Povežite se sa nama

DUHANKESA

Drenov štap

Objavljeno prije

na

Nekim ljudima, poslije smrti, podižu spomenike, ne zato da bi ih pamtili, nego da bi bili sigurni da ih više nema. Staneš pred spomenik i lakne ti: eto spomenika, znači, onog sa spomenika više nema! I produžiš svojim putem veseo. Pjevušiš ili zviždućeš. Desi li se da opet posumnjaš, kad god to bilo, samo odeš do onog spomenika i ponovo se uvjeriš. Nema ga, to je sigurno, jer kad bi ga bilo, ne bi tu stajao njegov spomenik! Ne očekujte previše od spomenika koje vam podignu drugi. Čak ni od onih najvećih, koje toliki častoljubivi pojedinci priželjkuju od pamtivijeka: spomenici koje podiže ,,narod i zahvalna otadžbina”. Koliko takvih spomenika je porušio isti taj narod čim je ta ista otadžbina postala nezahvalna!? Molim za kratku pauzu u čitanju – dajem vam priliku da se podsjetite. Gdje su toliki spomenici na koje je zahvalni narod decenijama redovno polagao svježe cvijeće!? Zato je jedini pravi spomenik onaj koji čovjek podigne sam sebi. Samo će on svjedočiti da je tog čovjeka bilo, a ne da ga više nema!
Baš da vam ispričam pričicu o tome šta sve može biti naš spomenik, ako smo u tu ugradili jedan dio svojih ideala, snaga, uvjerenja – konačno, svog identiteta. Prije par dana, krenem u Galičnik, slavno selo u vrletima planine Bistre, na 1450 metara nmv. Književna kolonija. Tema: planina i nostalgija! Sjetim se da sam prvi put bio u Galičniku 1969. godine. Pješke, sa svojim drenovim štapom. I preko cijele Bistre, vrhovima i visoravnima, od Mavrova do Lazaropolja, okrenuo na planinu Stogovo pa se spustio preko Malisora na Struško Polje i Ohridsko Jezero. Štap sam te iste godine, u rano proljeće usjekao; sa trokrakom krunom na vrhu, velik i težak, obojen živim bojama kao šamansko žezlo, legao mi je odmah u ruku i prirastao za srce. Dugi pramen bijele grive koji je kao za mene ostavio pastuh iz ergele slobodnih konja koji su protutnjali u galopu kroz skupinu gustih grmova, viori kao nomadska zastava sa vrha mog drenovog štapa do dana današnjeg. Dakle, poenta je u podizanju spomenika! Iako bih rado i o sjajnim izlaganjima i razgovorima na spomenutim književnim susretima, prelazim pravo na tu poentu. Govorio sam stojeći, oslonjen na moj štap. S njim sam tu bio prije 40 godina, prvi put, pa nisam ni htio ni mogao bez njega ići u pohode Galičniku u koji smo nekada, po prvi put, kročili zajedno. Nije bilo čovjeka, učesnika književnih susreta, ni turista, ni mještana, koji nisu više gledali u drenov štap nego u mene. Dok sam govorio svoju besjedu, pouduprt rukama i bradom na moj drenov štap, auditorijum me slušao pažljivije nego što me ikada iko slušao.
I dok sam prolazio preko velike terase hotela, uz potmule udare kao željezo tvrdog drenovog štapa, a bijela griva se lepršala na popodnevnom vjetru, svi su razgovori zamukli i sve su se glave okrenule prema tom štapu. U njemu se zguslo 40 godina planinarenja svijetom i snijegom, trnjem i kremenjem, siparom i cvjetnim livadama. Okrenuo sam auto do Careve Česme, gdje sam prolazio i pri onom prvom putovanju. To je sada s kraja glavnog puta i malo ko svrati. Kod česme me čekao jedan mlad prekrasan šarplaninac. I prišao mi, kao da me odlično poznaje. Njuškao je drenov štap i mahao prijateljski repom. Iz duboke sjene bukovih krošnji uzronio je ovčar poodmakle dobi. Prilazeci, viknu me po imenu!
,,Tu si bio davno, ima 40 godina! Sjecaš li se ti mene!? Eto, ni ja se ne bih sjetio tebe – toliki su prošli kraj ove bacije od tada. Ali se sjećam ovog tvog drenovog štapa! Koliko puta su ovčari pričali da su u planini vidjeli čovjeka sa šarenim drenovim štapom, eeeheeej! I svi smo znali da si to bio ti. Taj drenov štap, to je tvoj spomenik!”

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Tahir Baba u OSORU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza

 

Kratko i strastveno pismo, završavalo  je rečenicom: ,,Čekam te u Osoru!” Bila je sredina jula. Ljeto u punom jeku. Ljeti je moguće i ono što se ne može ni zamisliti tokom preostalih devet mjeseci. Za njega je ljeto bilo vrijeme slobode – doba u kom je živio svoj život.  Smatrao je da ostatak godine ne živi ,,svojim životom” nego da  igra ulogu koju su mu odredili drugi.  Hoćeš-nećeš, svoju ulogu si dužan odigrati. On je tada igrao ulogu studenta. Kao i prve dvije godine,  i ove godine je igrao pošteno, položio je sve ispite u junu. Čekalo ga je cijelo ljeto da živi svojim životom.

Na karti je jedva pronašao Osor, gradić na mjestu na kom kanal, prokopan u antičko vrijeme, razdvaja otok Cres od Malog Lošinja. Vozovi, autobusi, brodovi – i poslije 1100 kilometara i 27 sati, predveče je brodom iz Rijeke stigao u luku Cres. Tokom večere uz čašu odličnog plavca, u lučkoj konobi, doznao je da prvi lokalni kombi polazi za 35 kilometara udaljeni Osor u 6 časova ujutro.

Prašnjavim makadamskim putem, kroz kameniti pejsaž jadranskog otoka, prolazeći pokraj slatkovodnog Vranskog jezera, sa još dva putnika u rasklimanom kombiju stigao je u Osor, par minuta poslije 7 sati.  Dok se obazirao na potpuno praznom malom popločanom trgu, osjetio je njenu blizinu. Na uzvišici iznad mora, ugleda njenu siluetu. Sjedila je sa knjigom u krilu  u sjeni alepskog bora. Sama. ,,Baš je poranila! Zar me je toliko poželila da čeka već prvi jutarnji kombi!?”, pomisli, pa se sjeti da ona zapravo i ne zna tačno dan njegovog dolaska. Pisao je da će doći između 10. i 15. jula. Danas je bio 15. Brzim koracima, koje je prigušivala gusta mahovina, pođe do nje. Kad priđe dovoljno blizu, zastade.  U vali do koje se spuštao ovaj borov šumarak, ornamenti izvezeni igrom sunčeve svjetlosti i sjena borovih krošnji, odražavali su se kroz prozračnu, tirkizno-zelenu površinu mora do samog dna i svetlucajući se odbijali od glatkih bijelih oblutaka. Na trenutak, sve utihnu; bez daška povjetarca prestale su treperiti  i vlati trave, i borove iglice. Ona odloži knjigu, par sekundi ostade nepomična pa se  se okrenu i pogleda ga. Ljepša nego ikada.

,,Kako si znala da ću danas doći, i to baš ovim prvim kombijem, pa si ustala tako rano”, upita milujući joj kosu.

,,Nisam znala. Od 10-og, kako si napisao da bi mogao najranije doći, čekam ovdje svako jutro prvi kombi. To sam nekako znala, to da ćeš doći prvim jutarnjim kombijem”.

,,To znači da si ti već šesto jutro nenaspavana!”, zagleda se ravno u njene oči i jasno osjeti kako se vrtoglavom brzinom topi i iščezava vrijeme njegove slobode, a na scenu stupa on, u ulozi vjerenika, muža, glave obitelji…

Cijeli dan su proveli zajedno. Rezervisao je sebi sobu a nju je, u 11 naveče, kao što je red, ispratio do kuće u kojoj je ljetovala njena porodica: otac, majka i mlađi brat. Zatim se, malo prije ponoći, vratio do onog alepskog bora. Sjetio se, sasvim iznenada, priče o velikom sufi učitelju i pjesniku, Tahir Babi. Iako je bio drvosječa, Tahir je osjećao neutaživu žeđ za najvišim znanjem. Godinama je, svako veče poslije napornog rada u šumi, odlazio da sluša mudre razgovore najumnijih sufi učitelja i pjesnika. Koliko god nastojao, ništa mu nije bilo jasno, ništa nije razumio, ni o čemu nije imao svoj stav, niti je znao šta hoće. Jedne zimske večeri, Tahir drvosječa se odvažio i pitao šta treba da uradi da bi i on shvatio istinu i znao šta hoće. Da bi mu se narugao, onaj kog je pitao mu reče: ,,Svi učenici u ponoć odu do obližnjeg jezera i zarone u njega četrdeset puta, a poslije toga mogu razumjeti sve o čemu mudraci govore!” Iako je bila ljuta zima, u ponoć Tahir drvosječa je otišao do jezera i četrdeset puta zaronio u ledenu vodu. Kad je završio, osjetio je  toplinu a u njemu je zasijala svjetlost. Sutradan je sve prisutne zadivio dubinom svojih misli i ljepotom svog govora. Omrknuo je kao Tahir drvosječa, a osvanuo kao Tahir Baba, učitelj i pjesnik.

Još pod utiskom sjećanja na tu priču, kao u transu, spustio se do one vale i četrdeset puta zaronio u more. Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Diskriminacija ljudskih stradanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li su opsada Sarajeva, duga 44 mjeseca i njene žrtve – zaboravljeni od EU? Nisu. Namjerno su prećutani

 

U mjesecu smo velikih vjerskih praznika, obaveza više da se vjernici približe jedni drugima i da se podsjete da su mir, uzajamno razumijevanje i poštovanje jednako obavezni u religijama koje ovog aprila slave svoje najveće praznike.

Prošlo je 30 godina od početka opsade Sarajeva i 26 godina od pobjede opsađenih nad agresorima. Od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996 – 1425 dana. Opsadu je naredila vlada SRJ (Srbija i Crna Gora) na čelu sa predsjednikom  Slobodanom Miloševićem a vojne operacije  organizovao je generalštab JNA, koji je za opsadu Sarajeva obezbijedio  oko 300 artiljerijskih cijevi, 250 tenkova, 50.000 tona municije i oko18.000 vojnika preimenujući ih u „Vojsku Republike Srpske” (VRS). Oružje je postavljeno tokom zime 1991/92. Tada je JNA (koja je u vrijeme početka opsade i formalno bila agresorska armija strane države na tlu samostalne i suverene Bosne i Hercegovine), rasporedila artiljeriju i drugo oružje na brdima oko Sarajeva. Tokom opsade u Sarajevu je poginulo 11.541 ljudi, od toga 1.601 djece.

Već sama činjenica da je to bila najduža opsada jednog glavnog grada u istoriji čovječanstva, bila bi dovoljna da se opsada Sarajeva nikada ne zaboravi. Mnogi je nisu zaboravili. Građani Sarajeva neće je nikada zaboraviti. Ali, zaboravili su je lideri EU. Na godišnjicu početka opsade, 5. aprila, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski video porukom se obratio španskom Parlamentu podsjećajući „…da je sada april 2022. ali kao da je april 1937 godine”, aludirajući na bombardovanje baskijskog grada Gernike.

Jeste, Gernika je bombardovana od njemačke avijacije puna tri časa u akciji Hitlerove podrške fašističkoj vladi tadašnje Španije. U tročasovnom bombardovanju poginulo je između 150–1650 ljudi. Evropska demokratska javnost opravdano je upamtila taj dan i ubilježila ga u kalendar osude fašizma i praznik demokratije, mira i humanizma. Pikaso je obilježio događaj slavnom slikom Gernika. Međutim, Gernika se desila 26. aprila 1937. godine, prije 85 godina, a obraćanje Zelenskog je bilo 5. aprila, na dan kada je započelo bombardovanje Sarajeva. Prije 30 godina i cijelih 50 godina poslije Gernike.

Da li su opsada Sarajeva, duga 44 mjeseca i njene žrtve – zaboravljeni od EU? Nisu. Namjerno su prećutani. Ne uklapaju se u ovaj scenario. Ni Srbija, koja je opsjedala Sarajevo, jer je treba pridobiti za članstvo u EU, ni BiH čiji je glavni grad Sarajevo bilo pod opsadom, kao država oko čije kandidature se odluka još odlaže, iako su agresija na ovu državu i opsada njenog glavnog grada morali biti dovoljan razlog za njeno direktno članstvo u EU, imajući u vidu da je Parlament Španije ekspresno odobrio inicijativu da se Ukrajina hitno primi u članstvo EU. Nažalost i sramotu, ono najvažnije što se u ovaj scenario ne uklapa jeste činjenica da su u najvećem procentu žrtve u opsađenom Sarajevu bili Bošnjaci muslimani, dok su svi učesnici u opsadi, uz Srbe, bili – pravoslavci. Među njima je bilo i Rusa (osim plaćenika, ugledni pisac Limonov je sa Trebevića ispalio granatu na opsađeno Sarajevo), podatak koji bi u aktuelnom trenutku dobrodošao, kad se ne bi znalo da su među plaćenicima u opsadi Sarajeva učestvovali i Grci, Bugari ali i, što je najnezgodnije – Ukrajinci!

Diskriminacija stradanja prema vjerskoj pripadnosti stradalnika, apsolutno je nedopustiva kao aktivna politika OUN i EU – vodećih svjetskih institucija za borbu protiv svih oblika diskriminacije i zaštitu univerzalnih ljudskih prava u svijetu, bez obzira na rasnu, vjersku i kulturnu pripadnost i politička uvjerenja ljudi. Nažalost za ove principe i na sramotu onih koji ih krše, 30 godina poslije opsade Sarajeva, produžuje se diskriminacija stradanja na vjerskoj osnovi. Kao i svakog prethodnog Ramazana, i ove godine vidimo na socijalnim mrežama brutalna zlostavljanja Palestinaca muslimana u Izraelu, ignorisanje njihovih ljudskih i vjerskih prava i vojne akcije odmazde kao reakciju na kamenje koje mladi gnjevni Palestinci bacaju na najbolje naoružane vojnike u svijetu, jer  jedino tako mogu sačuvati osjećaj ličnog samopoštovanja i odbraniti vjersko i nacionalno dostojanstvo. Kao i svih godina, i ove godine, OUN i EU produžuju sa promocijom politike diskrimnacije ljudskih stradanja prema njihovoj vjerskoj pripadnosti, ne pružajući im pomoć i ne osuđujući nasilje Izraela.

Hvala Sarajlijama što su odbranili Sarajevo od najduže opsade u historiji svijeta. Hvala Palestincima što brane svoje samopoštovanje i dostojanstvo svoje vjere i nacije. Hvala svima vama koji ste žrtve nasilja i nepravde jer ste bili i ostali bolji od onih koji nad vama vrše nasilje i čine vam nepravdu.

Koliko god vas zaboravljali, uvijek ćete ostati nezaboravni!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Uči, da ne ostariš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda nijedna druga osobina ne izražava tako upečatljivo filozofiju života savremene civilizacije kao odbijanje da se prihvati starost i samozavaravanje da, ako se živi na pravi način, i u starosti će produžiti mladost. Sindrom gerontofobije i juvenofilije, dakle straha od starosti i pretjerane ljubavi prema mladosti, prisutan je doslovno na svakom koraku i u svim sferama života

 

Danas ljudi žive u dvostrukoj iluziji: 1. Da se može izbjeći neizbježno; 2. Da se može postići nemoguće.  Možda nijedna druga osobina ne izražava tako upečatljivo filozofiju života savremene civilizacije kao odbijanje da se prihvati starost i samozavaravanje da, ako se živi na pravi način, i u starosti će produžiti  mladost. Sindrom gerontofobije i juvenofilije, dakle straha od starosti i pretjerane ljubavi prema mladosti, prisutan je doslovno na svakom koraku i u svim sferama života, da ih ne nabrajamo i da ne dokazujemo ono što je očigledno. Na ova razmišljanja naveo me jedan aforizam na koji sam naišao ovih dana a koji je sabrao tone i tone lajkova:

,,Ne prestajemo učiti zato što smo ostarili. Starimo zato što smo prestali učiti.”

Šarmantna dosjetka, na principu permutacije subjekta u predikat (,,Argument sile  zamijeniti silom argumenta!”), ali ipak samo šarmantna dosjetka. Kao i one najbolje, i ova je fascinantna i  – beznačajna. Drugim riječima njena informativna vrijednost je nula. Nema broja ljudima koji su dočekali duboku starost a cijeli život proveli u rutini svakodnevnog ponavljanja istog, bez bilo kakve želje za novim saznanjima. Kao što nema broja ni onima koji su cijelog života bili strastveno posvećeni učenju a zavrsili život prije pedesete, četrdesete, čak i prije tridesete. Naravno, nebrojeno puta se desilo i obrnuto: umirali su rano i rutineri, doživjeli su duboku starost i oni koji su cijeli život učili.

Poenta je jednostavna. Oni koji uče i u poznim godinama, ne treba da se zavaravaju da su te godine dočekali zato što su cijelog života učili. I da su prestali uučiti u ranom djetinjstvu, sva je prilika da bi dočekali istu duboku starost. Ukratko, ne postoji kauzalna veza između učenja i dužine života. Nije učenje recept za dug život, ni lijek protiv starosti! Kao što nije recept ni pustiti mozak na pašu odmah poslije osnovne škole.

Ako prihvatimo da za sve pod kapom nebeskom postoji pravo vrijeme, složićemo se da postoji pravo vrijeme za učenje. Čovjek koji marjivo uči i u starosti, liči na učenika koji piše nedovršen domaći zadatak. Starost je plod života. Ispunjenje cilja života, ili ako vam smeta riječ ,,cilj”: realizacija životnog projekta, dovršenje programa života! I tu prestaje osnova za svaku subordinaciju i svaku hijerarhizaciju:

Busen bujne planinske trave jednako je ostvario svoj cilj, projekt, program,  kao i raskošni grm procvalih bijelih persijskih ruža.

Travi je da nikne, ruži da procvjeta!

Kad to postignu, postigli su svoje.

Trava koja se osuši prije nego što čvrsto uhvati jak korijen u livadi, ruža koja uvene prije nego što procvjeta – nisu.

Hoćemo li sebe ostvariti, to samo jednim dijelom zavisi od nas. Onim manjim. Ali koji je upravo zato važan koliko i onaj veći, od nas nezavisni dio. Kad je i taj dio uz nas, prihvatimo ga kao dar i radujmo mu se. Konačno, treba shvatiti da su infantilnost, adolescencija, mladost,  zrelost i starost faze kontinuiranog procesa u kojima je svaka sljedeća u određenom smislu viša od prethodne. Bezbrižno je djetinjstvo, dramatične su pubertetske godine, lijepa je mladost, samosvjesna je zrelost, ali tek će starost – doći na svoje!

Zato, ostavite se iluzija ljudi: nemojte izbjegavati neizbježno i ne zavaravajte se ostvarenjem neostvarivog. Svejedno da li ste cijeli život učili ili niste, svakako se potrudite da dođete na svoje.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo