Koliko god Tramp bio živopisna i naizgled nepredvidljiva figura lidera, velika zabluda je smatrati da bilo koji predsjednik  SAD, pa makar to bio i Donald Tramp, djeluje po svom uvjerenju – u krajnjoj liniji, samovoljno i nepredvidljivo

Za onoga ko bi da sve ljude učini svojim slugama, slobodan čovjek je trn u oku. Za imperiju koja bi da pokori cijeli svijet, slobodna država je neoprostiva provokacija.

Objektivno neprovocirani napad Izraela na Iran planiran je odavno, a pretočen je u detaljno razrađen strateški dokument odobren od Kongresa i objavljen pod naslovom;“Kojim putem u Persiju? Opcije za novu američku strategiju prema Iranu“ (“Which Path to Persia? Options for a New American Strategy toward Iran”), juna 2009. godine. Na čelu grupe od šest autora bio je Martin Indik (Martin Indyk), najuticajnija cionistička figura u Vašingtonu, rame uz rame sa Henri Kisindžerom.

Ukazivanje Irana  da je ovaj napad objektivno neprovociran je bespredmetan, jer je slobodni Iran provokacija za hegemonističke planove totalne kontrole Zapadne Azije i aktivan protivnik izraelske okupacije Palestine.   Iako je Tramp saopštio da je Izrael napao Iran na svoju ruku, pokazalo se da je Vašington ne samo znao za ovaj napad i direktno  ga podržao sa obavještajnim informacijama, pomorskim, satelitskim i radarskim uslugama, nego se i uključio u agresiju na Iran, ispaljujući dubinske rakete na iranska nuklearna postrojenja.

U međuvremenu, Izrael krši sve međunarodne zakone, okupira Liban, djelove Sirije i praktično cijelu Palestinu, vrši genocid nad Palestincima punih 20 mjeseci ubijajući desetine hiljada djece i žena, ne samo nekažnjeno i bez sankcija, nego i bez moralne osude donošenjem pravosnažne rezolucije u UN, jer SAD, UK i Francuska odmah stave veto!

Ovo orkestrirano djelovanje Izraela i SAD  prema Iranu, odnosno cijelom regionu Bliskog Istoka, potvrđuje da su njihovi dugoročni interesi usklađeni a uloge jasno podijeljene. Jedan od tih ciljeva je zadržavanje regionalne hegemonije u regionu pod izraelskom okupacijom, drugi je potkopavanje homogenosti revolucionarne garde koja je stub Irana, sa krajnjim efektom njenog zbacivanja i zamjene sa režimom koji će poslušno provoditi interes okupatora; treći je totalna kolonizaciuja Palestine. Ovi ciljevi koji otkrivaju dvije važne činjenice: 1. da su procjene o zapostavljanju SAD interesa za Bliski Istok, na račun njihovog maksimalnog fokusiranja na Kinu i Daleki Istok, neosnovane; 2. Da je spoljna politika SAD odavno fiksirana konstanta koju sve administracije doslijedno i bez izuzetka provode u djelo.

Konkretno, koliko god predsjednik Tramp bio živopisna i naizgled nepredvidljiva figura lidera, velika zabluda je smatrati da bilo koji predsjednik  SAD, pa makar to bio i Donald Tramp, djeluje po svom uvjerenju – u krajnjoj liniji, samovoljno i nepredvidljivo. Svaki novoizabrani predsjednik samo je novi uposlenik dužan da realizuje odavno planirane zadatke u datoj fazi ostvarenja krajnjeg cilja. A cilj se zove Novus Ordo Seclorum – Novi svjetski poredak!

Projekt definisan prije 250 godina, sa jasno proklamiranim ishodom: prekrojiti svijet po svom nacrtu i vladati njime po svom nahođenju! Tim svijetom će upravljati jedna hegemonistički inspirisana elita koja nikome neće polagati račune. Svaka država koja bi se osmjelila da se,  pozivanjem na sopstveni suverenitet  i slobodu, suprotstavi realizaciji Novog svjetskog poretka, biće smatrana za nedopustivu provokaciju i prijetnju za sigurnost samoproglašenog “slobodnog svijeta“ i Novi svjetski poredak.

U ovoj fazi, zadaci koje je samo djelimično ostvario Trampov prethodnik Džo Baiden, ostaju Trampu: da normalizuje (Abraham plan) odnose Izraela sa ostalim arapskim zemljama; da kolonizira i pripoji Izraelu preostale djelove Palestine; da uspostavi vojnu, političku i demografsku kontrolu populacije na Bliskom Istoku; da preuzme kontrolu nad njihovim resursima i vodom;  da kontroliše koridor i koji povezuje Indiju i Arabiju, da poveže Jordan i Izrael sa Grčkom; da preuzme Panamski kanal – svi jasno definisani septembra 2023 godine na G20 samitu u Nju Delhiju.

Farid MUHIĆ

Širokog srca, otvorenih ruku, Sarajevo treba dozvoliti Konferenciju evropskih rabina.  Neka upravo iz Sarajeva odjekne  njihova osuda cionizma i genocida! Ako poruka bude podrška genocidu i cionističkom režimu Netanjahua, kako to najavljuju mediji iz Hrvatske i Srbije, to će značiti da su sami sebe na najgori način kompromitovali

Jutros sam pročitao vijest da će se od 16. do 18 juna  2025 godine, u Sarajevu,  održati Konferencija evropskih rabina (CER). Šokantnost ove vijesti u prilogu je naglašena još šokantnijim naslovom:“Iz Sarajeva podrška Izraelu?- Grad šehida postaje glasnogovornik genocida u Gazi!“

Analiza je lucidno locirala i rekonstruisala  klopku u koju je, nepotvrđenim pristankom (?) da se ova  Konferencije održi u Sarajevu, upao grad Sarajevo. Jer, kao što se konstatuje u tekstu:“…Očekivani zaključak Skupa će biti otvorena podrška ratu koji već dvije godine država Izrael vodi u Gazi i na Zapadnoj Obali. Dodatno ovu retoriku huškanja pojačavaju mediji u Hrvatskoj i Srbiji koji su, likujući, već najavili da će: „…iz Sarajeva otići snažna. javna poruka solidarnosti sa izraelskim državom i narodom u njihovim teškim vremenima.“  Očito, sve je učinjeno da se Sarajevo dovede u situaciju Ili/Ili: Ili će se Sarajevo, na svoju sramootu i na ogorčenje svojih građana, biti proglašeno gradom koji podržava genocid, ili će, u slučaju da odbije gostoprimstvo CER-u biti optuženo za antisemitizam i islamski radikalizam, uz nepredvidljive komplikacije po  međunarodni status BiH njene  aspiracije za članstvo u EU. Ako je planirana provokacija, planirana je da u oba slučaja Sarejevo, Bosna i Bošnjaci  – gube!

Šta da u radi Sarajevo u ovakvoj situaciji? Klopka je postavljena, ali ako se odigra pametno,  u tu klopku mogu upasti upravo oni koji su je postavili. Kako? Najprije, alarmira naglašeno insistiranje na navodno već poznatim zaključcima koje će ova Konferencija navodno donijeti. Šta ako je upravo tu mamac? Kako znati? Nema drugog načina nego širom otvoriti vrata i dopustiti održavanje Konferencije. Jer, previše lako se prelazi preko činjenice da nije riječ o konferenciji Izraelske vlade, nego o Konferenciji evropskih rabina. Mnogi istaknuti rabini žestoko su se suprotstavili genocidu Netanjahuove cionističke vlade nad Palesticima Gaze i Zapadne Obale. Jedan od najjačih argumenta nekolicine rabina jeste  potenciranje da  je  cionizam upravo negacija izraelskog patriotizma i da stoga predstavlja najopasniju formu antisemitizma! Ako su rabini tražili da održe svoju konferenciju u Sarajevu (što se nameće kao očigledna provokacija),  ne smije se isključiti mogućnost da su to uradili upravo iz poštovanja prema Sarajevu kao viševjekovnoj paradgimi kulturne tolerancije  i  zajedničkog života pripadnika različitih religija. Mnoge generacije Jevreja proživjele su svoj život  u miru i uz puno poštovanje u Sarajevu. Big „D“, David Elazar, najpopularniji vrhovni komandant izraelske armije (IDF), šef generalštaba (1972 – 1974) rođen je i odrastao u Sarajevu! Ovim izborom, umjesto klopke, Sarajevo je zapravo dobilo najjače karte. Ako odigra mudro!

Neka otvori vrata rabinima, neka oni sami prenesu svoju poruku, svejedno da li će to biti  osuda genocida i cionističke politike Netanjahua, ili njihova afirmacija.  Na osnovu čega bilo ko tvrdi da unaprijed zna kakvi će zaključci biti  donijeti? Možda je to namjerna dezinformacija, možda je upravu tu najveća klopka  sa ciljem  da se Sarajevo ocrni kao grad koji je odbio da primi jevrejske rabine – možda čak i protivnike režima Netanjahua!? Širokog srca, otvorenih ruku, Sarajevo treba dozvoliti ovu Konferenciju. Pod uslovom da se jasno i javno osudi politika i praksa genocida –  rabinima treba dati šansu. Neka upravo iz Sarajeva odjekne  njihova osuda cionizma i genocida! Ako poruka bude podrška genocidu i cionističkom režimu Netanjahua, kako to najavljuju mediji iz Hrvatske i Srbije, to će značiti da su sami sebe na najgori način kompromitovali. Postupili su kao kada bi Konferencijha evropskih nacista (CEN), bezočno insistirala do održi svoju Konferenciju u Jerusalimu!

Ferid MUHIĆ

Koliko god bila zanimljiv za kulturalnu antropologiju, stenogram o tri mlada neustrašiva Komanča je zapravo priča o Palestiucima iz Gaze. Ili o Batonovim Ilirima iz tvrđave Vranduka na rijeci Bosni, o Jevrejima iz Varšavskog geta – ukratko, prića o  dostojanstvu i ljudskom, ličnom i kolektivnom  samopoštovanju

Jedan stenogram armije SAD iz vremena Indijanskih ratova 1870-1875 godine, datiran 7. juna 1873,  izvještava o neobičnom incidentu: “Jutros, dok smo bili na vježbi, postrojeni u osam redova po pedeset vojnika, pred  nas su ravnicom dojezdila tri mlada Komanča. Lica namazanih ratnim bojama, jahali su bez sedla, na golim  razigranim, šarenim konjima, naoružani dugačkim kopljima, lukovima, tobolcima punim strijela i “Vinčester“ karabinima u futrolama. U grive njihovih konja bili su upleteni šareni amuleti, a njihove duge crne kose namazane medvjeđom mašću, presijavale su se na suncu. Napravili su u galopu nekoliko krugova da bi nam pokazali svoje jahačke vještine.  Zaustavili su se na daljini oko 300 metara, tačno ispred naših vojnika kleknutih u prvom redu sa repetiranim karabinima na gotovs. Izvadili su noževe iz kanija i odsjekli po jedan pramen  grive svojih konja i svoje kose. Zapjevali su svoju ratničku pjesmu  a odmah zatim pramenove grive i kose bacili u gustu travu. Pjevajući i dalje, razgirali su svoje konje i u divljem galopu frontalno jurnuli prema nama, pucajući iz svojih “vinčesterki“. Kad su se približili, na komandu “Pali!“, naši strijelci su ih smjesta plotunom istovremeno svu trojicu oborili s konja. Naši skauti Komanči, objasnili su nam da su sada sva tri mlada ratnika postali besmrtni jer će njihovi konji pasući prepoznati u travi miris njihove kose, a pošto se ljudska duša najduže zadržava u kosi,  lako će svaki konj prepoznati svog jahača i vratiti mu se u  vječnim lovištima.“ Uz stenogram je bila prikačena i kratka bilješka:“Dvadeset  jedan dan kasnije, u indijanskom rezervatu već se  pjevala  pjesma o trojici mladih Komanča koji će vječno jahati svoje brze konje, jer su poginuli kao ljudi a duše su im ostale žive u kosi“.

Koliko god bila zanimljiv za kulturalnu antropologiju, stenogram o tri mlada neustrašiva Komanča je zapravo priča o Palestiucima iz Gaze. Ili o Batonovim Ilirima iz tvrđave Vranduka na rijeci Bosni, o Jevrejima iz Varšavskog geta – ukratko, prića o  dostojanstvu i ljudskom, ličnom i kolektivnom  samopoštovanju! Od kada su borci iz Gaze 8. oktobra 2023. godine  izvršili munjeviti samoubilački upad na izraelsku terioriju do danas,  ne prestaju nagađanja o razlozima zbog kojih su to učinuli. Od priče da je to bila namjerna izdaja u redovima Hamasa, u saradnji sa Mosadom, da bi Izrael dobio alibi za odlučan napad na Gazu i Zapadnu Obalu,  do ukazivanja na naivnost, nepromiišljenost i običnu glupost kreatora ovog napada, nesposobnih da predvide  odmazdu koja će uslijediti od strane Izraela – interpetacije ekspertskih i kafanskih autoriteta poklapaju se u dlaku. U tome što su totalno pogrešne, besmislene i to predstavljaju obične gluposti.

Jer, kao prvo, ništa nije počelo 8. Oktobra 2023. godine, nego 76 godina prije toga – 1947. godine, kada je Palestincuma oteta zemlja a oni listom protjerani u progonstvo u kom se nalaze do danas. Kao drugo,  Izraelcima nikada nije bio potreban nikakav alibi da bi nekažnjeno  bombardovali palestinske gradove, naselja i logore kad god im se prohtije (sjetimo se pogroma civila u bombardovanju logora Sabra i Šatila, septembra 1982. godine, kada je izraelska soldateska pobila 3.500 civila, većinom žena i djece). Kao treće, i štab Hamasa i svaki borac koji se probio na izraelsku teritoriju, i svi palestinci u Gazi i na Zapadnoj Obali,  bili su svjesni posljedica, više nego svi spomenuti eksperti zajedno!

Zašto su to onda učinili? Zato što ljudi nisu životinje, posebno kada su tretirani i  progonjeni kao životinje. I ona tri mlada Komanča, i Batonovi Iliri iz tvrđave Vranduk, i Jevreji iz Varšavskog geta, nisu napali svoje zlotvore misleći da će ih pobijediti, nego da bi barem umrli kao ljudi, da bi zauvijek ostali  –  ljudi! Mnogo veći  i mnogo bolji ljudi od onih koji su sebe za vijeke vijekov  osramotili kao ljudska bića, bez obzira da li su to bili rimski legionari, konjica armije SAD,  nacističke SS trupe,  ili soldateska cionističkoe vlade Benjamina Netanjahua.

Ferid MUHIĆ