Povežite se sa nama

FELJTON

Ćutanje pobjednika

Objavljeno prije

na

Masovne odmazde nad kaloboracionistima, koji su bili protiv novog komunističkog režima, nijesu izvršene na jednom mjestu, niti istovremeno. Iz postojeće naučne i memoarske literature se vidi da se radi o tri, uglavnom, odvojena slučaja u relativno dužem vremenu. Prvi se odnosi na opkoljavanje i zarobljavanje njemačkih i ustaških vojnih snaga na prostoru Slovenj Gradec – Blajburg – Dravograd; drugi – izručenje zarobljenika od strane Britanske armije iz logora Viktring, i treći – nazvan ,,marševi smrti”, kada su zarobljenici upućivani u privremene logore u unutrašnjosti Jugoslavije, ,,čak i do Makedonije”. Koliko je u svim tim slučajevima poginulo vojnika i civila, gdje su sahranjeni, zašto se sve to moralo dogoditi? Na ova i druga pitanja još nema pravih odgovora, mada nas od tih događaja dijeli šest decenija. Kakva je bila sudbina crnogorskih četnika, koji su bili zarobljeni na slovenačkoj teritoriji, kao i onih koji su prešli u Austriju i otuda vraćeni od strane britanske armije? Raspoloživi podaci su kontradiktorni, parcijalni, nepotpuni. Tako, Milan Basta, ondašnji ratni komesar 51. vojvođanske divizije, koja je bila u sastavu Treće armije, u knjizi Rat poslije rata (Zagreb, 1963) piše o nekoliko hiljada zarobljenika crnogorsko-hercegovačkih četnika, ne navodeći ništa o tome kakva je bila njihova sudbina. U poglavlju “Mračna kolona poraženih – zločin u službi fašizma” Basta piše o zarobljenicima koji su 15. maja 1945. godine odvođeni natrag prema Mariboru i dalje prema unutrašnjosti, jedno vrijeme čak i u logor Jasenovac. Istina, ovdje je riječ o raznim skupinama zarobljenika, ali je među njima bilo i onih iz Crne Gore.

General Kosta Nađ, ratni komandat Treće armije, u knjizi Druže Tito, rat je završen, pominje “oko 60.000 ustaša i domobrana i 5.000 četnika” koji su zarboljeni 14. i 15. maja 1945. godine. Britanski kapetan Tomson iz Petog korpusa u svom izvještaju piše da je do 15. maja 1945. godine, kada su deportacije i službeno obustavljane, snagama Jugoslovenske armije predano 26.339 osoba, a od toga su 5.880 bili srpski i crnogorski četnici i ljotićevci. Feldmaršal Aleksander, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, 15. maja 1945. traži od Londona direktivu šta da radi sa 50.000 Kozaka, 35.000 četnika (autor knjige Stradanje crnogorskih četnika 1944-1945. godine Branislav Kovačević smatr da je ovaj broj od 35.000 četnika visok) i 25.000 Hrvata, ističući u svojoj depeši uvjerenje da bi povratak ovih ljudi u domovinu “mogao biti fatalan za njihovo zdravlje”.

Dr Radoje Pajović piše da je oko 1.000 četnika uspjelo da se prebaci u Austriju, ,,ali su ih Britanci izručili jedinicama Jugoslovenske armije. Kako se računa, iz ove grupe uspjelo je da emigrira samo 150 crnogorskih četnika.

Prema objavljenim svjedočenjima preživjelih zarobljenika iz logora u Viktrinu, koje su Englezi predali Jugoslovenskoj vojsci, samo u Kočevskom Rogu, toj najvećoj masovnoj grobnici antikomunističkih boraca, usmrćeno je 1.000 četnika.

Iako nema izvornih dokumenata o tačnom broju poginulih pripadnika antikomunističkih snaga, odnosno pripadnika kvislinških formacija i kolaboracionista, procjenjuje se da je u ,,završnim operacijama” 1945. godine ubijeno oko 100.000 osoba, pri čemu se ne određuje precizno pojam ,,završne operacije”, jer je izručenje tih osoba okončano poslije formalnog završetka Drugog svjetskog rata u Evropi, a odmazda nam njima izvršena u tzv. ,,marševima smrti”.

Da su likvidacije bile masovne i brojne potvrđuju i riječi Josipa Broza Tita u poznatom javnom govoru u Ljubljani 27. maja 1945. godine:

,,Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje”. Iste godine 7. avgusta na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu Broz će podvući:

,,… U toj konačnoj ofanzivi, potpuno je razbijena ne samo njemačka nego i Pavelićeva vojska, koja je brojala preko 200 hiljada vojnika. Usljed jakog otpora uništen je ogroman broj Njemaca i ustaša, a preko 200 hiljada je zarobljeno, zaplijenjena je ogromna količina ratne opreme…”

U vezi sa ovim masovnim likvidacijama u proljeće 1945. godine u navedenim izjavama Josipa Broza Tita, Milovan Đilas piše da mu je jedan poljski diplomata u ljeto 1946. pričao kako je godinu dana ranije, Staljin prigovarao poljskim drugovima neodlučnost prema reakciji, pozvavši ih da slijede Titov primjer: ,,Tito je pametan momak. On nema problem s neprijateljima – on ih je sve riješio!”.

O navedenim pokoljima govori i Milovan Đilas, iako se u to vrijeme nalazio u Crnoj Gori. U knjizi Revolucionarni rat piše: „Neke grupe tih naših protivnika su se bile probile do Britanaca u Austriji, pa su nam ih oni izručili”. Svi zarobljeni su poubijani, osim mladića ispod 18 godina i nejači – žena i djece. „Pobijeni su odvojeno – svaka grupa u prostoru gdje je zarobljena… U slovenačkom CK, godinu ili dvije kasnije, gunđali su da su imali neugodnosti sa seljacima iz nekog od tih prostora: ponornice su izbacivale ljudska tela. A pričalo se ovo: gomile leševa su bubrile, truleći u plitkim masovnim rakama, tako da se činilo da zemlja diše…”.

Vladimir Tomić, čovjek koji je uspio da emigrira 1945. godine, u svom radu „Fragmenti iz života u Celovcu” o stradanjima crnogorskih četnika, koje su britanske snage vratile i predale snagama NOBJ, a zatim su pobijeni u predjelu Kamnika, piše: „Kažu da su šume u tom prostoru, svakog proljeća
nekako naročito kršne, stasite, jedre, silno zelene…”.

Ko je naredio takvo uništavanje zarobljenika? Poslužićemo se odgovorom Milovana Đilasa, koji je tada bio u najužem jugoslovenskom rukovodstvu:

„Prema strukturi i hijerarhiji – tako nešto nije mogao izvršiti niko bez odobrenja vrha. Već pre toga se sazdavala atmosfera odmazde i obračuna. Centralni komitet nije to odlučivao. A i da jeste? Bez sumnje bi se CK saglasio sa autoritetima”. „Kao da nije bilo pravednosti, istine i milosrđa izvan ideologije, partije, pobunjenog naroda i izvan nas vođa kao njihovih suština… Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru – dakako posle sukoba sa sovjetskim vođstvom 1948 – spomenuo da smo tada preterali, jer je da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiti jednom zauvek! Jer kakvi su bili naši sudovi… Tako je, nekako, i bilo – ‘jednom zauvek’, mada je OZN-a i dalje vršila pogubljenja, po svojim kriterijumima, često lokalnim i neujednačenim. Sve dok Tito nije, krajem 1945. revoltirano uzviknuo na sastanku CK: ‘Dosta više s tim smrtnim osudama i ubijanjem! Smrtna kazna više nema efekta – više se niko i ne boji smrti!”….

Poslije ovih riječi čovjeka iz najužeg komunističkog rukovodstva Jugoslavije, ne možemo a da ne podsjetimo da opomenu sv. Avgustina: „Država bez pravde nije ništa drugo nego jedna velika razbojnička družina”.


Tito: ,,Nema revizije”

Prema izjavi Andrije Mugoše Branislavu Kovačeviću 1987. godine, u partijskim i državnim rukovodstvima nije se razgovaralo o zločinima prema ideološkim protivnicima. Ćutanjem pobjednika se zatiralo sjećanje na sopstvena nedjela. Na jednom sastanku organizacionih sekretara komunističkih odnosno pokrajinskih partija republika početkom 1948. godine, kojim je rukovodio Aleksandar Ranković a prisustvovao i Josip Broz Tito, Andrija Mugoša (organizacioni sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru) predložio je kritički osvrt na sopstvene greške učinjene u ratu i odmah poslije oslobođenja kada su počinjene brojne nepravde, pa i ubistva nevinih ljudi, i da se nedužne porodice oslobode nepostojeće krivice, te da im se vrate nepravedno konfiskovana dobra. Mugoša je to obrazložio činjenicom da je Crna Gora mala i da se u njoj tačno zna da li je neko opravdano ili neopravdano likvidiran. „Čim sam završio svoje glasno razmišljanje Tito je energično reagovao: ‘Nema revizije’. Od tada više niko nikada nije na bilo kojem partijskom ili državnom nivou postavio pitanje”, sjeća se Mugoša.

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VII): Pomoć svom narodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ana Marija MAROVIĆ – Rođena u Veneciji 1815. godine, Ana Marija Marović bila je slikarka, pjesnikinja, socijalna radnica, sestra milosnica… Porijeklom je iz Boke Kotorske, iz ugledne kuće kapetana Joza Marovića, brodovlasnika i trgovca i majke Marije Ivanović. Odgajana je u krugu dvije ugledne porodice, koje su u njenu ličnost, od najranijeg đetinjstva, ugradili neustrašivost, odlučnost i plemenita ośećanja.

Ana Marija Marović objavila je knjige: Misli o ženskom odijevanju, Pravila za djevojke o kršćanskom življenju, Opomene i molitve za dobru ispovjed, Pričest, Misli o ljubavi prema Bogu, O prvoj pobožnosti, Soneti, Memoari (Uspomene). Prve stihove napisala je s dvadeset godina, a u tridesetim godinama objavljivala ih je pod psedonimom – Filotea.

Književni rad Ane Marije Marović podržavali su njen učitelj, Danijel Kanal i kardinal i patrijarh Venecije, Jakov Monico. Godine 1963, don Gracija Ivanović, preveo je i objavio njene pjesme. Novo izdanje pod nazivom Ana Marija Marović, Soneti, objavljeno je 1997. godine.

Imala je talenat i za slikanje i komponovanje muzike. Kad je u pitanju slikarstvo, kritičari je svrstavaju u predstavnike Nazarenske škole, čiji su predstavnici njemački slikar Johan Friedrih, tršćanin Josip Tominc i drugi.

Za motive i teme svojih slikarskih radova, Ana Marija uzima Isusa i Mariju. Spajajući mistično i religijsko, radila je slike za mnoge poznate ličnosti: papu Pija IX, austrijsku caricu Mariju Anu, kardinala Monico. Njene slike u raznim tehnikama, nalaze se u brojnim galerijama i crkvama u Veneciji, Zagrebu i Boki Kotorskoj. U Bogorodičnoj crkvi u Prčanju, nalazi se slika Sv. Jovana sa đetetom u tehnici svilenog veza. Motivski se uklapa u okvire Nazarenske škole, čiji slikari su nastojali da iskažu vjeru i ljubav u Isusa Hrista.

Kada su u pitanju muzička djela Ane Marije, ne može se sa sigurnošču navesti koja su to djela. Razlog tome je što je ona komponovala kratke forme koje su se većinom izvodile u crkvama. Uz slikarska djela i književni rad, ovo je bio samo još jedan način da od prihoda, Ana Marija pomogne sirotinji Venecije.

Sa svojim učiteljem, Danijelom Kanalom, godine 1859. osnovala je ,,Instituto Canal ai Servi”. Iste je godine Ana Marija je osnovala ženski kongregaciju, koja bi rukovodila Institutom u Veneciji. ,,Zavod sestara popraviteljica posvećen Presvetim srcima Isusa i Marije Neokaljane” i Institut počeli su sa radom 1864. godine, a korisnice su bile počiniteljke krivičnih djela, žene u prostituciji, žene na izdržavanju zatvorskih kazni. U Institutu su žene rehabilitovane, dobijale su znanje za obavljanje određenih poslova kako bi se mogle socijalizovati i nastaviti život u društvu. Te godine, Ana Marija je započela samostanski život.

Umrla je 3. oktobra 1887. godine i sahranjena na groblju Sv. Michele u Veneciji. Godine 1926. posmrtni ostaci prenešeni su u kapelu Zavoda Canal-Marović.

Tako se Ana Marija Marović, žena koja je svoj život posvetila da pomogne svom narodu u gradu u kojem su se njeni roditelji nastanili, pridružila Blaženoj Ozani Kotorskoj.

 

Darinka PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska knjeginja, Darinka Petrović-Njegoš, rođena je u porodici trgovca Marka Kvekića, koji je bio porijeklom iz okoline Herceg Novog. Kako je poticala iz imućne porodice, Darinka je dobila dobro obrazovanje, a govorila je pet jezika: latinski, italijanski, francuski, engleski i njemački.

Darinka Petrović-Njegoš bila je supruga knjaza Danila, prva žena koja je imala uticaj na političke procese, učesvovala u diplomatiji i političkim pitanjima.

Tokom boravka u Trstu knjaz Danilo se upoznao sa Darinkinim ocem, a sredinom 1853. godine i s Darinkom. O susretu sa svojom budućom suprugom, knjaz Danilo je govorio: ,,Ja sam htio kao knjaz, da knjaževu šćer vjenčam, pak ne bi mi suđeno. Ali je vazda bolje vjenčati viđenu, no čuvenu đevojku”.

A Darinka je zaista bila viđena đevojka, obrazovana, visprena, odlučna i hrabra. Imala je 17 godina kada se udala za knjaza Danila I. Taj knjažev izbor nije se dopao njegovim političkim saveznicima, niti oportunistima.

Dolazak knjeginje Darinke u Crnu Goru ujedno je jedan od najdinamičnijih perioda u njenoj istoriji.

Istoričati i hroničari zabilježili su da je Darinka imala snažan uticaj na sve političke procese u Crnoj Gori, na samoga knjaza Danila.  Inostrana prepiska koja je stizala u Crnu Goru, najprije je dolazila do Darinke, a njena orijentacija prema francuskoj kulturi, uticala je na promjene u vanjskoj politici knjaza Danila, nakon Krimskog rata, odnosno na Pariškom mirovnom kongresu (1956.), kada je Crna Gora prvi put u svojoj oslobodilačkoj borbi protiv Osmanskog carstva, oslonac potražila u francuskoj državi.

Darinka je uticala i na formiranje kulturnog ambijenta dvora i Biljarde, unijela je mnoge manire i novine, elegantne evropske toalete, nakit i frizure. Knjeginja Darinka bila je vlasnica prvog kišobrana u Crnoj Gori, kojeg je 1855. godine donijela u Crnu Goru.

Od tragične smrti supruga knjaza Danila, položaj knjeginje Darinke umnogome se mijenja. Iako je mladi knjaz Nikola I Petrović-Njegoš konsultovao oko svih pitanja vezanih za državnu vlast, nakon sukoba s vojvodom Mirkom Petrovićem, knjaginja Darinka s jednogodišnjom kćerkom Olgom odlazi u Rim.

Na poziv knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša vraća se u Crnu Goru, a 1862. godine odlazi u Beograd na diplomatski sastanak s knezom Mihailom Obrenovićem i Ilijom Garašaninom. I narednih godina učestvuje u političkom životu Crne Gore.

Ipak, sredina koja ne prihvata žene na važnim mjestima i političkim procesima, uticaj Rusije i razne okolnosti nepovoljno su utcale na dalje pozicioniranje knjaginje Darinke, kada biva primorana da napušti Crnu Goru.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VI): Oda o čuvanoj i sačuvanoj slobodi Crnogoraca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorović, urednik Dragan B. Perović

 


Katerina Bela RADONJIĆ
– Prva crnogorska spisateljica. Autorka je istoriografskog djela „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“, koje je napisala na crkvenoslovenskom jeziku u XVIII vijeku (oko 1774. godine).

Katerina, Katarina, Ekaterina Radonjić ili Bela, kako su je u porodici zvali, živjela je i vaspitavala se u miljeu obrazovanih crnogorskih guvernadura. Njen brat je čuveni guvernadur Stanislav Radonjić, a u vrijeme nastanka knjige guvernadur je bio njen bratanić Jovan Radonjić, koji je guvernadurstvo dobio kao nasljedno, izborom i potvrdom Opštecrnogorskog zbora 1770. godine. On je svesrdno podržavao Katerinu da nastavi i napiše tu važnu knjigu. Katerina je na najbolji način potvrdila da ljepota i pamet i te kako mogu da idu zajedno. Njenu ljepotu pominjao je i Petar I Petrović-Njegoš, u pjesmi „Stan’ polako rogoje mnogo ti je oboje”.

Katerina Radonjić je bila žrtva stereotipa, da u Crnoj Gori računanje vremena i istorije ide od Petrovića. Katerina je probala da svoj spis „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ odštampa u Beču 1775, ali cenzori to nijesu dozvolili. Ovo vrijedno istoriografsko djelo čekalo je više od dva vijeka da bude prevedeno i objavljeno kod nas. Da li se knjiga zbog svoje slobodoumnosti nalazila pod svojevrsnim embargom, pitanje je. Katerina je svoju knjigu pisala u doba procvata prosvjetiteljstva – Voltera, Didroa, Žan Žak Rusoa, Kanta, Džona Loka i u potpunosti korespondira sa njihovim idejama. Stavovi iz knjige „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ bile su daleko ispred svoga vremena.

Katerina Radonjić imala je oštar stav o mitropolitima i njihovom miješanju u svjetovne poslove. Ona ističe da je „slijepa revnost prema vjeri”, koju je nametnulo sveštenstvo, „lakomo i prema srebroljublju nezasito, pod vidom bogoljubstva i posredstvom licemjerne pobožnosti”, dovelo Crnu Goru do stanja u kome su ljudi u velikoj mjeri lišeni svakog prava na samostalno rasuđivanje i mogućnosti da razlikuju dobro od zla, što je „sažaljenja dostojno”.

Katerina iznosi politički stav koji ni danas ne gubi na aktuelnosti: „Niko ne brine o opštoj koristi: svako se stara o onome što se njemu čini korisnim i trudi se da obogati svoj dom na štetu cijeloga opštestva.”

Katerina se vjenčala u crkvi na Njegušima za ruskog pukovnika Stevana Šarovića, Podgoričanina. Živjeli su u Trstu đe je u avgustu 1800. godine umrla i đe je sahranjena.

Svome „opštestvu”, ova mudra žena, Crnogorka s Njeguša, ispisala je „vjerovatno najljepšu odu”. Odu o čuvanoj i sačuvanoj slobodi Crnogoraca! Puno veće i razvijenije kulture bile bi ponosne da u svom nasljeđu imaju jednu takvu pojavu kao što je Katerina Radonjić.

 

Ekatarina VLASTELINOVIĆ – Ekatarina (Sundečić) Vlastelinović rođena je u Skradinu oko 1777. godine. Njen brat, Spiridon Sundečić bio je arhimandrit Manastira Savina.

Udajom za grofa (konta) Iliju Vlastelinovića iz Risna, dobila je titulu grofice (kontese). Sa 25 godina ostala je udovica i zavjetovala se da se nikada više neće udati. Zbog takvog stava, ali i zbog činjenice da je svu svoju imovinu, znanje, ljubav i umijeće, posvetila jednom manastiru, u čijoj blizini je i provela ostatak života, zavrijedila je sljedeći sintagmem: monahinja bez mantije.

Tako je Ekatarina Vlastelinović posvetila svoj život zaštiti i pomoći Manastira Sv. Arhangela na Prevlaci i, već nakon muževljeve smrti, svu svoju imovinu uložila je upravo u obnovu i spasavanje manastira na Miholjskoj prevlaci kod Tivta.

U namjeri da obnovi srušeni manastir, 1827. godine, od porodice Druško iz Kotora, otkupila je trećinu ostrva. Na temeljima srušenog manastira, Ekatarina je podigla svoju zadužbinu, Crkvu Svete Trojice koja je završena 1833. godine. Za gradnju toga manastira koristio se kamen onog razrušenog. Veoma je interesantan podatak da je Manastir Sv. Arhangela sagrađen na ruševinama benediktinskog samostana. Manastir je porušen u XV vijeku, nakon napada Mlečana.

Na tim ruševinama, Ekatarina je podigla svoju zadužbinu i bila joj posvećena do kraja života.

Godine 1845. razbojnici su napali ostrvo i Ekatarinu, koja je u tom napadu i fizički pretučena. Nakon dvije godine, 1847., pronađena je mrtva, a uzrok smrti utvrđen je 1987. godine kada je ekshumacijom njenog tijela, u predjelu stomaka pronađeno olovno zrno.

Tokom života, Ekatarina Vlastelinović, izrazila je želju da bude sahranjena uz južnu stranu oltara svoje zadužbine. I danas se na tom mjestu nalazi ploča sa natpisom: Ovđe počiva kontesa Ekaterina Vlastelinovič, pokoj njenom pepelu.

Kako je tokom života često bivala u prilici da razgovara, najprije sa vladikom Petrom I, kasnije sa vladikom Petrom II Petrovićem Njegošem, pred kraj života, 26. avgusta 1846. godine, testamentom je polovinu svoje imovine ostavila vladici Petru II Petroviću Njegošu, a drugu polovinu Manastiru Svete Trojice.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (V): Zaštitnica Kotora i sultanija iz Bratonožića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Sveta Ozana KOTORSKA
– Rođena je u selu Releza u Lješanskoj nahiji 25. novembra 1493. godine u pravoslavnoj porodici. Pretpostavlja se da je njeno ime po rođenju bilo Jovana Đujović, jer je Đujović jedino bratstvo u selu Releza.

Pojedini autori njene biografije pominju ime – Katarina Kosić, za koje se smatra da ga je ona sama odabrala, s obzirom na to da je rođena 25. novembra, na dan Svete Katarine Aleksandrijske, prema gregorijanskom kalendaru, a koja joj je bila uzor.

Blage naravi, lijepog lika, Ozana je kao djevojčica vrijeme provodila čuvajući ovce. Od malih nogu bila je prožeta ośećanjem pripadanja prirodi i Bogu. Godine 1507., a nakon očeve smrti, poput mnogih mladih Crnogorki toga doba, odlazi da služi u bogatoj kući u Kotoru, u domu Aleksandra Buće, potomka ugledne patricijske porodice.

U toj je kući Ozana naučila da čita i piše, naučila je italijanski i latinski jezik, mogla je čitati teološku literaturu.

Presudan trenutak u životu Ozane dogodio se na Veliki četvrtak u Kotorskoj katedrali, kad je Ozana donijela odluku da život provede kao rekluza (lat. reclusio – tamnica). Na dan Preobraćanja Svetog Pavla, 25. januara 1515. godine, Ozana je postala dominikanka trećeretkinja (laički monaški red), položivši stroge regulae – zavjet siromaštva, čistote i poslušnosti, dobila je ime Ozana, po Blaženoj Ozani iz Mantove.

Ozana se, uz blagoslov kotorskog biskupa Tripuna Bisantija, nastanila u uglu crkve Svetog Bartolomeja, prostoru veličine jednog koraka odakle je mogla da sluša svetu misu. U tom prostoru provela je sedam godina, nakon kojih se nastanila u malu isposnicu kraj matične dominikanske crkve u Kotoru, crkve Svetog Pavla, blizu Kotorske katedrale đe ostaje do kraja života.

,,Kao ‘zazidana devica’ živjela je 52 godine. Iz ćelije je izašla samo kada je Kotoru prijetila opasnost od turske opsade, da bi snažila duh branilaca grada. U njoj se molila, bdjela, posvećivala obredima u propisanom vremenu, čitala Sveto Pismo i vezla (pripisuje joj se izvezeni korporal koji se čuva u Kotorskoj katedrali). Pridržavala se najstrožijih oblika pokore: ispod redovničke haljine nosila je željezni obruč sa kostreti, spavala na drvenim lestvama sa pet prečki, koliko je i bilo Hristovih rana, glavu polagala na komad drveta prekriven platnom, bila u gotovo neprekidnom postu, o hlebu i vodi, i svoje tijelo izlagala teškim oblicima mortifikacije”.

Za vrijeme nevolja i nedaća hrabrila je Kotorane, bila spremna da ih sasluša, pomogne i podijeli mudre savjete. Zato su je pośećivali mnogi mještani, ali i stranci, plemići i građani.

Umrla je 27. aprila 1565. godine u 72. godini života. Njeno tijelo nošeno je ulicama Kotora, a odar se pośećivao tokom više dana. Njeno tijelo, neraspadnuto, ostalo je crkvi Svetog Pavla do 1807. godine, kada je francuska vojska crkvu pretvorila u skladište. Iz crkve Svetog Pavla, tijelo Ozane Kotorske prenešeno je u crkvu Svete Marije Koleđate, đe se i danas čuva.

Dan Blažene Ozane, 27. april, Kotorska biskupija obilježava održavanjem svečane mise. Blažena Ozana zaštitnica je grada Kotora i Kotorske biskupije, a Splitska mitropolija poštuje je kao zaštitnicu ekumenizma.

 

Vidosava BALEVIĆ – Čobanica s Pelevog brijega, Vidosava Balević, u periodu između 1670. i 1676. godine bila je turska carica u doba sultana Mehmeda IV, koji je upravljao carstvom od 1642. do 1693. godine. D. Burzan navodi da je Vidosava ujedno „prva Podgoričanka, supruga nekog stranog suverena“.

Kako je đevojka iz Bratonožića postala sultanija, zapisao je Marko Miljanov u Primjerima čojstva i junaštva, pod naslovom Slučajno prijateljstvo Bratonožića sa carem turskijem:

,,Jedni Turci, koji su carskijem poslom odili po carevini došli su od Kolašina preko Lijeve Rijeke i Brskuta; na vodu su našli šćer Stanoja Radonjina, đe poji svoje ovce. Turci se zagledaju u đevojku da bi valjala za cara, ufate je i povedu caru u Stambol, i kazaše mu đevojku, da im (se) dopala za njega. Izvedoše ju pred cara, a on ju upita: ko je i oklen je? Ona se uvrže da je nijema i da ne umije (zborit), i ne moga ju car, ni oni koji su je doveli, nagnat’ da progovori. Nadala se je da te ju vrnut kad vide da ne umije progovorit. Car naredi te je zatvoriše samu u kamaru, a postavi stražu tajno da sluša hoće li progovorit štogođ. Tu su joj jelo donosili; drugi je nije ko gleda. Poslije nekoliko dana ona je počela tužet’ ovako: Željo moja, oče Stanoje! Željo, brate Pejo, Željo, striko Vujo! O Brskutu, moj svileni skutu! Vjetarniče, moje živovanje! O Verušo, gubikozja dušo…!”

Kad je straža javila sultanu da je Vidosava progovorila, on dovede čovjeka da mu prevede njenu pjesmu, te Vidosava kroz suze ispriča caru ko je, odakle je i koga ima kod kuće. Moćni sultan, očigledno opčinjen ljepotom robinje, odmah je poslao sejmene u Bratonožiće da dovedu u Stambol oca i strica i brata Peja.

„Bratonožići kad su došli u Stambol”, po daljim zapisima Marka Miljanova, zna se ,,da je Peja car metnuo za vojvodu, te je sudio i harač kupio od Skadarskog Blata do Lješnice, preko Koma i da im je car (dao) dva pisma, jedno Peju, a jedno Vuju, da ne daju caru harač. A vratili su se Bratonožići s velikijem darovima i carskom vlasti”.

Rovinski je takođe pisao o vojvodi Peju, da je vojvodstvo dobio od sultana, koji je u svom haremu držao njegovu prelijepu sestru, silom odvedenu. Kasnije su, po predanju, privilegije izgubili zbog saradnje sa Mlečanima.

Nakon ovih događaja gubimo dalje zapise o Vidosavi. Vidosava je po dolasku u Stambol dobila tursko ime. U turskim arhivima nalazimo sljedeće: Kada je Mehmed IV svrgnut, u stari dvor je poslana njegova žena, o kojoj nema puno podataka. Nakon svrgavanja Vidosava je svoje ośećaje izrazila pjesmom, koju je Mehmed prijekorno napisao za nju, to su bile narodne pjesme napisane u slogovima, prvi put zabilježene u Turskoj.

Tako je Vidosava svoj put otpočela i završila pjesmom, tužbalicom.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo