Pođimo opet od SAD. Samo u poslednjih dvadeset godina: Džordž Buš Mlađi, Džordž Buš Stariji, ali i Bil Klinton Suprug, Hilari Klinton Supruga. Pa Italija. Silvijo Berluskoni. Car tajkuna i premijer. Višestruki. Koji zarobljava odnosno personalizuje čitavu državu, parlament, vladu, sudove, institucije. Pa postkomunistička, posebno postjeljcinovska Rusija. Novi car. Vladimir Putin. Plus oligarsi i silnici. Plus novi papit (puppet), Dmitrij Medvedov. I projekt neprekinute vladavine makar do dvehiljadedvadesetineke. Šta je u poređenju sa ovim naš car tajkuna, petostruki premijer, dvadeset godina bez prekida na vlasti. Grafiti su već rekli „Milo car”, tajkuni-vazali nešto modernije ali jednako nesporno kažu „Gazda”, u SAD bi to bilo „Boss”. Kakva „zadivljujuća” a jaka mešavina kapitalizma i feudalizma. Činjenica da se ova jedna i jednaka, neomonarhistička tendencija, probija, pojavljuje i institucionalizuje, u tako različitim zonama, zemljama i tradicijama sveta, samo još dodatno i uverljivije potvrđuje, da je reč o tendenciji, koja je svetsko-sistemska i istorijska, a ne tek efemerna, prolazna i lokalna. Najzad, da ovaj odeljak ne bi završili u previše mrkim i depresivnim tonovima, kao treću, manje ili više zajedničku karakteristiku, naših (ne)veselih neronovskih likova, izabrao sam jednu njihovu manje ili više zajedničku KOMIČNU crtu. Ali je i ovde reč o sistemskoj odnosno istorijsko-sistemskoj a ne tek slučajnoj crti. Komičnost o kojoj je ovde reč veoma je ozbiljna. Dolazi iz one iste poznomoderne i kvazifeudalne zone ka kojoj sve više klizimo. Ili, još preciznije, iz jedne vrste velike, istorijske, objektivne i subjektivne napetosti, tenzije, kontrasta, između velikih, visokih, „svetlih” ideologija i retorika, „neoliberalnih globalizacija”, „evroatlantskih integracija”, „društava znanja” i sličnih neobuzdanih ali funkcionalnih fantazija, na jednoj, i jedne mnogo mračnije realnosti, neomonarhizama, cinizama, sadizama, nasilja, u kojem realno sve više živimo, na drugoj strani. Otuda, kao specifični duh, obeležje i aroma našeg vremena, makar sa one manje cinične, a više humane i humorne, rezistentne i borbene strane, percepcija snažne distorzije, farse, groteske. Kao ono izobličenje, u onoj cirkuskoj odaji, iskrivljenih, konkavnih i konveksnih ogledala. Ili kao one duge, izobličene, đorđodekirikovske senke, što se još neko vreme sablasno šire, pred definitivni zalazak sunca, smiraj, suton (još jedna dobra analogija sa vremenom našeg istorijskog opadanja i sutona). Crta je zajednička, ali ćemo ovde, na samom kraju, kao ilustraciju i primer, navesti još samo dva lika, iz naše Galerije Neron, i iz ove zone izobličenja i senki. Italijanskog Silvija Berluskonija i crnogorskog Mila Đukanovića.
Najpre, razdragani Silvijo. Pun neograničene vitalnosti, energije i siline. Vitalizam u vremenu slabljenja i opadanja, prvi simptom desnopopulističkog, pa i (proto)fašističkog spektra. Zatim neprestano kooptiranje nacionalnoalijansinih postfašista, koje je još simptomatičnije i indikativnije. Pa gotovo neskrivena ksenofobija i rasizam, protiv stranaca, siromašnih, Roma. O da, i ovde su Romi, samo lakmus-papir. Ali nepogrešiv. Zatim, još „mrkije” crte, zarobljavanje države i društva, ili, preciznije, brisanje granice između države i društva, a zatim i njihovo totalno zarobljavanje (premijer-gazda čitave nacije). Najzad, i ona eksplicitna komedija, komika, groteska. Nastojanje da se svim ovim i drugim mračnim akcijama, pribavi izgled veselosti, živahnosti, žovijalnosti. Narodsko „komedijantstvo” jeftinog tipa, još jeftinijeg stila. Što onda uvek završi kao burleska. Vulgarna i laka komedija, šala, lakrdija. Otuda i, ukoliko nije neskromno da ja to kažem, jedan od mojih uspelijih naslova, zapravo igra slova, „Burleskoni” iz 2004. (objavljen kasnije i u mojoj knjizi Evropa-Antoaneta, Plima, Ulcinj, 2006, str. 91-93, i na mom ličnom vebsajtu http://www.milanmpopovic.info).
I na samom kraju, ali sada i zaista na samom kraju, naš domaći politički maratonac, šampion, rekorder, car tajkuna, gazda, petostruki crnogorski premijer, Milo Đukanović. Zvani Britva. Pri čemu je glavna komedija, komika, groteska, u tome što je njegov stvarni politički profil, skriven ispod spoljašnje maske, koja se godinama strpljivo i lažljivo gradi, u stvari, sušta suprotnost samoj maski. Dakle, ne „britva”, oštar nož, i sve ostalo što ide s tim, nego, upravo obrnuto, beskonačni politički oportunizam, fleksibilnost, elastičnost, prilagodljivost. Ukoliko u ovom profilu zaista i ima nečeg planetarno i istorijski unikatnog, onda je to upravo to. Da nije tako, ovaj mladi a već dugovečni postmoderni odnosno poznomoderni oligarh, ne bi mogao da nadživi svog prvog mentora i učitelja, Slobodana Miloševića. I ne bi mogao da, u ne više od dvadeset godina, tako uspešno (naravno ukoliko uspeh definišemo krajnje tehnički, dakle bez odgovarajućih humanih vrednosti i komplikacija), promeni gotovo sve moderne i poznomoderne političke i ideološke mode i opcije našeg prostora i vremena. Da sa jednakom snagom, uverenjem i entuzijazmom, bude i za Jugoslaviju, i za Veliku Srbiju, i za Nezavisnu Crnu Goru, i za komunizam, i za fašizam, i za postkomunizma, i za evropeizam (što god to, inače, značilo), i za jednopartizam, i za višepartizam, i za državni intervencionizam, centralizam i etatizam, i za kapitalizam, i za „neoliberalizam”, i tako dalje, i tako beskonačno. Zbog toga sam, u tekstu „Kartel”, objavljenom u podgoričkim Vijestima, 20. januara 2003, kasnije i u knjizi Globalna prašina (Vijesti, Podgorica, 2004, str. 218-219), ovaj zaista unikatni kontrast, između njegove glavne političke maske, i njegovog stvarnog, mada maskom prikrivenog političkog profila, karikirao kako sam znao i umeo, opet uz pomoć igre slova odnosno reči, „Britva” i „Blitva”, pri čemu valja znati još makar toliko, da je ova druga, dakle blitva, zapravo, vrsta mediteranske trave, možda omiljena među vegetarijancima, ali u našim krajevima uglavnom ignorisana, da ne kažem prezrena, kao manje ukusna, bljutava. Evo tog citata in extenso: „Najzad, i jedna skora reakcija najmoćnijeg čoveka sistema. Kada je ovaj za neke od svojih kritičara nedavno rekao da su ‘nemoralni’ samo zbog toga što su se usudili da ga kritikuju nakon što im je on sam prethodno ponudio da uđu u sistem, u tome nije trebalo videti nikakvu posebnu aroganciju vladara (na kraju krajeva svi vladari su manje ili više takvi), nego mnogo više dubinski govor sistema. U sistemu kvazifeudalizma to je prosto tako. U tom sistemu, uostalom, sasvim dobro funkcioniše i stara-nova formula našeg Primusa. Spolja (u Briselu) Blitva, a unutra (u Podgorici) Britva. Da neko može drugačije, to Kartel prosto ne može da shvati.” Kako tada, tako sada.
(Kraj)