Povežite se sa nama

DUHANKESA

,,Goricija, kad’ će boljicija”

Objavljeno prije

na

– Sreća!? Sinko, moj pokojni otac je znao šta je sreća Dobro zdravlje i loše pamćenje! O sebi je uvijek govorio da je nesrećan. Jer je imao loše zdravlje i odlično pamćenje. A ja…ja sam ti i tako i tako. Imam odlično zdravlje, ali me služi i pamćenje. Daj mi malo od tog tvog truda – odličan je. Ko ti ga pravi? Ja sam znao napraviti dobar trud ali sad više ne mogu. Popustila snaga. Baš dobar trud – i lijepo miriše i lako prima iskru. Znači, zdravlje me služi, pa sam srećan; ali i dobro pamtim – eto ti nesreće! Znaš, dok si se spuštao livadom, sa tim šarenim štapom …da vidim, kažeš drijen!? Pravi drijen, nema šta! I nije ti malo pretežak!? Meni bi sad bogami bio poteži. Volim dobar štap od drijena. Uvijek sam volio. Izaberem prav, gladak drijen, bez mnogo čvorova. Pa ga ostavim da se suši na tavanu. Poslije mu skinem koru, nagorim ga da se posve ispravi, uglačam finom šmirglom i eto ti štapa, da ne tražiš bolji! Gdje sam stao…? Aha, kažem, dok sam te gledao lakog koraka sa tim štapom, rekoh: Evo srećnogčovjeka! A onda sam čuo tu pjesmu što si je svirkao. O Gorizia,Tu Sei Maledetta! Piše se sa dva “t”, da znaš! I odmah rekoh sebi: Možda i nije tako srećan. Čim zvižduče takvu pjesmu! Mi smo iz Istre. Otac mi je bio Istranin, sa Učke! I borio se kod Gorizie. Na Piavi i na Isonzu. Od jedanaest velikih bitki, ova je bila sedma. Počela je 6 avgusta 1916 i trajala je do 17 avgusta – punih 11 dana. Stari je tada imao 20 godina. Klanica, ne može se opisati, tako nam je pričao. Preko sedam stotina hiljada mrtvih u svim tim bitkama, a više od milion ranjenih… Qui si more gridando:Assasini/ Maledetti sarete un di!

Starac zapjeva pormuklim glasom.

– Znaš šta to znači? Ovdje se umire sa krikom: Ubojice! Bićete prokleti jednog dana. Otac je često pjevao tu pjesmu. I prevodio nam, riječ po riječ. Ja sam devetnaesto godište. Taman sam napunio devedesetu. Kad se napravila ona prva Jugoslavija, otac je tražio najdalje mjesto od svojih sjećanja. Nadao se da će zaboraviti. Da bi opet našao sreću. U zaboravu. Tako smo otišli čak ovamo, na krajnji jug Jugoslavije. Ovdje, na Prespu. Otac se ovdje i oženio. Nikada se nije vratio u Istru. Ja sam se tu i rodio. Preživio je Goriziju bez rane, ni ogrebalo ga nije, što se kaže! Samo ga je mučila ta velika tuga, sjećanje, to njegovo predobro pamćenje. Kada je čuo za atomsku bombu, odmah se sjetio: taman šestog avgusta, kao i ta sedma bitka o kojoj nam je pjevao tu pjesmu, ni trideset godina poslije Gorizie i svih onih ubijanja! Tri dana kasnije je umro. Od muke što se toliko ubijamo. I što nećemo prestati nikada…A čiji je dan danas!?

– 28 juli – rekoh. Rođendan moje kćerke Maje.

Dan je bio … šta da kažem: jedan od ona tri savršena dana koliko ima svaka godina. Ja sam otišao da naberem jagoda i malina za rođendan moje kćerke. Svake godine, od kada se rodila, naberem za nju jagode. Tradicija. Satima sam uživao u plaveti bez i najmanjeg oblačka, našetao se kroz bujne trave i gusto cvijeće, nagledao se dalekih planina – vidljivost je bila nevjerovatna! – od Albanije, Grcke, do Pirina u Bugarskoj i slavnog Ljubotena na obodu Makedonije prema Kosovu. I sada, dok sam slušao priču o Goruiziji, (pjesma mi se urezala kao melodija, volim je, pa sam je zviždukao, ali nikada nisam mislio na njen sadržaj, ni to u kakvim je uslovima nastala), uglerdah sam i daleke Alpe, pred očima mi se ukazaše i rijeka Piava i obrisi Učke u Istri…i grmljavina topova, i eksplozije, i krici

Ubojice! Bićete prokleti jednog dana!

– Cijeli ovaj svijet je Goricija, kad’ će Boljicija!?

To starac doviknu za mnom i nasmija se. Proslavili smo Majin rođendan. Sa jagodama i malinama. Evo ga opet 6 avgust. I dalje se umire posvuda. Ne znam hoće li doći dan kada će ubojice biti prokleti od svojih žrtava. Ni hoće li ikada svijet postati Boljicija…

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Dva čekora preko Čakora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Volio bih preći i četvrti put. Treba sanjati o idealnom dobru – jer je to prava mjera za ljudski duh. Ali treba uraditi najbolje što je moguće – jer je to mjera za ljudski život. Prvi korak je: ako postoji greška, ispraviti je; ako postoji smetnja, ukloniti je. Otvoriti granični prelaz preko Čakora znači i ispraviti grešku i ukloniti smetnju

 

 

Od svih filozofskih izreka, vjerovatno je najrasprostranjenija:„Ljudski je – griješiti!“ Izvorno odjenuta u odoru filozofskog autoriteta Seneke Mlađeg – Errare humanum est – ova sentenca je postala  omiljeni i nezaobilazmi alibi za pravdanje  bezbrojnih grešaka – od sitnih, beznačajnih previda pojedinca, do kobnih smrtnih grijehova koje su ljudi počinili tokom  dva milenija koliko je proteklo od tada. Na početku ovog trećeg milenija, nagomilalo se toliko takvih grijehova da je to što i dalje nemilice griješimo, ostao gotovo jedini dokaz da smo još uvijek zaista – ljudi!

Međutim, kao i u bezbroj drugih situacija, i u ovoj je autoritet filozofije  zloupotrijebljen da bi se opravdala djela koje  filozofija ne samo što ne opravdava, nego ih direktno osuđuje i od njih odvraća. Naime, cijela rečenica glasi:“Errare humanum est, perseverare autem, diabolicum!“, što znači:“Ljudski je griješiti, (ali) produžiti sa greškama je đavolski!“ Očito, namjerno je izostavljen drugi dio ove kultne apologije površnosti, nemara i zlonamjernih “greški“. Želja da ispravimo počinjene greške splasnula nam je, od  ambicije da izbjegavamo greške, mirne savjesti smo odustali.

Ovih dana, naišao sam na informaciju da je pokrenuta inicijativa za otvaranje graničnog prelaza između Crne Gore i Kosova, na Kučištima, poznatijem kao legendarni Čakor. Zatvoren je od 1999. godine,  već punih 27 godina, Do danas nisam razumio zašto je ljudima draže da brane učinjene greške nego da se sa njima suoče i isprave ih, sebi na čast, svima  u korist. Ljudi koji oduvijek žive na dvije padine iste planine i susreću se na njenom vrhu, kao ptice na krovu iste kuće, već 27 godina ne mogu jedni drugima u posjetu drugačije nego da se spuste svako na svoju stranu pa da prođu, jedni redom: Murino, Andrijevicu, Berane, Rožaje, Kulu, Peć, a drugi taj isti put, samo obrnutim redosljedom!? Ako tada. kada je prijelaz preko Čakora bio zatvoren,  zatvaranje i nije bila greška, nego mjera usklađena sa političkom i bezbjednosnom situacijom, to odavno već jeste očigledna greška,  frustracija i trošak za ljude koji tu žive, zajednička šteta za ekonomiju, budžet i međunarodno pozicioniranje Crne Gore i Kosova na aktuelnoj turističkoj berzi. Posebno velika je šteta za svjetsku afirmaciju ovog zajedničkog spektakularnog i veličanstvenog dara Božjeg ili dara Prirode – da se još jednom pozovemo na ovaj put neredaktiran iskaz jednog filozofa, Baruha Spinoze – za kog je riječ o istom principu koji neki zovu Bog a neki nazivaju Priroda: Deus sive Natura.

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Prvi put prije 65 godina. Autobusom. Drugi put prije 54 godime. Pješke. Na svom putovanju u Tajan. Treći  put prije 40 godina. Svojim “Fićom“ boje južnog voća. Prije dvije godine krenuo sam četvrti put prema Čakoru. Iz Peći, Rugovskom klisurom, snažnim automobilom, u ekstazi od onoga što vidim, egzaltiran od onoga što sam očekivao da ću vidjeti. Jeste, bilo je čudesno u primordijalnoj djevičanskoj ljepoti, u dekoru novih asfaltnih staza, parkova, hotela, turističkih kampova, nacionalnih restorana, vidikovaca. Ali ipak. Ipak! Na samom vrhu Čakora, nakostriješeni šiljci antitenkovskih ‘ježeva’ u obliku piramida – granični prelaz zatvoren!

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Volio bih preći i četvrti put. Treba sanjati o idealnom dobru – jer je to prava mjera za ljudski duh. Ali treba uraditi najbolje što je moguće – jer je to mjera za ljudski život. Prvi korak je: ako postoji greška, ispraviti je; ako postoji smetnja, ukloniti je. Otvoriti granični prelaz preko Čakora znači i ispraviti grešku i ukloniti smetnju. I jedno i drugo može se postići sa dvije simultano donijete zajedničke administratine odluke Crne Gore i Kosova. U makedonskom jeziku riječ “Čekor“, znači “Korak“! Dva čekora i eto nas preko Čakora! Dva koraka iznad oblaka neopravdanog uzajamnog nepovjerenja i eto nas na suncem obasjanom Čakoru!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Svjetske groteske

Objavljeno prije

na

Objavio:

…U ovom istorijskom trenutku globalnih nedaća i stradanja, ljudska solidarnost i bratstvo se potvrđuju kao temeljni principi opstanka svijeta i izgradnje pravednog, inkluzivnog i miroljubivog društva. U takvim okolnostima moramo najozbiljnije razmisliti o važnosti kulture uzajamnog poštovanja i dijaloga na ravnopravnim osnovama da bismo izgradili svijet kakav ljudima dolikuje. To govorimo, ali usred mirovnih pregovora,  pobijemo duhovnog vođu, predsjednika i pola vlade strane sa kojom pregovaramo

 

 

Svakog aprila niknu mi krila! Nekad u prvim danima, nekad sredinom mjeseca, nekad pred kraj aprila. Juče sam sa zebnjom pomislio da ću  prvi put ostati bez svojih aprilskih krila. Ophrvan tom slutnjom,  odmah poslije doručka stigao sam na jednu od mojih omiljenih metafizičkih osmatračnica.  U planinu. Dan – savršen. Jedan od onih Božjih dana u kom je čovjeku jasno da je biti živ, najveći blagoslov! Neuporedivo veći i značajniji od svega što bi mogao poželiti.  Sunce blista sred plavetnog svoda. Blago zatalasana livada, ukrašena zlatnom srmom jaglika na kojima se presijavaju posljednje kapi jutarnje rose, U sjeni  venecijanski zagasitog zelenila tek olistale bukove šume, livada mirno diše kao usnula djevojka. Tri planinske ševe lebde iznad njenog lica, nježno je bude cvrkutom. Sve je tu. Još jednom!

