Povežite se sa nama

DUHANKESA

A vrijeme ističe…

Objavljeno prije

na

Ne čekaj pravi trenutak. On nikada neće doći onome ko ga čeka. Dođe, kad ti odlučiš da ga pozoveš, pozoveš ga kad shvatiš da si spreman

 

 

Panta rei! – Sve teče! U istu rijeku ne možeš ući dva puta. Svi smo mnogo puta čuli ovaj Heraklitov fragment. Postao nam je poštapalica. Ponavljavamo ga bez poimanja, kao papagaji, pohabao se, izlizao se od tolikog prevrtanja preko jezika. Više nam i ne stiže do svijesti – ako je ikada i stizao!? A vrijedi razmisliti o ovoj ominoznoj i naizgled banalno jasnoj a zapravo neprozirnoj opomeni filozofa iz Efesa.

Najprije, nije tačno da se ne može dva puta uči u istu tijeku. Može. Ne samo dva puta,  nego 202 puta, koliko god puta hoćemo. Očito, Heraklit je mislio na nešto drugo: ne možemo ući dva puta u istu vode jedne iste rijeke, jer je voda u koju smo prvi put ušli, otišla, istekla. I tu je, rekao bih,  ono veliko, monumentalno, nezaobilazno a zaboravljeno značenje ovog kapitalno važnog fragmenta. Sve teče, sve se mijenja, sve prolazi, ali vrijeme  – ističe! Naše vrijeme, vrijeme našeg života ističe.  Ističe nepovratno. Naš život je ona rijeka u koju se ne može dva puta ući! Uđeš jednom i više nikada! Voda te rijeke je vrijeme koje nam je dato.

Ljudi se ponašaju kao da im je to vrijeme dato kao neki depozit, suma novca, da je u kutiji napunjenoj do vrha, koja pripada samo nama i iz koje možemo vaditi koliki hoćemo iznos i trošiti ga na šta god hoćemo. U neku ruku. to jeste tako. ali problem je što je ta kutija porozna, puna rupa i što se ne može hermetički zatvoriti. Trošili ga ili ne trošili, vrijeme iz te kutije neprestano curi,  ističe, istom brzinom, ista količna svakog dana, svakog sata, svake minute, svake sekunde…ističe, a kutija se neprestano prazni! I tu pravimo novu grešku. U panici, ljudi poimisle da treba požuriti, da treba nešto uraditi, dok još nije kasno, prije nego što nam svo vrijeme nije isteklo. Ne shvataju da vrijeme ističe istom brzinom, šta god mi radili ili ne radili. Ima boljih i gorih načina da se to vrijeme potroši, to je istina, ali nema načina da se uštedi ni jedna sekunda, ni jedna kap. Jer svemu i svakome vrijeme ističe istom brzinom i ističe do posljednje kapi.

  • Hajde, napravimo bolji svijet! – reći će svaka plemenita i uzvišena

ličnost. Smijemo li se osloniti na to? Imamo li i jedan jedini valjan razlog da povjerujemo kako će u svijetu zbog toga biti manje mržnje, manje nasilja, manje ubijenih nego do seda? Hoće li oružje budućnosti biti manje efikasno, ubojito i smrtonosno od današnjeg? Da li će politićki lideri biti manje motivisani svojim interesom, hoće li više biti posvećeni interesu svih građana, ostvarivanje onog Velikog Dobra o kom je sanjario Platon? Hoće li mirovni dogovori biti pravedniji i više poštovani nego do sada? Hoće li moralni integritet biti jači od iskušenja korupcije? Hoće li  oni najmoćniji prestati da gaze prava  onih slabijih, hoće li jedna ili dvije  najmoćnije države, koje god to bile, poslušati glas stotinu slabijih? Baš zato što neće, treba požuriti i uraditi sve što možemo. Jer, vrijeme ističe…

Zaspao sam kao trogodišnje dijete; kada sam se jutros probudio, imao sam 80 godina više.

