Povežite se sa nama

FELJTON

Čast iznad svega

Objavljeno prije

na

Stari Crnogorci, za razliku od svojih potomaka, imali su oštrije kriterijume za razlikovanje dobra od zla, poštenja od onoga od čega treba moralno zazirati. Premda su mnogi pravili zločine, posebno kada je osveta u pitanju, pljačkali i ubijali susjede i bili neskromni u isticanju svojih podviga, čast je uvijek bila javna kategorija izložena stalnoj provjeri i budnoj kontroli javnog mnjenja. Treba udovoljiti njegovim očekivanjima, u protivnom je čovjek osuđen na prosječnost i ignorisanje, a u slučaju drastične povrede prihvaćenog morala i na društveno prokletstvo koje žrtvu pogađa na moralnom planu isto tako efikasno kao i kuršum u dvoboju. No, i „osuda” na prosječnost kod sujetnih Crnogoraca svojevrsna je kazna. A, to valja podnijeti. Za ljude sklone agresiji, isključivosti i nadmetanju, to je često gore od smrti. Zato se valja iskazati, čak i kao čovjek sumnjivog moralnog integriteta.

Senator crnogorski i serdar piperski Todor Mušikin, omalovažio je fizikus Bjelopavlića Peše Rognića, čovjeka na glasu, ali sitnog i neuglednog. Pošto ga do tada nije upoznao, pozvao ga je na jedan skup i kazao mu: „Po velikom glasu koji se o tebi pronosi, mislio sam da si veliki čovjek, a koliki si, mačka bi te po večeri pojela!” Rognić se uvrijedio i smjesta pozvao senatora na dvoboj. Da se ne bi plemena zakrvila, i bratstva međusobno poubijala, izazivač je kazao senatoru da sjutra dođe na određeno mjesto kako bi pokušao da dokaže svoju fizičku superiornost. „Doći ću”, lakonski je kazao. Međutim, nije bio dorastao okretnom izazivaču koji mu je zadao više udaraca mačem nakon čega je nemoćan pao. „Posijeci me, Rogniću, kao što bih ja tebe”, kazao je. No, ovaj je to odbio iz razloga viteških i časnih. Naišao je neki čobanin, a protivnici nijesu imali sekundante. Rognić mu je kazao da je senator ranjen i da ga njegovi odnesu kako bi eventualno preživio. Kazao mu je i svoje ime kako ne bi bilo dileme od koga je poginuo.
Senator se oporavio od dobijenih rana a kasnije postao prijatelj sa Rognićem: manir tako uobičajen kod istinskih viteških dvoboja.

Iako borba nije vođena po pravilima grofa Šatovilarda, ona baštini najfiniju moralnu tradiciju zapadnog viteškog dvoboja. Ona čak prevazilazi svoje antičke uzore ali je u izolovanoj i siromašnoj Crnoj Gori slučaj jedva registrovan. Bio je to snažan čin nesalomljive volje i rvanje između dva instikta: da se preživi ili da se sačuva čast. Ni jedan od aktera ove priče se nije dvoumio ni trena: obojica su pretpostavili smrt životu čiji je etički kredibilitet doveden u pitanje.

Kao što je škrt na riječima i iskazivanju emocija, Rognić nije čovjek od pompe i spektakularnih gestova. Pošto je naoštrio svoj mač pozvao je nekoga iz porodice, sigurno ne ženu, i saopštio da će se sastati sa „jednim čovjekom” označivši pritom mjesto. Ukoliko se do večeri ne vrati, da kaže braći i rođacima da ga sjutra tamo potraže.
Ovaj lakonski nalog nije teško protumačiti: ako se ne vrati treba doći po njegov leš. „Mali čovjek” čini velike gestove. Skroman je i od svoje smrti ne pravi predstavu premda je gest epski. U njegovoj strepnji dali će preživjeti ima radosti i egzaltacije: ako mu bude suđeno da umre, umrijeće kao čovjek, od mača priznatog junaka ravnog sebi, na bojnom polju, a ne kao žena, u krevetu, uz svijeće i žalopojke. Zato nema mjesta žaljenju. On gubi samo bezvrijedno tijelo, ne i duh, koji će otići kod svojih junačkih predaka. O njegovom podvigu, pričaće generacije potomaka, što je u crnogorskom agonu veličanstven motiv za žrtvu, i prečica za put do besmrtnosti.

Taj sindrom i konfučijanski stav ravnodušnosti, čak i prezira smrti, Crnogorci će iskazati u borbama na Bardanjolu: jedna ojačana četa dobrovoljaca, ljudi starih i na kraju života, namjerno su svi do jednoga izginuli da bi napravili brešu u žičanim preprekama kroz koje će jurišati njihovi sinovi. Taj stoicizam pred smrću postao je dio moralnog izbora za Pešu Rognića i sve ljude kao što je on i njegov protivnik. Tu nema velikih gestova ali ima velikih djela: od ljudi se traži da budu ravnodušni prema svemu što moralni kodeks nalaže da treba žrtvovati. Smrt stoji uvijek na raspolaganju što je izbor koji treba poštovati. Premda ne postoji nikakva fizička ili intelektualna prinuda da se ovakav stav prihvati, ljudi koji drže do sebe nikada neće doći u nedoumicu: kada to okolnosti zahtijevaju i pravila morala nalažu, uvijek će pretpostaviti smrt životu znajući da je poricanje života jedini način samopotvrđivanja. Istina, u tom gestu konačnosti ima arogancije i sujete ali bolji izbor ne postoji: valja se obračunati sa strahom i postati gospodar svoje sudbine. U protivnom, dolazi poniženje i razor integriteta.

Stroga pravila zapadnog dvoboja izričito nalažu da odmjeravanje mora biti kontrolisano od strane nepristrasnih, poštenih i kompetentnih sekundanata. Razlog ovakve prismotre je razložan i logičan; u pitanju su najveća čovjekova dobra: život i čast. Iskustva su pokazala da ljudima, posebno u rizičnim i opasnim situacijama, ne trebe previše vjerovati. Zato ih je preporučljivo podvrći nadzoru kako ne bi došli u poziciju da prevare ili se posluže nedozvoljenim sredstvima. Pošto je dvoboj prevashodno pitanje časti, borba mimo utvrđenih pravila je zabranjena i moralno se anatemiše.
Pored drugih manjkavosti, zakazano odmjeravanje je imalo i drugi bitan nedostatak: nije bilo svjedoka borbe niti su ih protivnici tražili. Time je utrt put iregularnoj borbi koja se može u nedostatku pravila i kontrole pretvoriti u razbojnički okršaj koji ne zaslužuje zakonsku zaštitu ni moralni respekt. Međutim, sve ove zamke su izbjegnute jer su se protivnici očito poznavali, ne lično, nego kao ljudi na glasu kojima ne pada na pamet da se posluže nedopustivim sredstvima ili načinom borbe. Imali su bezgranično povjerenje jedan u drugoga što je, mora se priznati, komplimenat koji nijesu htjeli da obezvrijede sa takvim profanim „sitnicama” kao što je život.


Junak na junaka

Premda su mnogi drugačije rezonovali i činili, u Crnoj Gori je na najvećoj cijeni bio princip reciprociteta u dvoboju. Protivnici su trebali da budu približno jednakih borbenih sposobnosti i da upotrijebe istu vrstu oružja. Savladati gorega od sebe, nemoćnog ili maloljetnika, ne samo da nije bila čast nego je donosilo sramotu i porugu. Kako „čovjek poslije smrti ostavlja svoje ime” potomcima, a na to su svi bili osjetljivi, megdandžije su se čuvale kao žive vatre mogućnosti da se sukobe sa inferiornim protivnikom. Jedino ih je moglo opravdati da su ubili štiteći vlastiti ili tuđi život, što će reći da su dejstvovali u nužnoj odbrani ili u stanju krajnje nužde.
„Junak na junaka”, bio je moto koji se uvažavao i koji nikada nije izgubio svoju vrijednost i moralni kredibilitet. Život međutim nosi i druge poruke: ljudi lažu – neko iz navike, neko radi ostvarenja konkretnih lukrativnih ciljeva a neko da bi sebi priuštio reputaciju koju ne zaslužuje. Mnogi sujetni i egocentrični Crnogorci umirali su i za najbezvrednije odlikovanje ili recipročnu društvenu počast. Kako su najviše cijenili odvažnost, neki su se služili i nedostojnim sredstvima kao bi „izašli” na dobar glas. Posebno je bilo na cijeni, dočepati se nečije glave, čak i hrišćanske, kako bi se dobila željena reputacija ili se ona sačuvala.
Ovakav „dokumenat” teško je bilo poreći ili ga ignorisati. Pribjegavalo se i moralno sumnjivim sučeljavanjima čemu je u znatnoj mjeri pridinosila i zakonska odredba da se dvoboji moraju voditi tajno i bez prisustva svjedoka ili druge vrste javnosti. Ipak, ništa nije moglo izmaći kritičkom sudu naroda koji je imao bar djelimičnu i površnu predodžbu o svakom očitovanom junaku ili onima koji su to htjeli da budu. U maloj, zatvorenoj sredini kao što je bila crnogorska, ništa nije moglo ostati vječnom tajnom. Ako ništa drugo, glasina se rušila ili bar dovodila u sumnju nečije lažno stečenu reputaciju.

Načelo reciprociteta je bilo u primjeni i kada se radilo o krvnoj osveti. Kao što je običajima inaugurisana svetinja gosta, i žene su bile izuzete iz bilo kakvog akta odmazde. U kritičnoj situaciji muškarac se mogao zakloniti iza žene a da niko više ne puca u tom pravcu. Ista zabrana je postojala kod Albanaca i Turaka.
Konačno, sramno je bilo pucati na starca. „Lako je dijete i starca ubiti, al je teško na rutav nos udariti”.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo