Povežite se sa nama

DUHANKESA

Atlantida, nego šta!

Objavljeno prije

na

Ljeto je, sunce u zenitu. Kao strijela hitnuta pravo u visine, koja je stigla do samog kraja svog leta, pa sada, za trenutak, slobodna od zapovjedi tvrdog luka i žilave tetive, gluha za zov gravitacije, zastaje i lebdi u savršenom miru neuporedive nirvane, tako i ljeto: smalaksala snaga proljeća, a melanholični zov jesenjih sirena još preslab da mu dopre do uha. Lišće više ne zeleni, ali još i ne žuti!  To je trenutak za prave priče! Čudovište iz Loh Nesa, himalajski ,,Jeti”, kanadski ,,Bigfoot’, NLO i leteći tanjiri, ,,mali zeleni”, Bermudski trougao, El Dorado…I Atlantida, nego šta! Nije to zato što ljeti nema važnih vijesti. To je zato što je najvažnija vijest upravo samo ljeto. Kad ne bi došlo ljeto, ni jedna vijest ne bi više bila važna! Bez tog magičnog momenta u kom prestaje moć one tetive sa koje smo hitnuti tokom godine, a kobni zov sirena prerušenih u političke lidere, direktore, menadžere, upravnike, šefove, još ne dopire do nas, ne bismo više ni znali da je život velika tajanstvena priča a ne projekt koji čeka da bude usvojen na nečijem tenderu! Dakle, Atlantida je priča koju, koliko je poznato, prvi navodi Platon. Spominje se u dva njegova dijaloga: Timej i Kritija. Planirana je i treća knjiga na ovu temu, na osnovu razgovora vođenih tokom tri dana poslije razgovora uobličenih u knjigu Država. Dijalog Timej je sačuvan u cijelosti, a raspravlja o stvaranju svijeta. Dijalog Kritija nije kompletan, a prekida se iznenada, upravo kada počinje rasprava o Atlantidi. Treći dijalog, knjiga koja se trebala zvati Hermokrat, sva je prilika, nikada nije ni napisan.
Kad smo kod Platona, treba reći da je pričanje neke priče bio njegov omiljeni način predočavanja nekog problema. Alegorija je temelj Platonovog kazivanja, i to nije sporno. Ali, uprvo zato Atlantidu ne treba smatrati alegorijom. Jer Platon je uvijek jasan kada govori o alegoriji. Nikada ne pokušava alegoriju prikazati kao stvarni događaj, niti je maskirati imaginarnim detaljima bez faktografskog pokrića. A o Atlantidi Platon izričito govori kao o nesumnjivoj činjenici, dok o propasti Atlantide priča kao o stvarnom događaju, pozivajući se na konkretna imena i spise. U Timeju Sokrat izričito naglašava: ,,A činjenica da Atlantida nije izmišljenja priča nego stvarnost, od najveće je važnosti!” Za njega, sasvim sigurno, postojanje Atlantide nije bila alegorija nego tvrda faktička istina.
Od tada, lista rasprava sa ozbiljnim naučnim pretenzijama na temu Atlantide, prešla je brojku od fantastičnih 10.000. Možemo ih sve podijeliti u četiri grupe; 1. One koje prihvataju Platonov tekst bez rezerve; 2. One koji prihvataju postojanje Atlantide, ali za razliku od Platona, smatraju da nije bila u Atlantskom Okeanu, nego na drugim lokacijama; 3. one koji smatraju da je cijela priča kompilacija sastavljena od mnogih legendi, istorijskih činjenica sa različitih područja i iz različitih epoha; 4. one koji smatraju da je Atlantida prosto još jedna Platonova alegorija izmišljena za formulaciju njegovih sopstvenih filozofskih i političkih nazora.
U ovu grupu spada i Aristotel.
Drugo se i ne može očekivati od čovjeka za kog je prijatelj bio ništa a istina sve. Kao da je sva istina ovoga svijeta važnija od prijatelja!? Ili kao da je istinitija od prijateljstva. Najzad, šta će ti sve istine bez ijednog prijatelja.!? S njima, bez prijatelja, ništa; s prijateljem, a bez njih, sve!
Da nije bilo Atlantide, i još, s obzirom na istinu da uvijek neko ostane živ, kako bismo mogli objasniti postojanje ljudi koji stavljaju prijatelja iznad istine!? Istina je da je Atlantida propala, ali prijateljstvo nije! Mi smo danas velika Atlantida koja srlja u propast jer je zaboravila zavjet prijateljstva ljudi! Ljudi koji odbijaju da žive životom bez prijatelja, preživljeli su propast one Atlantide, pa će preživjeti i propast ove i svake druge Atlantide.
Ljeto je. Trenutak za prave priče!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zašto se treba sjetiti Lenjina?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lenjinov argument bio je: ko god misli da uz visoku funkciju slijedi i visoka plata, nije podoban za tu dužnost

 

Očigledno zadovoljna, profesorica otvori indeks da upiše ocjenu, zastade jedan trenutak i kao da se nečega iznenada sjetila, reče; “Ispit ste položili, ali me zanima  možete li izdvojiti neki Lenjinov stav iz djela Država i revolucija  za  koji mislite da je i danas aktuelan?“

“Predviđanje da će u socijalizmu plata predsjednika države i svih fukcionera biti ravna najnižoj plati radnika, čini mi se najaktuelnije.“

Do tada, ispit je tekao glatko. Glatka površina sada se namreškala. Profesorica spusti indeks, odloži penkalo.

“Valjda najvišoj plati!?“

“Ne, nego upravo najnižoj plati manulenog radnika, kako naglašava Lenjin.“

“Kolega, sigurno ste pogrešno pročitali. Kada bi bilo tako, niko ne bi pristao da bude ni predsjednik, ni funkcioner.“

Ovaj dijalog je fragment mog ispita iz Sociologije održanog 1964. godine. Slijedeći dan sam donio Lenjinovu knjigu profesorici u kabinet, da ne dovodim pred studentitima u pitanje njen autoritet. Samo je odmahnula glavom i rekla da je sigurno u pitanju štamparska greška. Knjigu Država i revolucija, Lenjin je pisao u toku avgusta i septembra 1917. godine. „Pisao“, zato što je knjiga ostala nezavršena. Sam Lenjin ostavio je zabilješku u kojoj kaže da knjigu ostavlja nedovršenu zato što je „…Revolucija na pragu a mnogo je zanimljivije učestvovati u revoluciji, nego pisati o njoj.“ Inače, knjiga je prvi put štampana 1947. godine na ruskom jeziku pod naslovom Государство и революция.

Koliko mi je poznato, od tada, čak ni tokom cijelog perioda socijalizma u svijetu i Jugoslaviji, ovu planiranu Lenjinovu inicijativu niko nikada nije spomenuo iako je svake godine bilo  na pretek burnih čak i veoma žestokih  diskusija, simpozijuma, rasprava, debata, okruglih stolova na temu “pravedne raspodjele dohodka“. Argumenti protiv prevelike razlike funkcionerskih plata u odnosu na prosječna primanja radnika, odbijani su istim argumentom koji je moja profesorica sociologije smatrala ključnim: ako uz najviše političke funkcije ne bi išla i najviša primanja, niko se ne bi prihvatao da ih obavlja! Lenjinov argument bio je dijametralno suprotan: ko god misli da uz visoku funkciju slijedi i visoka plata, nije podoban za tu dužnost. Samo ljudi koji posjeduju potrebne organizatorske i menadžerske sposobnosti, i koje uz to, pokreće iskreni entuzijazam a ne finasijski interes i koristoljublje, jesu podobni da budu  predsjednici vlade, ministri, direktori državnih preduzeća. Test te iskrenosti jeste upravo eliminacija koristoljublja naznačivanjem najniže radničkem plate kao njihove zarade. Lenjin podsjeća da bi funkcioneri, pokraj neuporedivo vrijedne satisfakcije koju donosi takvo društveno priznanje, ćak i finansijski bili u mnogo povoljnijem položaju od radnika jer tokom svog mandata ne bi imali nikakvih troškova ni za smještaj i hranu, ni za odjeći i putovanja, što znači da bi njima ostajao nepotrošen cijeli iznos primljen za četvorogodišnji mandat!

