I leptir Ilje Prigožina
Osoba iz naslova ove kolumne, svakoga dana, na sebi svojstven, spektakularan način, pokreće i jedno staro, čak prastaro pitanje. O ulozi pojedinca/ličnosti u istoriji/sistemu. Pre nego ovo pitanje stavimo u jedan relativno novi okvir, međutim, podsetimo još i na ona dva para starih i poznatih odgovora na to pitanje, naime da ta uloga, u načelu govoreći, može biti velika ili mala, kao i pozitivna ili negativna.
Relativno novi okvir je onaj, na koji nas je, još pre oko pola veka, uputio Ilja Prigožin, jedan od najvećih naučnika našeg vremena, dobitnik Nobelove nagrade za fizičku hemiju 1977. I to tako, što je uveo razlikovanje između ravnotežnih stanja sistema i stanja sistema koja su daleko od ravnoteže. I dok u onim prvim važe poznati zakoni njutnovske fizike, u ovim drugim počinju da važe zakoni postnjutnovske fizike. Ali tek nakon izvesnog vremena haosa.
Ilja Prigožin je za ova vremena znao, i na njih upozoravao, još pre oko pola veka. Najveći broj dvorskih naučnika i mejnstrimera, međutim, oči je počeo da otvara, tek nakon početka drugog mandata Donalda Trampa, 2025. Sa velikim zakašnjenjem, i sporo, veoma sporo. Pa ipak, danas, čak i najveći broj njih zna, da današnji svet već živi u jednom novom, multipolarnom i opasnom međunarodnom haosu.
Ali većina dvorskih još uvek ne shvata da ovo stanje nije nimalo slučajno i kratkotrajno, nego prigožijanski uslovljeno i dugotrajno. I unikatno. O ovoj unikatnosti najslikovitije i najbolje govori, sada već proslavljena metafora leptira Ilje Prigožina. Koja kaže, da, u ovom novom, sve više haotičnom, postnjutnovskom stanju sistema, koje je daleko od ravnoteže, čak i najmanji pokret leptirovih krila u Pekingu, može da izazove zemljotres u Los Anđelesu.
Sada možemo da se vratimo našem antijunaku, Donaldu Trampu. Ona dva para starih i poznatih odgovora sa početka ovog teksta, o ulozi pojedinca/ličnosti, pa i našeg antijunaka, u istoriji/sistemu, u načelu govoreći, i dalje važe. Samo što je amplituda ovih odgovora, naime i onoga velika-mala, i onoga pozitivna-negativna, u novom, prigožijanskom stanju sveta, veoma, veoma uvećana.
A ovo potonje izlazi iz domena ovolikog ili onolikog i koliko god velikog kvantiteta, i prelazi u domen jednog sasvim novog kvaliteta. Koji može biti i onaj najgori mogući. Nuklearno-ekološki smak sveta. Zbog toga što čovek kao vrsta, od 1945, prvi put u svojoj istoriji, ima i tu mogućnost. Pa se o toj mogućnosti mora voditi računa. I to na prvom mestu i najviše. Dakle, upravo suprotno, onome kako se to radi odnosno ne radi danas.
Pre početka prvog mandata Donalda Trampa 2017, više od dvadeset najrenomiranijih neuropsihijatara SAD, obratilo se političkoj i ukupnoj javnosti te zemlje i sveta, sa jednim, malo je reći, dramatičnim upozorenjem. Da je Donald Tramp, tada još uvek kandidat za predsednika SAD, osoba koja je psihički teško obolela, od „ekstremnog narcisizma“, i da je zbog toga, za SAD i svet, opasno, da bude izabran za presednika.
Posle samo polovine njegovog drugog mandata, ovo je danas očigledno, čak i običnim ljudima i laicima. Ali je ova osoba, upravo kao takva, veoma upotrebljiva kao alat, za sistem beskrupuloznog ultrakapitalizma, koji danas vlada.
I, samo još jedna značajna stvar. Veoma se varaju, još uvek vladajući dvorski mejnstrimeri, da treba izdržati samo još polovinu drugog mandata Donalda Trampa. I to zbog najmanje dva ozbiljna razloga. Prvo, zbog toga što je, za poslednji bljesak, onaj sveuništavajuće nuklearno-ekološke apokalipse, dovoljna jedna jedina sekunda, a kamoli dve godine, preostale druge polovine drugog mandata našeg antijunaka. I drugo, ne manje značajno, što postnjutnovska fizika, poluhaotičnog stanja sistema koje je daleko od ravnoteže, i onaj metaforički leptir Ilje Prigožina, produžavaju svoj život, i posle eventualnog mirnog odlaska sa vlasti Donalda Trampa.
Milan POPOVIĆ