FELJTON
Dolazak u Trebavu

Iz male bosanske varošice Rudo, 10. januara 1945. godine, Pavle Đurišić je naredio pokret vojske, komore i izbjeglica. Dva dana ranije Đurišić je naredio da se popale kamioni, kola i uništi sve što bi ometalo što lakši pokret, pa su kolone ljudi pošle kroz visoke sniježne namete pravcem: Gornje Rudance – Višegrad – planina Semić- Brankovići- planina Devetak – Olovo – Kladanj – planina Konjuh – Maglaj – planina Ozren – Trebava. Po visokim sniježnim planinama, u slabom odijelu i obući, bez dovoljne hrane i bez ljekova, duga četnička kolona obilazila je popaljena bosanska sela i porušene gradove, u kojima nije bilo žitelja. Kolona je išla prema Trebavi, odredištu koje su naredili Draža Mihailović i Vrhovna komanda. U blizini Višegrada jedna grupa četnika napustila je samovoljno kolonu i otišla za Sarajevo. Tako je nastavljeno osipanje. Prema svjedočenju učesnika, kolona se sporo kretala. Visoki snijeg i oštra planiska zima otežavali su kretanje, naročito ranjenika i zbjega. Mnogi su izgubili vezu sa glavninom i ostali zauvijek u bosanskim bespućima.
Gazeći duboki snijeg po planinama u sniježnim nametima oko planine Semić, dio četničke bolnice sa 41 ranjenikom i bolesnikom izgubio je vezu sa glavnom kolonom i pogrešno stigao u Rogaticu. Sa ranjenicima je bio dr Vasilije Golubović, koji je i pored naređenja da se vrati na Semić nastavio sa ranjenicima put prema Sarajevu. Na željezničkoj stanici Pale, kod Sarajeva, čitavu grupu ranjenika ustaše su izvukle iz voza i sve ih strijeljali i opljačkali.
Od planine Semić prema Brankovini, u dvodnevnoj borbi protiv ustaša četnici su pretrpjeli velike gubitke: pedeset mrtvih i stotinu ranjenih. Potom je sklopljeno primirje, koje je obezbijedilo četnicima nesmetan prolaz ka planini Devetak (141n/m), sjeverozapadno od Višegrada i Vlasenice, i sišli su u dolinu rijeke Bosne, na Maglaj. Do sukoba sa ustašama došlo je 14. januara 1945. godine, kod sela Sokolović, koje su četničke jedinice Omladinskog puka natjerale u bjekstvo.
Da bi sačuvao disciplinu u već fizički posrnulim i moralno uzdrmanim redovima, Pavle Đurišić je prije polaska iz Rudog naredio da svaki borac koji pokuša da pljačka ili otima od naroda bude na licu mjesta strijeljan. I pored takvog upozorenja, bilo je onih koji nijesu mogli da izdrže glad. Predrag Mišo Cemović, pratilac i rođak Pavla Đurišića, ostavio je o jednom takvom slučaju zapis:
„Jedno jutro na prilazima planine Devetak spazili smo jednog borca koji je izlazio iz jedne kuće nešto noseći. Stigli smo ga. Uzeo je nešto hrane ispred isto tako gladne i oskudne familije. Pavle je naredio da se strijelja. Na grudi smo mu zakačili ceduljicu na kojoj je pisalo: ‘Strijeljan radi pljačke'».
Glavnina četničkih snaga stigla je u bosansku varošicu Olovo 27. januara, na Savindan, bez borbe. Umjesto očekivanog susreta i obračuna sa ustašama, četnici su našli muslimansku miliciju, koja je održavala red u gradu. Sa četničkom kolonom stigla je i vojna muzika iz Podgorice, koja je na ulazu u Olovo „na najveće zaprepašćenje i meštana i naših odreda”, svirala četničke marševe. „Zaista čudna vojska: gine i svira”.
Iz Olova Peta četnička divizija kretala se desnom obalom rijeke Bosne, prema njenom donjem toku, kao lijeva četnička kolona i uspjela je da zauzme Kladanj, u kome se nalazio jedan partizanski odred. Poslije kraće borbe četnici su zauzeli varoš i došli do bogatog plijena u hrani, soli, oružju. Tu su četnici prvi put došli do ruskih puškomitraljeza. Partizanske snage su bile malobrojne i pretrpjele su osjetne gubitke u odstupnici preko rijeke Drinjače ka Šekoviću. Sjutradan došlo je do partizanskog protivnapada na Kladanj, iz koga su četničke snage Pete divizije poslije teških borbi uspjele da se izvuku. Inače, Peta divizija četnika Pavla Đurišića je tokom čitavog puta odstupnice od Rudog prema Trebavi služila kao pobočnica prema partizanskim snagama, koje su u Tuzli imale veliku koncentraciju, i bila je u čestim sukobima sa jedinicama NOVJ. Peta divizija je u svom nadiranju preko bosanskog Ozrena zarobila oko dvije stotine partizana, od kojih su većina ranije bili četnici, koji su ostali kod svojih kuća, ili su se vratili iz Sandžaka, pa su ih komunisti mobilisali. Desna četnička kolona kretala se prema Tuzli.
Pod zaštitom Prve četničke divizije, prorijeđene izbjeglice, komore i bolnice, prošle su kroz Maglaj. Na ustaše nijesu nailazile. Muslimansko stanovništvo sa kojima su se susretali sa podozrenjem i strahom je gledalo na četničke kolone, ali incidenata nije bilo.
Na mukotrpnom putu od Rudog do Maglaja znatno su se prorijedile kolone četnika – boraca, a naročito izbjeglica i bolesnih i ranjenih ljudi. Planinska klima, sa temperaturom i do minus 25 stepeni Celzijusa, slaba odjevenost, loha hrana i iznad svega pojava pjegavog tifusa, odnijeli su mnoge živote. Na čitavoj dužini puta kojim su se kretale četničke kolone ostajali su leševi. „Nije bilo ni vremena, ni mogućnosti da se mrtvaci zakopavaju u smrznutu zemlju. Jednostavno bi odgurnuli snijeg i u sniježnu rupu spustili mrtvaca, a povrh njega nabacali nešto granja i kamenja; pogreb bi bio završen…! Vuci i lisice pobrinuli bi se za sigurnost njegovog grobnog mira i tišine… Pri strašnoj studeni od 25 ispod nule, nošeni su bolesnici sa temperaturom od 40 stepeni… Usput su umirali kao muve sa potpunim znacima ludila u mnogim slučajevima!…
U prvoj polovini februara kolene četnika Pavla Đurišića stigle su na ušće rijeke Spreče u Bosni. Do tada je bilans stravičnog marša izgledao ovako: 3.000 bolesnika od pjegavog tifusa, koji se stalno širio i poprimao razmjere epidemije. Pošto ljekova nije bilo, Đurišić je naredio da se oboljeli od tifusa izdvoje, da im se odjeća pari, kako bi se suzbila ova opaka bolest – redovni pratilac vojske u ovakvim i sličnim uslovima. Na drvenom mostu preko rijeke Spreče napravljen je „frizerski kordon” – šišanje brada i kosa. Ovo naređenje je ispoštovano, jer niko sa dugačkom kosom ili bradom nije mogao da pređe most. I pored ovih zakašnjelih mjera pjegavi tifus se širio i svakodneno uzimao danak. Ljudi su umirali u strahovitim mukama, bez ljekova ili bilo kakve medicinske pomoći. Pored toga, u koloni se nalazilo oko 1.200 ranjenika. Broj mrtvih – pomrlih i izginulih u borbama procjenjivalo se na oko 2.300. Najveći broj žrtava bio je među izbjeglicama, što je i razumljivo, jer su pojedinci odstupali sa svojom roditeljima, starijim osobama, a nije bio rijedak slučaj da su i roditelji vodili sa sobom svoju djecu. I svi ostali učesnici ovog marša bili su krajnje iscrpljeni, razočarani i demoralisani.
Stravičnu sliku tifusa i iznemoglih lica upotpunjavali su vapaji onih koji su bili pošteđeni ove opake bolesti. Jedina njihova misao bio je hljeb. A, hljeba nije bilo. Ni papirni novac, ni zlato nijesu pomagali. Kako pronaći hljeb u planinskom bespuću ili u kućama siromašne nejači?
Tako su prorijeđene, izgladnjele, umorne i demoralisane četničke jedinice i brojne izbjeglice stigle na odredište – Trebavu.
Četničke jedinice i zbjeg su poslije tridesetpetodnevnog napronog marša nekoliko dana sredinom februara 1945. pristizale u Trebavu.
Četnička komanda Crne Gore i Boke još je gajila iluzije da će se susresti sa velikom srpskom vojskom Draže Mihailovića i Engleza. Ona je tokom čitavog kretanja od Podgorice do Trebave nastojala da pronađe Dražu i njegove jedinice. Međutim, Draža je preduhitrio Đurišića i iznenada sa svojom pratnjom od dvadeset konjanika posjetio je Đurišića u Trebavi. Draža ga je obavijestio da ga Englezi nijesu ni udostojili odgovora na predlog da im pošalje svoje borce za operacije protiv Njemaca, da ih Rusi razoružavaju i ubijaju i da «ni deseti deo snaga, koje su krenule iz Srbije, nije stigao ovde u Trebavu».
Đurišić nije prihvatio predlog Mihailovića da se jedinice vrate u Srbiju, odnosno Crnu Goru, «jer bi to značilo likvidaciju tri hiljade bolesnika, hiljadu i dvije stotine ranjenika i oko pet hiljada izbjeglica».
Đurišić je zbog nesuglasica sa Mihailovićem oko daljeg kretanja četničkih jedinica odlučio da se radio vezom poveže sa Milanom Nedićem i Dimitrijme Ljotićem. U depeši od 21. februara 1945. on je izrazio spremnost da sa oko 15.000 četnika iz Crne Gore, BiH i Srbije i oko 1.500 izbjeglica dođe u Sloveniju i stavi se pod njihovu komandu.
Komentari
FELJTON
LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom
Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.
Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.
Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.
Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.
U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni
posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.
Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.
Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.
Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).
U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.
U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.
Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.
Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.
Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.
To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).
Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.
Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.
Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.
(Kraj)
Komentari
FELJTON
LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom
Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.
Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.
Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.
Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)
Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.
Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.
Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.
Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.
Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.
Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine
Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.
Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.
U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.
Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.
Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“
Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.
Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.
Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.
Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.
Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
Živ se čovjek na se navikne

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe
Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“ Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.
Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!
Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja. Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.
Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.
Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.
P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
-
DRUŠTVO4 sedmice
UNIVERZITET CG-FAKULTET LIKOVNIH UMJETNOSTI TUŽENI ZA MOBING: Kazna zbog iznošenja mišljenja
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
Izdvojeno4 sedmice
MONITOROVA ANKETA: Test tek slijedi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
FOKUS1 sedmica
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
FOKUS4 sedmice
PROGRAM NOVE VLADE: Nepročitana bajka
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ ANDRIJE MANDIĆA: Pragmatični vojvoda