Dok ovo pišem, opet nam dođe 1. Maj! Generalno prihvaćen kao Međunarodni praznik  rada, za mene oduvijek Međunarodni praznik radnika i rada. Ne volim kada se te anonimne, depersonalizirane kategorije  inkarniraju  u obavezujuće objekte sveopšte ljubavi. Ljubav je izrazito eksluzivno i konkretno usmjereno osjećanje. Pojedinac voli, pojedinac je voljen. Ljubav za ljubav. Mogu nam biti dragi svi psi, ali volimo jednog, živog, konkretnog, baš tog i tog psa. Agape i eros –  razliku dobro poznaje svako, čak i ako nije čuo za ove pojmove. Ta ljubav prema cijelom čovječanstvu, prema poniženima, prema eksploatisanima. Prema radničkoj klasi – sve to bazdi na idolatriju, zaudara na demagogiju.  Gajimo osjećanje bliskosti sa cijelim čovječanstvo, privrženosti svom narodu, solidarnosti sa obespravljenima, ali volimo konkretne ljude – ženu, muškarca, prijatelja, oca, majku, kćerku, sina. Svako treba imati ovo osjećanje bliskosti i simpatije prema radnicima – objektivno najvažnijoj i najobespravljenijoj kategoriji ljudi savremenog svijeta, kao i veliko poštovanje  rada –  te najvažnije i najpodcjenjenije sfere djelovanja, ključne za sam opstanak ljudskog društva – koja svoj sopstveni realitet dobija tek posredovanjemj kroz kategoriju radnika!

Ako ga i ne volimo, ovo je dovoljan razlog da se barem za 1. Maj, Međunarodni praznik radnika i rada, svi zajedno – i radnici i borci za radnička prava – sjetimo Lenjina  i njegovih argumenata da najniža plata radnika, svugdje u svijetu,  treba biti jednaka plati Predsjednika države i najviših funkcionera.

Srećan vam praznik radnici cijelog svijeta!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Polovi zemlje, polovi čovjeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sterilizatorska anti-polna histerija, direktno ignoriše činjenicu da je sve, kako na Zemlji, tako i u Univerzumu – binom! Da cjelinu svega – i opšteg i pojedinačnog, i materijalnog i duhovnog – čini jedinstvo dva pola istog binoma

 

Od kada postoji,  planeta Zemlja je planeta polova! Možda vam to do sada nije palo na pamet, ne bih se čudio. Nije ni meni – do prije dva dana. Dok nisam pročitao informaciju da je prije dva dana  u Njujorku završena sjednica   Šestog odbora Generalne skupštine UN. Naime, na toj sjednici  učinjen je prvi korak ka planiranom donošenju odluke o zvančnim ukidanju samog pojma polova. Iako je riječ o ukidanju pojmova muškog i ženskog pola (i to samo kod ljudi), oni isti koji mogu natjerati cijeli svijet da zatvori oči i prihvati ovu piramidalnu budalaštinu kao istinu, moći će nametnuti  zakon da se i  planeta  Zemlja pravno obavezujuće mora prihvatiti kao nebesko tijelo bez polova, a svakog ko samo spomene Sjeverni ili Južni pol najstrožije kazniti.

Ako mislite da pretjeruje, jeste li primijetili da je pojam “pola“ kod ljudi, odavno izbrisan iz semantičkog arsenala savremenih, ideološki prisilno steriliziranih humanističkiih nauka. Izbrisala ga je, bez ikakve osnove u filologiji, samovoljna legislativna tiranija, koja uveliko čini šta hoće, koja nikome ne polaže računa i na čije odluke niko nema pravo žalbe.  Pojam “pol“, koji terminološki nužno podrazumijeva dvojstvo,  samovoljnim ukazom objavljenim iz nedokučivih centara svjetske “Duboke države“, ukinut je i zamijenjen pojmom “gender“ (rod), koji ne sadrži terminološko dvojstvo. Tako je ovim ukazom   ukinut pojam “Ljudski rod“ a ljudi proglašeni za agregat morbidnih spodoba bez pola. Ako im zatreba za nešto, ukinuće i polove Zemlje

U međuvremenu, borba za pravo i slobodu da čovjek slobodno i radosno živi punom snagom u skladu sa svojim polom, onakav kakav se rodio i kakav će umrijeti,  tek nam predstoji! Suludim, perverznim odlukama donijetim na spomenutoj Sjednici Šestog odbora Generalne skupštine UN, dato je zeleno svjetlo da se uvede zakon prema kom će se javno identifikovanje muškog i ženskog pola, kada je riječ o ljudima, smatrati za “zločin protiv čovječnosti“!? Ukoliko se na narednoj sjednici Generalne skupštine usvoji ovako dopunjen novi Sporazum o zločinima protiv čovječnosti,  svi branitelji očiglednog postojanja muškog i ženskog pola, odnosno, definicije porodice kao zajednice muškarca i žene, uključujući tu i protivnike nametanja univerzalne obaveze aseksualnog, bespolnog LGBT programa u škole, pravno će biti tretirani kao  kriminalci za kojima se može raspisati međunarodna potjernica!? Ništa dobro ne može biti cilj ovog nasilja nad ljudskom prirodom.

Ako se još ne zna koji je krajnji cilj ove dijabolične tiranije,  pouzdano se zna da se ni jedna država neće otvoreno suprotstaviti takvom nasilju ludila nad zdravim razumom. Ne samo što će mu se pokoriti nego će tjerati svoje građane da  planetu Zemlju, ubuduće prihvate kao  jalovi „gender“, praveći tako budale i od sebe i od drugih. Ova sterilizatorska anti-polna histerija, direktno ignoriše činjenicu da je sve, kako na Zemlji, tako i u Univerzumu – binom! Da cjelinu svega – i opšteg i pojedinačnog, i materijalnog i duhovnog –  čini jedinstvo dva pola istog binoma! Dan i Noć čine cjelinu jednog dana; Sjeverni i Južni pol, oblikuju Zenlju; Atrakcija i Repulsija,  magnetne polove; Pozitivni i Negativni tok, električne polove;   Život i Smrt zaokružuju cjelinu čovjekovog postojanja; Sreća i Nesreća; Radosti i Tuga; Dobro i Zlo; Pravda i Nepravda; Ljubav i Mržnja: Istina i Laž; Lijepo i Ružno su svinod reda binomi  života svakog čovjeka! Treba li još dokaza da je najviši konstitutivni princip svega u svijetu i samog svijeta princip u biti princip dva pola, najpotpunije inkarniran u polovima  “Muškarca“ i “Žene“ koji tek zajedno čine – Čovjeka!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Preuzimanje kobiline kletve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teški hrastov trupac pritisnuo je amidžu Šemsa. Preko lijevog kuka. U jednom trenutku je glasno poželio: “Ako preživim, neka ostanem hrom, samo da mi kobila ozdravi!“  Izuzetno snažne konstitucije i čeličnog zdravlja, preživio je. Kad je poslije mjesec dana izišao iz bolnice, čekao ga je sin. Sa kobilom koja više nije hramala. Ozdravila je. On je stao  hrom

 

Amidža Šemso je bio veliki ljubitelj i još veći poznavalac konja. Unutar tog područja interesovanja, brzi konji su mu bili specijalizacija a sub-specijalizacija – najbrži konji! Iz činjenice da, strogo govoreći,  u superlativu ne postoji plural („najbrži konji“) nego samo singular („najbrži konj“), za amidžu Šemsu slijedile su dvije konsekvence. Prva teorijska, druga praktična. Teorijska se odnosila na broj konja obuhvaćnih njegovom sub-specijalizacijom. Pošto se svaka specijalizacija svodi na formulu – “više znanja za manje konja“, slijedi da je formula sub-specijalizacije “sve više znanja o   sve manje konja“, pri čemu najviši stepen sub-sub-specijalizacije definiše onog koji “Zna sve o jednom konju!“  Ne znam da li je amidža Šemso dostigao taj najviši stepen, ali po onome što se pričalo o njegovom poznavanju konja, bio je veoma blizu toga. Druga, praktična konsekvenca je obavezivala amidžu Šemsu da uvijek drži samo jednog konja – onog najbržeg! Tako je i bilo: amidža Šemso je uvijek držao za sebe samo jednog konja i to je uvijek bio onaj najbrži. Osim kad bi se desilo da najbrži ne bude konj nego neka kobila. A to se dešavalo češće nego što bi čovjek očekivao, češće nego što bi prognozirala i statistička vjerovatnoća. Od deset njegovih konja – najbržih u cijelom tom području, bezmalo tokom 50 godina – sedam su bile kobile.

Kobila iz ove priče, po njegovoj procjeni, bila je najbrža od svih konja i kobila koje je amidža Šemso imao u životu. Pobjeđivala je za deset ili više dužina na svim trkama na kojima se takmičila.  Dok je nije zadesila kletva.   Bilo je to kada je pobijedila i jednog engleskog galopera, šampiona države, kog su doveli da trenira na lokalnom hipodromu, daleko od zavidljivih očiju konkurencije. Konja su sakrili od zavidljivih očiju, ali kobilu nisu spasili od urokljivih očiju! Nedugo poslije te najslavnuje trke, kobila je počela šepati na prednju lijevu nogu. Svo ogromno poznavanje anatomije konja amidže Šemse, bilo je beskorisno. Nije se on protivio niti jer bio uobražen. Konsultovani su i veterinari i zvanična medicina, ali su sva ispitivanja, snimanja, testiranja, ostala bez rezultata. Od kopita do grebena plećke lijeve strane, fiziološka slika kobile bila je besprijekorna. Upotrijebljeni su svi mehlemi, svi lijekovi, masaže – ništa. Kobila je sve jače hramala na lijevu nogu. Bilo je jasno. neko je urekao kletvom kobilu! Amidža Šemso se prvi put našao u situaciji da ima konja a da njegov konj nije najbrži. Mogao je potražiti drugog, najbržeg konja,  ali u tom slučaju bi ili morao otuđiti svoju kobilu, ili uraditi nešto što nikada nije uradio: držati dva konja!  Zadržao je samo hromu kobilu.

Jednog dana amidžu Šemsu je duboko u planini zadesila strašna ljetnja provala oblaka. Baš kada je pretrčavao preko mosta, sručila se divlja bujica,  izlomila i odnijela most a s njim i amidžu Šemsu. Bacila ga je u plićak blizu obale, par stotina metara niže i tu ga ostavila prikovanog. Teški hrastov trupac dugačak pet metara, jednim krajem je ostao na obali a drugim krajem je pritisnuo amidžu Šemsu. Preko lijevog kuka. Samo mu je glava ostala iznad vode. Punih deset sati je tako ležao u ledenoj vodi brdske rijeke, pristisnut hrastovim trupcem. U jednoim trenutku je glasno poželio: “Ako preživim, neka ostanem hrom, samo da mi kobila ozdravi!“    Čim je oluja malo  popustila, cijelo selo je krenulo da traži amidžu Šemsu. Nisu ga našli. Oko ponoći, vratio se u šumu da ga traži njegov sin Hasan. Poveo je hromu kobilu. Kad su došli do mjesta gdje je most odnijet, kobila je zahrzala i krenula niz rijeku, obalom kroz gustiš, dok nije došla do amidže Šemse. Izuzetno snažne konstitucije i čeličnog zdravlja, preživio je. Zdrobljeni kuk skratio mu je lijevu nogu za deset centimetara. Kad je poslije mjesec dana izišao iz bolnice, čekao ga je sin Hasan. Sa kobilom koja više nije hramala. Ozdravila je. Amidža Šemso je preuzeo kobilinu kletvu.  Ostao je hrom.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo