Povežite se sa nama

DUHANKESA

,,Goricija, kad’ će boljicija”

Objavljeno prije

na

– Sreća!? Sinko, moj pokojni otac je znao šta je sreća Dobro zdravlje i loše pamćenje! O sebi je uvijek govorio da je nesrećan. Jer je imao loše zdravlje i odlično pamćenje. A ja…ja sam ti i tako i tako. Imam odlično zdravlje, ali me služi i pamćenje. Daj mi malo od tog tvog truda – odličan je. Ko ti ga pravi? Ja sam znao napraviti dobar trud ali sad više ne mogu. Popustila snaga. Baš dobar trud – i lijepo miriše i lako prima iskru. Znači, zdravlje me služi, pa sam srećan; ali i dobro pamtim – eto ti nesreće! Znaš, dok si se spuštao livadom, sa tim šarenim štapom …da vidim, kažeš drijen!? Pravi drijen, nema šta! I nije ti malo pretežak!? Meni bi sad bogami bio poteži. Volim dobar štap od drijena. Uvijek sam volio. Izaberem prav, gladak drijen, bez mnogo čvorova. Pa ga ostavim da se suši na tavanu. Poslije mu skinem koru, nagorim ga da se posve ispravi, uglačam finom šmirglom i eto ti štapa, da ne tražiš bolji! Gdje sam stao…? Aha, kažem, dok sam te gledao lakog koraka sa tim štapom, rekoh: Evo srećnogčovjeka! A onda sam čuo tu pjesmu što si je svirkao. O Gorizia,Tu Sei Maledetta! Piše se sa dva “t”, da znaš! I odmah rekoh sebi: Možda i nije tako srećan. Čim zvižduče takvu pjesmu! Mi smo iz Istre. Otac mi je bio Istranin, sa Učke! I borio se kod Gorizie. Na Piavi i na Isonzu. Od jedanaest velikih bitki, ova je bila sedma. Počela je 6 avgusta 1916 i trajala je do 17 avgusta – punih 11 dana. Stari je tada imao 20 godina. Klanica, ne može se opisati, tako nam je pričao. Preko sedam stotina hiljada mrtvih u svim tim bitkama, a više od milion ranjenih… Qui si more gridando:Assasini/ Maledetti sarete un di!

Starac zapjeva pormuklim glasom.

– Znaš šta to znači? Ovdje se umire sa krikom: Ubojice! Bićete prokleti jednog dana. Otac je često pjevao tu pjesmu. I prevodio nam, riječ po riječ. Ja sam devetnaesto godište. Taman sam napunio devedesetu. Kad se napravila ona prva Jugoslavija, otac je tražio najdalje mjesto od svojih sjećanja. Nadao se da će zaboraviti. Da bi opet našao sreću. U zaboravu. Tako smo otišli čak ovamo, na krajnji jug Jugoslavije. Ovdje, na Prespu. Otac se ovdje i oženio. Nikada se nije vratio u Istru. Ja sam se tu i rodio. Preživio je Goriziju bez rane, ni ogrebalo ga nije, što se kaže! Samo ga je mučila ta velika tuga, sjećanje, to njegovo predobro pamćenje. Kada je čuo za atomsku bombu, odmah se sjetio: taman šestog avgusta, kao i ta sedma bitka o kojoj nam je pjevao tu pjesmu, ni trideset godina poslije Gorizie i svih onih ubijanja! Tri dana kasnije je umro. Od muke što se toliko ubijamo. I što nećemo prestati nikada…A čiji je dan danas!?

– 28 juli – rekoh. Rođendan moje kćerke Maje.

Dan je bio … šta da kažem: jedan od ona tri savršena dana koliko ima svaka godina. Ja sam otišao da naberem jagoda i malina za rođendan moje kćerke. Svake godine, od kada se rodila, naberem za nju jagode. Tradicija. Satima sam uživao u plaveti bez i najmanjeg oblačka, našetao se kroz bujne trave i gusto cvijeće, nagledao se dalekih planina – vidljivost je bila nevjerovatna! – od Albanije, Grcke, do Pirina u Bugarskoj i slavnog Ljubotena na obodu Makedonije prema Kosovu. I sada, dok sam slušao priču o Goruiziji, (pjesma mi se urezala kao melodija, volim je, pa sam je zviždukao, ali nikada nisam mislio na njen sadržaj, ni to u kakvim je uslovima nastala), uglerdah sam i daleke Alpe, pred očima mi se ukazaše i rijeka Piava i obrisi Učke u Istri…i grmljavina topova, i eksplozije, i krici

Ubojice! Bićete prokleti jednog dana!

– Cijeli ovaj svijet je Goricija, kad’ će Boljicija!?

To starac doviknu za mnom i nasmija se. Proslavili smo Majin rođendan. Sa jagodama i malinama. Evo ga opet 6 avgust. I dalje se umire posvuda. Ne znam hoće li doći dan kada će ubojice biti prokleti od svojih žrtava. Ni hoće li ikada svijet postati Boljicija…

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Ljubite čovječanstvo? – Mora da se šalite!

Objavljeno prije

na

Objavio:

Budite uz čovječanstvo, ali volite čovjeka, a ljubite nju ili njega, o ljudi

Uvijek sam ostajao zatečen i zbunjen kad god bih čuo ili pročitao rečenicu: „Ja volim cijelo čovječanstvo!“ Ima i takvih koji se kunu da vole „cijeli svijet“. Vjerovatno ne postoji čovjek koji se neće uvrijediti, razgnijeviti, čak i zamrziti onoga ko bi posumnjao u njegovu ljubav prema svom narodu, svojoj državi, političkoj partiji, u ljubav prema muzici, slikarstvu, umjetnosti, prema fudbalu ili fudbalskom klubu, prema planinarenju ili plivanju, u ljubav prema nauci, ljubav prema životinjama, ljubav prema astronomiji i ljubav prema geologiji, bez obzira što se te dvije ljubavi razlikuju kao nebo i zemlja!?

Čovjek bi rekao: Svijet je prepun ljubavi, ljubav se preliva preko ove plave lopte i slapovima teče u svemirski bezdan! Nije da ljudi lažu kad to kažu, nego prosto – ne znaju šta govore. Ne vide nikakvu razliku u značenju različitih riječi, o nijansama u značenju ne haju ni koliko o lanjskom snijegu! Ne znaju razgraničiti između racionalno zasnovanih stavova privrženosti, naklonosti, solidarnosti, lojalnosti, s jedne strane i afektivne prirode ljubavi s druge strane. Razliku između ljubavi kao agape i ljubavi kao eros smatrali bi nebitnom čak i da im je neko objasni. Glagol „Voljeti“ gotovo svima znači isto što i glagol „Ljubiti“.

Tek kada kažeš: „Volim majku, tebe ljubim draga!“ – shvate.

Nije sporna naša racionalno utemeljena emotivna povezanost sa najapstraktnijim kategorijama. Čovjek može biti spreman da pogine za svoj narod, ali to nije iz ljubavi prema narodu, nego iz ubjeđenja da je to naša dužnost. Ne može se voljeti (još manje ljubiti) iz dužnosti, pa se dakle ne može ni voljeti apstraktne pojmove kao što su „narod“, „država“, „čovječanstvo“. Apstraktni pojmovi se mogu poštovati, ali se ljubi samo in vivo, in carne – živ, konretan čovjek. Pojmove ne  možemo voljeti. U pojmu nema ništa što bi obradovalo oči, što bi prijalo ušima, što  bismo pomilovali vrhovima prstiju, nema mirisa od kog nam se zavrti u glavi – u pojmu ne kuca srce. Pojam „čovječanstvo“ nas podsjeća da neko koga volimo, spada u tu kategoriju. Međutim, kada nekoga volimo, ne volimo ga zato što je pripadnik čovječanstva, nego volimo njega (nju) zbog onoga što ih izdvaja i razlikuje od svih ostalih pripadnika čovječanstva!

„Čovječanstvo“ je prosto zbirna imenica, kategorija koja obuhvata sve pripadnike ljudskog roda. Ništa drugo osim karakteristika koje važe za pripadnike ljudskog roda, ne povezuje čovječanstvo u realnu aktuelnu cjelinu. Čovječanstvo nema, niti je ikada imalo neki zajednički ideal, plan, cilj. Čovječanstvo oduvijek živi podijeljeno u zasebne zajednice, kao vrste leptirova, kolonije mrava, zajednice četinarskih ili listopadnih šuma, kao grmovi divljih ruža. Ne postoji neka pravolinijska historija čovječanstva, koliko god o njoj govorili zatvarajući oči pred   potpuno nepovezanim parcijalnim historijama naroda i kultura. Trenuci njihovog kontakta uvijek su trenuci sudara, momenti u kojima  se potresaju temelji života onog slabijeg aktera u takvim susretima. Umjesto praznog pojma „čovječanstva“, u stvarnosti vidimo mnoštvo zasebnih zajednica, pluralitet drama različitih, autentično unikatnih naroda i kultura koji su svoju snagu crpili iz izvornih okolnosti života u području iz kog su ponikli i s kojim su ostali čvrsto povezani tokom životnog ciklusa mnogih generacija. Svaki narod je sebe i sopstvenu kulturu formirao na sopstvenim, jedinstvenim pretpostavkama života, stvarajući za sebe svoju verziju svijeta,  čovjeka i života; svaki je slijedio svoje ideale, prepuštao se ili suzbijao svoje strasti, gradio svoj način života, njegovao svoju osjećajnost, kalio sopstveni karakter u skladu sa svojim shvatanjem volje, svaki narod je slavio život sa svojim shvatanjem rađanja i umirao sa svojim doživljajem smrti.

U vrlo širokom, uslovnom smislu, čovjek može biti snažno i svjesno privržen, čak i bezuslovno odan sopstvenom narodu, kulturi, državi, ali prema čovječanstvu u najboljem slučaju može njegovati svijest o zajedničkoj pripadnosti, bilo kao privilegiji i blagoslovu, bilo kao hendikepu i prokletstvu, ili kao neporecivoj činjenici koju ništa ne može promijeniti i oko koje se zato ne vrijedi raspravljati. Čovječansto se može posmatrati kao ukupnost svih naroda i kultura, a svjetska historija kao njihova kolektivna biografija, ali nas čak i takvo shvatanje nužno ostavlja emotivno neutralnim.

Budite uz čovječanstvo, ali volite čovjeka, a ljubite nju ili njega, o ljudi!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Vjernost izdajstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oh man!
Who knows thee well, must quit thee with disgust,
Degraded mass of animated dust!
(O čovječe,
Ko te upozna, mora od tebe zgađen uteći od straha
Ti grozna hrpo oživljenog praha!)

 

 

Pamtimo šta znači riječ ,,ideali“, još samo po tome što im nismo ostali vjerni. I zbog toga nam je manje žao, nego što nam je  žao lišća po kom rominja kiša. Ne ova kiša, kiša koja sada sipi. Ovu kišu čujemo, vidimo, osjećamo. Lišće ideala pamtimo kao lišće koje je opalo davno, kada su padale  one lagane kiše u jeseni dalekoj − o kojima govori veliki pjesnik, Palestinac Mahmud Derviš. Ne samo da ne čujemo tiho romorenje te kiše, ne samo da ne vidimo kako kapi dobuju po opalom lišću davnih ideala, nego više ništa ni ne osjećamo kada se te jeseni daleke  prisjećamo.

A ta jesen je zaista daleka, vrlo, vrlo daleka! Na samoj granici sjećanja. Nije  ni potrebno da se sjećamo. Dovoljno je što znamo da je naša vjernost idealima, oduvijek bila jednaka našoj vjernosti izdajstvu. Prvi ideal obilježilo je prvo izdajstvo ideala. Nema ideala koji nismo izdali, nema čovjeka koji nije izdao svoje ideale. Kad nam ponestane ideala, ili kad nam dosadi iznevjeravati stalno iste ideale, izmišljamo nove. Da nam bude zabavnije, da obnovimo domišljatost i inventivnost izdajstva kao našeg najvećeg talenta. I vježbamo izdajstvo neumorno, u svakom slobodnom trenutku. Znamo da sam talenat nije dovoljan. Ako se ne vježba redovno, talenat oslabi, zahrđa, atrofira! Više i temeljitije nego što se radi i planira održavanje forme u vrhunskom  sportu,   mora se samoprijekorno raditi na usavršavanju talenta za izdajstvo, posvetiti se smišljanju i planiranju koga, kada i kako izdati. Naporno jeste, ali isplati se! Ni u jednom području života uspjeh ne donosi toliku slavu koliku izdajstvo donosi izdajniku! Slava izdajnika je toliko velika da uvećava slavu i najslavnijih, a njen sjaj trajno obasjava i žrtvu izdaje.

