Zagledan u taj zeleni brežuljak, prošaran žutim livadskim cvjetovima, od vrha, pa niz blagu stranu, prema zaravni, s lijeva prema sredini obasjan suncem, u kontrastu prema prozračnoj kopreni koju je nad brežuljkom, travom i cvijećem bacila sjena nekog od bijelih oblačića, rasutih nasumice po plavom svodu neba; dok mi pogled bludi, onom rasijanom koncentracijom, isto tako protivrječnog stanja odsutno-prisutne svijesti, prema daljini, prema iluziji daljine, tamo sasvim desno, gdje obris dva brda donosi diskretn slutnju uzbuđenja, da li kao sjećanje ili kao očekivanje!? Ko će znati? Ono udaljenije, poslednje brdo, u dnu horizonta, svojim robusnim i tamnim obrisima, budi misao o planinama. To je opis slike koju svaki dan gledaju stotine hiljada, milioni ljudi. To je najomiljenija slika sa kompjuterskih monitora, apsolutno dominantni vizuelni stimulans za sve te ljude, njihova nužna doza neophodne iluzije života, zamjene za život, njihov bezalkoholni delirijum, mlak i depresivno smirujući kao i bezalkoholno pivo; to je njihova doza denikotiziranog zanosa, sintetički nadomjestak za seduktivni efekat kojim plavičasti dim mirisnog duhana zbližava i pretvara u prijatelje dva ljudska bića koja se nikada ranije nisu vidjela; ta slika sa elektronskog monitora zrači sasvim adekvatno kao savršen surogat, njena virtuelnost besprekorno je usaglašena sa virtuelnošću čitavog tog vegetiranja na koje se svelo ono što, još samo po navici, nazivamo naš život, i stoga djeluje tako efikasno kao virtuelni protivotrov za našu virtuelnu anksioznost. Jer, pošto odavno više ne živimo autentičnim, nego samo tavorimo virtuelnim životom, to i sva naša stanja: od (sve rjeđih) napada elana, do (sve češćih) zapadanja u neurotički autizam, postaju takođe virtuelna – bez pravog povoda, bez ikakvog istinskog motiva, ne vidimo da smo puke imitacije stanja koje simuliramo dok sjedimo tako zagledani u taj prizor osunčanog zelenog brežuljka.
A jesmo upravo i samo to: neambiciozne simulacije sebe samih.. Jer gdje su nam naše ambicije? Sa tako uvjerljivom slikom, koja se uvijek pojavi kada mi odlučimo da je vidimo, na kojoj je trava uvijek jednako zelena, i cvijeće jednako zlatasto, koja, zbog svega toga, jeste ilustracija nekakve vječnosti u malom, moj pouzdan zaklon, sigurno pribježište, istinski refugium od sebe samog, od onoga koji zapravo jesam, ostvaruje se jedna ambicija koju nikakva moć u stvarnom svijetu ne može ostvariti: sam svijet se povinovao mojoj volji! Kad hoću, prizovem ga, takvog istog, neizmjenjenog, pouzdanog, sa tim nebom i suncem, sa tim brežuljkom i oblacima. Ali već rekoh: pitanje je gdje su nam one naše ambicije? Koje su, imamo li ih, da li smo zaista sačuvali i jednu jedinu pravu ambiciju, toliko jaku da bismo zbog nje žrtvovali čak i prizor zelenog brežuljka! – kažem čak, zato što su toliki mnogi izabrali upravo taj prizor, a nisu ga izabrali nimalo slučajno, nego zato jer tolikim mnogima nedostaje upravo i tačno to: ta zaboravljena, čak i nezapamćena uronjenost u svijet primordijalnih elemenata, u podnevno sunce i nebo, u miris trave ranog ljeta i rahlog bušenja zemlje, sačuvana još jedva kao molekularna žudnja, kao melanholija naših čula, kao hronična hipoglikemija autentičnosti doživljaja – da bismo se odrekli same virtuelnosti u ime autentičnosti sopstvenog života!?
Život koji se sveo na vrijeme provedeno pred prizorom zelenog brežuljka (ili pred prizorom bilo koje druge elektronske vizuelne proteze!), jednostavno je inkompatibilan sa bilo kojom varijantom autentičnog života. Ne može se biti jednako dobar u svemu, čak ni u više stvari paralelno – na kraju krajeva: ni u dvije stvari se ne može biti jednako dobar! Kada je Paderevski postao premijer Poljske, vrhunski pijanista Paderevski je abdicirao; kada je Gledston prihvatio visoku političku dužnost, harizmatični filozof Gledston se izgubio; ono malo što je od tada napisao, nije se uzdiglo iznad medikritetskog štiva. Na kraju krajeva, možda smo napravili pravi izbor sa našom ambicijom. Da zurimo u zeleni brežuljak. Jer sada je već jasno: to radimo najbolje! Još malo, pa će to biti jedino što još znamo raditi! Naša poslednja ambicija biće ostvarena!
Ferid MUHIĆ