– Vrijeme ti ističe, nemoj ga trošiti da živiš tuđi život. – rekao je anonimni mudrac. Ali zar to nije najbolji razlog da probaš  kako je živjeti tuđi život? Zbog promjene! Kad ćeš ako nećeš sada? Jer vrijeme ističe…

I ne čekaj pravi trenutak. On nikada neće doći onome ko ga čeka. Dođe, kad ti odlučiš da ga pozoveš, pozoveš ga kad shvatiš da si spreman. Svemu i svakome  ističe vrijeme. I ljudskom rodu i živom svijetu i planeti Zemlji, i Suncu i Mjesecu. I našoj galaksiji. Svemu – osim našem umu. Jer možemo zamisliti da nema ni nas, ni ljudi, možemo zamisliti da je nestala i cijela naša planeta i Sunčev sistem – ali dok to zamišljamo, ne možemo zamisliti da naš um, naša duša – naše pravo Ja – sve to ne posmatra!

Biće da je, na kraju krajeva, naša duša ipak besmrtna?!

A vrijeme ističe…

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Sjeme nove utopije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Francuska je izglasala novi zakon o eutanaziji. Prijedlog je prošao na sjednici Nacionalne skupštine 30. juna 2026. godine sa 295 glasova „Za“ i 232 glasa  „Protiv“. Senat je odbio prijedlog. Kako se očekuje, konačnu potvrdu stupanja na snagu  zakona donijeće Nacionalna skupština Francuske na sjednici zakazanoj za 15. juli 2026. Prijedlog zakona izazvao je uragan polemika. Njegove odredbe su liberalnije od svega što se na ovu temu do sada moglo čuti u Francuskoj i u svijetu

 

 

Sjeme nove utopije, posijano je! Francuska je izglasala novi zakon o eutanaziji. Prijedlog je prošao na sjednici Nacionalne skupštine 30. juna 2026. godine sa 295 glasova „Za“ i 232 glasa  „Protiv“. Senat je odbio ovaj prijedlog. Kako se očekuje, konačnu potvrdu stupanja na snagu ovog zakoina donijeće Nacionalna skupština Francuske na sjednici zakazanoj za 15. juli 2026. godine. Prijedlog ovog zakona izazvao je istinski uragan polemika, konfrontaciju i rascjep društva, kako na  političkoij sceni tako i na socijalanim mrežama.

Odredbe ovog zakona su radikalnije i liberalnije od svega što se na ovu temu do sada moglo čuti u Francuskoj i u svijetu. Svaka osoba koja izrazi želju da umre, bez izuzetka dobiće dozvolu za eutanaziju. Dovoljan je svojeručni potpis na formularu, uz napomenu da je odluka konačna i da se jednom data saglasnost više ne može povući. U obrazloženju, predlagač naglašava da očekuje kako će hiljade starih, ali i mladih beskućnika, osamljenih, napuštenih, sromašnih i očajnih prihvatiti eutanaziju kao izlaz iz njihovih nevolja, što će predstavljatin ogromno smanjenje troškova za penziono i zdravstveno osiguranje. Tu je i odredba koja predviđa neopozivu saglasnost potpisnika za doniranje svojih organa post mortem.

Kritičari ovog zakona, ocijenili su ga kao skandalozno degradiranje  ljudskog života na račun bezdušnog  kapitalizma, tačnije, u korist šačice finansijskih mega-bilionera. Argumenti uvjerljivi, ali! – „Gdje je bolest, tamo je i lijek!“ Šansa se krije u činjenici da ovaj zakon važi za sve punoljetne građane! Bez izuzetka! Ne samo za najnesretnije, nego i za najsretnije; ne samo za najsiromašnije,  nego i nz najbogatije, ne samo za najslabije nego i za najmoćnije! Dakle, ponuda važi i za lidere svih država, kompletnu političku nomehnklaturu, industrijske magnate, pripadnike fimancijske plutokratije, ratne zločince, organizatore i izvršitelje masovnih zločina i genocida, ali i za one koji su ih podržali, kao i za milione onih koji su sve to nijemo posmatrali.

Potrebno je samo nagovoriti ih da potpišu formular za eutanaziju! Realna mogućnost je tu, neizvjesno je koliko je realno njeno ostvarenje. Za početak, treba podržati donošenje istog zakona u svim državama svijeta. Drugi korak, pokrenuti veliku kampanju stavljanja na svjetski stub srama državnika odgovornih za smrt hiljada nevinih civila, žena i djece, te bankara i tajkuna  koji ih financiraju, uz poentu da je potpisivanje formulara za eutanaziju jedini način da se njihovo ime izbriše sa Svjetskog stuba srama! Treći korak je mreža volontera saradnika koji će svako jutro, pred svim državnim institucijama, biznis centrima i bankama, čekati javno prozvane kandidate i ponuditi im blanko formulare o eutanaziji na potpis!  Potpišite i vaše ime biće izbrisano sa svjetskog stuba srama!

Ideja nije nova. Šarl Furije, veliki frnacuski filozof i socijal-utopist je, početkoim 19. vijeka, razradio istu deju buđenja moralne savjesti kod najbogatijih bankara. Godinama je, svakog jutra pred ulazom u Nacionalnu banku Francuske čekao sopstvenika i nudio mu na potpis blanko dokument kojim sav kapital banke  prenosi na radnika grada Pariza. Širom Francuske, mreža njegovih istomišljenika čekala je svakog dana bankare na ulazima banaka, sa istim formularom.

Nijedan bankar nije potpisao ponuđeni dokument. Tako su spasili novac ali su se kao ljudi, trajno osramotili. Nijedan od današnjih Gospodara rata i tajkuna-krvopija, neće potpisati formular za eutanaziju. Ubijaće i otimaće, ali će i zauvijek ostati stigmatizirani kao ubice i razbojnici! Za njih je svijet savjesti, morala i stida puka utopija i utoliko zapravo, svijet bez ljudi i ljudskosti. Utopija jeste „mjesto koje ne postoji nigdje u svijetu.“ Osim u čovjeku! Utopija je rodno mjesto čovjeka i obećana zemlja svega što je ljudsko. Sjeme nove utopije opet je posijano.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Heraklitovski sindrom prolaznosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnova nerazorivosti ljudskog identiteta je njegova samosvijest – preciznije, kontinuitet samosvijesti. Samo tu i nigdje na drugom mjestu u svijetu, istovremeno, sinhronizirano borave prošlost, sadašnjost i budućnost! Znati da si oduvijek sav ti  i da ćeš zauvijek biti ti – ti! Da te niko i ništa ne može učiniti drugim, koliko god te inače mogli učiniti drugačijim, jeste ključ ljudskog dostojanstva i samopoštovanja!  Oslobodi se sindroma prolaznosti, ti koji si neprolazan

 

 

Počelo je sa Heraklitom. Sigurno je bilo bezbroj sličnih primjera i prije njega ali Heraklitova omaška je prvi dokumentiran primjer ovog kardinalnog previda, do kog su dovele dvije najmarkantnije osobine ljudskog roda: 1. brzopletost pojedinca u izvođenju čak i vitalno važnih zaključaka; 2. kolektivna povodljivost izražena kao nekritičko prihvatanje stavova većine. Činjenica da je upravo Heraklitova omaška već 2.500 godina jednoglasno prihvaćena kao nepobitna istina, opravdava prijedlog da navedeni fenomen nazovemo Heraklitovski sindrom prolaznosti.

„Panta rhei!“  „Sve teče!“ Ovaj legendarni Heraklitov fragment – vjerovatno najcitraniju filozofsku misao svih vremena – uz fragmnent: „Nijedan čovjek ne može dva puta ući u istu rijeku!“, je nezaobilazni argument tvrdnje da se sve u svijetu, uključujući svakog živog Čovjeka, vječno mijenja i da je zapravo, svijet beskrajna, nikad ista rijeka koja vječno protiče i u kojoj je  sve uvijek  u vječnom nastajanju.

Osim – čovjeka,  Heraklite! Onog što ulazi u rijeku. Njega si smetnuo s uma. Ako je istina da nijedan čovjek ne može dva puta ući u istu rijeku – kao što jeste! – istina je i da će svaki čovjek, kako god se mijenjao i koliko god puta ulazio u druge rijeke,,  uvijek biti onaj isti čovjek koji je bio kada je prvi put stupio u prvu rijeku!

Tačno je: sa stalnim nailaženjem nove vode,  rijeka se neprestano mijenja zato što je rijeka isto što i voda u njoj. Ali čovjek nije isto što i njegovo tijelo – koliko god i kako god se naše tijelo mijenjalo – svako od nas uvijek ostaje onaj isti koji je bio kada se rodio! Ne isti kakav je bio, nego: isti onaj koji je bio! Zato je rijeka isto što i njena voda, i zato čovjek nije isto što i njegovo tijelo. Čovjek koji u starosti uđe u rijeku u kojoj su ga, kao bebu prvi put okupali, iako sada nije isti kakav je bio, ipak je isti onaj koji je tada bio! Čovjek nije isto što i njegovo tijelo koliko god se inače njegovo tijelo mijenjalo! – to je ono što je propustio da vidi Heraklit; to je ona njegova zlosrećna omaška koju su, povodeći se 2.500 godina za Heraklitom,  propustili da vide ljudi!

Tako su propustili da sagledaju svoju apsolutnu jedinstvenost, svoju neporedivu privilegiju, najveći dar koji su dobili: svoj identitet koji ništa ne može poreći ni promijeniti! Arhimed je tražio čvrstu tačku a nije shvatio da je on ta čvrsta tačka! Da je identitet svakog čovjeka ta čvrsta tačka, trajnija od zvijezda. Jer zvijezde se mijenjaju, čovjekoiv identitet je apsolutno nepromjenjiv! Čovjek je istinska konstanta unuverzuma, gravitacijsko jezgro svijeta vječne promjene! U sveopštem nastajanju i nestajanju, u stalnoj promjeni svega, pa i samog čovjeka, samo ličnost, individua, identitet čovjeka – svakog čovjeka! – ostaje uvijek isti, jednak sebi, nedostupan svim izmjenama, čak i postojanju i nepostojanju svijeta!

Osnova nerazorivosti ljudskog identiteta je njegova samosvijest – preciznije, kontinuitet samosvijesti. Samo tu i nigdje na drugom mjestu u svijetu, zajedno i istovremeno sinhronizirano borave prošlost, sadašnjost i budućnost! Znati da si oduvijek sav ti  i da ćeš zauvijek biti ti – ti! Da te niko i ništa ne može učiniti drugim, koliko god te inače mogli učiniti drugačijim, jeste ključ ljudskog dostojanstva i samopoštovanja!  Kakvih god poroka da si se oslobodio, nikada nemoj reći: „Ja sam sada drugi čovjek!“ – jer time uskraćuješ sebi podvig vrline! Ti si upravo onaj koji je bio rob poroka, i ovaj isti koji je sebe oslobodio poroka!

Oslobodi se sindroma prolaznosti, ti koji si neprolazan! Samo ti si uvijek jednak sebi, zato i jesi mjerna jedinica morala, dobrote, vrline, univerzalni ekvivalent prošlosti, sadašnjosti i budućnosti! Zlato od kog je salivena tvoja ličnost ne nagriza hrđa vremena.  Vječne vrijednosti su tvoja prava mjera,  tvoja stamenost te obavezuje da od sebe učiniš svoje najbolje djelo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zapušteni vrt emocija

Objavljeno prije

na

Objavio:

U korov su zarasle staze u vrtovima emocija. Centri svjetske moći ubacili su u taj vrt dva virusa – da od emocija nema koristi (a korist je jedino što je važno); da je čovjek bez emocija jak,  a emotivni čovjek – slab. Nema više i  jare i pare.  Ne može se biti jak a ostati emotivan

 

U tri dijela svog posjeda ljudska duša je chez soi – kod sebe, u svom domu: 1. U vrtu emocija; 2. Na metafizičkoj osmatračnici za kormilom čovjekovog života; 3. U tvrđavi morala. Taj posjed svaka duša dobije kao poklon kada se čovjek rodi. Sva tri dijela tog posjeda su integralna cjelina u neotuđivom i apsolutno ekskluzivnom vlasništvu svake individue. Uz poklon, podrazumijevala se odredba da ja održavanje sva tri dijela prostora u kojima boravi  duša u besprijekornom stanju, isključivo obaveza i pravo svakog pojedinca.

Podrazumijevalo se, ali se više ne podrazumijeva! U korov su zarasle staze u vrtovima emocija. Utihnulo je jaglijanje slavuja i zubor šadrvana po đul baščama, paučina se uhvatila po perivojima, ludobilje je izdžikljalo u zakutcima đardina. Centri svjetske moći ubacili su u taj vrt dva virusa – da od emocija nema koristi (a korist je jedino što je važno: ako nema koristi, nema ništa!); da je čovjek bez emocija jak,  a emotivni čovjek – slab. Nema više i  jare i pare. Ne može se biti jak a ostati emotivan!

Projekt de-senzitiviziranja, forsiranja bezosjećanosti, ima svoj raison d’etre,  opravdanje u konkretnoj stvarnosti savremenog svijeta. Strašne scene genocida, masovnih ubistava, agresije nad civilima slabijiih država od strane raspojasanih velesila, postaje isuviše traumatično, čak i nepodošljivo bez emotivne sterilizacije.  Jedini spas je dovesti ljude u stanje tupe ravnodušnosti goveda koja produžavaju da pasu u jednom dijelu livade, dok pred njihovim očima, u drugom dijelu iste livade punom parom radi klanica. Emotivna sterilizacija. U takvim okolnostima znači poštediti ljude od stresa i osposobiti ih da podnesu nepodnošljivo – učiniti ih jačim! Zar ne bi bilo bolje da se ukine uzrok stresa i tako se isključi posljedica? Da se prestane sa strahotama nasilja  i genocida i da se spasi toliko dragocjeni vrt emocija!? Kratko i jasno: Ne! Prekid nasilja nije opcija. Novi svjetski poredak je najpreči cilj. Da bi se taj cilj ostvario, moraće čovječanstvo da vrt emocija prepusti postepenom neumitnom propadanju. Da bi svi koji to prežive, postali toliko jaki da ostanu hladni i smireni pred prizorima najstrašnije ljudske patnje. Tamo gdje zlo nema alternativu, olakšanje podnošenja zla je jedina opcija!

Kao i svaka opaka ideja, tako je i ideja o emotivnoj sterilizaciji i zapuštanju svog vrta emocija kao načinu da čovjek postane jači, u temelju pogrešna! Francuski filozof Anri Bergson (Henri Bergson), dobitnik Nobelove nagrade za djelo Stvaralačka evolucija (Evolution creatrice), u to osnivač intuicizma kao filozofskog pravca, utvrdio je da postoje dvije vrste emocija, kao integralni elementi ljudske svijesti. Po intenzitetu, dijele se na aktivne i pasivne, po kvalitetu na pozitivne i negativne, odnosno na socijalno kostruktivne i socijalno destruktivne. Čovjek bez emocija, bezosjećajni čovjek, koji je ideal savremenog svijeta  u kom najmoćniji prisvajaju sebi pravo nesputanog i nekažnjivog nasilja, prema Bergsonu više i nije čovjek nego puka mentalna nakaza, konkretno – klinički dijagnosticiran psihopata.

Iskustvo potvrđuje i da je mit o jakom bezosjećajnom čovjeku totalno pogrešan. Emocija je snaga a ne slabost. Najveći sportski podvizi, najznačajnija naučna i umjetnička djela bez izuzetka su rezultat strasti – najjače pozitivne, aktivne, socijalno konstruktivne emocije. Uz to, ne samo što je čovjek inspirisan takvom emocijom jači od približno jednako snažnog protivnika bez emocija, nego je svaki čovjek najsposobniji i najjači kada je nadahnut snažnom plemenitom emocijom. Aktivna, pozitivna emocija čini i slabog čovjeka nepobjedivim, dok negativna pasivna emocija može slomiti i najjačeg čovjeka.

Ako hoćete da od sebe učinite sopstveno najbolje djelo, da budete u miru sa drugima i u harmoniji sa sobom, njegujte sa puno ljubavi i pažnje svoj vrt emocija, plijevite korov mržnje, zavisti i ravnodušnosti – posebno ravnodušnosti! – sadite cvijeće nježnosti, saosjećajnosti i ljubavi – najljepši je miris voljene duše, kao što svjedoči stih u kom Merima govori svojoj majci:

„Đul miriše moja mila majko, ja bih rekla – Omerova duša!“

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo