Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti. Autor ekonomske analize je Miloš Vuković, izvršni direktor Fidelity consulting-a

Svaki državni jubilej nosi sa sobom dvostruku obavezu. Prva je obaveza prema simbolici: 21. maj 2006. godine jeste bio istorijski trenutak u kojem je Crna Gora, nakon gotovo devet decenija, demokratskim putem vratila svoj međunarodno-pravni subjektivitet. Ta obaveza je ispunjena samim protokom vremena: dvadeset godina kontinuirane državnosti, članstva u Ujedinjenim nacijama, NATO savezu i pregovaračkog procesa sa Evropskom unijom čine politički bilans koji se ne može osporiti.

Druga obaveza, međutim, mnogo je teža. To je obaveza prema istini o onome što je obnovljena država u tom periodu uradila sa svojom ekonomskom suverenošću i, što je još važnije, šta sa njom nije uradila.

Kada se sa političke siđe na ekonomsku ravan, na strukturu bruto domaćeg proizvoda, kompoziciju budžetskih prihoda, dinamiku produktivnosti i realni životni standard, postaje jasno da ekonomska istorija proteklih dvadeset godina nije priča o izgrađenom modelu, već o nizu opravdanja zašto taj model nikada nije izgrađen.

U protekle dvije decenije zemlja je promijenila više vlada i fiskalnih paradigmi nego suštinskih elemenata svog razvojnog modela. Umjesto dosljedne razvojne strategije, vođena je politika kratkoročnih prilagođavanja, pri čemu je svaka generacija nosilaca ekonomske politike imala spreman izgovor zašto ozbiljne strukturne reforme moraju da sačekaju: čas zbog povoljne ekonomske konjunkture koju ne treba kvariti, čas zbog krize koju treba prebroditi, čas zbog izbornog ciklusa koji ne trpi nepopularne mjere. Umjesto definisanog koncepta o tome šta privreda proizvodi, izvozi i kako jača svoju otpornost, dominantno je izgrađena ekonomija oslonjena na ličnu potrošnju, uvoz, tržište nekretnina, sezonski turizam i kontinuirano zaduživanje. Drugim riječima, rast je dominantno bio funkcija priliva novca, a ne vještine povećanja produktivnosti.

U prvim godinama nakon obnove nezavisnosti, agregatni pokazatelji djelovali su solidno. Snažan priliv stranih direktnih investicija, otvaranje države i rast cijena nekretnina kreirali su privid ubrzane konvergencije ka razvijenim ekonomijama, a taj privid je istovremeno postao i prvi veliki izgovor: ako brojevi rastu, čemu onda strukturne reforme? No, analiza tog perioda, međutim, pokazuje da rast nije počivao na proširenju proizvodne baze niti na rastu ukupne produktivnosti, već na eksternim prilivima i kreditnoj ekspanziji. Riječ je o klasičnom modelu rasta vođenog tražnjom, sa slabim potencijalom da preživi prvi ozbiljniji egzogeni šok. Globalna finansijska kriza 2008. i 2009. godine potvrdila je tu dijagnozu na najbolniji mogući način. Umjesto da posluži kao okidač za strukturno repozicioniranje privrede u pravcu jačanja produktivnih sektora, izvozne diversifikacije i osnaživanja ljudskog kapitala, kriza je tretirana kao ciklični poremećaj, a zatim i kao još jedan izgovor: u uslovima krize, naime, nije trenutak za bolne reforme. Reforma proizvodne strukture je izostala, a ekonomska politika nastavila je da se oslanja na potrošačku tražnju i sektor nekretnina. Tako je zemlja u drugu deceniju nezavisnosti ušla sa istim strukturnim slabostima sa kojima je u prvu i ušla: niskom diversifikacijom izvoza, hroničnim spoljnotrgovinskim deficitom, izraženim regionalnim disparitetima između sjevera, centra i juga, fiskalnom ranjivošću i prekomjernom zavisnošću od jednog sektora – turizma.

Pandemijski šok 2020. godine bio je samo empirijska potvrda već dobro poznatih ranjivosti. Pad turističkih prihoda preveo se u dvocifreni pad bruto domaćeg proizvoda, što je jedan od najjačih dokaza koncentracionog rizika u modelu rasta i podatak koji bi u svakoj ozbiljnoj državi pokrenuo dubinsku reviziju razvojne paradigme. Trenutak je objektivno tražio takvu reviziju. Umjesto toga, ponuđen je novi izgovor, ovoga puta da je riječ o vanrednoj okolnosti koja zahtijeva vanredne mjere, pa su redovne strukturne reforme ponovo odložene, a ekonomska politika se vratila instrumentu koji je već decenijama dominantan: fiskalnoj ekspanziji bez odgovarajućeg pokrića u rastu produktivnosti.

U tom kontekstu treba čitati i program Evropa sad 2. Posmatran kao mjera ekonomske politike, riječ je o paketu sa značajnim implikacijama na strukturu javnih prihoda i dugoročnu fiskalnu održivost, a bez transparentno predstavljenog srednjoročnog fiskalnog okvira. U trenutku najave, projekcije efekata nijesu bile sistemski ugrađene u Program ekonomskih reformi niti u zvanične fiskalne strategije države, što je samo po sebi znak metodološke slabosti i istovremeno najnoviji u nizu izgovora: argument da će rast nominalnih primanja sam po sebi pokrenuti privredu zamijenio je ozbiljnu analizu efekata na produktivnost, inflaciju i tekući račun.

Ekonomska supstanca programa svodi se na rast nominalnih primanja u uslovima nepromijenjene proizvodne baze što je, u udžbeničkom smislu, recept za jačanje pritisaka na inflaciju i tekući račun, uz odlaganje stvarnog problema, a ne njegovo rješavanje.

(Nastaviće se)

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Poseban akcenat dajemo dvjema pojavama od značaja, želeći da približimo ulogu i doprinos žene u crnogorskoj istoriji:

Đevojački institut „CARICE MARIJE“: U istoriji crnogorske prosvjete 1869. godina značajna je po tome što su tada, u slobodnom dijelu države, otvorene 31 osnovna škola, Bogoslovija i Đevojački institut na Cetinju, kao neka vrsta prvog ženskog koledža. Osnovan je pod patronatom ruske carice Marije Aleksandrove, čije je ime nosio i bio je namijenjen vaspitanju „Crnogorske ženske omladine“.

Institut je imao nastavni program po ugledu na takve institucije u Rusiji. Za njegovo otvaranje dato je 5.000 rubalja. Sredstva za izdržavanje škole nastavila je da daje ruska vlada, koja je postavljala upraviteljice, uz obavezu da to moraju biti Ruskinje, dok su nastavnici bili domaći.

Cilj Instituta bio je da pripremi učiteljice budućih ženskih osnovnih škola, kao i da osposobi žene da budu dobre „hrišćanke, majke, domaćice, sposobne da gazduju i vode domaćinstvo“. Ovi ciljevi imali su i pozadinu koja nije bila pedagoške prirode, jer je po prilici Đevojački institut na neki način odražavao težnje i ruskog i crnogorskog dvora da preko ove škole utiču na druge balkanske zemlje.

Za vrijeme od 40 godina rada kroz Institut je prošlo oko 450 učenica, od kojih je iz Crne Gore bilo 205, a ostalih 245 su iz Austro-Ugarske, Turske, Srbije i jedna iz Bugarske.

Bez obzira na političku pozadinu, školovanje u Đevojačkom institutu postalo je čak i pitanje prestiža među bogatim i poznatim porodicama iz Beograda, Ljubljane, Zadra, Dubrovnika, Novog Sada, Sofije, pa i Carigrada. Po podacima iz ondašnje štampe vidi se da je od upisanog broja školu završilo i diplomu dobilo 140 učenica: 86 Crnogorki, a ostale su bile: iz Dalmacije trideset i dvije, 3 iz Hercegovine, 6 iz Bosne, 2 iz Kraljevine Srbije i Albanije, 2 iz Hrvatske, po jedna iz Slavonije, Bugarske i Ljubljane. Za prvih deset godina rada nastava je bila četvorogodišnja, podijeljena na „mlađu i stariju klasu“, sa po dvije godine. Pored maternjeg izučavali su se ruski i francuski jezik, istorija, zemljopis, račun, krasnopis, gajenje svilenih buba, ženski rad i pjevanje. Kasnije su planovi mijenjani, a školovanje je prerastalo u petogodišnje do osmogodišnjeg. Nastavnici u Institutu bili su najbolji crnogorski učitelji i izvanjci.

Prva upraviteljka bila je Nadežda Petrovna Pacevič, a na kraju dolazi Sofija Petrovna Mertvago, koja je u Institutu provela 25 godina, od 1888. do 1913, dajući veliki pedagoško vaspitni doprinos. U jednom intervjuu, datom u aprilu 1913, povodom dvadesetpetogodišnice svoga rada, Sofija Mertvago kaže: „S ovom se djecom, kao i sa cijelim crnogorskim narodom može sve postići, jako su daroviti, ali nemaju discipline. Može se disciplina postići, ali ne krutim birokratizmom nego s dušom. S dušom treba raditi, to je moje načelo.“ Na inicijtivu Sofije Petrovne Mertvago otvoren je i prvi dječji vrtić u Crnoj Gori, „Djetski sad“, u februaru 1903. godine, pod pokroviteljstvom šćeri kralja Nikole Milice, udate na ruskom dvoru.

Odlukom kralja Nikole, Đevojački institut prestao je sa radom 1913. godine, što je od strane Rusije shvaćeno kao politički akt i oslobađanje od trajnog ruskog uticaja, koji je vršen i preko ove ustanove.

Bez obzira na sve, Đevojački institut ima istaknuto mjesto u crnogorskoj kulturi i kao ustanova i preko uticaja koji su njegove štićenice vršile u narodu. Time je obrazovni cilj Đevojačkog instituta u potpunosti postignut.

Crnogorska „BIJELA VOJSKA“: „Crnogorska bijela vojska” predstavlja osobeni način samoorganizovanja Crnogorki, koje su za vrijeme ratova i vojnih sukoba išle za vojskom snabdijevajuće je obućom, odjećom, hranom i prihvatajući ranjenike. Zbog specifičnog načina ratovanja Crnogorci nijesu imali ni prateće komore, bolničku službu i linije snabdijevanja.

Naziv „bijela vojska“ odnosio se na majke, supruge, sestre, koje su svoje najbliže pohodile na bojištima, đe su se Crnogorci borili s neprijateljem (najčešće s Turcima), povezujući se bijelim maramama i noseći bijelo platno kada je bilo moguće. Bijele marame su nosile iz dva razloga – da ne slute zlo, a što je najvažnije, iz praktičnih razloga, da tim čistim platnima podvezuju rane. Kao što se zna, skoro sve su nosile crninu, jer nije bilo nijedne kuće bez žrtava, pa je odbacivanje tradicionalne korotne krpe imalo čisto praktični razlog. Kako su se kretale u grupama, Crnogorci iz daleka su ih mogli spaziti sa bijelim krpama na glavi, govorilu su: „Evo ide naša bijela vojska“.

O „Crnogorskoj bijeloj vojsci“ nije ostalo mnogo zvaničnih zapisa. Ostala su neka usmena predanja i usputne zabilješke o crnogorskim ženama, koje izvlače i prihvataju ranjene i sa ratnim potrebama, tainom opskrbljujući vojnike u boju. Turci nikada nijesu napadali ili ubijali pripadnice „Crnogorske bijele vojske“, iako su govorili da je crna crnogorska vojska dobra, ali da im bijela ne valja. Crnogorke, koje su se za vrijeme bojeva nalazile uz prve borbene linije, često su svojom vikom zbunjivale Turke.

Bez straha su ponekad, uz bolničarske poslove, preuzimale oružje i učestvovale u okršajima. Ova vrsta (samo)pomoći praktičnu primjenu našla je u formiranju crnogorskog Crvenog krsta 1875. godine.

Veličanstvenoj ulozi crnogorskih žena i u miru i u ratu nastojao se u stihovima odužiti i kralj Nikola: „…Bose, gladne, trudne,/ nage za nama se potucate/ po granicam’ domovine/ da nam skromni tain date./Vi nijeste od nas manje,/ kad nastupe žive muke – /vode, praha i olova/ dodaju nam vaše ruke./ Vrh pramova gustog dima,/ toga praha što gorimo/ kraj simvola, krst-slobode,/ vaš anđelski lik vidimo…“

Ovaj veličanstveni doprinos borbi za slobodu i žrtvovanje crnogorskih žena kroz vjekove, ne smije biti zaboravljen.

(Kraj)

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Od dukljansko-zetskog perioda Crnu Goru je odlikovala kulturna i narodna heterogenost. U staro doba nije bilo neobično da zajedno šetaju pravoslavni i katolički/benediktinski monasi. Danas su takve stvari, nažalost, skoro postale misaona imenica. Poznato je da je dobar dio srednjovjekovnih brakova bio od tzv. vrste diplomatskih ili ugovorenih, u skladu sa lakim sklapanjem i raskidanjem vojnodržavnih saveza. Međutim, skoro sve žene koje su došle u Crnu Goru kao inostrankinje i inovjerke, donosile su nešto specifično svoje, kojemu su dodavale nešto lokalno. Tako su, praveći amalgame uzvišenosti i ljepote, obogatile našu kulturu i nasljeđe. Čudno je kako nam je izmicalo da na pravi način ocijenimo doprinos naših vladarki uspostavljanju dobrih nacionalno-vjerskih odnosa, odnosno dubokom uvažavanju i poštovanju, bez obzira na razlike. Ta tradicija međuvjerskog i međunacionalnog sklada izdržala je probu vjekova i predstavlja veliko blago Crne Gore.

Kao dobar primjer može poslužiti znakoviti odnos iz dinastije Crnojevića, đe se unutar jedne porodice preplijeću odnosi tri religije, a sve odiše velikom ljubavlju i pažnjom. Đurđe, osnivač prve državne štamparije u svijetu, ostavlja svoga sina i suprugu, Venecijanku Jelisavetu – Lizbetu (Izabetu), katolkinju, na brigu svome bratu Staniši – Skenderbegu, koji je primio islam. Skenderbeg, koji kao namjesnik vlada državom, trebalo bi da ispuni bratovu testamentarnu volju da sva prava imovine i vladanja državom prenese na Jelisavetu. On se sprema da ispuni Đurđevu oporuku, obraćajući se snahi Jelisaveti sa izrazima dubokog poštovanja i pažnje: „Plemenitoj i mudroj i svake časti i visoke hvale bogom darovanoj i visokorodnoj i ljubimoj snahi gospođi Izabeti i našemu prevazljubljenome sinu gospodinu mi Solomunu od gospodina Skenderbega Crnojevića, sandžakata crnogorskog i primorskog i svoj dioklitijanskoj zemlji gospodina, mili, ljubezni i veledragi pozdrav vašemu gospodstvu…“

Svojom predanošću i odnosom prema slobodarskim težnjama i kulturnim stremljenjima svoga supruga i njegovog okruženja, Jelisaveta je zaslužila ovakav način obraćanja. To je najbolje sažeo književnik Sreten Asanović: „Tako su Izabetu osobila i slavila dva brata – renesansni vitez Đurađ i mlađi Skenderbeg, sultanov povjerenik i u islamu nasljednik cijele zemlje crnogorske i skenderijske. Oni stavljaju pred skute jedine Izabete – i zemlju i blaga i upravu s ljubavlju i blaženstvom kao dva templara što obožavahu sveti ženski princip.”

Kao što su mnoge žene u Crnoj Gori našle svoj dom i utočište, tako su i mnoge Crnogorke dale veliki doprinos u krajevima koje su izabrale za svoju novu domovinu. One su, kao vrijednosti koje nas spajaju sa drugima, našle mjesto u ovoj knjizi. Tu su i primjeri kako ljepota i pamet idu zajednu, kroz priču o Katerini Beli Radonjić, prvoj crnogorskoj spisateljici, koja baštini vrijednosti prosvjetiteljstva.

Bezbrojni primjeri iz bogate istorije ženskih uzleta i podviga u ovom izdanju koncepcijski nijesu mogli biti obuhvaćeni. Ipak, dosta tih primjera je relativno poznato ili su umjetnički obrađivani. Od crnogorskih žena vazda se očekivalo ponosno držanje i nepokolebljivost. One su i paradigma hrabrosti, istrajnosti i nepokornosti, kao napr. Radunova žena Ljubica iz „Gorskog vijenca“, koja zajedno sa mužem brani dom. Ili Ćetna Petrova Jovović, koja ne želi prekinuti slavlje Crnogoraca poslije veličanstvene pobjede na Grahovu 1858., iako joj je sin poginuo. Ili Marija Andrina Perović, Njegoševa sestra, majka pjesnika Stefana Cuce. Ona je poslije Grahovske bitke ubicu svoga sina primila u kuću, čestitajući mu rane, smjestila ga u Stefanov krevet i ukazala mu pomoć. Zbog svoje plemenitosti i uzornosti, od saplemenika je dobila jedinstveno priznanje. Marija je vjerovatno prva žena u Crnoj Gori koja je sahranjena u crkvi, odvojeno od muža, kao da je bila crkveni velikodostojnik ili svetac.

Da ne pominjemo mnoge heroine koje su održale zavjet, tako da ni pod najvećim mukama nijesu odale bližnje. Nijesu popuštale niti izdale sebe i postulate na kojima su vaspitane. Tokom krvavog „bijelog terora”, 1918. godine, kada je Crna Gora okupirana od strane saveznika i srpske vojske, na meti su bile porodice ustanika koji su se borili za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Po dokumentima, pored raznih bestijalnosti, poznat je slučaj supruge poručnika Boža Bulatovića, crnogorskog komite. Batinama je primoravana da kaže đe joj je muž, a kako nije znala ili nije željela da kaže, „usijanim gvožđem vukli su je za jezik“. Između ostalog zna se i za šest udovica, sve iz jedne porodice, koje su zatvorene u Nikšiću samo zato što nijesu htjele položiti zakletvu kralju Srbije.

Okosnicu knjige čini jedan segment posvećen ženama narodnim herojima, revolucionarkama, borkinjama protiv fašizma. Tu su i one koje su nastavile svoju komitsku borbu. Pred pojavom fašizma krenuo je internacionalni pokret, okupljajući napredne snage čovječanstva. Svoj puni doprinos dale su mnoge žene, naročito u danima pred i tokom Drugog svjetskog rata. Neke iz Crne Gore išle su u druge krajeve i države, kao što su mnoge žene dolazile i vezivale svoju sudbinu za drugove iz Crne Gore. No, tek kada pogledate poređane podatke i biografije ovih heroina, shvatite da su u mnogim slučajevima u pitanju mlade osobe, na pragu đevojaštva. Nevjerovatna je ta količina poleta, ośećanja ponosa i prkosa, slobodarstva, zanosa i vjere u pravdu za sve. U svojim revolucionarno boračkim zahvatima svjesno su žrtvovale mladost i život, sa nadom da se bore za neko bolje i pravednije śutra za generacije koje dolaze. Svoje živote su ostavile kao amanet.

To nas onda nagoni da se zapitamo da li se izgubila ta snaga, taj entuzijazam, elan, spremnost za nesebično žrtvovanje za bolju budućnost, za slobodu svoje domovine, za borbu protiv nacional-šovinizma i nepravde.

Cijeneći njihovu žrtvu i doprinose svih hiljadugodišnjih generacija žena, koje su se ugradile u kulturno-istorijski milje Crne Gore, ova knjiga predstavlja ilustrovano tekstualnu odu izuzetnim ženama crnogorske povijesti i neuništivom ženskom duhu, uzdižući ih na zasluženi pijedestal.

Njegovanjem spomena pokazujemo da nijesu izbijeđela iz śećanja njihova ugledna i vrijedna imena dostojna divljenja. Nacrtani, a stvarni likovi dičnih i stamenih žena Crne Gore, preko ove knjige kreću u novi pohod – da budu podsticaj budućim generacijama i trajno śedočanstvo neprekinute niti uzornosti i heroizma. I nade da će žene biti te koje će bezrezervno raditi za spas Crne Gore.

(Nastaviće se)