U „zajednici sudbine”, sa nespornom sviješću o istorijskom, jezičkom i kulturnom identitetu, organizovan je otpor zavojevaču. Poznati su mnogi veliki bojevi Crnogoraca sa Turcima u kojima su Crnogorci uspješno odolijevali i čak pobjeđivali tursku armadu. Neposredno nakon pada Donje Zete istorija nepokornog naroda bilježi bojeve 1505, 1510, 1513, 1519. i 1520. godine. Crnogorci učestvuju u kiparskom ratu 1570-1573, a prve značajne pobjede bilježe na Lješkopolju 1604. godine i Kosovom Lugu 1613. godine. Za čitavo razdoblje 16. vijeka Turci nijesu nijednom prodrli na Cetinje. Djelimično stoga što im šaka gorštaka, čiji se pokret još nije ozbiljno cijenio, nije tako opasno ugrožavala interese na tom dijelu Balkana, a i stoga što su u tom razdoblju najaktivnije učešće u otporu pokazala plemena koja nijesu gravitirala Cetinju. U jednom opisu turskog carstva na njemačkom jeziku iz 1554. godine kaže se za Crnogorce: „Ovaj narod zakleti je neprijatelj turski i gotov je do dade 15.000 boraca”.

Crnogorski otpor zavojevaču u razdoblju od početka 16.vijeka do konačne pobjede u 19. vijeku odvijao se u okviru svehrišćanske borbe protiv islama, u kojoj su se Crnogorci našli na isturenom položaju. Ali, svehrišćanski okvir ne daje potpuno objašnjenje kako je nastao crnogorski ratni logor koji nijesu uspijevale da likvidiraju ni najprovjerenije političke i vojne metode osvajača.

Politika koju su Turci primjenjivali da upravu nad pokorenim oblastima povjeravaju istim feudalcima, klanovima i porodicama koje su do tada vladale određenom teritorijom, davala je dobre rezultate na svim feudalnim prostorima. Stefan Lazarević je, na primjer, bio jedan od najpouzdanijih vazala sultana Bajazita, isto kao što su moskovski, kijevski i novgorodski boljari bili instrumenti vlasti mongolskih zavojevača, čak i sam Aleksandar Nevski.

U dubokom feudalizmu je slična politika davala rezultate i u samoj Zeti. No, na razmeđu 14. I 15. vijeka pokazala se potpuno neefikasnom. Tako Stefan Crnojević kao Skenderbeg, turski namjesnik u pokorenim oblastima Crne Gore, nije svom suverenu donio mir. Ustanak koji je buknuo 1504. godine pokazao je ništavnost feudalnog legitimiteta. U tom razdoblju, po svemu sudeći, rađao se pojam slobode u modernom smislu. Pojam kojega nema u duhovnom sklopu predgrađanske epohe niti ga poznaje ideološki aparat Crkve koja poznaje samo raba božjeg i slugu. Ni seljački ustanci širom feudalne Evrope nijesu odbacivali društvenu šemu: caru carevo, a Bogu božje. Oni su se samo zalagali za seljačku pravicu.

Svijest o ličnoj slobodi pojedinca na čije tragove nailazimo kod Crnogorarca onoga doba i puna decentralizacija zajednice, u nauci najčešće tumačena kao partikularizam plemena, sela, bratstva i pojedinca, bila je neprikosnovena. I ta je neprikosnovenost, čini se, bila ključ za razumijevanje suštinske pretpostavke za uspješnost višestoljetnog rata. Istorijska fakta nedvosmisleno potvrđuju da je zavojevač prinuđen da osvaja ne samo Crnu Goru kao društvenu zajednicu, već je morao da osvoja posebno svako pleme, svako selo, i najzad, svakog pojedinca. A to nikome nije pošlo za rukom, pored ostalog, zbog ustinjenosti ciljeva. Crna Gora nije mogla biti pokorena ,,dok teče jednoga Crnogorca”.

Svijest o slobodi rađala se dugo, krvavo i mučno, sa plimama i osjekama samopouzdanja. ,,Katunska nahija, najzabitiji i najsiromašniji dio Crne Gore, oslonjena na mletačke posjede u Boki, zaštićena pojasom nemirnih i ratobornih plemena i ostalih crnogorskih nahija, geopolitički je bila predodređena da postane ‘izviiskra’ crnogorske slobode. U političkom životu zemlje (za četiri stoljeća, op. M.M.), imala je odlučujuću ulogu. A cilj svih turskih kaznenih pohoda bila je Katunska nahija i njeno Cetinje”.

Mitska snaga pojma slobode koji se rađao sa novom društvenom zajednicom bila je pokretač i motiv crnogorske igre sa smrću, koja je čitav narod držala u transu, na ivici fizičkog istrebljenja.

,,Vi ste od svakoga cara i kralja voljni i slobodni, da vam niko ne zapovijeda, no nijeste jedan od drugoga. Vi slobodu svoju ne poznajete i poznati je oćete…” – pisao je Petar I sunarodnicima i gotovo nepogrešivo definisao stanje rađanja svijesti o slobodi, rađanja koje je trajalo stoljećima, koje će najistaknutiji predstavnici narodnoga duha – mitropolit Vasilije, sveti Petar, Petar II Petrović Njegoš i drugi – definisati kao modernu svijest o pravima i obavezama.

,,Da znate dobro da Crnogorci radi su svi do posljednjega pogrebsti sebe, pod razvalinama svojijeh kuća i sa tijem ostaviti potomstvu sjedočanstva grobnijeh krsta da su postradali za vjeru i otečestvo nego li podpasti pod igo tuđega ropstva”. U pismima crnogorskih mitropolita i glavara nailazimo na uzvišena svjedočanstva o dužnosti da se umre za svoju zemlju, otečenstvo, slobodu i neovisnost.

,,Od nas vladike Save i vladike Vasilije, vojvodah i serdarah i svijeg glavarah černogorskih kadiji i muselimu i svijem hagama ot Podgorice, Spuža i Žabljaka.

Primismo vašu knjigu u kojoj pišete sahat prije, da vi otpišemo. Vi znate, da nikad Čarnaja Gora harača nije plaćala, kao ni danas ne plaćaju ona sela černogorskaja, koja su pod samijeh vašijeh gradovah… A što pišete da ćete doć na nas fermanom i velikom vojskom, da poharate i posječete Černuju Goru su sve četiri kraja, i pređe su dohodili i prijetili, a mi čekamo na svoju zemlju, neka naša zemlja našu krv popije…” ili ,,A mi smo dužni na našu zemlju i za svoju vjeru i otečestvo svoju krvi proliti”.

Ovakav zanosni izraz patriotskih dužnosti mogla je pružiti samo nacionalna svijest o crnogorstvu. To su uočili i drugi.

,,Crnoj Gori je životno načelo crnogorstvo. Bez toga Crna Gora ne bi mogla živjeti, tj. ne bi mogla biti Crna Gora. Izgubivši to ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale ove iste stijene i krši, možda još zaođenuti šumom i zelenilom, ona bi se mogla još i proširiti, u njoj bi moglo biti i više naroda, bogatijeg i prosvijetljenijeg – ali to više ne bi bila Crna Gora, kad u njoj ne bi bilo crnogorstva”. (Iz uvodnika Glasa Crnogorca, od 20. I 1884. godine).

Ako u 16. vijeku još nije bilo jasno kakvi se procesi odvijaju u crnogorskom tradicionalnom društvu, njihov značaj i veličina ocrtavaju se jasno tek na širokom fonu istorijske distance. U 17. vijeku postaje barem jasno da je riječ o zajednici koja može imati značajnu ulogu u svehrišćanskom sukobu sa muhamedanstvom. Tada, u 17. vijeku, ostvarene su prve značajne crnogorske pobjede nad Turcima. Bile su to pobjede u Lješkopolju i Kosovom Lugu, 1604. I 1613. godine.

Vojska skadarskog sandžak-bega, u jačini od 12.000 ljudi, krenula je 1604. godine iz Podgorice, preko Lješanske nahije u pravcu Cetinja, s ciljem da konačno likvidira slobodnu crnogorsku zonu oko Lovćena. U lješanskom kamenjaru sukobili su se sa crnogorskim snagama jačine oko 400 ljudi, koje su pružale žilav otpor. Tokom cjelodnevne borbe, prednji djelovi turskog borbenog rasporeda dostigli su liniju selo Staniseljići – Gorica, gdje ih je zatekla noć. Tokom istoga dana na bojište je prispio vladika Rufim, sa oko 500 Katunjana. Crnogorsko komandovanje uočilo je da je glavnina turskih snaga u Lješkopolju zanoćila gotovo bez ikakvog osiguranja. Vladika Rufim izdijelio je svoje snage u više manjih odreda koji su tokom noći neprimjetno zaposjeli položaje na jurišno odstojanje. U rasvit su Crnogorci izvršili opšti juriš na turski logor. Iznenađenje je bilo potpuno i tuske snage u Lješkopolju su razbijene.

Vladika Rufim sa Crnogorcima ostvario je još dvije značajne pobjede nad Turcima 1613. godine, kada je skadarski sandžak-beg Arslan -paša obnovio napade na Crnu Goru. Turski napad izveden je u dva pravca. Jedna napadna kolona krenula je iz Podgorice prema Cetinju, dok je druga kolona, sa osloncem na Spuž i Podgoricu, imala zadatak da uništi crnogorske ustaničke snage u Piperima i Bjelopavlićima.

Turske snage, koje su nastupale preko Lješkopolja prema Cetinju, suzbijene su od Crnogoraca u rejonu sela Kokoti i najterane na povlačenje. Druga turska kolona, koja je u Bjelopavlićima vodila borbu sa ustanicima iz Bjelopavlića, Pipera i Rovaca, do nogu je potučena krajem septembra 1613. godine. Izvjesno je da je odlučujuću ulogu u boju odigrao odred od oko 700 Katunjana, pod komandom vladike Rufima, koji je iz pravca Zagarča, odlučnim udarom u bok i nametanjem bliske borbe, unio pometnju u turski borbeni raspored i nanio im znatne gubitke.

(Nastavlja se)