Povežite se sa nama

FELJTON

Čast iznad svega

Objavljeno prije

na

Stari Crnogorci, za razliku od svojih potomaka, imali su oštrije kriterijume za razlikovanje dobra od zla, poštenja od onoga od čega treba moralno zazirati. Premda su mnogi pravili zločine, posebno kada je osveta u pitanju, pljačkali i ubijali susjede i bili neskromni u isticanju svojih podviga, čast je uvijek bila javna kategorija izložena stalnoj provjeri i budnoj kontroli javnog mnjenja. Treba udovoljiti njegovim očekivanjima, u protivnom je čovjek osuđen na prosječnost i ignorisanje, a u slučaju drastične povrede prihvaćenog morala i na društveno prokletstvo koje žrtvu pogađa na moralnom planu isto tako efikasno kao i kuršum u dvoboju. No, i „osuda” na prosječnost kod sujetnih Crnogoraca svojevrsna je kazna. A, to valja podnijeti. Za ljude sklone agresiji, isključivosti i nadmetanju, to je često gore od smrti. Zato se valja iskazati, čak i kao čovjek sumnjivog moralnog integriteta.

Senator crnogorski i serdar piperski Todor Mušikin, omalovažio je fizikus Bjelopavlića Peše Rognića, čovjeka na glasu, ali sitnog i neuglednog. Pošto ga do tada nije upoznao, pozvao ga je na jedan skup i kazao mu: „Po velikom glasu koji se o tebi pronosi, mislio sam da si veliki čovjek, a koliki si, mačka bi te po večeri pojela!” Rognić se uvrijedio i smjesta pozvao senatora na dvoboj. Da se ne bi plemena zakrvila, i bratstva međusobno poubijala, izazivač je kazao senatoru da sjutra dođe na određeno mjesto kako bi pokušao da dokaže svoju fizičku superiornost. „Doći ću”, lakonski je kazao. Međutim, nije bio dorastao okretnom izazivaču koji mu je zadao više udaraca mačem nakon čega je nemoćan pao. „Posijeci me, Rogniću, kao što bih ja tebe”, kazao je. No, ovaj je to odbio iz razloga viteških i časnih. Naišao je neki čobanin, a protivnici nijesu imali sekundante. Rognić mu je kazao da je senator ranjen i da ga njegovi odnesu kako bi eventualno preživio. Kazao mu je i svoje ime kako ne bi bilo dileme od koga je poginuo.
Senator se oporavio od dobijenih rana a kasnije postao prijatelj sa Rognićem: manir tako uobičajen kod istinskih viteških dvoboja.

Iako borba nije vođena po pravilima grofa Šatovilarda, ona baštini najfiniju moralnu tradiciju zapadnog viteškog dvoboja. Ona čak prevazilazi svoje antičke uzore ali je u izolovanoj i siromašnoj Crnoj Gori slučaj jedva registrovan. Bio je to snažan čin nesalomljive volje i rvanje između dva instikta: da se preživi ili da se sačuva čast. Ni jedan od aktera ove priče se nije dvoumio ni trena: obojica su pretpostavili smrt životu čiji je etički kredibilitet doveden u pitanje.

Kao što je škrt na riječima i iskazivanju emocija, Rognić nije čovjek od pompe i spektakularnih gestova. Pošto je naoštrio svoj mač pozvao je nekoga iz porodice, sigurno ne ženu, i saopštio da će se sastati sa „jednim čovjekom” označivši pritom mjesto. Ukoliko se do večeri ne vrati, da kaže braći i rođacima da ga sjutra tamo potraže.
Ovaj lakonski nalog nije teško protumačiti: ako se ne vrati treba doći po njegov leš. „Mali čovjek” čini velike gestove. Skroman je i od svoje smrti ne pravi predstavu premda je gest epski. U njegovoj strepnji dali će preživjeti ima radosti i egzaltacije: ako mu bude suđeno da umre, umrijeće kao čovjek, od mača priznatog junaka ravnog sebi, na bojnom polju, a ne kao žena, u krevetu, uz svijeće i žalopojke. Zato nema mjesta žaljenju. On gubi samo bezvrijedno tijelo, ne i duh, koji će otići kod svojih junačkih predaka. O njegovom podvigu, pričaće generacije potomaka, što je u crnogorskom agonu veličanstven motiv za žrtvu, i prečica za put do besmrtnosti.

Taj sindrom i konfučijanski stav ravnodušnosti, čak i prezira smrti, Crnogorci će iskazati u borbama na Bardanjolu: jedna ojačana četa dobrovoljaca, ljudi starih i na kraju života, namjerno su svi do jednoga izginuli da bi napravili brešu u žičanim preprekama kroz koje će jurišati njihovi sinovi. Taj stoicizam pred smrću postao je dio moralnog izbora za Pešu Rognića i sve ljude kao što je on i njegov protivnik. Tu nema velikih gestova ali ima velikih djela: od ljudi se traži da budu ravnodušni prema svemu što moralni kodeks nalaže da treba žrtvovati. Smrt stoji uvijek na raspolaganju što je izbor koji treba poštovati. Premda ne postoji nikakva fizička ili intelektualna prinuda da se ovakav stav prihvati, ljudi koji drže do sebe nikada neće doći u nedoumicu: kada to okolnosti zahtijevaju i pravila morala nalažu, uvijek će pretpostaviti smrt životu znajući da je poricanje života jedini način samopotvrđivanja. Istina, u tom gestu konačnosti ima arogancije i sujete ali bolji izbor ne postoji: valja se obračunati sa strahom i postati gospodar svoje sudbine. U protivnom, dolazi poniženje i razor integriteta.

Stroga pravila zapadnog dvoboja izričito nalažu da odmjeravanje mora biti kontrolisano od strane nepristrasnih, poštenih i kompetentnih sekundanata. Razlog ovakve prismotre je razložan i logičan; u pitanju su najveća čovjekova dobra: život i čast. Iskustva su pokazala da ljudima, posebno u rizičnim i opasnim situacijama, ne trebe previše vjerovati. Zato ih je preporučljivo podvrći nadzoru kako ne bi došli u poziciju da prevare ili se posluže nedozvoljenim sredstvima. Pošto je dvoboj prevashodno pitanje časti, borba mimo utvrđenih pravila je zabranjena i moralno se anatemiše.
Pored drugih manjkavosti, zakazano odmjeravanje je imalo i drugi bitan nedostatak: nije bilo svjedoka borbe niti su ih protivnici tražili. Time je utrt put iregularnoj borbi koja se može u nedostatku pravila i kontrole pretvoriti u razbojnički okršaj koji ne zaslužuje zakonsku zaštitu ni moralni respekt. Međutim, sve ove zamke su izbjegnute jer su se protivnici očito poznavali, ne lično, nego kao ljudi na glasu kojima ne pada na pamet da se posluže nedopustivim sredstvima ili načinom borbe. Imali su bezgranično povjerenje jedan u drugoga što je, mora se priznati, komplimenat koji nijesu htjeli da obezvrijede sa takvim profanim „sitnicama” kao što je život.


Junak na junaka

Premda su mnogi drugačije rezonovali i činili, u Crnoj Gori je na najvećoj cijeni bio princip reciprociteta u dvoboju. Protivnici su trebali da budu približno jednakih borbenih sposobnosti i da upotrijebe istu vrstu oružja. Savladati gorega od sebe, nemoćnog ili maloljetnika, ne samo da nije bila čast nego je donosilo sramotu i porugu. Kako „čovjek poslije smrti ostavlja svoje ime” potomcima, a na to su svi bili osjetljivi, megdandžije su se čuvale kao žive vatre mogućnosti da se sukobe sa inferiornim protivnikom. Jedino ih je moglo opravdati da su ubili štiteći vlastiti ili tuđi život, što će reći da su dejstvovali u nužnoj odbrani ili u stanju krajnje nužde.
„Junak na junaka”, bio je moto koji se uvažavao i koji nikada nije izgubio svoju vrijednost i moralni kredibilitet. Život međutim nosi i druge poruke: ljudi lažu – neko iz navike, neko radi ostvarenja konkretnih lukrativnih ciljeva a neko da bi sebi priuštio reputaciju koju ne zaslužuje. Mnogi sujetni i egocentrični Crnogorci umirali su i za najbezvrednije odlikovanje ili recipročnu društvenu počast. Kako su najviše cijenili odvažnost, neki su se služili i nedostojnim sredstvima kao bi „izašli” na dobar glas. Posebno je bilo na cijeni, dočepati se nečije glave, čak i hrišćanske, kako bi se dobila željena reputacija ili se ona sačuvala.
Ovakav „dokumenat” teško je bilo poreći ili ga ignorisati. Pribjegavalo se i moralno sumnjivim sučeljavanjima čemu je u znatnoj mjeri pridinosila i zakonska odredba da se dvoboji moraju voditi tajno i bez prisustva svjedoka ili druge vrste javnosti. Ipak, ništa nije moglo izmaći kritičkom sudu naroda koji je imao bar djelimičnu i površnu predodžbu o svakom očitovanom junaku ili onima koji su to htjeli da budu. U maloj, zatvorenoj sredini kao što je bila crnogorska, ništa nije moglo ostati vječnom tajnom. Ako ništa drugo, glasina se rušila ili bar dovodila u sumnju nečije lažno stečenu reputaciju.

Načelo reciprociteta je bilo u primjeni i kada se radilo o krvnoj osveti. Kao što je običajima inaugurisana svetinja gosta, i žene su bile izuzete iz bilo kakvog akta odmazde. U kritičnoj situaciji muškarac se mogao zakloniti iza žene a da niko više ne puca u tom pravcu. Ista zabrana je postojala kod Albanaca i Turaka.
Konačno, sramno je bilo pucati na starca. „Lako je dijete i starca ubiti, al je teško na rutav nos udariti”.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo