Povežite se sa nama

FELJTON

Dvor po evropskom uzoru

Objavljeno prije

na

Tokom borbi za Skadar, Turci su napadali i Žabljak, prestono mjesto Ivana Crnojevića, i osvojili ga 1478. godine. Ivan Crnojević je najvjerovatnije 1475. godine preselio vladarsko središte iz Žabljaka na Obod (Riječki grad). Tu je približno mogao stolovati oko šest godina. Posredni podaci govore da je 1482. godine sagradio svoj dvor u skrovitoj podlovćenskoj kotlini – Cetinju, do tada poznatoj kao Dolac. Da je bio sultanov vazal, kažu istoričari, ne bi imao potrebe da traži takvo strategijsko skrovište, bezbjedno od vojne opasnosti. PRIJATELJSTVO SA VLASIMA: Prema crnogorskim istoričarima Đuru Batrićeviću i Cvetku Pavloviću, prije dolaska Ivana Crnojevića na Cetinje to područje, odnosno Podlovćenski dolac, naseljavali su Vlasi. Pošto je Ivan od strane vlaških prvaka dobio dobar dio imanja, počeo je da gradi manastir „blizu uvora (ušća) južnog kraka rečice Cetinje, koja prije toga bješe voljom božjom presušila, a po kojoj se do tada Dolac i prozva Cetinjem”.

Jedan od najistaknutijih Vlaha s kraja 15. vijeka bio je Radule Vlah. Ivan Crnojević je, po dolasku na Cetinje, uvažavao Radula Vlaha, o čemu piše dr Božidar Šekularac, u svojoj studiji: Dukljansko-crnogorski istorijski obzori, objavljenoj 2000. godine. Božidar Šekularac, na 38. strani pomenute studije, kaže: „Ivan Crnojević se dva puta ženio: prva žena mu je bila Gojislava, kći Đorđa Arijanita Komnina, a druga Mara, kći Stefana Vukčića, od 1469. godine. S Marom rodi tri sina i jednu kćerku zvanu Jekatarinu, koja je bila udata za Radula Vlaha, vlaškog gospodina (vojvodu)”.

U Cetinjskom ljetopisu, nastalom u 16. vijeku, kaže se da je Ivan Crnojević kćerku Jekatarinu dao „za ženu Radulu begu valahinskomu”.

MANASTIR NA ĆIPURU: Svoj dvor na Cetinju Ivan je organizovao po ugledu na feudalne onovremene evropske dvorove. Među njegovim uglednim saradnicima pominju se vojvode Đurađ i Vuk, zatim dvordržica (maior domus), logotet Božidar Grk i šef dvorske kancelarije “dijak” Nikola koji je sastavljao Ivanove isprave. Na dvoru je bio i Nikola Štiljanović koji je vodio diplomatsku službu, a tu je bio i mitropolit Visarion.

Ustrojstvo Crnojevićevog dvora na svoj način potvrđuje subjektivitet nezavisne Crne Gore.

Ivan je u cetinjskom polju poslije dvora podigao i manastir. Manastir Crnojevića podignut je na mjestu zvanom Ćipur. Naziv mu potiče od grčke riječi kipuria – bašta, vrt. I danas zbog toga mnogi to mjesto nazivaju Vladičina bašta.

Ivan Crnojević u Povelji od 4. јаnuara 1485. piše: ,,I sazdah hram na mjestu zvanom Cetinje, u slavu i hvalu gospođe matere Božije, u ime njenog roždestva; i manastir pri njoj stvorih za upokojenje misli, ali i Mitropolija zetska da bude po volji milostivoj Gospođi…”

Gradnji Cetinjskog manastira pristupilo se prema zavjetu koji je Ivan godinu ranije dao pred ,,nerukotvornom” Bogorodičnom ikonom u njenom hramu u Loretu. Manastir s Bogorodičnom crkvom bio je završen krajem 1484, tako da je njega sljedeće godine preseljena rezidencija crnogorskog mitropolita.

SPOROVI SA MLEČANIMA: Pogoršani odnosi između Crnojevića i Venecije prouzrokovani Carigradskim mirom i predajom Skadra Turcima, neće se popraviti tokom cijele vladavine Ivana i njegovog sina Đurađa. S povodom ili bez njega, Crnogorci su stalno uznemiravali Mlečane. Bilo je tu raznih nesporazuma zbog nefiksiranih granica, trgovačkih sporova, krijumčarenja, carinskih barijera, ubistava…

Očev spoljnopolitički kurs konsekventno će nastaviti Ivanov najstariji sin Đurađ, koji je došao na čelnu poziciju zemlje još za očeva života (1490).
U takvim okolnostima Mlečani su došli do uvjerenja da, sebe radi, moraju korigovati svoj odnos prema posljednjem Crnojeviću Ivanovu sinu Đurađu I odmah su u tom pravcu preduzeli određene korake.

U posljednjoj godini Ivanovog života kotorski knez i kapetan Paolo Erico pokušao je da Đurađa, Ivanova sina, učini srodnikom, vjerujući da će to biti put za uspostavljanje dobre saradnje između Mletačke Republike i Crne Gore. Preko posrednika Erico je nastojao da Đurađa oženi Jelisavetom, njegovom rođakom, iz ugledne mletačke patricijske porodice.

Pošto je Đurađ tada bio neoženjen (njegova prva žena Jela bila je kćerka albanskog velikaša Karla Musakija Topije), i on je u Erikovoj ponudi našao svoj interes. Sporazum o bračnoj vezi s Jelisavetom bio je postignut. U međuvremenu, dok su njeni svatovi bili na putu za Crnu Goru, Ivan Crnojević je neočekivano umro. Đurađevo svadbeno veselje iznenadnom očevom smrću pretvorilo se u žalost. Ivan je sahranjen uz najviše pogrebne svečanosti, u prvoj dekadi jula 1490. godine, u svojoj zadužbini Bogorodičnoj crkvi na Cetinju.

Sam kraj XV vijeka obilježio je i kraj vladavine znamenite dinastije Crnojević.

,,Od posebnog je značaja, na što treba skrenuti pažnju, da gašenjem dinastije Crnojevića, podlovćenska Crna Gora, za razliku od svih drugih balkanskih zemalja, nije nikad izgubila svoju faktičku državnost, svoju slobodu i nezavisnost. Naprotiv, ona se tu učvrstila, ali na potpuno novim političkim i društveno-ekonomskim osnovama. Takvu njenu poziciju vidovito je naslućivao njen rodonačelnik, znameniti političar i državnik Ivan Crnojević”, zaključuje Dragoje Živković u Istoriji Crne Gore (poglavlje Ivan Crnojević i njegovo vrijeme).

Prosvijećeni vladar

Istoričar Đorđe Popović, u knjizi Pravo i sud u Crnoj Gori, izdatoj 1877. na njemačkom jeziku, kaže o Ivanu Crnojeviću:
,,Ne očekujući ni od koga pomoć u borbi sa Turcima, Ivan je sa svojim čestitim narodom, nastojao da odbrani osatak svoje zemlje od Turaka ….
… Bio je ne samo hrabar nego i prosvijećen vladar, o čemu govori činjenica da je spoznao vrijednost otkrića štamparije .To govori i o visokom kulturnom nivou tog naroda … Već u Ivanovo vrijeme su svi Crnogorci bili slobodni i ravnopravni građani. Narod je s požrtvovanom ljubavlju i vjernošću bio uz svog očinskog kneza, koji još i danas živi u njegovom sjećanju, pa se još i danas u zemlji pripovijedaju razni mitovi.”

Film o manastiru Crnojevića

O uslovima i istorijskim okolnostima u kojima je manastir nastao urađen je dokumentarni animirani film Rekonstrukcija manastira Ćipur na Cetinju. Film traje 25 minuta. Autor naučne rekonstrukcije i teksta je Branislav Borozan. Virtuelnu rekonstrukciju i animaciju uradio je Lazar Jovović, a muziku Egon i Mihajlo Mihajlović.

Prvi dio filma je uz pomoć TVCG snimljen u Loretu (Italija), malom gradu blizu Ankone, gdje je Ivan Crnojević bio u izgnanstvu. Snimci su urađeni u autentičnom ambijentu crkve u kojoj je Ivan dao zavještanje da će po povratku u zemlju, Bogorodici u slavu, sagraditi hram.

Virtuelna rekonstrukcija manastira Ćipur oslonjena je na rezultate naučne obrade arheoloških iskopavanja njegovih ostataka. Tekst koji prati film u najvećem dijelu su citati iz rijetkih sačuvanih arhivskih dokumenata, koje je svojevremeno napisao Ivan Crnojević u vremenu izgradnje manastira Ćipur.

Kompjuterska animacija osim izgleda manastira, animiranim linijama prikazuje nastanak modularne mreže, koja je predstavljala logiku izgradnje koju je primijenio dubrovački arhitekta, graditelj hrama. Koliko je pažnje posvećeno detaljima govori i to da se u virtuelnoj sceni nalazi gotovo tri miliona poligonih površina od kojih su modeli sastavljeni.

Manastir Crnojevića do temelja su razorili Turci 1692. godine, prilikom pohoda Sulejman paše Bušatlije na prestonicu Crne Gore.
Na mjestu prvobitne crkve Rođenja Bogorodice, knjaz Nikola je 1886. godine podigao dvorska kapelu u kojoj danas počivaju posmrtni ostaci kralja Nikole i kraljice Milene.

(Nastavlja se)
Pripremio: Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo