Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorović, urednik Dragan B. Perović

Katerina Bela RADONJIĆ – Prva crnogorska spisateljica. Autorka je istoriografskog djela „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“, koje je napisala na crkvenoslovenskom jeziku u XVIII vijeku (oko 1774. godine).

Katerina, Katarina, Ekaterina Radonjić ili Bela, kako su je u porodici zvali, živjela je i vaspitavala se u miljeu obrazovanih crnogorskih guvernadura. Njen brat je čuveni guvernadur Stanislav Radonjić, a u vrijeme nastanka knjige guvernadur je bio njen bratanić Jovan Radonjić, koji je guvernadurstvo dobio kao nasljedno, izborom i potvrdom Opštecrnogorskog zbora 1770. godine. On je svesrdno podržavao Katerinu da nastavi i napiše tu važnu knjigu. Katerina je na najbolji način potvrdila da ljepota i pamet i te kako mogu da idu zajedno. Njenu ljepotu pominjao je i Petar I Petrović-Njegoš, u pjesmi „Stan’ polako rogoje mnogo ti je oboje”.

Katerina Radonjić je bila žrtva stereotipa, da u Crnoj Gori računanje vremena i istorije ide od Petrovića. Katerina je probala da svoj spis „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ odštampa u Beču 1775, ali cenzori to nijesu dozvolili. Ovo vrijedno istoriografsko djelo čekalo je više od dva vijeka da bude prevedeno i objavljeno kod nas. Da li se knjiga zbog svoje slobodoumnosti nalazila pod svojevrsnim embargom, pitanje je. Katerina je svoju knjigu pisala u doba procvata prosvjetiteljstva – Voltera, Didroa, Žan Žak Rusoa, Kanta, Džona Loka i u potpunosti korespondira sa njihovim idejama. Stavovi iz knjige „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ bile su daleko ispred svoga vremena.

Katerina Radonjić imala je oštar stav o mitropolitima i njihovom miješanju u svjetovne poslove. Ona ističe da je „slijepa revnost prema vjeri”, koju je nametnulo sveštenstvo, „lakomo i prema srebroljublju nezasito, pod vidom bogoljubstva i posredstvom licemjerne pobožnosti”, dovelo Crnu Goru do stanja u kome su ljudi u velikoj mjeri lišeni svakog prava na samostalno rasuđivanje i mogućnosti da razlikuju dobro od zla, što je „sažaljenja dostojno”.

Katerina iznosi politički stav koji ni danas ne gubi na aktuelnosti: „Niko ne brine o opštoj koristi: svako se stara o onome što se njemu čini korisnim i trudi se da obogati svoj dom na štetu cijeloga opštestva.”

Katerina se vjenčala u crkvi na Njegušima za ruskog pukovnika Stevana Šarovića, Podgoričanina. Živjeli su u Trstu đe je u avgustu 1800. godine umrla i đe je sahranjena.

Svome „opštestvu”, ova mudra žena, Crnogorka s Njeguša, ispisala je „vjerovatno najljepšu odu”. Odu o čuvanoj i sačuvanoj slobodi Crnogoraca! Puno veće i razvijenije kulture bile bi ponosne da u svom nasljeđu imaju jednu takvu pojavu kao što je Katerina Radonjić.

Ekatarina VLASTELINOVIĆ – Ekatarina (Sundečić) Vlastelinović rođena je u Skradinu oko 1777. godine. Njen brat, Spiridon Sundečić bio je arhimandrit Manastira Savina.

Udajom za grofa (konta) Iliju Vlastelinovića iz Risna, dobila je titulu grofice (kontese). Sa 25 godina ostala je udovica i zavjetovala se da se nikada više neće udati. Zbog takvog stava, ali i zbog činjenice da je svu svoju imovinu, znanje, ljubav i umijeće, posvetila jednom manastiru, u čijoj blizini je i provela ostatak života, zavrijedila je sljedeći sintagmem: monahinja bez mantije.

Tako je Ekatarina Vlastelinović posvetila svoj život zaštiti i pomoći Manastira Sv. Arhangela na Prevlaci i, već nakon muževljeve smrti, svu svoju imovinu uložila je upravo u obnovu i spasavanje manastira na Miholjskoj prevlaci kod Tivta.

U namjeri da obnovi srušeni manastir, 1827. godine, od porodice Druško iz Kotora, otkupila je trećinu ostrva. Na temeljima srušenog manastira, Ekatarina je podigla svoju zadužbinu, Crkvu Svete Trojice koja je završena 1833. godine. Za gradnju toga manastira koristio se kamen onog razrušenog. Veoma je interesantan podatak da je Manastir Sv. Arhangela sagrađen na ruševinama benediktinskog samostana. Manastir je porušen u XV vijeku, nakon napada Mlečana.

Na tim ruševinama, Ekatarina je podigla svoju zadužbinu i bila joj posvećena do kraja života.

Godine 1845. razbojnici su napali ostrvo i Ekatarinu, koja je u tom napadu i fizički pretučena. Nakon dvije godine, 1847., pronađena je mrtva, a uzrok smrti utvrđen je 1987. godine kada je ekshumacijom njenog tijela, u predjelu stomaka pronađeno olovno zrno.

Tokom života, Ekatarina Vlastelinović, izrazila je želju da bude sahranjena uz južnu stranu oltara svoje zadužbine. I danas se na tom mjestu nalazi ploča sa natpisom: Ovđe počiva kontesa Ekaterina Vlastelinovič, pokoj njenom pepelu.

Kako je tokom života često bivala u prilici da razgovara, najprije sa vladikom Petrom I, kasnije sa vladikom Petrom II Petrovićem Njegošem, pred kraj života, 26. avgusta 1846. godine, testamentom je polovinu svoje imovine ostavila vladici Petru II Petroviću Njegošu, a drugu polovinu Manastiru Svete Trojice.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Sveta Ozana KOTORSKA – Rođena je u selu Releza u Lješanskoj nahiji 25. novembra 1493. godine u pravoslavnoj porodici. Pretpostavlja se da je njeno ime po rođenju bilo Jovana Đujović, jer je Đujović jedino bratstvo u selu Releza.

Pojedini autori njene biografije pominju ime – Katarina Kosić, za koje se smatra da ga je ona sama odabrala, s obzirom na to da je rođena 25. novembra, na dan Svete Katarine Aleksandrijske, prema gregorijanskom kalendaru, a koja joj je bila uzor.

Blage naravi, lijepog lika, Ozana je kao djevojčica vrijeme provodila čuvajući ovce. Od malih nogu bila je prožeta ośećanjem pripadanja prirodi i Bogu. Godine 1507., a nakon očeve smrti, poput mnogih mladih Crnogorki toga doba, odlazi da služi u bogatoj kući u Kotoru, u domu Aleksandra Buće, potomka ugledne patricijske porodice.

U toj je kući Ozana naučila da čita i piše, naučila je italijanski i latinski jezik, mogla je čitati teološku literaturu.

Presudan trenutak u životu Ozane dogodio se na Veliki četvrtak u Kotorskoj katedrali, kad je Ozana donijela odluku da život provede kao rekluza (lat. reclusio – tamnica). Na dan Preobraćanja Svetog Pavla, 25. januara 1515. godine, Ozana je postala dominikanka trećeretkinja (laički monaški red), položivši stroge regulae – zavjet siromaštva, čistote i poslušnosti, dobila je ime Ozana, po Blaženoj Ozani iz Mantove.

Ozana se, uz blagoslov kotorskog biskupa Tripuna Bisantija, nastanila u uglu crkve Svetog Bartolomeja, prostoru veličine jednog koraka odakle je mogla da sluša svetu misu. U tom prostoru provela je sedam godina, nakon kojih se nastanila u malu isposnicu kraj matične dominikanske crkve u Kotoru, crkve Svetog Pavla, blizu Kotorske katedrale đe ostaje do kraja života.

,,Kao ‘zazidana devica’ živjela je 52 godine. Iz ćelije je izašla samo kada je Kotoru prijetila opasnost od turske opsade, da bi snažila duh branilaca grada. U njoj se molila, bdjela, posvećivala obredima u propisanom vremenu, čitala Sveto Pismo i vezla (pripisuje joj se izvezeni korporal koji se čuva u Kotorskoj katedrali). Pridržavala se najstrožijih oblika pokore: ispod redovničke haljine nosila je željezni obruč sa kostreti, spavala na drvenim lestvama sa pet prečki, koliko je i bilo Hristovih rana, glavu polagala na komad drveta prekriven platnom, bila u gotovo neprekidnom postu, o hlebu i vodi, i svoje tijelo izlagala teškim oblicima mortifikacije”.

Za vrijeme nevolja i nedaća hrabrila je Kotorane, bila spremna da ih sasluša, pomogne i podijeli mudre savjete. Zato su je pośećivali mnogi mještani, ali i stranci, plemići i građani.

Umrla je 27. aprila 1565. godine u 72. godini života. Njeno tijelo nošeno je ulicama Kotora, a odar se pośećivao tokom više dana. Njeno tijelo, neraspadnuto, ostalo je crkvi Svetog Pavla do 1807. godine, kada je francuska vojska crkvu pretvorila u skladište. Iz crkve Svetog Pavla, tijelo Ozane Kotorske prenešeno je u crkvu Svete Marije Koleđate, đe se i danas čuva.

Dan Blažene Ozane, 27. april, Kotorska biskupija obilježava održavanjem svečane mise. Blažena Ozana zaštitnica je grada Kotora i Kotorske biskupije, a Splitska mitropolija poštuje je kao zaštitnicu ekumenizma.

Vidosava BALEVIĆ – Čobanica s Pelevog brijega, Vidosava Balević, u periodu između 1670. i 1676. godine bila je turska carica u doba sultana Mehmeda IV, koji je upravljao carstvom od 1642. do 1693. godine. D. Burzan navodi da je Vidosava ujedno „prva Podgoričanka, supruga nekog stranog suverena“.

Kako je đevojka iz Bratonožića postala sultanija, zapisao je Marko Miljanov u Primjerima čojstva i junaštva, pod naslovom Slučajno prijateljstvo Bratonožića sa carem turskijem:

,,Jedni Turci, koji su carskijem poslom odili po carevini došli su od Kolašina preko Lijeve Rijeke i Brskuta; na vodu su našli šćer Stanoja Radonjina, đe poji svoje ovce. Turci se zagledaju u đevojku da bi valjala za cara, ufate je i povedu caru u Stambol, i kazaše mu đevojku, da im (se) dopala za njega. Izvedoše ju pred cara, a on ju upita: ko je i oklen je? Ona se uvrže da je nijema i da ne umije (zborit), i ne moga ju car, ni oni koji su je doveli, nagnat’ da progovori. Nadala se je da te ju vrnut kad vide da ne umije progovorit. Car naredi te je zatvoriše samu u kamaru, a postavi stražu tajno da sluša hoće li progovorit štogođ. Tu su joj jelo donosili; drugi je nije ko gleda. Poslije nekoliko dana ona je počela tužet’ ovako: Željo moja, oče Stanoje! Željo, brate Pejo, Željo, striko Vujo! O Brskutu, moj svileni skutu! Vjetarniče, moje živovanje! O Verušo, gubikozja dušo…!”

Kad je straža javila sultanu da je Vidosava progovorila, on dovede čovjeka da mu prevede njenu pjesmu, te Vidosava kroz suze ispriča caru ko je, odakle je i koga ima kod kuće. Moćni sultan, očigledno opčinjen ljepotom robinje, odmah je poslao sejmene u Bratonožiće da dovedu u Stambol oca i strica i brata Peja.

„Bratonožići kad su došli u Stambol”, po daljim zapisima Marka Miljanova, zna se ,,da je Peja car metnuo za vojvodu, te je sudio i harač kupio od Skadarskog Blata do Lješnice, preko Koma i da im je car (dao) dva pisma, jedno Peju, a jedno Vuju, da ne daju caru harač. A vratili su se Bratonožići s velikijem darovima i carskom vlasti”.

Rovinski je takođe pisao o vojvodi Peju, da je vojvodstvo dobio od sultana, koji je u svom haremu držao njegovu prelijepu sestru, silom odvedenu. Kasnije su, po predanju, privilegije izgubili zbog saradnje sa Mlečanima.

Nakon ovih događaja gubimo dalje zapise o Vidosavi. Vidosava je po dolasku u Stambol dobila tursko ime. U turskim arhivima nalazimo sljedeće: Kada je Mehmed IV svrgnut, u stari dvor je poslana njegova žena, o kojoj nema puno podataka. Nakon svrgavanja Vidosava je svoje ośećaje izrazila pjesmom, koju je Mehmed prijekorno napisao za nju, to su bile narodne pjesme napisane u slogovima, prvi put zabilježene u Turskoj.

Tako je Vidosava svoj put otpočela i završila pjesmom, tužbalicom.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Mara CRNOJEVIĆ – Mara, šćer hercega Stjepana Vukčića Kosače, bila je druga supruga Ivana Crnojevića, gorostasne figure crnogorske istorije. Neobična je ljubavna priča Mare i Ivana. Kao da se poslije toliko vjekova ponovila ona velika ljubavna pripovijest između Vladimira i Kosare.

Ivan je u mladim danima proveo kao zatočenik 10 godina na dvoru hercega Stjepana. To je bila garancija da njegov otac Stefanica neće napadati i mijenjati granice koje su uspostavljene između teritorija Zete i dijela bosanske države, koju je držao Stjepan. Ivan je uz posredovanje Mletaka oslobođen. Za vrijeme zatočeništva Ivan se zagledao u Maru i rodila se ljubav između njih. Zbog raznih okolnosti i sukoba oko teritorija ta ljubav nije odmah krunisana brakom.

Mara je rasla na dvoru koji je podržavao Crkvu bosansku (bogumile) i đe su dosta uticaja imali i franjevci. Dodir sa različitim kulturama uticao je i na nju i na mladoga Ivana da prošire svoje vidike i obrazovanje. Marin otac Stjepan ženio se tri puta i nije sasvim pouzdano od koje mu je supruge šćer Mara. Prva supruga Stjepana Kosače bila je zetska vojvotkinja Jelena Balšić, šćer Balše III.

Mara i Ivan su se vjenčali 1469. god. Za njihovu svadbu darove je poslala i Dubrovačka Republika. Imali su tri sina. Najstariji Đurđe, osnivač štamparije, imao je titulu gospodar zetsko-crnogorski. Drugi sin, Stefan, gospodin Zete i Crne Gore, umro je u Veneciji bez poroda. Najmlađi Staniša, pošao je kao zatočnik u Carigrad i tamo se islamizirao, nazivajući se Skender-begom. U ljetopisima se pominje da su Mara i Ivan imali dvije ili tri šćeri. Neđe se navodi da su imali samo jednu šćer, koja se zvala Jekatarina. Ona je bila udata za vlaškog vojvodu Radula. Zabunu poneđe izaziva i pominjanje Ivanove sestre Anđeline.

Mara Crnojević bila je velika podršku Ivanu u borbi za slobodu i utemeljenje savremene Crne Gore. Iako o Mari Crnojević nema mnogo podataka, njen blagotvorni rad i uticaj vide se u djelima njenog supruga i potomstva. Mara je na svoje potomke prenijela, a nas obogatila, ljubav prema umjetnosti i poštovanju kulture.

Jelisaveta-Lizbeta CRNOJEVIĆ – Plemkinja, zetska/crnogorska vladarka i nasljednica Đurđeva trona.

Jelisaveta, druga supruga zetskog/crnogorskog gospodara Đurđa Crnojevića, bila je plemićkog roda. Ona je šćer Antonija Erica, iz bogate venecijanske vlastelinske porodice. U izvjesnoj mjeri početak njenog braka s nasljednikom gospodara Ivana Crnojevića može se svrstati u političke dogovore, karakteristične za srednji vijek.

Ivan je ratovao sa Venecijom i da bi se popravili odnosi kotorski knez i providur Paolo Erico, posredovao je da se njegova rođaka uda u Crnu Goru.

Iako je Venecija mislila da će preko Jelisavete imati uticaja na Đurđa, on je ženidbu shvatio kao svoju privatnu stvar, od koje ne zavisi državna politika. Jelisaveta je bila podstrek i potpora Đurđu u duhu renesanse, koji je prodirao na Cetinje i Crnu Goru, a vrhunac je bio kad je Đurđe štampao knjige u prvoj državnoj štampariji na svijetu.

Jelisaveta i Đurđe imali su šestoro djece, sinove Solomona, Konstantina, Ivana i šćerke Mariju, Antoniju i jednu o kojoj nema podataka. Kakva je Jelisaveta bila najbolje se vidi iz Đurđevog odnosa prema njoj, koji je ona svakako zaslužila svojom ljubavlju, odanošću i posvećenosti porodici i Crnoj Gori. Đurđe je volio Jelisavetu, pametnu i lijepu ženu i to ga je nadahnjivalo.

U borbi za spas države i slobode Đurđe je morao napuštiti Crnu Goru. U svom testamentarnom pismu, pisanom 22. oktobra 1499. godine, upućenom Jelisaveti, otkriva se sva veličina njihovog odnosa, neizmjerne ljubavi i uvažavanja. Pismo počinje obraćanjem i objašnjenjem oporuke u slučaju svoje smrti: ,,Tvoj Đurđe Crnojević, tebi draga ženo. Izabeto, evo pišem, što ti oporučiti imam, ne bih li te razveselio. Bog sam zna, kad ćemo se, i gđe opet sastati, spomenuvši se smrtnoga časa, odlučio sam napisati ovu oporuku… Moja je tvrda volja: da ti niko, bio on duhovni, bio svjetovni gospodin, bio brat, bio stričević, ili kojega mu drago položaja čovjek, ne može zapovijedati, ili te na što silom primorati, nego naređujem, da te niko ne smije pitati za ono što si po mojoj zapovijedi učinila… Na dalje da posjeduješ sve ono što je gore napisano, udala se, ili udovala, riječju: da budeš, dok si živa, gospodarica od svega od čega bio gospodar ja, da sam u životu!”

Njegova oporuka, neobična je čak i za današnje doba: ,,Jednom riječju: tebi, draga ženo Izabeto, isporučujem sve, i naređujem, da vladaš sama, budi onijem što nijesam napisao, tako stečenijem, kao i onijem, što bi nas s vremenom moglo dopasti; i da ti, moja ženo, za moju grješnu dušu i za moju dragu đečicu i za uzveličenje svoga poštenja upravljaš po volji svijem mojim imetkom, malijem i velikijem!”

,,Daj, rekoh, sve crkve svete Marije na rijeci Cetini; i tako će svijet poznati pravu ljubav, kojom si me ljubila, kad vide, da ljubiš i dušu moju poslije smrti…”

Veličanstvena oda ljubavi i poštovanja ispisana rukom crnogorskog gospodara. Jelisaveta-Lizbeta i Đurđe više se nijesu sreli.

(Nastaviće se)

Ilustracije: Svetlana Lola Miličković