Povežite se sa nama

FELJTON

Igra sa smrću

Objavljeno prije

na

U „zajednici sudbine”, sa nespornom sviješću o istorijskom, jezičkom i kulturnom identitetu, organizovan je otpor zavojevaču. Poznati su mnogi veliki bojevi Crnogoraca sa Turcima u kojima su Crnogorci uspješno odolijevali i čak pobjeđivali tursku armadu. Neposredno nakon pada Donje Zete istorija nepokornog naroda bilježi bojeve 1505, 1510, 1513, 1519. i 1520. godine. Crnogorci učestvuju u kiparskom ratu 1570-1573, a prve značajne pobjede bilježe na Lješkopolju 1604. godine i Kosovom Lugu 1613. godine. Za čitavo razdoblje 16. vijeka Turci nijesu nijednom prodrli na Cetinje. Djelimično stoga što im šaka gorštaka, čiji se pokret još nije ozbiljno cijenio, nije tako opasno ugrožavala interese na tom dijelu Balkana, a i stoga što su u tom razdoblju najaktivnije učešće u otporu pokazala plemena koja nijesu gravitirala Cetinju. U jednom opisu turskog carstva na njemačkom jeziku iz 1554. godine kaže se za Crnogorce: „Ovaj narod zakleti je neprijatelj turski i gotov je do dade 15.000 boraca”.

Crnogorski otpor zavojevaču u razdoblju od početka 16.vijeka do konačne pobjede u 19. vijeku odvijao se u okviru svehrišćanske borbe protiv islama, u kojoj su se Crnogorci našli na isturenom položaju. Ali, svehrišćanski okvir ne daje potpuno objašnjenje kako je nastao crnogorski ratni logor koji nijesu uspijevale da likvidiraju ni najprovjerenije političke i vojne metode osvajača.

Politika koju su Turci primjenjivali da upravu nad pokorenim oblastima povjeravaju istim feudalcima, klanovima i porodicama koje su do tada vladale određenom teritorijom, davala je dobre rezultate na svim feudalnim prostorima. Stefan Lazarević je, na primjer, bio jedan od najpouzdanijih vazala sultana Bajazita, isto kao što su moskovski, kijevski i novgorodski boljari bili instrumenti vlasti mongolskih zavojevača, čak i sam Aleksandar Nevski.

U dubokom feudalizmu je slična politika davala rezultate i u samoj Zeti. No, na razmeđu 14. I 15. vijeka pokazala se potpuno neefikasnom. Tako Stefan Crnojević kao Skenderbeg, turski namjesnik u pokorenim oblastima Crne Gore, nije svom suverenu donio mir. Ustanak koji je buknuo 1504. godine pokazao je ništavnost feudalnog legitimiteta. U tom razdoblju, po svemu sudeći, rađao se pojam slobode u modernom smislu. Pojam kojega nema u duhovnom sklopu predgrađanske epohe niti ga poznaje ideološki aparat Crkve koja poznaje samo raba božjeg i slugu. Ni seljački ustanci širom feudalne Evrope nijesu odbacivali društvenu šemu: caru carevo, a Bogu božje. Oni su se samo zalagali za seljačku pravicu.

Svijest o ličnoj slobodi pojedinca na čije tragove nailazimo kod Crnogorarca onoga doba i puna decentralizacija zajednice, u nauci najčešće tumačena kao partikularizam plemena, sela, bratstva i pojedinca, bila je neprikosnovena. I ta je neprikosnovenost, čini se, bila ključ za razumijevanje suštinske pretpostavke za uspješnost višestoljetnog rata. Istorijska fakta nedvosmisleno potvrđuju da je zavojevač prinuđen da osvaja ne samo Crnu Goru kao društvenu zajednicu, već je morao da osvoja posebno svako pleme, svako selo, i najzad, svakog pojedinca. A to nikome nije pošlo za rukom, pored ostalog, zbog ustinjenosti ciljeva. Crna Gora nije mogla biti pokorena ,,dok teče jednoga Crnogorca”.

Svijest o slobodi rađala se dugo, krvavo i mučno, sa plimama i osjekama samopouzdanja. ,,Katunska nahija, najzabitiji i najsiromašniji dio Crne Gore, oslonjena na mletačke posjede u Boki, zaštićena pojasom nemirnih i ratobornih plemena i ostalih crnogorskih nahija, geopolitički je bila predodređena da postane ‘izviiskra’ crnogorske slobode. U političkom životu zemlje (za četiri stoljeća, op. M.M.), imala je odlučujuću ulogu. A cilj svih turskih kaznenih pohoda bila je Katunska nahija i njeno Cetinje”.

Mitska snaga pojma slobode koji se rađao sa novom društvenom zajednicom bila je pokretač i motiv crnogorske igre sa smrću, koja je čitav narod držala u transu, na ivici fizičkog istrebljenja.

,,Vi ste od svakoga cara i kralja voljni i slobodni, da vam niko ne zapovijeda, no nijeste jedan od drugoga. Vi slobodu svoju ne poznajete i poznati je oćete…” – pisao je Petar I sunarodnicima i gotovo nepogrešivo definisao stanje rađanja svijesti o slobodi, rađanja koje je trajalo stoljećima, koje će najistaknutiji predstavnici narodnoga duha – mitropolit Vasilije, sveti Petar, Petar II Petrović Njegoš i drugi – definisati kao modernu svijest o pravima i obavezama.

,,Da znate dobro da Crnogorci radi su svi do posljednjega pogrebsti sebe, pod razvalinama svojijeh kuća i sa tijem ostaviti potomstvu sjedočanstva grobnijeh krsta da su postradali za vjeru i otečestvo nego li podpasti pod igo tuđega ropstva”. U pismima crnogorskih mitropolita i glavara nailazimo na uzvišena svjedočanstva o dužnosti da se umre za svoju zemlju, otečenstvo, slobodu i neovisnost.

,,Od nas vladike Save i vladike Vasilije, vojvodah i serdarah i svijeg glavarah černogorskih kadiji i muselimu i svijem hagama ot Podgorice, Spuža i Žabljaka.

Primismo vašu knjigu u kojoj pišete sahat prije, da vi otpišemo. Vi znate, da nikad Čarnaja Gora harača nije plaćala, kao ni danas ne plaćaju ona sela černogorskaja, koja su pod samijeh vašijeh gradovah… A što pišete da ćete doć na nas fermanom i velikom vojskom, da poharate i posječete Černuju Goru su sve četiri kraja, i pređe su dohodili i prijetili, a mi čekamo na svoju zemlju, neka naša zemlja našu krv popije…” ili ,,A mi smo dužni na našu zemlju i za svoju vjeru i otečestvo svoju krvi proliti”.

Ovakav zanosni izraz patriotskih dužnosti mogla je pružiti samo nacionalna svijest o crnogorstvu. To su uočili i drugi.

,,Crnoj Gori je životno načelo crnogorstvo. Bez toga Crna Gora ne bi mogla živjeti, tj. ne bi mogla biti Crna Gora. Izgubivši to ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale ove iste stijene i krši, možda još zaođenuti šumom i zelenilom, ona bi se mogla još i proširiti, u njoj bi moglo biti i više naroda, bogatijeg i prosvijetljenijeg – ali to više ne bi bila Crna Gora, kad u njoj ne bi bilo crnogorstva”. (Iz uvodnika Glasa Crnogorca, od 20. I 1884. godine).

Ako u 16. vijeku još nije bilo jasno kakvi se procesi odvijaju u crnogorskom tradicionalnom društvu, njihov značaj i veličina ocrtavaju se jasno tek na širokom fonu istorijske distance. U 17. vijeku postaje barem jasno da je riječ o zajednici koja može imati značajnu ulogu u svehrišćanskom sukobu sa muhamedanstvom. Tada, u 17. vijeku, ostvarene su prve značajne crnogorske pobjede nad Turcima. Bile su to pobjede u Lješkopolju i Kosovom Lugu, 1604. I 1613. godine.

Vojska skadarskog sandžak-bega, u jačini od 12.000 ljudi, krenula je 1604. godine iz Podgorice, preko Lješanske nahije u pravcu Cetinja, s ciljem da konačno likvidira slobodnu crnogorsku zonu oko Lovćena. U lješanskom kamenjaru sukobili su se sa crnogorskim snagama jačine oko 400 ljudi, koje su pružale žilav otpor. Tokom cjelodnevne borbe, prednji djelovi turskog borbenog rasporeda dostigli su liniju selo Staniseljići – Gorica, gdje ih je zatekla noć. Tokom istoga dana na bojište je prispio vladika Rufim, sa oko 500 Katunjana. Crnogorsko komandovanje uočilo je da je glavnina turskih snaga u Lješkopolju zanoćila gotovo bez ikakvog osiguranja. Vladika Rufim izdijelio je svoje snage u više manjih odreda koji su tokom noći neprimjetno zaposjeli položaje na jurišno odstojanje. U rasvit su Crnogorci izvršili opšti juriš na turski logor. Iznenađenje je bilo potpuno i tuske snage u Lješkopolju su razbijene.

Vladika Rufim sa Crnogorcima ostvario je još dvije značajne pobjede nad Turcima 1613. godine, kada je skadarski sandžak-beg Arslan -paša obnovio napade na Crnu Goru. Turski napad izveden je u dva pravca. Jedna napadna kolona krenula je iz Podgorice prema Cetinju, dok je druga kolona, sa osloncem na Spuž i Podgoricu, imala zadatak da uništi crnogorske ustaničke snage u Piperima i Bjelopavlićima.

Turske snage, koje su nastupale preko Lješkopolja prema Cetinju, suzbijene su od Crnogoraca u rejonu sela Kokoti i najterane na povlačenje. Druga turska kolona, koja je u Bjelopavlićima vodila borbu sa ustanicima iz Bjelopavlića, Pipera i Rovaca, do nogu je potučena krajem septembra 1613. godine. Izvjesno je da je odlučujuću ulogu u boju odigrao odred od oko 700 Katunjana, pod komandom vladike Rufima, koji je iz pravca Zagarča, odlučnim udarom u bok i nametanjem bliske borbe, unio pometnju u turski borbeni raspored i nanio im znatne gubitke.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo