Često se, ali više kao šala i vic, prepričava kako je Crnogorac izašao na dvoboj samuraju u rusko-japanskom ratu (1905) i pobijedio ga. Prema dalekoistočnim običajima i protokolu borbe, Japanac se duboko poklonio svom protivniku, a Crnogorac je nakon početne nedoumica šta da čini, i da li mu se ovaj ruga, zgrabio sablju i odsjekao mu glavu. Kao narod spreman da se nedelikatno šali i na svoj i na tuđ račun, Crnogorci rado pričaju kako je knjaz Nikola, stari politički lisac, objavio rat Japanu a da možda nije znao ni na kom se kontinentu to carstvo nalazi, niti koliko stanovnika ima. Nešto manje od sto go¬dina kasnije, kada je neki Crnogorac htio da se iskrca sa broda i uđe na japansko ko¬pno, granična služba mu je ljubazno saopštila da je njihova zemlja u ratnom stanju sa Crnom Gorom, da mirovni ugovor još nije potpisan, i da mu carska vlada, uz najveće ža¬lje¬nje, mora uskratiti gostoprimstvo.
Dvoboj o kome je riječ, uistinu se odigrao i ima svoje istorijsko utemeljenje ali se odvijao nešto drugačije nego što se o njemu govori. Ljubaznošću inženjera i pilota Peđe Marinovića i pukovnika Slavka Saičića, u mogućnosti smo, na osnovu valjanih izvora rekonstruisati ovaj dvoboj.
Akter ove dogodovštine, sa crnogorske strane je Aleksandar Lekso Saičić (1873-1911), sin glasovitog junaka i komandira Sava Saičića iz plemena Vasojevića.
Životna staza ovog čovjeka je interesantna. Kao i ostali dječaci njegovog uzrasta, napajao se junačkim podvizima svojih predaka i rano je počeo da se usavršava u raznim borbenim vještinama. Posebno je dobro ovladao jahanjem, toliko da je brzo postigao majstorstvo mongolskih ratnika, pa nije slučajno kasnije postao u ruskoj vojsci zapovjednik odreda Kozaka, inače poznatih po svojim nevjerovatnim bravurama na konjima. „Lekso se još u djetinjstvu izvježbao da se u trku premeće oko konja, da se konju u trku premeće ispod stomaka i vraća se u sedlo”.
Ono što je bitno, i ono što je opredijelilo ishod ovog dvoboja, jeste vještina mačevanja na konjima u čemu je, prema kazivanju hroničara, Aleksandar Saičić bio vrhunski majstor. Osnovno obrazovanje je okončao na Cetinju i Dubrovniku a oficirsku školu u Beogradu. Nakon toga je postao ađutant Vasojevićke brigade a potom ga je pozvao knjaz Nikola u svoju gardu gdje se družio sa njegovim sinovima. Pošto nije bio u njegovoj milosti, preko Carigrada je otišao u Rusiju i prijavio se kao dobrovoljac. Ruskoj komandi se svidio kao izrazita vojnička figura i pokazao se kao nenadmašni mačevalac i jahač na konju sa najjačim borilačkim vještinama te je zadivio ruski komandni kadar”.
Ubrzo je svoje umijeće i hrabrost pokazao i u borbama. Tokom 1904. godine, tri puta je ranjen u žestokim okršajima sa Japancima. „Prvi put pod Jun-džu-anom, zadobio je ranu po glavi od neprijateljske sablje; drugi put, pod Pej-an-čanom u Koreji, ranjen je kuršumom po desnoj strani; treći put pod Lajabatajem u blizini znamenitog grada Mukden u Mandžuriji”.
Dvoboj se odvijao po uobičajenom, univerzalnom ritualu i pravilima koja su opšteprihvaćena za ovu vrstu borbe. Po svoj prilici, trajala je dosta dugo i bila neizvjesna do samog kraja jer su protivnici raspolagali približno jednakom borbenom vještinom i odlučnošću da pobijede. Obzirom da se dvoboj vodio pred dvije neprijateljske vojske, borbeni entuzijazam učesnika i silna riješenost da se protivnik ubije, atmosferu i tenzije učesnika su doveli do usijanja.
Japanac je slovio ka nepobjediv. „Svaki megdan koji je vodio, kao iz šale, svaki je dobio”. Bio je beskrajno samouvjeren i u svaku borbu je ulazio sa reputacijom pobjednika. Odbijao je da se bori sa nedoraslim protivnicima što je odlika viteškog duha i samurajskog poimanja časti – tražio je uvijek najbolje i one koji su se već potvrdili kao vrsni borci u ranijim okršajima. I ovom prilikom Japanac je bio na nivou svoje reputacije. Neposredno prije borbe, preko posrednika je stavio na znanje protivniku da je bolje po njega da odustane, preda mu svoje oružje i konja i tako izgubi čast – uslov koji Lekso Saičić nije mogao da prihvati.
Fanfare i bojni marševi na obije strane, oglasile su početak borbe. Kako to oprobane i iskusne megdandžije praktikuju, samuraj je bio obučen tako da izazove osjećaj nesigurnosti i straha kod protivnika. Nasuprot njemu, Saičić je bio odjeven kako to nalažu vojni propisi ruske armije – u mundiru koji se nosi u nešto svečanijim prilikama. Zadržao je svoju sablju i dobio konja naviknutog na borbu.
Mjesto za dvoboj je određeno na sredinu polja na čijim su obodima bile postavljene ruska i japanska vojska. Samuraj se pojavio na izvježbanom konju koji je izvodio bravure, kaskajući lijevo i desno i propinjući se, da bi na komandu pojurio u susret protivniku koji je bio impresioniran ovim umijećem, ali i odlučan da borbu riješi u svoju korist.
Prvi sudar, koji je najčešće odlučujući ako se sretnu dva nejednaka protivnika nije dao rezultat pa se borba sve više rasplamsavala. Odmah je bilo jasno da se samuraj ovoga puta namjerio na ravnopravnog rivala. I protivnici, i njihovi konji su se već bili zamorili od uza¬ludnog pokušaja da se zada odlučujući udarac. U jednom momentu, Japanac je uspio da Saičića zasječe po čelu ali je to bila bezazlena povreda da nije bilo krvi koja je curila i prijetila da ga zaslijepi i onesposobi za borbu. Ujedno, bio bi to kraj njegovog života. Trenutak je bio dramatičan i odlučujući za ishod. Prema jednoj verziji, Japanac je po¬žurio da dovrši već načetog protivnika i zamahnuo da mu odsječe glavu. Međutim, Sai¬čić ga je preduhitrio i u zadnjem momentu, silovitim zamahom, samuraju odsjekao ruku u kojoj je držao mač. Sada je bio u pitanju samo trenutak kada će usmrtiti proti¬vnika. Japanac je pokušao da okrene konja ali mu Saičić nije pružio priliku. Odsjekao mu je glavu.
Prema drugoj verziji, koja je vjerovatnija, jer samuraj ni po cijenu života ne okreće leđa protivniku, Saičić je obliven krvlju žestoko navalio na Japanca koji nije očekivao toliku odlučnost, pa je htio da rutinski privede stvar kraju. No, iako obliven krvlju „Lekso je munjevitom brzinom, svojstvenom samo njemu, zamahnuo sabljom i posjekao japanskog junaka”.
Poštujući stroge regule vojničke časti pobjednik je stao u stavu „mirno” i odao poštu palom protivniku. Potom je uzeo njegov mač i odjahao prema postrojenoj ruskoj vojsci koja je na komandu „mirno” odala počast pobjedniku.
Mač je kasnije poklonjen caru Nikolaju kao simbol pobjede. Za iskazanu hrabrost i važnost dvoboja Saičić je dobio visoka priznanja.
Osvetoljubive žene
Rijetki su slučajevi da su žene bile učesnici u dvoboju ali ih ima. Pretpostavlja se da im stavljanje života na kocku nije u prirodi, a i njihova društvena pozicija je bila inferiorna pa su o svemu bitnom odlučivali muškarci koji su se isključivo bavili ratnim igrama. Žene nijesu ni vične oružju, manje su okrutne od muškaraca, premda ima drugačijih primjera, pa je teško očekivati da se pojave kao akteri dvoboja, naročito ako im je muškarac protivnik.
U ovom zadnjem slučaju, muškarac će teško ubiti ženu protivnika čak iako mu prijeti neposredna opasnost po život. To nije viteški, a gubi se i čast. To bi bilo ubistvo jer nije srazmjeran odnos snaga između njih. Najviše što se u tim okolnostima može očekivati je fizički sukob među ženama koji se ne vodi oružjem, ili sličnim opasnim sredstvom. Međutim, posebne situacije donose i neobična rješenja.
Motivi dvoboja među ženama obično su krvna osveta ili povrijeđena čast i to samo onda kada to iz bilo kog razloga ne može da uradi muškarac. Više primjera upućuje na ovakvo zaključivanje.
Neki Crnogorac, po imenu Staniša, poginuo je u okršaju sa Turcima dok je njegovom ratnom kompanjonu odsječena ruka. Naišla je Stanišina žena i dok se bavila mrtvim suprugom pojavio se beg Hasanaga Čengić ali ga je ucvijeljena udovica ubila muževom puškom, odsjekla mu glavu i pokupila njegovo oružje i konja. Time je, što se nje tiče, osveta bila završena ali ne i sa stanovišta Turaka jer je lanac tek uspostavljen.
Ubrzo je Krstinja, žena Stanišina, dobila pismo kojim je žena poginulog Turčina poziva na dvoboj. Odredila je mjesto i vrijeme, navodeći da će biti bez pratioca pa da i Krstinja dođe sama.
Ali, žena ubijenog Hasan-age dovela je đevera Osman-agu. Kada je ugledao usamljenu ženu, misleći da je lako savladati, odluči da je uhvati živu. No, Krstinja je pripucala iz kubure i usmrtila ga. Kao što je uradila i prethodni put, odsjekla je glavu, uzela odijelo i oružje i skupa sa njegovom snahom otišla. Nju je držala petnaest godina kao robinju a nakon toga je vratila.
IN ENGLISH3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice