FELJTON
Igra sa smrću
Objavljeno prije
16 godinana
Objavio:
Monitor onlineU „zajednici sudbine”, sa nespornom sviješću o istorijskom, jezičkom i kulturnom identitetu, organizovan je otpor zavojevaču. Poznati su mnogi veliki bojevi Crnogoraca sa Turcima u kojima su Crnogorci uspješno odolijevali i čak pobjeđivali tursku armadu. Neposredno nakon pada Donje Zete istorija nepokornog naroda bilježi bojeve 1505, 1510, 1513, 1519. i 1520. godine. Crnogorci učestvuju u kiparskom ratu 1570-1573, a prve značajne pobjede bilježe na Lješkopolju 1604. godine i Kosovom Lugu 1613. godine. Za čitavo razdoblje 16. vijeka Turci nijesu nijednom prodrli na Cetinje. Djelimično stoga što im šaka gorštaka, čiji se pokret još nije ozbiljno cijenio, nije tako opasno ugrožavala interese na tom dijelu Balkana, a i stoga što su u tom razdoblju najaktivnije učešće u otporu pokazala plemena koja nijesu gravitirala Cetinju. U jednom opisu turskog carstva na njemačkom jeziku iz 1554. godine kaže se za Crnogorce: „Ovaj narod zakleti je neprijatelj turski i gotov je do dade 15.000 boraca”.
Crnogorski otpor zavojevaču u razdoblju od početka 16.vijeka do konačne pobjede u 19. vijeku odvijao se u okviru svehrišćanske borbe protiv islama, u kojoj su se Crnogorci našli na isturenom položaju. Ali, svehrišćanski okvir ne daje potpuno objašnjenje kako je nastao crnogorski ratni logor koji nijesu uspijevale da likvidiraju ni najprovjerenije političke i vojne metode osvajača.
Politika koju su Turci primjenjivali da upravu nad pokorenim oblastima povjeravaju istim feudalcima, klanovima i porodicama koje su do tada vladale određenom teritorijom, davala je dobre rezultate na svim feudalnim prostorima. Stefan Lazarević je, na primjer, bio jedan od najpouzdanijih vazala sultana Bajazita, isto kao što su moskovski, kijevski i novgorodski boljari bili instrumenti vlasti mongolskih zavojevača, čak i sam Aleksandar Nevski.
U dubokom feudalizmu je slična politika davala rezultate i u samoj Zeti. No, na razmeđu 14. I 15. vijeka pokazala se potpuno neefikasnom. Tako Stefan Crnojević kao Skenderbeg, turski namjesnik u pokorenim oblastima Crne Gore, nije svom suverenu donio mir. Ustanak koji je buknuo 1504. godine pokazao je ništavnost feudalnog legitimiteta. U tom razdoblju, po svemu sudeći, rađao se pojam slobode u modernom smislu. Pojam kojega nema u duhovnom sklopu predgrađanske epohe niti ga poznaje ideološki aparat Crkve koja poznaje samo raba božjeg i slugu. Ni seljački ustanci širom feudalne Evrope nijesu odbacivali društvenu šemu: caru carevo, a Bogu božje. Oni su se samo zalagali za seljačku pravicu.
Svijest o ličnoj slobodi pojedinca na čije tragove nailazimo kod Crnogorarca onoga doba i puna decentralizacija zajednice, u nauci najčešće tumačena kao partikularizam plemena, sela, bratstva i pojedinca, bila je neprikosnovena. I ta je neprikosnovenost, čini se, bila ključ za razumijevanje suštinske pretpostavke za uspješnost višestoljetnog rata. Istorijska fakta nedvosmisleno potvrđuju da je zavojevač prinuđen da osvaja ne samo Crnu Goru kao društvenu zajednicu, već je morao da osvoja posebno svako pleme, svako selo, i najzad, svakog pojedinca. A to nikome nije pošlo za rukom, pored ostalog, zbog ustinjenosti ciljeva. Crna Gora nije mogla biti pokorena ,,dok teče jednoga Crnogorca”.
Svijest o slobodi rađala se dugo, krvavo i mučno, sa plimama i osjekama samopouzdanja. ,,Katunska nahija, najzabitiji i najsiromašniji dio Crne Gore, oslonjena na mletačke posjede u Boki, zaštićena pojasom nemirnih i ratobornih plemena i ostalih crnogorskih nahija, geopolitički je bila predodređena da postane ‘izviiskra’ crnogorske slobode. U političkom životu zemlje (za četiri stoljeća, op. M.M.), imala je odlučujuću ulogu. A cilj svih turskih kaznenih pohoda bila je Katunska nahija i njeno Cetinje”.
Mitska snaga pojma slobode koji se rađao sa novom društvenom zajednicom bila je pokretač i motiv crnogorske igre sa smrću, koja je čitav narod držala u transu, na ivici fizičkog istrebljenja.
,,Vi ste od svakoga cara i kralja voljni i slobodni, da vam niko ne zapovijeda, no nijeste jedan od drugoga. Vi slobodu svoju ne poznajete i poznati je oćete…” – pisao je Petar I sunarodnicima i gotovo nepogrešivo definisao stanje rađanja svijesti o slobodi, rađanja koje je trajalo stoljećima, koje će najistaknutiji predstavnici narodnoga duha – mitropolit Vasilije, sveti Petar, Petar II Petrović Njegoš i drugi – definisati kao modernu svijest o pravima i obavezama.
,,Da znate dobro da Crnogorci radi su svi do posljednjega pogrebsti sebe, pod razvalinama svojijeh kuća i sa tijem ostaviti potomstvu sjedočanstva grobnijeh krsta da su postradali za vjeru i otečestvo nego li podpasti pod igo tuđega ropstva”. U pismima crnogorskih mitropolita i glavara nailazimo na uzvišena svjedočanstva o dužnosti da se umre za svoju zemlju, otečenstvo, slobodu i neovisnost.
,,Od nas vladike Save i vladike Vasilije, vojvodah i serdarah i svijeg glavarah černogorskih kadiji i muselimu i svijem hagama ot Podgorice, Spuža i Žabljaka.
Primismo vašu knjigu u kojoj pišete sahat prije, da vi otpišemo. Vi znate, da nikad Čarnaja Gora harača nije plaćala, kao ni danas ne plaćaju ona sela černogorskaja, koja su pod samijeh vašijeh gradovah… A što pišete da ćete doć na nas fermanom i velikom vojskom, da poharate i posječete Černuju Goru su sve četiri kraja, i pređe su dohodili i prijetili, a mi čekamo na svoju zemlju, neka naša zemlja našu krv popije…” ili ,,A mi smo dužni na našu zemlju i za svoju vjeru i otečestvo svoju krvi proliti”.
Ovakav zanosni izraz patriotskih dužnosti mogla je pružiti samo nacionalna svijest o crnogorstvu. To su uočili i drugi.
,,Crnoj Gori je životno načelo crnogorstvo. Bez toga Crna Gora ne bi mogla živjeti, tj. ne bi mogla biti Crna Gora. Izgubivši to ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale ove iste stijene i krši, možda još zaođenuti šumom i zelenilom, ona bi se mogla još i proširiti, u njoj bi moglo biti i više naroda, bogatijeg i prosvijetljenijeg – ali to više ne bi bila Crna Gora, kad u njoj ne bi bilo crnogorstva”. (Iz uvodnika Glasa Crnogorca, od 20. I 1884. godine).
Ako u 16. vijeku još nije bilo jasno kakvi se procesi odvijaju u crnogorskom tradicionalnom društvu, njihov značaj i veličina ocrtavaju se jasno tek na širokom fonu istorijske distance. U 17. vijeku postaje barem jasno da je riječ o zajednici koja može imati značajnu ulogu u svehrišćanskom sukobu sa muhamedanstvom. Tada, u 17. vijeku, ostvarene su prve značajne crnogorske pobjede nad Turcima. Bile su to pobjede u Lješkopolju i Kosovom Lugu, 1604. I 1613. godine.
Vojska skadarskog sandžak-bega, u jačini od 12.000 ljudi, krenula je 1604. godine iz Podgorice, preko Lješanske nahije u pravcu Cetinja, s ciljem da konačno likvidira slobodnu crnogorsku zonu oko Lovćena. U lješanskom kamenjaru sukobili su se sa crnogorskim snagama jačine oko 400 ljudi, koje su pružale žilav otpor. Tokom cjelodnevne borbe, prednji djelovi turskog borbenog rasporeda dostigli su liniju selo Staniseljići – Gorica, gdje ih je zatekla noć. Tokom istoga dana na bojište je prispio vladika Rufim, sa oko 500 Katunjana. Crnogorsko komandovanje uočilo je da je glavnina turskih snaga u Lješkopolju zanoćila gotovo bez ikakvog osiguranja. Vladika Rufim izdijelio je svoje snage u više manjih odreda koji su tokom noći neprimjetno zaposjeli položaje na jurišno odstojanje. U rasvit su Crnogorci izvršili opšti juriš na turski logor. Iznenađenje je bilo potpuno i tuske snage u Lješkopolju su razbijene.
Vladika Rufim sa Crnogorcima ostvario je još dvije značajne pobjede nad Turcima 1613. godine, kada je skadarski sandžak-beg Arslan -paša obnovio napade na Crnu Goru. Turski napad izveden je u dva pravca. Jedna napadna kolona krenula je iz Podgorice prema Cetinju, dok je druga kolona, sa osloncem na Spuž i Podgoricu, imala zadatak da uništi crnogorske ustaničke snage u Piperima i Bjelopavlićima.
Turske snage, koje su nastupale preko Lješkopolja prema Cetinju, suzbijene su od Crnogoraca u rejonu sela Kokoti i najterane na povlačenje. Druga turska kolona, koja je u Bjelopavlićima vodila borbu sa ustanicima iz Bjelopavlića, Pipera i Rovaca, do nogu je potučena krajem septembra 1613. godine. Izvjesno je da je odlučujuću ulogu u boju odigrao odred od oko 700 Katunjana, pod komandom vladike Rufima, koji je iz pravca Zagarča, odlučnim udarom u bok i nametanjem bliske borbe, unio pometnju u turski borbeni raspored i nanio im znatne gubitke.
(Nastavlja se)
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
ŽENE CRNE GORE (XVIII): Dvije jevrejske heroine
Objavljeno prije
26 minutana
23 Januara, 2026
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Jolan LEVINGER MIRA – Profesorica njemačkog jezika i matematike, upravnica biblioteke, učesnica Trinaestojulskog ustanka, borkinja NOB-a (Pločice Vojvodina 1913 – 2004).
Jolan Levinger Mira je bila jedina Jevrejka, učesnica Trinaestojulskog ustanka koja je do 1941. godine živjela u Crnoj Gori, a koja se pridružila partizanima. Bila je profesorica gimnazije u Bijelom Polju do odlaska u partizane. U Bijelo Polje je došla 19. aprila 1940. godine, đe je ukazom Ministarstva prosvjete postavljena za profesora. Tokom ovog perioda Levinger će bjelopoljsku đecu podučavati njemački jezik i matematiku. Po podacima škole pored časova jezika i matematike bila je i rukovoditeljka školske biblioteke.
Drugi svjetski rat je bio posebno težak za jevrejsku zajednicu, koja je, iako malobrojna i pred ratom, skoro potpuno raseljena ili istrijebljena u Crnoj Gori. Poznavajući istorijske prilike i dešavanja tokom rata nema sumnje da je Jolan Levinger Mira, u tom trenutku bila najugroženija stanovnica Bijelog Polja.
Sve do januara 1942. godine Jolan Levinger Mira živjela je u Bijelom Polju. Njen odlazak u partizane je njene stanodavce i one za koje su vlasti smatrale da imaju veze sa tim, koštao zatvora. Tako su tada pritvorene Bjelopoljke Ika Čopić i Stana Vuković i njen unuk Batrić Kršikapa. Očigledno da je profesorica Levinger, iako je u Bijelom Polju živjela kratko, uspjela da postane ugledna i uvažena članica lokalne zajednice i da je, iako nije rođena i odrasla tu, stanovnici Bijelog Polja smatraju svojom. Od početka Trinaestojulskog ustanka bila je članica NOP-a. Primljena je u KPJ 1942. godine. Radila je kao bolničarka u Bjelopoljskom partizanskom odredu.
Kasnije je raspoređena u Treću sandžačku brigadu. Bila je član Politbiroa Centralne bolnice Vrhovnog štaba. Ranjena je u ofanzivi na Sutjesci, dok je rukovodila prihvatilištem za đecu. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine.
Naše Bijelo Polje je tokom rata imalo oko 300 kuća, mali gradić, u kojem je svako znao svakog i o svima se znalo sve, ljudi su svjesno rizikovali vlastite živote kako bi zaštitili ženu koja je njihovu đecu učila da broje i govore njemački jezik. Zaštiti Jevrejku, učiteljicu u ratu u kojem su Jevreji bili osuđeni na smrt samim tim što su bili Jevreji, građani Bijelog Polja pokazali su osim hrabrosti i antifašizam na djelu. Da Bijelo Polje nije bio grad koji ne izdaje svoje bližnje, ime Jolan Levinger bi ostalo u sjećanjima i na nekom spomeniku užasa kao posljedica fašizma iz Drugog svjetskog rata.
Ružica-Ruža RIP – Jugoslovenska ljekarka, učesnica NOB-a.
Rođena je 1914. godine u Bezdanu u jevrejskoj porodici Dezidera Ripa. Tokom studija priključila se revolucionarnom studentskom pokretu, završila je Medicinski fakultet u Beogradu 1940. godine kad je postala i član Komunističke partije Jugoslavije.
Poslije kapitulacije Jugoslavije Ruža je sa svojim vjerenikom Milutinom Lakićevićem napuštila Beograd i došla u Crnu Goru. Bila je učesnica Trinaestojulskog ustanka u kolašinskom srezu.
Tokom i nakon Pljevaljske bitke, decembra 1941. godine rukovodila je partizanskom bolnicom na Žabljaku. Ostalo je zapisano kako je doktorka Ruža, ,,to nježno, mladoliko žensko biće” previjala ranjenike sa bitke na Pljevljima, lično ih je pratila do bolnice na Žabljaku. Nakon toga je bila ljekarka u Komskom partizanskom odredu do napada četnika Pavla Đurišića na partizanske snage u okolini Kolašina, u martu 1942. godine. Tada su Ružicu zarobili u Crkvinama.
U toj borbi između partizana i četnika poginulo je 29 boraca i rukovodilaca, među kojima i Budo Tomović, Bajo Sekulić i Luka Simonović. Ružicu su četnici utamničili i kao komunistu i kao jevrejku i tražili su od nje da se odrekne vjerenika, što je ona odbila.
Ruža je samo pet dana bila utamničena u četničkom zatvoru u Kolašinu. Lalić piše: ,,Pričalo se kako je Ruža svojom sitnom kao dječjom rukom podigla bujnu kosu, koja joj je padala niz leđa, da je prebaci preko omče…”
Presudom četničkog vojnog suda, osuđena je na smrt vješanjem, zajedno sa đevojkom koja je skrivala partizanske letke u njedrima – Đurđom Vlahović.
Milorad Bulatović, u poemi „Stratištima u pohode”, poetski je prikazao njihovu smrt: ,,Požurićeš, do varoši, ako stigneš, Ružu i Đurđu sa vješala dako skineš. Bez rana su, one će vam okov skidat, Ružica će vam, doktorica, rane vidat…”
Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Vasa Ljubova PAVIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.
Rođena u činovničkoj porodici, Vasa je završila gimnaziju u Nikšiću, đe je stupila u redove napredne omladine, učestvujući u svim akcijama i protestima koje su organizovali protiv nenarodnog režima. Svoje aktivnosti Vasa je nastavila u Podgorici, đe se sa porodicom preselila u oktobru 1932. godine. Član KPJ-a postala je 1935. godine, što je smatrala priznanjem za svoj veliki rad na terenu, đe je kao studentkinja prava umjela da približi ideje za koje se zalaže i privuče mlade ljude da joj se pridruže.
Uhapšena je 1936. godine kada je došlo do izdaje i provale partijskih organizacija u Crnoj Gori. Teror državnih vlasti nad slobodoumnim ljudima i borcima za prava naroda i ravnopravnost Crne Gore kulminirao je na poznatim protestima na Belvederu 1936. godine. Tada su žandarmi pucali na goloruke protestante i ubili šest, a ranili više narodnih boraca za slobodu i demokratiju.
Devet mjeseci Vasa je provela po zatvorima, uz mučenja, isljeđivanja i šikaniranja. Iz dubrovačkog kazamata „Termoterapije” prebačena je za Sarajevo, a odatle u zatvor na Adi Ciganliji, kod Beograda. Uspjela je da sve izdrži i nastavi sa još većim žarom da radi. Prvo je u Podgorici radila u Studentskim udruženjima i Studentskoj samopomoći. Za veća prava žena Vasa je djelovala preko Komisije za rad sa ženama čiji je član od njenog formiranja 1939. godine, pri PK KPJ-a. Uz to pomagala je i u radu partijske tehnike.
Učestvovala je u pripremama i u samom Trinaestojulskom ustanku 1941. godine. Njena porodica takođe je učestvovala u NOB-u. Vasa je početkom maja 1942. godine imala zadatak da poveže ilegalce i pomogne im da se dokopaju slobodne teritorije i priključe partizanskim jedinicama. Tokom izvršenja zadatka došlo je do sukoba sa četnicima, kod Novog Sela, u danilovgradskoj opštini. Boreći se, hrabro je poginula.
U znak śećanja na njen veliki doprinos revoluciji i borbi za slobodu i prava žena, muzička škola u Podgorici nosi njeno ime.
Đorđina Đina VRBICA – Poslije završetka osnovne škole, upisala se u Trgovačku akademiju u Podgorici. U ovoj školi i u podgoričkoj gimnaziji postojao je jak revolucionarni omladinski pokret. Maturirala je 1932. godine, tada je primljena u SKOJ. Željela je odmah da nastavi školovanje, ali je morala da se zaposli kao sezonska radnica na obradi duvana. U KPJ je primljena 1934. godine.
Zbog političkih aktivnosti otpuštena je sa posla. Napušta Podgoricu i seli se u Sarajevo đe je nastavila partijski rad zbog čega je i uhapšena 1936. godine. U zatvoru je mučena i poslije šest mjeseci je puštena na slobodu. Odlazi u Zagreb i upisuje Visoku komercijalnu školu. Tamo je posebno bila aktivna na radu sa omladinom i ženama. Poslije čuvene provale u KPJ 1936. godine ponovo je uhapšena, a tom prilikom preživjela je teška mučenja i nakon nekoliko mjeseci je puštena iz zatvora. Njen čvrsti stav da nikoga ne oda zaustavila je dalju partijsku provalu.
U maju 1937. godine, prilikom rasturanja ilegalnih partijskih letaka, bila je uhapšena i u opet je bila podvrgnuta strašnom mučenju. Mjesec dana je provela i samici, uz saslušanja i mučenja tada je u zatvoru napisala pjesmu ,,U samici”. Svoj dalji revolucionarni rad nastavila je na Beogradskom univerzitetu. Godine 1938. izabrana je u Pokrajinski komitet SKOJ-a za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju, a sljedeće godine formirana je komisija za rad sa ženama koju je vodila sa Ljubišom Milidragovićem, budućim suprugom.
Zajedno dolaze u Crnu Goru i aktivno učestvuju u pripremi Trinaestojulskog ustanka. Nakon ustanka odlaze u Sandžak đe rade na pripremanju naroda za borbu protiv okupatora. Prilikom italijanskog napada na grupu partizana, u kojoj su se nalazili Đina i Ljubiša, krajem 1941. godine gine njen suprug. Đina se vraća u Podgoricu i radi na organizovanju omladine i formiranju odbora žena na terenu. U toku treće neprijateljske ofanzive Đina postaje komesar Centralne partizanske bolnice, iako je bila u drugom stanju nastavila je odlučno borbu. Na putu za Bosnu zbog teških ratnih prilika i zime, tek rođeno dijete ostavlja u Mratinju kod jedne porodice na čuvanje. Nažalost poslije njenog odlaska dijete je poslije nekoliko mjeseci preminulo.
Đina je u to vrijeme vodila teške bitke s Trećom sandžačkom brigadom, oslobađali su i neke gradove po Bosni, a ona je uz rat nastavljala i političke aktivnosti. Radila je na opismenjavanju žena i na njihovom kulturnom uzdizanju kako bi ih znanjem otrgla od zaostalosti. Na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ-a, izabrana je u Centralni odbor.
Želja je vukla da vidi svoje dijete, poslije završetka Četvrte neprijateljske ofanzive, tražila je da se vrati u Crnu Goru, u nadi da će naći svoju ćerku, ne znajući da ona više nije živa. Dobila je odobrenje da sa Drugom krajiškom brigadom krene za Crnu Goru. Đina je i kod njih postala član Politodjela. Dobili su zadatak da pređu rijeku Bosnu i pruže pomoć ranjenicima sa Sutjeske. U borbi protiv Njemaca i ustaša kod Teslića, Đina gine 29. maja 1943. godine.
Đinini posmrtni ostaci su 13. jula 1957. godine prenešeni i sahranjeni u zajedničku grobnicu na brdu Gorica u Podgorici đe su sahranjena i 62. narodna heroja.
Đina Vrbica je za Narodnog heroja proglašena u julu 1953. godine. Danas njeno ime kao naziv, nosi jedan vrtić u Podgorici.
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković
(Nastaviće se)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Vukica Šunja MITROVIĆ – Narodna heroina, revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.
Vukica je poslije završene niže gimnazije u Kotoru nastavila školovanje na Cetinju, u Učiteljskoj školi. Zbog slabih materijalnih mogućnosti napuštila je školovanje i s porodicom se 1932. godine preselila za Beograd. Zaposlila se kao tekstilna radnica i uskoro prišla naprednom radničkom pokretu. Postala je jedna od najagilnijih aktivistkinja i primljena je u KPJ 1934. godine. Iskazala se kao veoma hrabra, pouzdana, veliki oslonac kolegama. Nenametljiva, ali uporna i staložena, plijenila je svojom mirnoćom, izvršavajući najopasnije zadatke. Drugovi su je zbog toga nazvali ,,Šunja”. Kada je 1935. godine došlo do provale organizacije i do velikog hapšenja, Vukica se našla u zatvoru. Podvrgnuta je najvećim mučenjima i torturi prilikom čega je reagovala i međunarodna javnost. Šunja je izdržala sve muke i ništa nije odala o radu organizacije koja se borila za prava radnika i ravnopravnost žena.
Nakon izlaska iz zatvora upućena je na partijski kurs u Moskvu, odakle se vratila u proljeće 1936. godine i postala članica Uprave u Sindikatu tekstilaca, a u partiji je od sekretarke MK KPJ-a za Beograd, stigla do članstva Sekretarijata PK KPJ-a za Srbiju. Po zadatku obilazi Srbiju, formira ogranke, organizuje štrajkove. Poslije jednog hapšenja 1938. godine, kada i pored mučenja opet nije progovorila, prešla je u ilegalu. Pripremala je velike demonstracije, održane 14. decembra 1939. godine. Imala je vidnu ulogu u pripremi demonstracija održanih 27. marta 1941.
Poslije kapitulacije kao ilegalka organizuje oružane akcije po Beogradu i okuplja borce protiv fašizma i sakuplja pomoć za porodice uhapšenih komunista. Održavala je vezu sa Jankom Jankovićem, koji je po zadatku partije bio zapošljen u Specijalnoj policiji. Koristila je lažne isprave na ime Ljubice Matković.
Nakon izdaje jednog člana MK KPJ-a, koji je pod batinama progovorio, agenti su upali na mjesto sastanka ilegalaca u Vinogradskoj ulici. Tada je ubijen njen partijski drug David Pajić, koji je pokušao da pruži otpor, a Vukica je ranjena u glavu.
Iako ranjena, sprovedena je u zatvor Gestapoa, jer su fašisti smatrali da su uhvatili značajnog rukovodioca otpora, kojeg će slomiti i onda uz pomoć podataka uništiti organizaciju i uhvatiti ilegalce. Odvedena je zatim u zatvor Specijalne bolnice i podvrgnuta neviđenoj torturi. Policija je pokušala da iskoristi i njenog brata Ratka, zvanog Šilja, koji je poklekao pod mučenjem i koji je molio da prekine sa ćutanjem i spasi sebe. Za dva mjeseca neprekidnog batinjanja Vukica nije progovorila nijednu riječ. Samo je rekla: ,,Komunista sam i to je sve što ću reći!” U njenom dosijeu sa saslušanja ostalo je zapisano samo da nije htjela da govori o svom partijskom radu.
Svojim prkosom porazila je neprijatelje. Osuđena je na smrt i u logoru na Banjici čekala je strijeljanje, koje je izvršeno u Jajincima kod Beograda, 17. decembra 1941. godine. Na strijeljanje je iznijeta na nosilima, pošto su joj noge bile polomljene. Sljedeće godine strijeljan je i njen brat Ratko, a suprug Andrija Habuš, revolucionar i borac NOR-a, da ne bi živ pao neprijateljima u ruke izvršio je samoubistvo 18. juna 1944. godine.
Vukici Šunji Mitrović ništa nije moglo slomiti slobodarski duh i čeličnu volju. Ostala je legendarni primjer herojske hrabrosti, odanosti, istrajnosti i nepokolebljivosti. Bila je jedna od prvih žena proglašenih za narodnog heroja Jugoslavije, na dan pobjede 9. maja 1945. godine.
Sabiha ĆOROVIĆ GOKČEN – Prva žena – borbeni pilot na svijetu (zapisana u Ginisovoj knjizi rekorda), jedina žena, među dvadeset najboljih pilota u istoriji avijacije, po izboru Vazdušnih snaga Sjedinjenih Američkih Država (USAF).
Sabiha Gokčen, rođena Ćorović potiče iz Lozna kod Bijelog Polja, (na samoj granici bjelopoljske i petnjičke opštine), đe i danas žive Ćorovići. Sabihin otac, Izet-beg (po nekim izvorima Mustafa Izet) i majka Hajrija su kako se pretpostavlja nakon Balkanskih ratova (kraj Drugog Balkanskog rata, avgust 1913.) izbjegli za Tursku.
Sabiha je rođena u martu 1913. godine. Odrastala je u Bursi, sa bratom i sestrom u izbjegličkoj nemaštini kao siroče. Tokom Atatürkove posjete Bursi 1925. godine, Sabiha, koja je imala samo dvanaest godina, zatražila je dozvolu da razgovara sa njim. Nakon što je Ataturk čuo za njenu životnu priču i njene skromne životne uslove, odlučio je da je usvoji i zamolio je njenog brata za dozvolu da je odvede u predśedničku rezidenciju Çankaya u Ankari, u kojoj bi Sabiha živjela sa ostalim Atatürkovim usvojenicima, kojih je bilo osmoro.
Prezime Gokčen (Gökçen), koje joj je pripalo od Ataturka, je gotovo predskazalo njenu sudbinu, a Gokčen u prijevodu znači ,,nebeska“ ili ,,nebom vezana“.
Kako je Sabihina najveća želja bila da postane polaznica pilotske škole, 1935. godine Ataturk joj tu želju i ispunjava. Tako Sabiha postaje polaznica tek otvorene letačke škole pilota u zemlji ,,Turska ptica“.
U narednom periodu, Sabiha se usavršavala i dobija priliku da se obrazuje u američkoj školi u Ankari. Sa 23 godine postala je pilotkinja.
Kada je Turska organizovala diplomatsku misiju u Sovjetskom Savezu, Sabiha je boravila u školi pilotiranja motornim avionima. Ratnu pilotsku školu završila je za jedanaest mjeseci, o čemu je izvještavala i turska štampa. U praksi, kao vrstan pilot, pokazala se tokom gušenja kurdske pobune 1937. godine, u regiji Dersim. Tada nije ni slutila da se tim činom upisala u istoriju i tako postala prva pilotkinja u borbenoj akciji.
Iako crnogorskog porijekla, njena priča je neraskidivo vezana sa pričom o čuvenom ,,ocu nacije” Kemalu Ataturku. Početkom tridesetih godina otpočeli su pregovori oko konvencija i sporazuma između Jugoslavije i Turske, zbog raseljavanja najviše muslimana i Albanaca iz područja južnog dijela Srbije, Kosova, Crne Gore, Albanije i Makedonije. Tako je jednom prilikom, 1938. godine, Sabiha Gokčan došla u zvaničnu pośetu Beogradu i tadašnje jugoslovenske zvaničnike začudila kada je progovorila tečnim našim (svojim) maternjim jezikom. Tokom svoje karijere, karijere vojne pilotkinje, pilotirala je u 22 različite vrste aviona. Njena pilotska karijera trajala je punih 28 godina. Postala je glavni instruktor letjenja 1954. godine u školi koju je i sama završila, a i glavni rukovodilac u školi letača. U čast obilježavanja sto godina od Ataturkovog rođenja, 1981. godine, Tursko vazduhoplovno društvo je objavilo njenu knjigu ,,Život na Ataturkovom putu“.
Aerodrom u Istambulu, drugi po veličini, nosi ime Sabihe Gokčen, porijeklom Bjelopoljke i mezimice tvorca moderne Turske – Mustafe Kemal-paše Ataturka.
(Nastaviće se)
Ilustrovale: Svetlana Lola Miličković, Tijana Todorović
Komentari

GRENLAND NA STOLU IZMEĐU EU I SAD: Imperija želi zavisnike
ZORAN FERIĆ, PROFESOR I JEDAN OD NAJČITANIJIH HRVATSKIH PISACA: Lažem samo svoje najbliže
DR DEJAN JOVIĆ, PROFESOR MEĐUNARODNIH ODNOSA I BEZBJEDNOSNIH STUDIJA-FAKULTETA POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Narcisoidni lideri svete se za eru demokratije
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceDOČEK NOVE 2026. U BUDVI: Milion i po eura za sedam dana pjesme i zabave
-
DRUŠTVO4 sedmiceNOVO BETONIRANJE BETONIRANE ZAVALE: Hoteli, zgrade , stanovi, apartmani
-
INTERVJU3 sedmiceŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Priča o pomirenju je borba za reanimaciju poraženih ideologija
-
FOKUS4 sedmiceBORBA PROTIV VISOKE KORUPCIJE PO NAŠKI: I Milutinovih 5.000 eura
-
SVIJET4 sedmiceSVIJET I MI: Rusija će sljedeće godine posvetiti više pažnje Balkanu, Crna Gora će to osjetiti
-
Izdvojeno4 sedmiceVLADIN PRIJEDLOG IZMJENA ZAKONA O UNUTRAŠNJIM POSLOVIMA: Veting ili privatizacija bezbjednosti
-
FELJTON4 sedmiceŽENE CRNE GORE (XV): Romansijerka i ilegalka
-
INTERVJU4 sedmiceDEJAN MIJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR I BIVŠI ČLAN ODBORA DIREKTORA EPCG N: Umjesto tranzicije imamo kolaps