Laktovima uronjen u svježu mirisnu travu, pogledom odlutam duboko dolje. U  dolini,  dalek i sam – grad. Ali ne kao Lorkina Kordoba, daleka i sama. Za Lorku je to nostalgija i prizivanje davne ljepote koje više nema i harmonije koja se više ne može prizvati. Za mene je to prisutnost i prijetnja koja je neporecivo tamo i užas koji se ne može opozvati! Ulomak svjetske groteske u kojoj svi učestvujemo i u koju ću se ja, poslije ove kratke aprilske eskapade, vratiti…

U ovom historijskom trenutku globalnih nedaća i stradanja, ljudska solidarnost i bratstvo se potvrđuju kao temeljni principi opstanka svijeta i izgradnje pravednog, inkluzivnog i miroljubivog društva. U takvim okolnostima moramo najozbiljnije razmisliti o važnosti kulture uzajamnog poštovanja i dijaloga na ravnopravnim osnovima da bismo izgradili svijet kakav nam kao ljudima, dolikuje. To govorimo, ali usred mirovnih pregovora,  pobijemo duhovnog vođu, predsjednika i pola vlade strane sa kojom pregovaramo. Gotovo svi lideri država svijeta  ne usuđuju ne samo da protestuju, nego ni da  da izraze svoje saučešće državi čija je vlada obezglavljena ovim zločinom bez presedana u historiji  međunarodnih mirovnih pregovora. Jedina država koja je to učinila – Južnoafrička republika, dobila je oštro upozorenje da ubuduće provjeri da li se ono što namjerava javno reći, dopada ili ne vladi države počinitelja ovog elitocida. Sve vlade su ili javno  podržale, ili prećutale kidnapovanje presjednika Venecuele i njegove supruge, o čijoj sudbini se više i ne govori. S druge strane, kada je u nedavnom napadu na goste  svečane večere uhapšen atentator „naoružan do zuba“, mnogi državnici su požurili da se oglase najoštrijom osuduom ovog gnusnog čina. To što je “atentator“živ  uhapšen od iste policije koja je bez upozorenja ubila čovjeka zato što je na protestima protiv genocida, mahao mobilnim telefonom, nikoga nije začudilo!? Dok u svim pregovorimo postoji kompromis, u kom svaka strana čini neke ustupke,  ova jača strana upozorava da neće prihvatiti 80, 90 , 95 posto  njenih uslova, nego samo i jedino 100 posto.  I naglašava da će, ako to ne prihvati, druga strana biti zbrisana sa lica Zemlje, bez obzira šta neko o tome misli.

          Femicid je jedan od najstrašnijih zločina i društvo se mora najodlučnije boriti da se to više nikada ne desi i da počinitelji budu najoštrije kažnjeni. Sve svjetske organizacije za zaštitu ljudskih prava zajednički  podstiču sve vlade svijeta da postupe u skladu sa ovim pravednim zahtjevima i zaštite žene od svakog nasilja, političkog, državnog ii porodičnog! To govorimo, ali dvije godine sistematskog femicida u kom  je ubijeno više od 30.000 žena, prošlo je a da se nije čuo ni jedan glas osude ni zahtjev da se počinitelju kazne. Ili bar da se zaustave. I kada je ciljno gađana škola u kojoj je ubijeno 170 učenica,  nije se oglasila ni jedna  organizacija za zaštitu ljudskih prava i borbe protiv femicida…

…Prenu me dodir. Dodir mek kao šapat. Leptir na mojoj ruci. Odahnuh. I ovog aprila, nikla mi krila!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Grijeh zapadne filozofije i sahrana jedne civilizacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet koji sam sebe oholo naziva „Slobodni svijet“, je konkvistadorski svijet, svijet kolonizacije i porobljavanja! Dovoljan je nepristrasan pogled na noviju istoriju, da bi se shvatilo kako je genocid u Gazi u skladu  sa praksom tog svijeta,  njegovim moralnim načelima i filozofskim principima

 

 

Gledao sam razaranje Gaze, dvije godine svakodnevno, hiljade ubijenih ljudi, bezbroj djece, (ko može biti tako bezdušan da broji ubijenu djecu a da mu srce ne prepukne?), izloženi neprekidnim bombardovanjima i prvi put se ozbiljno suočio sa pitanjem veličine i pokvarenosti čovjeka! Gledao sam bolesne, gladne, promrzle ljude kako besciljno tumaraju među ruševinama i gledao sam kako ljudi koji su ih ubijali preživjelima prekidaju dostavu vode, hrane, električne struje, goriva, ljekova. Gledao sam kako ljudi bombarduju bolnice, ubijaju i pacijente i liječnike, i porodilje i novorođene bebe. Gledao sam pokvarenost čovjeka dok kriminalizira ljude koji protestuju protiv počinitelja ovog genocida, i daju podršku njegovim žrtvama.  Gledao sam širom svijeta žestoke represije vlasti protiv ljudi koji zahtijevaju prolaz humanitarnoj pomoći Gazi na umoru. I gledao sam kako ni jedna država nije prekinula diplomatske odnose sa državom počiniteljem genocida, Gledao sam kako “Slobodni svijet“ stavlja veto na osudu genocida i kako, zajedno sa državama EU, počiniteljima genocida  šalje oružje vrijedno desetine milijardi dolara. I gledao sam veličinu čovjeka  u ponosu ljudi iz Gaze, koji se ne predaju i ne mole za milost! Na moje oči, genocid u Gazi prerastao je u pitanje morala i savjesti čovječanstva!

Pitanje budućnosti Gaze, postalo je neodvojivo od pitanja moralne budućnosti svijeta. Iluzija o nekakvim “evropskim vrijednostima“, rasprsla se u paramparčard. Pažljivije ispitivanje principa postojanja i načina djelovanja Zapadnih država, s jedne strane, i temeljnih postulata Zapadnog mišljenja s druge, u dlaku se poklapaju. Genocid u Gazi nije suprotan, nego je upravo sukladan političkoj i intelektualnoj tradiciji Zapadnog svijeta!  Debakl morala i krah  iluzije o evropskim vrijednostima nije se desio u odnosu Zapada prema genocidu u Gazi. Naprotiv,  takav odnos je konsistentan sa epistemološkim temeljima Zapadnog svijeta. To je suština i autentično stanje, referentna tačka moralnog i  političkog  smrtnog grijeha filozofije Zapada i konstanta njegovog odnosa prema Drugome.  Svijet koji sam sebe oholo naziva „Slobodni svijet“, je konkvistadorski svijet, svijet kolonizacije i porobljavanja! Dovoljan je nepristrasan pogled na noviju historiju, da bi se shvatilo kako je genocid u Gazi u skladu  sa praksom tog svijeta,  njegovim moralnim načelima i filozofskim principima. Genocid u Gazi je samo potvrdio karakter životne filozofije Zapada koja je oduvijek bila egoistična, rasistička i imanentno ekskluzivistička.

Prošle nedjelje vidio sam pogreb jedne civilizacije. Glasnije od nuklearne bombe, svijetom je odjeknula izjava predsjednika najmoćnije države Zapadne civilizacije:“Noćas će umrijeti jedna civilizacija i vratiti će se u kameno doba, gdje i pripada!“ Tom prijetnjom sahranjena je jedna civilizacija.  Iako je  prijetnja opozvana pola sata prije isteka ultimatuma, već je bilo prekasno i za spas te civilizacije i za pokajanje. Prijetnja se obistinila! Onaj isti koji je zaprijetio da će uništiti cijelu jednu civilizaciju i vratiti je u kameno doba, svojom besramnom blasfemijom cijelog ljudskog roda, definitivno je sahranio sopstvenu civilizaciju i vratio je u kameno doba.        Gdje i pripada.

Civilizacija kojoj je zaprijetio, svojim dostojanstvom i hrabrošću je potvrdila  veličinu čovjeka.

Ako je čovjek sličan svrgnutom kralju koji žudi samo da ponovo stekne izgubljenu veličinu iako zna da to ne može učiniti, zar je onda čudo što je u njemu sabrana takva protivrječnost!? Kakva zaprepašćujuća, fantastična kreatura je čovjek, kakva novotarija, monstruoznost, haotičan, protivrječan, ogroman, sudija svim stvarima, najveći zločinac, bijedni crv, nosilac istine, kolijevka laži, baruština zabluda i grešaka, slava i otpad Univerzuma!

Što više upoznajem čovjeka, to se više divim njegovoj veličini i stidim njegove pokvarenosti!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo