ranjenih ljudi. Planinska klima, sa temperaturom i do minus 25 stepeni Celzijusa, slaba odjevenost, loha hrana i iznad svega pojava pjegavog tifusa, odnijeli su mnoge živote. Na čitavoj dužini puta kojim su se kretale četničke kolone ostajali su leševi. „Nije bilo ni vremena, ni mogućnosti da se mrtvaci zakopavaju u smrznutu zemlju. Jednostavno bi odgurnuli snijeg i u sniježnu rupu spustili mrtvaca, a povrh njega nabacali nešto granja i kamenja; pogreb bi bio završen…! Vuci i lisice pobrinuli bi se za sigurnost njegovog grobnog mira i tišine… Pri strašnoj studeni od 25 ispod nule, nošeni su bolesnici sa temperaturom od 40 stepeni… Usput su umirali kao muve sa potpunim znacima ludila u mnogim slučajevima!…

U prvoj polovini februara kolene četnika Pavla Đurišića stigle su na ušće rijeke Spreče u Bosni. Do tada je bilans stravičnog marša izgledao ovako: 3.000 bolesnika od pjegavog tifusa, koji se stalno širio i poprimao razmjere epidemije. Pošto ljekova nije bilo, Đurišić je naredio da se oboljeli od tifusa izdvoje, da im se odjeća pari, kako bi se suzbila ova opaka bolest – redovni pratilac vojske u ovakvim i sličnim uslovima. Na drvenom mostu preko rijeke Spreče napravljen je „frizerski kordon” – šišanje brada i kosa. Ovo naređenje je ispoštovano, jer niko sa dugačkom kosom ili bradom nije mogao da pređe most. I pored ovih zakašnjelih mjera pjegavi tifus se širio i svakodneno uzimao danak. Ljudi su umirali u strahovitim mukama, bez ljekova ili bilo kakve medicinske pomoći. Pored toga, u koloni se nalazilo oko 1.200 ranjenika. Broj mrtvih – pomrlih i izginulih u borbama procjenjivalo se na oko 2.300. Najveći broj žrtava bio je među izbjeglicama, što je i razumljivo, jer su pojedinci odstupali sa svojom roditeljima, starijim osobama, a nije bio rijedak slučaj da su i roditelji vodili sa sobom svoju djecu. I svi ostali učesnici ovog marša bili su krajnje iscrpljeni, razočarani i demoralisani.

Stravičnu sliku tifusa i iznemoglih lica upotpunjavali su vapaji onih koji su bili pošteđeni ove opake bolesti. Jedina njihova misao bio je hljeb. A, hljeba nije bilo. Ni papirni novac, ni zlato nijesu pomagali. Kako pronaći hljeb u planinskom bespuću ili u kućama siromašne nejači?

Tako su prorijeđene, izgladnjele, umorne i demoralisane četničke jedinice i brojne izbjeglice stigle na odredište – Trebavu.

Četničke jedinice i zbjeg su poslije tridesetpetodnevnog napronog marša nekoliko dana sredinom februara 1945. pristizale u Trebavu.

Četnička komanda Crne Gore i Boke još je gajila iluzije da će se susresti sa velikom srpskom vojskom Draže Mihailovića i Engleza. Ona je tokom čitavog kretanja od Podgorice do Trebave nastojala da pronađe Dražu i njegove jedinice. Međutim, Draža je preduhitrio Đurišića i iznenada sa svojom pratnjom od dvadeset konjanika posjetio je Đurišića u Trebavi. Draža ga je obavijestio da ga Englezi nijesu ni udostojili odgovora na predlog da im pošalje svoje borce za operacije protiv Njemaca, da ih Rusi razoružavaju i ubijaju i da «ni deseti deo snaga, koje su krenule iz Srbije, nije stigao ovde u Trebavu».

Đurišić nije prihvatio predlog Mihailovića da se jedinice vrate u Srbiju, odnosno Crnu Goru, «jer bi to značilo likvidaciju tri hiljade bolesnika, hiljadu i dvije stotine ranjenika i oko pet hiljada izbjeglica».

Đurišić je zbog nesuglasica sa Mihailovićem oko daljeg kretanja četničkih jedinica odlučio da se radio vezom poveže sa Milanom Nedićem i Dimitrijme Ljotićem. U depeši od 21. februara 1945. on je izrazio spremnost da sa oko 15.000 četnika iz Crne Gore, BiH i Srbije i oko 1.500 izbjeglica dođe u Sloveniju i stavi se pod njihovu komandu.

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXI): Hrabrost prerasla u legendu

Objavljeno prije

1 dan

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Bojana IVANOVIĆ-MILETIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Bojana, starija od sestara Ivanović, bila je student Ekonomske visoke komercijalne škole. U mladim danima priključila se borbi protiv režima i za socijalnu pravdu, pa je često hapšena. Bila je među prvim ženama koje su postale članice KPJ-a (1934).

Na Cetinju je bila jedan od organizatora demonstracija nakon ubistva studenta-revolucionara Mirka Srzentića. Na studijama u Zagrebu nastavila je ilegalni rad.

Kada je u Crnoj Gori 1936. godine došlo do provale partijskih organizacija bila je uhapšena. Sa grupom komunista sprovedena je u zloglasni dubrovački zatvor, pa u Sarajevo. Poslije nekoliko mjeseci izašla je iz zatvora i iz ilegale se spremala za odlazak u Španiju, da se pridruži borcima u internacionalnim brigadama. Prije polaska uhapšena je u Čanju, đe je sa dosta mladih čekala ukrcavanje.

Udala se i otišla da živi u Kosovskoj Mitrovici, nastavljajući revolucionarni rad. Pošto je bila pod policijskom prismotrom, povukla se u ilegalu u okolinu Vučitrna. Za njom su raspisane potjernice, jer je bila organizator otpora i borbe protiv fašista.

Rukovodstvo KPJ-a procijenilo je da je u velikoj opasnosti i odlučili su da se u proljeće 1943. godine Bojana prebaci u partizanske odrede i nastavi aktivnosti i borbu. Ostavila je dvoje male đece i pošla na ispunjenje zadatka. U blizini Gnjilana, u junu 1943. godine naišla je na zaśedu. Kada je poslije kratke borbe opkoljena, da ne bi pala neprijatelju u ruke, Bojana Ivanović Miletić aktivirala je bombu i hrabro poginula, ostajući vjerna revulucionarnim i slobodarskim idealima, kao i njena sestra Vukosava

 

Jelena ĆETKOVIĆ – Cetinje, 21. avgust 1916. – Beograd, 14. maj 1943. Revolucionarka, narodni heroj, borac za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Jelena je imala samo jednu godinu kada joj je preminuo otac, od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Majka Gorda je podizala nju i njena dva starija brata. Bila je omiljena kao vesela, radoznala, maštovita i veoma inteligentna. Nije željela da uči vjeronauku u školi. Govorila je: „Mene zanimaju pametnije stvari!”

Završila je krojačku školu u Podgorici. Uključuje se u radnički pokret koji se kalio u štrajkovima, demonstracijama i sukobima sa policijom. Sa 16 godina postala je član SKOJ-a, a 1935. godine primljena je u KPJ, učestvujući u brojnim akcijama partije. Po zadatku je radila u Monopolu duvana u Podgorici. S drugaricama je organizovala prva ilegalna obilježavanja 8. marta, smatrajući da se žene moraju same izboriti za svoja prava. Bila je učesnik na čuvenim Belvederskim demonstracijama u junu 1936. godine.

Nakon provale partijske organizacije uhapšena je i odvedena u zatvor u Sarajevo. Tu je mučena, ali ništa nije odala. Po izlasku iz zatvora pokušala je da kao dobrovoljac pođe u Španiju, ali je ponovo uhapšena.

Prilikom sahrane svoje drugarice i revolucionarke Božane Vučinić, 30. marta 1937. godine, održala je vatreni i potresni govor protiv zločina koji se vrše nad komunistima. Te godine se po nalogu partije seli za Beograd. Nastavlja školovanje i borbu za ženska prava. Učestvuje na konferenciji „Žena danas“, avgusta 1939. godine.

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom Beogradu, bila je organizator više akcija skojevaca i ilegalaca. Nakon provale, uhapšena je 3. marta 1942. Bila je ranjena i zvjerski mučena u zatvoru, ali nije progovorila. Još za života njena hrabrost je prerasla u legendu. To je kasnije bila inspiracija mnogim umjetnicima. O Jeleninom životu snimljeni su dokumentarni i igrani filmovi, odigrane pozorišne predstave, mnoge škole i ulice širom Jugoslavije još i danas nose njeno ime.

Prebačena je u logor na Banjici, đe je bez medicinske njege provela godinu dana. Uspijevala je da šalje poruke porodici i drugovima. Jedna od poruka bila je njena pjesma „Iza rešetki“. Svakom članu porodice napravila je po neki predmet za uspomenu. Majki Gordi napravila je lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, koju je izradila od djelova svoje odjeće, a kosu je napravila od svoje kose.

Strijeljana je 14. maja 1943. u logoru Jajinci kod Beograda. Imala je samo 27 godina.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XX): Jurišala na bunkere

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jagoda BOGIĆEVIĆ – Učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije, legendarna boličarka sa Sutjeske.

Jagoda je šćer Mirka Pavićevog Bogićevića, prekaljenog tobdžije sa Skadra, koji je poginuo u NOR-u 1942. godine i Raduše, rođene Pavićević.

U redove boraca za oslobođenje stupila je 13. jula 1941. godine kada je počeo ustanak crnogorskog naroda. Najprije je postala borkinja Petrušinske čete, pa onda Udarnog bataljona NOP odreda „Bijeli Pavle”, te borkinja Pete crnogorske proleterske. Od prvih ustaničkih dana počinje da se plete legenda o mladoj partizanki, njenoj hrabrosti, humanosti i ljepoti.

Govorila je da joj je mjesto u prvim redovima jer se tamo zadobijaju rane. Iako je njeno ime Jagoda, njena nježnost pretočila je to ime kod drugova iz brigade u simpatični nadimak „Pile”. Taj nadimak je odgovarao prirodi njene ličnosti koja je sadržavala – plemenitost, čednost, bistrinu uma i toplinu u susretu s ljudima. Išla je od ratišta do ratišta, previjala rane i uz prave podvige spašavale ranjenike. Prema zvaničnom rasporedu bila je bolničarka i referent saniteta u Savinoj brigadi i neustrašivi borac bombaš, puškomitraljezac i izviđač. Sama je bila ranjena 14 puta.

U znak śećanja na Jagodu, jedan njen ratni drug je rekao: „Ne znam kad je bila više borac, omladinka i čovjek – ili u borbama na Prozoru, Neretvi i Sutjesci ili na teškom maršu ili kad je jurišala na neprijateljske bunkere ili kada je bila ranjavana ili kada je u najtežim trenucima nalazila pogodnu riječ da nasmije društvo ili kad je na sandžačkim bojištima njemački šarac raznio njeno tijelo.”

Njen lik je zauvijek ovjekovječen u filmu „Sutjeska” (režiser Stipe Delić, scenarista Zdravko Velimirović). Ulogu bolničarke Jagode tumačila je Neda Arnerić, koja je uspješno dočarala Jagodu i njen Prozor, njenu Neretvu i njenu Sutjesku.

Zanimljivo je da u njenom rodnom kraju i danas živi priča o tome kako je postojao ukaz o proglašenju Jagode Bogićević za narodnog heroja, koji nikad nije uručen porodici (posmrtno je odlikovana Ordenom za hrabrost).

Poginula je pred sam kraj rata, 18. aprila 1944. godine, u selu Pale, blizu Slijepač mosta kod Bijelog Polja, na putu prema svojim Bogićevićima – ne dočekavši ostvarenje najljepšeg sna kojem je žrtvovala ljepotu mladalačkih ideala.

Na mjestu pogibije podignuta je spomen-česma, da nastavlja priču o Jagodi Bogićević, hrabroj bolničarki i nježnoj đevojci sa duhom neustrašivog borca.

 

Lidija JOVANOVIĆ – Bila je revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica NOB-a Jugoslavije, društveno-politička poslijeratna radnica.

Nema boljeg primjera od Lidije Jovanović, koliko je neko, ko nije rođen u Crnoj Gori, utkao svoj život i sve svoje ljudske, humanističke i kreativne potencijale posvetio izgradnji i napretku nove domovine. Svojim djelom bila je podstrek i potpora suprugu Blažu, revolucionaru i političaru, koji je obilježio razvoj crnogorskog društva i države poslije Drugog svjetskog rata.

Lidija je završila osnovnu, pa Srednju zubotehničku školu u Varaždinu, rano je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj prihvatio ujak. Tu se 1931. godine upoznala sa Blažom Jovanovićem. Vjenčali su se 1934. godine i doselili u Crnu Goru. Iste godine Lidija je primljena u članstvo KPJ-a i zajedno sa suprugom, nastavila revolucionarnu i partijsku djelatnost.

Posebno se angažovala na prikupljanju pomoći za porodice uhapšenih komunista nakon terora od strane policije 1935-1936. Uz partijske zadatke i učešća na konferencijama KPJ-a, veliku pažnju posvećivala je radu sa ženama. Organizovala je nekoliko zborova žena, nastojala je da ih podstakne da se bore za svoja prava, da se opismenjavaju, emancipuju. Upućivala je žene kako da paze i njeguju bebe, da se bore protiv sujevjerja.

Početkom Drugog svjetskog rata pomagala je u prikupljanju oružja i municije, koje su krili u porodičnoj kući u Piperima. Postala je član Okružnog komiteta KPJ-a za Podgoricu i bila jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. Kasnije je, tokom 1942. i 1943. godine bila u ilegali. Kuća im je zapaljena, a maloljetna đeca bila zatvorena.

Izuzetan je Lidijin doprinos na utemeljenju Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Crne Gore. Bila je sekretarka Inicijativnog odbora AFŽ-a u ljeto 1943. godine đe je agilno radila na stvaranju i udruživanju odbora po Crnoj Gori. Bila je vijećnik ZAVNO Crne Gore, novembra 1943. godine. Nakon toga, na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore, 5. decembra 1943. godine, bila je izabrana za sekretarku Glavnog odbora.

Poslije oslobođenja obavljala je mnoge odgovorne dužnosti i javne funkcije i jedna je od prvih žena narodih poslanica Skupštine Republike Crne Gore. U centru njenog angažmana bila briga za najugroženije kategorije. Inicirala je otvaranje domova za ratnu siročad i ustanova za nezbrinutu đecu. Pomagala je prilikom organizovanja škole za gluvonijemu đecu u Kotoru, Doma za napuštenu đecu u Bijeloj, Doma za stare u Risnu, pomogla je i Udruženje slijepih Crne Gore.

Za svoj nemjerljivi doprinos obnovi zemlje, emancipaciji žena, humanitarni i politički angažman, uz Partizansku spomenicu 1941. godine, Lidija je nagrađena sa još dosta ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Poslednje odlikovanje je dobila 2015. godine i to Orden crnogorske zastave prvog stepena. Po svome životu, liku i djelu svrstala se među znamenite crnogorske heroine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIX): Sa predsmrtne visine

Objavljeno prije

2 sedmice

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Đurđa VLAHOVIĆ –  Partizanka, ilegalka, čobanica.

Đurđa Vlahović, osuđena na smrt vješanjem. Njeno stradanje opisaćemo Lalićevim citatatima: ,,Kada je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović joj se obratio: ,,Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe, juče nijesi hramala, a danas cotaš?” Đurđa njemu odgovara: ,,I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”

Đurđa je nastavila priču i ,,sa predsmrtne visine”: ,,Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Đurđa je, ,,s predsmrtne visine”, nastavila da ,,čašćava” četničke glavešine, odgurnula je laktom dželata, kao i Joka Baletić, uz riječi ,,umijem se ja i sama objesiti“ ili kako napisa Lalić ,,jednim skokom se vinu na stočić među direcima. Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do pō pojasa… Proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom. Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe”.

Istorija je sasatavila ove dvije žene kao i antifašizam i želju za slobodom i pravdom.

Sudije kao da su poštovali ,,Zakonik Knjaza Danila” i član član 73 iz 1855. godine, kojim se propisuje: „…žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga koji pušku nosi i puškom se brani” tako su osudili na smrt vješanjem doktoricu Ružu Rip i Đurđu Vlahović.

 

Olga POPOVIĆ-DEDIJER – Bila je doktorica medicine, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Iako je bila iz imućne porodice, Olga Popović rano se uključila u rad revolucionarne omladine i postala član KPJ-a. Nakon završetka Medicinskog fakulteta, počela je da radi na Hirurškoj klinici u Beogradu. Bila je i nadarena sportiskinja, bavila se skijanjem. To joj je pomagalo da bude manje primijećena kada je, po nalogu, partije organizovala i vodila sanitetske kurseve, koji su bili priprema za odbranu zemlje pred fašizmom.

Stupila je u brak sa revolucionarom Vladimirom Dedijerom, kasnije istoričarem i publicistom, sa kojim je dobila šćer Milicu, koja je arhitektica. Olga je u okupiranom Beogradu kao ljekar bila u prilici da pomaže mnogim ilegalcima i pripadnicima antifašističke borbe. Uhapšena je 1942. godine, kada je otkriveno da je pomogla prilikom bjekstva iz bolnice revolucionarki Ivanki Maučević – Nikoliš, koja se tu porodila. Nije dugo bila u zatvoru, jer je zamijenjena za neke zarobljene Njemce.

Priključila se partizanima i postala šef hirurške ekipe (dobila i čin majora) Druge proleterske divizije, u čijem su se sastavu nalazili borci Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade.

Ta mlada, požrtvovana ljekarka našla se u borbenom stroju sa crnogorskim partizanima, nesebično im pomažući i dijeleći sa njima snove i sudbinu. Tokom bitke na Sutjesci, na Milinkladama je teško ranjena i morali su joj amputirati ruku. Iako iscrpljeni dugotrajnom borbom, gladni i ranjeni, saborci su na nosilima nosili svoju omiljenu doktorku, nadajući se da će preživjeti, kao što je mnogima od njih svojom intervencijom Olga spasila život. Međutim, gangrena je zahvatila operisano mjesto i u nemogućim uslovima za liječenje viđelo se da Olgi nema spasa. Ona je sve stoički izdržavala, odbijajući u posljednjim trenucima injekciju kamfora, da bi to moglo da se da nekome kome može pomoći. Olga je žrtvovala sebe, odbijajući da primi ljekove koji bi mogli više pomoći njenim saborcima, crnogorskim partizanima, uz koje je provela svoje posljednje dane. Od posljedica ranjavanja preminula je na Romaniji, 20. juna 1943. godine.

U znak śećanja na svoju suprugu, njenu humanost i uzajamno poštovanje i ideale sa crnogorskim saborcima, Olgin suprug dr Vladimir Dedijer, dio honorara od svojeknjige „Josip Broz Tito“, u iznosu od preko 500 000,00 dolara, poklonio je nikšićkom zdravstvu. Od tog novca podignut je Hirurški paviljon Nikšićke bolnice, otvoren 5. maja 1961. godine.

Dr Olga Popović Dedijer, posthumno je, 19. decembra 1945. godine odlikovana Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo