Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 1918. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond crnogorskog kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugih poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore „neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava». U istom tekstu dalje piše: „Nije poštedio, naravno, ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poređani ispred cetinjskog manastira”. Risto Dragićević u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti „takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijenili u toku Balkanskog rata, a posebno navodi da su bili topovi koje su Crnogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912.” Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije „veći broj dragocjenog istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi”.
Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrougarskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: „Poziv na sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore”:
«Ravnateljstvo „C. Kr. Muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču”, koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. i k. Čete. Stoga bi ravnoteljstvu c. Kr. Muzeja cara Karla veoma dobro došli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odnijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci. Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske sniske tipičnih zgrada, soba, nošnja, plesova i prozora iz narodnog života.
Ravnateljsto umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakve predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20K, nije nužno da se ravnateljsvto pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.
Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakvih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c.kr. mujeza cara Karla.
… Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da podupre ovaj važni domovinski zavod. Nećemo da se ovdje upustimo u razmatranje o etnografiji (opisivanje narodnih običaja i proizvoda). Dovoljno je, da upozorimo da je naša kultura uplivisana rezultatima ove znanosti i to u veoma velikoj mjeri. Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.
No i s drugog jednog stanovištva zalužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružati svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.
I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznat će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.
Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26. septembra 1917, br. 117, str. 2)».
Da li je na adresu Beč VIII, Laudonova ulica 17, dospjelo etnografskog i arheološkog materijala sa teritorije današnje Crne Gore nije nam poznato. Ima dosta razloga da vjerujemo da je sa našeg terena dospio dio „narodopisnih” predmeta u C.Kr. muzej cara Karla u Beču. Vjerovatno će i to ostati tajna, kao za veliki broj drugih kulturnih dragocjenosti iz naše države. Uostalom, predmeti su, bar formalno, legalno kupovani odnosno otkupljivani. Siromašno stanovništvo najvjerovatnije je bilo prinuđeno da prodaje (ustupa), možda i najdraže predmete iz svog vlasništva. Makar i bilo svjesno njihovih vrijednosti.
U literaturi se navodi da je do danas sačuvan popis objekat koji su nađeni u Arsenalu (Laboratoriji) na Cetinju, a vršio ga je, u ime Vojnog muzeja u Beču, artiljeriski inžinjer A. Mel. Potpisniku ovih redova bio je dostupan taj popis pod naslovom: Popis muzejskih predmeta koji su nađeni u muzejskim prostorijama kraljevskog crnogorskog arsenala na Cetinju.
Poslije evidentiranih sto šezdeset (160) muzejskih predmeta, slijedi datum 29. oktobar 1917. godine. U potpisu: dr Alfred Mell s.r. Konzervator K. Udn K. Vojnog muzeja. Sa lijeve strane slijedi potpis: Rudolf Muhl, m. p. Oboffzl, komandant Arsenala. Od svih muzejskih predmeta koji su navedeni u pomenutom spisku, a koji čine oružje, zastave i odlikovanja, sravnjivanjem sa fondom sadašnjeg muzeja konstatovano je da su svi navedeni predmeti sačuvani i da se nalaze u Državnom muzeju na Cetinju.
Svojevremeno je Republički zavod za zaštitu spomenika kulture pokušao da dođe do preciznijih i stručnijih podataka o otuđenom kulturnom blagu koje se nalazi u Austriji.
Praksa je pokazala da je otuđenim kulturnim dobrima teško ući u trag bez uslova o kojima smo govorili a to je stručno precizan opis svakog objekta, što mi, nažalost, ne posjedujemo. Stoga je i mogućnost da povratimo oteto, otuđeno, prodano i preprodano naše kulturno blago, veoma mala.
Devastacija nepokretnog i pokretnog spomeničkog fonda na teritoriji naše republike nastavljena je i poslije oslobođenja. Mnogi arheološki lokaliteti, kao i ranije, bili su žrtva rušilačkog nagona, neznanja, predrasuda ili pohleposti. Da bi se bolje shvatilo stanje na području zaštite spomenika kutlure treba uočiti i činjenice da su našim spomenicima kulture naneseni teški gubici ne samo ratnim razaranjima, nego i primitivnim mentalitetom i nedovoljnom, odnosno skoro nikakvom edukacijom u tom pogledu. U predratnoj Jugoslaviji nije postojao zakon o zaštiti spomenika kulture a samim tim ni ogranizvoana služba zaštite. Ne manju štetu (nažalost i danas) spomeničkom fondu nanosi potpuna zapuštenost, pa bi bilo bolje da su neki spomenici ostali kao tajna pod zemljom.
Uz mnoge faktore koji su uticalil za stanje pokretnog spomeničkog fonda, bili su propusti carinske službe, tako što je nezanemarljiv broj pokretnih predmeta od kulturno-istorijskog značaja (stari novci, razni arheološki predmeti iz različitih epoha, umjetnička djela…) odvezen iz zemlje u inostranstvo. Koliko je time naša država oštećena u materijalnom pogledu, a da ne govorimo o njenoj kulturnoj baštini, nije potrebno posebno ni naglašavati. Nijesu naivni bili, nažalost, ni propusti (neodgovornost i bahatost) pojedinih građevinskih željezničkih i drugih preduzeća (pruga Titograd – Nikšić, željeznica Beograd- Bar, koja su, ne poštujući ni osnovne principe zaštite kulturne baštine, nemilosrdno ispoljavala svoj neuki i rušilački mentalitet.
Neposredno poslije oslobođenja, ozbiljne i brojne propuste na zaštiti nacionalnog kulturnog blaga, vršili su tzv. sreski, odnosno narodni odbori, javna tužilaštva, sudovi i ostali odgovorni faktori.
Rješenjem ministarstva prosvjete broj 1649/46 koje je potpisao predsjednik Vlade Blažo Jovanović, dužnost zaštite svih „kulturno istorijskih spomenika i prikrodnjačkih rijetkosti na teritoriji NRCG, vrši uprava Narodnog muzeja na Cetinju”. Tu službu je vršio Narodni muzej na Cetinju sve do osnivanja Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture.
(nastaviće se)