Na sastanku komisije koja je zapisnički konstatovala da su pronađene kosti Ivanbega, načelno je dogovoreno da se inhumacija obavi neposredno nakon vraćanja posmrtnih ostataka kralja Nikole i kraljice Milene 1989. godine iz Italije u Crnu Goru. Taj čin, uz odgovarajući vjerski obred, planiran je za maj 1990. godine. Međutim, umjesto inhumacije, zemni ostaci Ivana Crnojevića ,,iz bezbjednosti su stavljeni u trezor Službe društvenog knjigovodstva”, pošto Zavod nije imao odgovarajući depo, a u crkvi na Ćipuru nije bilo uslova da se oni u njoj pohrane. Zemni ostaci Ivana Crnojevića, nakon petnaestak godina provedenih u SDK, premješteni su u depo Narodnog muzeja na Cetinju. Iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture više puta je traženo od Ministarstva kulture da inicira sahranu ostataka Ivana Crnojevića uz državni protokol i vjerski obred. Bivši ministar kulture Predrag Sekulić najavio je da će Ministarstvo kulture predložiti da se to pitanje riješi u najskorijem roku, naglašavajući da je vađenje kostiju prije dvadeset godina iz crkve na Ćipuru bilo neprimjereno, kao i da se taj postupak protivi svim civilizacijskim načelima.
Grob na kome se nalazi spomen ploča sa natpisom ,,Ivan Crnojević, gospodar Crne Gore”, i dalje stoji prazan.
Početkom 2002. godine urađen je Predlog programa sahrane posmrtnih ostataka Ivana Crnojevića, koji su potpisali Čedomir Marković, Petar Ćuković i Čedomir Drašković. Tekst od šest stranica nosi datum 30. januar 2002. godine. U njemu se, pored ostalog, navodi:
,,I pored činjenice da je grobnica Ivana Crnojevića sanirana 1989. godine paralelno sa formiranjem grobnica za sahranu kralja Nikole i kraljice Milene, kada je, očito za sahranu, izrađena i nova nadgrobna ploča, čin ponovne inhumacije nije izvršen. Ostalo je nepoznato zbog čega sahrana posmrtnih ostataka Ivana Crnojevića nije izvršna i pored toga što su o tome vođeni razgovori i što su na vrijeme obavljene sve potrebne pripreme. Ostaje činjenica da ona nije izvršena i da se posmrtni ostaci Ivana Crnojevića i danas nalaze nesahranjeni, ovoga trenutka smješteni u depou Narodnog muzeja na Cetinju”, navodi se u Predlogu.
Slijedi Predlog protokola u kojem se kaže: ,,Bez obzira na vrijeme koje je proteklo do sahrane ostataka kraljevskog para do danas, kada je, po svemu sudeći, trebalo obaviti i sahranu posmrtnih ostataka Ivana Crnojevića, uzimajući u obzir činjenicu, kako je već rečeno, da se radi o državniku, Protokol sahrane se mora odvijati pod pokroviteljstvom države i njenih odgovarajućih organa u saradnji sa lokalnom upravom Cetinja.
U tu svrhu potrebno je formirati počasni odbor za sahranu, koji bi usvojio predloženi Protokol za sahranu i starao se o njegovoj realizaciji. Pored počasnog, potrebno je formirati i Organizacioni odbor od predstavnika Ministarstva kulture i republičkih institucija, čiji bi članovi obavili sve pripreme vezane za realizaciju protokola.
Predlaže se da se svečani čin sahrane obavi na samom kraju juna ili samom početku jula naredne godine. Nude se tri datuma – 30. jun, 1. juli ili 2. juli, jer se pretpostavlja da je u jednom od tih dama umro Ivan Crnojević. Nažalost, istorijski podaci nijesu zabilježili tačan datum njegove smrti, ali se, kako je već napomenuto, o mogućem danu smrti sudi na osnovu obavještenja kotorskog providura, koji nosi datum od 4. jula 1490. godine. Naravno može se za sahranu odrediti I neki drugi datum iz bogate istorije Ivana Crnojevića”.
Predložen je i raspored pripreme i realizacije protokola sahrane.
Pripadnost crnogorskom narodu
„Polazeći od opštih rezultata poznatih dokumenata vezanih za ovu epohu, činjenica je da nema nikakvih tragova koji bi ukazivali da su Crnojevići imali svijest o pripadnosti nekoj široj etničkoj grupi ili narodu osim crnogorskom.
Takođe, nije nevažna činjenica da upotreba prese u umnožavanju crkvenih knjiga, posredno govori o kanonskoj autonomiji Crnogorske crkve prilikom donošenja odluke o upotrebi Štamparije u te svrhe”.
(Predrag Malbaša: ,,Dva crnogorska manastira”)
Prva crnogorska štamparija
Ivan Crnojević slavan je ne samo po tome što je utemeljio Cetinje, nego i zato što je osnovao štampariju. Napominjući da je o Crnojevića štampariji napisan veliki broj tekstova, istoričar Dragoje Živković kaže da je ipak nekoliko važnih pitanja u vezi s njenim nastankom i radom ostalo nerasvijetljeno. ,,To su pitanja – ko je bio pokretač ideje i nabavljač štamparije, gdje je i kad počela i prestala s radom i koje su sve knjige u njoj tiskane”, navodi Živković u knjizi Istorija Crne Gore. Živković kaže da se ,,ne smije smetnuti s uma da je Ivan Crnojević spadao u red najobrazovanijih ljudi svojega doba, i da je otuda morao imati visoko razumijevanje za namjenu i značaj štamparskog stroja, čineći, vjerovatno, sve što je mogao da ga što prije nabavi. Kako je uz to bio očevidac propadanja i uništavanja staroslovenskih crkvenih knjiga, i ne samo u djelovima njegove zemlje koje su već bili osvojili Turci, već i u drugim krajevima Balkana, cijenio je da je propadanje manastirskih biblioteka moguće nadoknaditi mnogostruko uvećanom štamparskom produkcijom crkvenih knjiga”. Prema Živkovićevom mišljenju, Ivan je jedino mogao nabaviti štampariju iz Mletaka, i to samo u periodu između 1476. i 1478. godine. Druga je stvar što ona zbog složenih političkih prilika, posebno gubljenja Žabljaka (1478) nije mogla da bude instalirana na Obodu. Stoga će najbliže biti istini da je štamparsko postrojenje bilo montirano u Cetinjskom manastiru, nakon njegovog podizanja 1485. godine, piše Živković. ,,Izvjesno je da je njen prvijenac bio Oktoih prvoglasnik. Riječ je, u stvari, o prvom dijelu obimnog Oktoiha osmoglasnika ili paraklitika. Relativno kasno se saznalo da je ovo djelo štampano kao druga inkunabula crnogorske produkcije. Nije nađen u cjelosti nijedan primjerak Oktoiha petoglasnika. Do početka Drugog svjetskog rata identifikovano je samo osam listova ove jedine ilustrovane crnojevićke inkunabule. U toj grupi bila su i dva ilustrovana lista. Nažalost, i taj istrgnuti dio listova izgorio je u požaru Narodne biblioteke u Beogradu (1941). U zbirci unikatnih starina Cetinjskih muzeja i danas se čuva jedan ilustrovani list Oktoiha petoglasnika. Dalje, izvadak od 37 listova ove knjige nađen je u manastiru Dečani i još jedan odvojeni list. Unutar dečanskog spoja listova nalaze se i četiri ilustrovana; na jednom od njih je replicirana ilustracija onog lista iz Cetinjskih muzeja. Pozivajući se na neobjavljenu bibliografiju Lukijana Mušickog iz 1822/23. godine, Pavle Šafarik je obavijestio naučnu javnost još 1865. godine o jednom nađenom primjerku cetinjskog Oktoiha petoglasnika. Zabilježen je, dalje, podatak da je te iste (1865) godine arhimandrit Antonin, u manastiru Slepče kod Bitolja, pronašao jedan primjerak tog Oktoiha, kojemu je, potom, izgubljen trag. Nezavisno od toga što Oktoih petoglasnik nije sačuvan u cjelini, ne treba dovoditi u sumnju njegovo postojanje. Na temelju raspoloživih podataka i sačuvanih fragmenata, kao i posrednih vijesti, zna se da je ova inkunabula imala 272 lista, veličine 26,5×18 cm, sa po 31 retkom na stranici. Takođe je utvrđeno da je njegovo štampanje dovršeno krajem januara 1494. godine”, piše Živković.
Pripremio: Veseljko KOPRIVICA
(Nastavlja se)