Vrijedni i poslušni zemljoradnik Avelj, ostao bi anoniman i odavno bi bio zaboravljen da ga  nije izdao, proslavio i trajno od zaborava mu sačuvao ime njegov rođeni brat Kain! Ubivši ga podlo, čak ga je učinio besmrtnim. Juda je izdao Isusa i time uvećao njegova stradanja. Ko bi se sjećao i po čemu bi pamtio Josifa (Jusufa) da ga nije proslavilo izdajstvo njegove braće!? Samsona i njegovu divovsku snagu proslavilo je izdajstvo njegove Dalile. Cezaru je završnu glazuru slave dao njegov posinak Brut. Karađorđa je izdao Miloš Obrenović, njegov kum. Minotaura je izdala njegova rođena kćer Arijadna. Banovića Strahinju izdala je njegova žena Anđa.   Srbe na Kosovu je izdao Vuk Branković. Srbi i Hrvati iz Bosne izdali su Bosnu.

Izdajstvo je naša najveća sposobnost, u izdajstvu smo  najmaštovitiji, najinventivniji, najviše svoji! Nijedna druga odlika kojom definišemo ćovjeka, nije tako univerzalno i ekskluzivno prisutna kod ljudi i samo kod ljudi, kao izdajstvo. Samo je ćovjek izdajnik – niko drugi, nikada nikoga nije izdao! To nije mala stvar! To je naša definicija,  naša differentia specifica! Čovjek je biće izdaje. Izdajnik pronicanje u našu suštinu! Nekada smo vjerovali da samo mi, ljudi, koristimo poruđa, ali smo se uvjerili da to čine i neke životinje. Tvrdili smo da samo mi imamo razum,  a da su životinje beslovjesni automati. Sada znamo da je i to zabluda. O svemu drugom što nas razlikuje od svih živih bića samo nagađamo. Jedino o izdajstvu znamo sigurno! To je samo naša i ničija druga sposobnost! Naša vjernost izdajstvu – naš ponos i dika. Ne postoji ideal pred kojim bismo ustuknuli i odustali od njegove izdaje. Nijednu zadatu riječ nismo ostavili da je ne prekršimo, nijedno obećanje održali, nikome nismo zadali tvrdu vjeru a da ga nismo iznevjerili. Izdali smo sve svoje moralne ideale – čast, solidarnost, sućut, poštenje,  hrabrost; izdali smo sve društvene ideale – jednakost, pravednost, uzajamno poštovanje i ravnopravnost svih naroda i kultura. Pretvorili smo naš svijet  u Mašinu za proizvodnju iluzija, fatazija i šarenih laža, naš život je saga o žrtvovanju svih duhovnih vrijednosti nezajažljivoj strasti za uživanjem i nezasitnoj pohlepi za posjedovanjem predmeta koje nazivamo ,,materijalnim dobrima“  a u kojima je malo šta dobroga.

Život je pjesma. Između ostalog, o izdajstvu. I ovaj tekst ćemo završiti kako smo ga i počeli: pjesmom o izdajstvu, Džordža Gordona Bajrona

Thy love is lust, thy friendship all a cheat,

Thy tongue hypocrisy, thy heart deceit!

(Tvoja ljubav je požuda, tvoje prijateljstvo prevara,

Tvoj jezik licemjerje, tvoje srce izdaja)

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Antinomije ropstva i slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Antinomije ropstva i slobode otkrivaju da ni ropstvo ni sloboda za nas nisu ni sudbina, ni izbor, da nas zapravo više uopšte i ne zanimaju

 

Jedan stav postaje istina kada više nismo sposobni da vidimo koliko je pogrešan! Na primjer, tvrdnja da je ropstvo sudbina a sloboda izbor. Gotovo da nema naroda koji u svojim temeljima nema mit o ropstvu u koje je zapao voljom sudbine i iz kog se oslobodio sopstvenom snagom. Istorija čovječanstva je prikazana kao istorija oslobađanja iz kandži robovanja slijepim zakonima prirode. Filozofija istorije civilizacije je povijest oslobađanja iz stanja opšteg ropstva u kom je samo vladar slobodan, do imaginarnog društva u kom su svi slobodni. Istorija nauke je saga o oslobađanju čovjeka iz ropstva neznanja do prosvijetljenog Razuma. Savremene žene su slobodni potomci majki koje su čamile u vjekovnom ropstvu muškarcima. Savremeni muškarci su slobodni potomci očeva koji su bili u vjekovnom ropstvu šačice vladara – nekad muškaraca, nekad bome i žena!

Šablon koji ropstvo prikazuje kao zlu sudbinu, a slobodu kao podvig postao je generalni okvir autopercepcije čovjeka na svim nivoima. Ropstvo je dobilo najviši rang na ljestvici nužnih i dovoljnih uslova ljudskog postojanja. Narodi grčevito brane svoje pravo na robovanje, odnosno na period istorije koji su proveli u ropstvu. Samo im ne dirajte u njihovo ropstvo! Nije važno što nisu nikada bili robovi: važno je da oni ne bi mogli vidjeti sebe kao herojske narode, bez priče o tome da su bili porobljeni! Ako treba izmisliće svoje ropstvo, da bi dokazali svoj heroizam!

Nije poenta što smo slobodni, poenta je da smo smi mi slobodni! Zato nam je potreban mit o ropstvu. Orao je slobodan, ali šta mu vrijedi kad se nije izborio za nju? Niti je nešto žrtvovao za tu slobodu, niti se iz nekakvog ropstva oslobodio, nego se prosto slobodan ispilio iz jajeta?!

Tako je s nama ljudima. Oduvijek i svugdje. U svim našim pričama, mi moramo biti glavni junaci. Sve ćemo preokrenuti samo da mi budemo glavni ne samo u svojim nego u svim pričama. U krajnoj liniji drugih priča i nema: sve naše priče su priče o nama. Šta vrijedi bićima koja su slobodnija od nas kad nikada nisu bili u ropstvu kog su se svojim herojstvom oslobodili!?

Sasvim smo zaboravili da je ropstvo često izbor! I ne samo često,  nego mnogo češće nego sudbina! Biramo ropstvo, ko još bira slobodu? Čije ropstvo nije izabrano ropstvo? Milijarde ljudi u svijetu čiji život prolazi u robovanju rutini dnevnih obaveza kojima su se dobrovoljno potčinili, jer od toga zavisi parče hljeba, njihovo i njihove djece, zar to nije izabrano ropstvo!? Medijski pretvoreno u priču o slobodi i pravima darovanim upravo od onih koji ih drže u izabranom ropstvu!?

Ko bi ih krivio za takav izbor? Zar princip svakog izbora nije: manje zlo umjesto većeg; veće dobro umjesto manjeg!? Algoritam ropstva i slobode je vrlo jednostavan.

Ropstvo je lako. Sloboda je teška.

Ako je život ono što nam se dešava svakog dana, onda je slobodan onaj koji raspolaže svakim danom svog života. Životinje koje obezbjeđuju same sebi smještaj i hranu, nisu divlje, nego su slobodne. Životinje kojima to obezbjeđuju ljudi, nisu pitome, nego su u ropstvu. Svi ljudi koji rade za platu, u ropstvu su.

Ropstvo je sigurnost, sloboda je neizvjesnost.

Priča o herojskom izlasku iz ropstva u slobodu dobija svoju neiscrpnu energiju iz naše potrebe da opravdamo svoje ostajanje u ropstvu. I još ga proglasiti za slobodu. Ta potreba nije posljedica nekakve dvoličnosti, čak ni slabosti karaktera. To je prirodni poriv da se ostane u što manjem zlu i što većem dobru bez hipoteke moralnih dilema koje iz takvog izbora proizilaze. To je generalno pravilo kom se, manje-više, svi povinuju, što bi se reklo: Cosi fan tutti – Tako rade svi! – u aluziji na operu Amadeusa Mocarta: Cosi fan tutte – Tako rade sve (žene). Mocartov naslov je dijagnostički precizan: opšte prihvatanje ovog generalnog pravila desilo se zahvaljujući ženama. Poštovanje generalnog principa svakog izbora: da se teži prijatnom i izbjegava neprijatno, u savremenoj civilizaciji je sinonim pohlepe za materijalnim dobrima promovisanom u jedinu vrlinu a njihovo sticanje u jedini cilj vrijedan da nam  zatreperi duša i da nam jače zakuca srce.

Antinomije ropstva i slobode otkrivaju da ni ropstvo ni sloboda za nas nisu ni sudbina, ni izbor, da nas zapravo više uopšte i ne zanimaju. Ropstvo je postalo banalna stvarnost ovog svijeta a slobodu jedva da još pamti poneki živ čovjek, ako ga sjećanje nije izdalo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo