Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (V): Vučerević: Svaka čast Pobjedi!

Objavljeno prije

na

Sreto donese ,,Pobjedu” da pročitamo kako „po Konavlima vodimo žestoke borbe”! Evo, kaže, neki Vujošević, komandir odjeljenja, izjavljuje da ima informaciju da se stotinu ustaških snajperista nalazi u prvim bunkerima u dubrovačkoj župi!? Je li to moguće, pita nas, kad ih naša cijela brigada ima svega desetak! U istom tekstu (,,Obarač na ustaškom strahu”) čitamo kako se rezervisti, sve punim imenom i prezimenom, bune zbog primirja!? Kažu, nervozni smo zbog primirja, ovo primirje je izuzetno otežavajuća okolnost, sve ovo treba riješiti sistemom ili-ili… Nema nam spasa pored ovakvih budala, zaključuju mnogi. * Sinoć sam, na zaprepašćeje brojnih rezervista, slušao Radio Zagreb. Sa njegovih radio talasa ratni izvještaji o srbočetnicima, zločinima srpske armije… Ore se novokomponovane borbene i rodoljubive pjesme o ,,lijepoj našoj”… Samo druga varijanta onog što ,,s ove strane” slušam na radio talasima ili čitam u novinama: mi smo ugroženi, mi smo patriote, oni su koljači, zlikovci…

Da li ćemo se ikad izvući iz ovog nacionalističkog začaranog kruga? Moramo li baš svi biti svedeni na jednu dimenziju – na naciju? Moramo li i mi, kojima nije bio potreban ovaj rat da bi bili protiv rata, rat koji je nedužnoj većini stanovnika Jugoslavije nametnut zbog grupe vlastoljubivih kriminalaca, biti baš u ovom vijeku vraćeni nazad ko zna koliko decenija? Prisiljavam sebe da više o tim temama ne razmišljam, jer, kako reče Dostojevski, ponekad se čovjek prisjeća mnoštva čudnih stvari, pogotovo u trenutku kada ga vode na gubilište! A ovdje, na ovom gubilištu, i one najnormalnije stvari dobijaju dimenziju čudnog.

* (…) Iz Crne Gore je već oko 100 života nepovratno izgubljeno, i prijeti opasnost da se taj broj poveća. Ranjeni i povrijeđeni se odavno ne broje, kao ni oni koje će psihičke traume pratiti do kraja života. Cijena je preskupa. Ne želimo da slike mladih, gotovo djece, više gledamo na umrlicama. Nadali smo se smo plač i brigu roditelja, sestara, djece i supruga ostavili u nekoj dalekoj prošlosti.

Omladinski savjet Crne Gore

(,,Monitor”, 25. oktobar 1991.)

* (…) Smetaju mi ponašanja Izvršnog odbora Saveza studenata i Omladinskog savjeta Crne Gore, koji traže od Rista Vukčevića i od Parlamenta da utvrđuju krivce za stradanja vojnika na frontu kod Dubrovnika, zatim ponašanja stanara studentskog doma iz Titograda, koji kažu: ,,Od ovog trenutka za studente stanare Doma, sve nastavne aktivnosti su završene”. Studenti iz Nikšića se listom javljaju na front, kao dobrovoljci, pa vas pitam – ko su prvi, ko drugi, a ko treći, dragi studenti… Zabrinjava dio intelektualaca – Šiptara i Muslimana, čak i Crnogoraca, koji izbjegavaju najčasnije obaveze prema domovini i slobodi, a ona je zajednička, ako sve drugo nije. Zabrinjavaju podaci da se niko od Crnogoraca van Crne Gore, a ima ih preko 20.000 ratnika, ne javlja u dobrovoljce…

(Ljubo Poleksić, književnik ,,Pobjeda”)

* Ponekad uhvatimo i Radio Sarajevo. Sinoć je prenijelo dio intervjua ministra inostranih poslova Srbije ,,Špiglu”. Na pitanje njemačkog lista šta Srbi traže u Zadru, Šibeniku i Dubrovniku, ministar odgovara:
– Ne traže ništa, tamošnje borbe su stvar Armije! Kad li će Crnogorci shvatiti da je ovo rat za – ništa i šta uopšte traže na ovom ratištu? Da li je to već počelo pranje ruku u ,,bratskoj Srbiji” od jedne unaprijed izgubljene bitke u koju je gurnuta Crna Gora?

* Kao što smo već javili, naša redakcija šalje 700 primjeraka lista ,,Pobjeda” rezervistima i vojnicima na frontu. Oni su, kažu, veoma zadovoljni, a zadovoljstvo nije krio ni Božidar Vučurović, predsjednik SO Trebinje, koji je prilikom jučerašnjeg susreta i razgovora sa Vidojem Konatarom, direktorom i glavnim i odgovornim urednikom, izjavio:

-Svaka čast vašoj, odnosno našoj ,,Pobjedi”. Ona je osvijetlila obraz informisanju. pogotovo sa ratišta, jer je ,,Pobjeda”, kao i crnogorska narod, od prvog trenutka sa nama.

( ,,Rat za mir” I)

(…) ,,Pobjeda” je o događajima na jugoslovenskim ratištima, koji su ove godine uzdrmali svijet, obavještavala svoje čitaoce iz SAO Krajine, Banije, Istočne Slavonije i ratišta blizu Dubrovnika i Trebinja. Taj posao su obavljali: Momo Popović, Vasko Radusinović, Jovan Plamenac, Milenko Vico, Milutin Labović, Čedo Radusinović, Mišo Drašković, Vojin Božović, Dragan Grozdanović, Dragan Bošković, Jovan Stamatović, Gojko Knežević, Veselin Rakčević, Jelena Samardžić, Marina Jočić i Mira Popović. Naravno, tu su i svi fotoreporteri: Mensud Krpuljević, Dejan Vuković, Dobrilo Malidžan, Stanoje Begović i Nikica Mihailović.

Na ratištu je i Božidar Milošević, novinar ,,Politike”, jedan od doajena novinarstva u Crnoj Gori koji je još 1963. godine izvještavao o događajima u Kubanskoj revoluciji.

,,Ovi mladi ljudi iz ,,Pobjede”, Radija i TV Crne Gore obavljaju svoj posao visoko profesionalno. Često unose duh u ovu muku. Kod aerodroma Ćilipi, neposredno iza zauzeća objekta, snimatelju TV Crne Gore Danilu Živaljeviću viknem: ,,Snimaj ovu dvojicu mrtvih Kurda”, a on onako podgorički: ,,Snimio sam ih, ali nijesu mi dali intervju!”

(Milorad Bošković, ,,Rat za mir”, I)

* Jedni su već po nekoliko puta, uz dozvolu komande ili bez njenog znanja, išli da obiđu svoje porodice. Drugi nikako da dobiju tu povlasticu iako su svi mahom ostavili porodice bez zimnice, bez novca, o njima ništa već danima ne znaju… Dugokosi dvadesetogodišnjak ne može čak da dobije nekoliko slobodnih dana da se oženi! Zakazanu svadbu već je jednom odgodio. Drugovi ga zadirkuju da je bolje sada da se i ne ženi, jer ko zna koliko će vremena provesti na ratištu pa će mu komšije ,,čuvati” ženu!

* GLAVSKA, oktobra 1991.

Opet mijenjamo položaj. Noću, po jakoj kiši, stižemo u neko zabito selo. Uvijek na drugi položaj idemo noću i po kiši! Kažu, zove se Glavska. Negdje u blizini Trebinja. Revoltirani zaključujemo da bi i najnepismeniji seljak bolje organizovao naše prebacivanje iz mjesta u mjesto nego što to rade naši vrli oficiri. Sreća što ,,oni tamo” ne znaju za ovaj javašluk, jer bi nas mogli pobiti kao zečeve! Ima li od oficira većih glupaka? Poslije sat i nešto vrćenja u krugu i iščekivanja gdje da se smjestimo, dođe jedan mještanin i povede nas u obližnje seoce. Kaže, tu ima par napuštenih kuća, pa se bar u njih možemo skloniti od kiše. Jedni ostaju u kamionima, mi ostali uputismo se u seoce. Sa četvoricom drugova popeh se do potkrovlja višespratnice. Tu smo, šćućureni, dočekali zoru dok su cijelu noć po nama padale kroz oronuli krov dosadne kišne kapi. Vrijeme prekraćujemo pričom o svemu i svačemu. Pričam im kako je sve u životu nepredvidivo. Ljetos sam za vrijeme boravka u Sjedinjenim Američkim Državama posjetio Bijelu kuću, Kongres, Njujoršku berzu, direkcije ,,Forda” i ,,Krajzlera”, vidio Alkatraz, brojne muzeje i galerije, spavao u elitnim hotelima, vozio se ,,kadilakom”, uživao obilazeći bogate američke gradove i države , a evo sada sa na ratištu i srećan što sam ove kišne noći uspio da se sklonim i u ovaj prašnjavi golubarnik… Tamo, preko okeana, nisam ni sanjao šta će me snaći po povratku u Jugoslaviju, iako sam, gledajući na američkoj televiziji izvještaje o sukobima u Kninu, slutio da je rat neizbježan. Daleko od domovine, scene s kninskog ratišta, koje sam gledao na američkoj televiziji, podsjećale su me na one što smo godinama viđali na iransko-iračkom i ostalim ratištima, zgražavajući se na šta su sve ljudi spremni na pragu 21. vijeka. Nisam mogao da vjerujem da se to sada događa u Jugoslaviji! U međuvremenu je planuo pravi rat čiji sam, eto, i ja učesnik! I to u vojsci koja osvaja teritoriju moje dojučerašnje domovine. Ispričah svojim drugovima zanimljiv susret u Sjevernoj Karolini. Na večeri kod Elen Peterson, glavnog urednika lokalnog lista, i njenog supruga Džima, trgovca nekretninama, gospodin Džim, kad je čuo da sam iz Crne Gore, upita me:

– Vi, sigurno, znate da Turci nikad nisu pokorili Crnogorce?

– Da, znam, odgovorih, ali iznenađen sam ne samo što to i Vi znate, nego da ste uopšte i čuli za Crnu Goru!

– Istina, nisam nikad bio u Jugoslaviji, ali ovdje su, kao i u cijeloj Americi, poznati Sveti Stefan, Dubrovnik, Beograd, Međugorje… Ja nisam istoričar, ali poodavno znam taj zanimljivi podatak o Crnoj Gori i moja je velika želja da vidim Sveti Stefan i Crnu Goru…

– Gospodine, dobro došli u Crnu Goru i siguran sam da će Vas, ako ikada dođete, moji Crnogorci častiti makar jednim ručkom na Svetom Stefanu, prijatno iznenađeni što znate tu istorijsku činjenicu…
Šta li sad o Crnogorcima misli gospodin Peterson?

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XVI): Čelična volja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Vukica Šunja MITROVIĆ – Narodna heroina, revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Vukica je poslije završene niže gimnazije u Kotoru nastavila školovanje na Cetinju, u Učiteljskoj školi. Zbog slabih materijalnih mogućnosti napuštila je školovanje i s porodicom se 1932. godine preselila za Beograd. Zaposlila se kao tekstilna radnica i uskoro prišla naprednom radničkom pokretu. Postala je jedna od najagilnijih aktivistkinja i primljena je u KPJ 1934. godine. Iskazala se kao veoma hrabra, pouzdana, veliki oslonac kolegama. Nenametljiva, ali uporna i staložena, plijenila je svojom mirnoćom, izvršavajući najopasnije zadatke. Drugovi su je zbog toga nazvali ,,Šunja”. Kada je 1935. godine došlo do provale organizacije i do velikog hapšenja, Vukica se našla u zatvoru. Podvrgnuta je najvećim mučenjima i torturi prilikom čega je reagovala i međunarodna javnost. Šunja je izdržala sve muke i ništa nije odala o radu organizacije koja se borila za prava radnika i ravnopravnost žena.

Nakon izlaska iz zatvora upućena je na partijski kurs u Moskvu, odakle se vratila u proljeće 1936. godine i postala članica Uprave u Sindikatu tekstilaca, a u partiji je od sekretarke MK KPJ-a za Beograd, stigla do članstva Sekretarijata PK KPJ-a za Srbiju. Po zadatku obilazi Srbiju, formira ogranke, organizuje štrajkove. Poslije jednog hapšenja 1938. godine, kada i pored mučenja opet nije progovorila, prešla je u ilegalu. Pripremala je velike demonstracije, održane 14. decembra 1939. godine. Imala je vidnu ulogu u pripremi demonstracija održanih 27. marta 1941.

Poslije kapitulacije kao ilegalka organizuje oružane akcije po Beogradu i okuplja borce protiv fašizma i sakuplja pomoć za porodice uhapšenih komunista. Održavala je vezu sa Jankom Jankovićem, koji je po zadatku partije bio zapošljen u Specijalnoj policiji. Koristila je lažne isprave na ime Ljubice Matković.

Nakon izdaje jednog člana MK KPJ-a, koji je pod batinama progovorio, agenti su upali na mjesto sastanka ilegalaca u Vinogradskoj ulici. Tada je ubijen njen partijski drug David Pajić, koji je pokušao da pruži otpor, a Vukica je ranjena u glavu.

Iako ranjena, sprovedena je u zatvor Gestapoa, jer su fašisti smatrali da su uhvatili značajnog rukovodioca otpora, kojeg će slomiti i onda uz pomoć podataka uništiti organizaciju i uhvatiti ilegalce. Odvedena je zatim u zatvor Specijalne bolnice i podvrgnuta neviđenoj torturi. Policija je pokušala da iskoristi i njenog brata Ratka, zvanog Šilja, koji je poklekao pod mučenjem i koji je molio da prekine sa ćutanjem i spasi sebe. Za dva mjeseca neprekidnog batinjanja Vukica nije progovorila nijednu riječ. Samo je rekla: ,,Komunista sam i to je sve što ću reći!” U njenom dosijeu sa saslušanja ostalo je zapisano samo da nije htjela da govori o svom partijskom radu.

Svojim prkosom porazila je neprijatelje. Osuđena je na smrt i u logoru na Banjici čekala je strijeljanje, koje je izvršeno u Jajincima kod Beograda, 17. decembra 1941. godine. Na strijeljanje je iznijeta na nosilima, pošto su joj noge bile polomljene. Sljedeće godine strijeljan je i njen brat Ratko, a suprug Andrija Habuš, revolucionar i borac NOR-a, da ne bi živ pao neprijateljima u ruke izvršio je samoubistvo 18. juna 1944. godine.

Vukici Šunji Mitrović ništa nije moglo slomiti slobodarski duh i čeličnu volju. Ostala je legendarni primjer herojske hrabrosti, odanosti, istrajnosti i nepokolebljivosti. Bila je jedna od prvih žena proglašenih za narodnog heroja Jugoslavije, na dan pobjede 9. maja 1945. godine.

Sabiha ĆOROVIĆ GOKČEN – Prva žena – borbeni pilot na svijetu (zapisana u Ginisovoj knjizi rekorda), jedina žena, među dvadeset najboljih pilota u istoriji avijacije, po izboru Vazdušnih snaga Sjedinjenih Američkih Država (USAF).

Sabiha Gokčen, rođena Ćorović potiče iz Lozna kod Bijelog Polja, (na samoj granici bjelopoljske i petnjičke opštine), đe i danas žive Ćorovići. Sabihin otac, Izet-beg (po nekim izvorima Mustafa Izet) i majka Hajrija su kako se pretpostavlja nakon Balkanskih ratova (kraj Drugog Balkanskog rata, avgust 1913.) izbjegli za Tursku.

Sabiha je rođena u martu 1913. godine. Odrastala je u Bursi, sa bratom i sestrom u izbjegličkoj nemaštini kao siroče. Tokom Atatürkove posjete Bursi 1925. godine, Sabiha, koja je imala samo dvanaest godina, zatražila je dozvolu da razgovara sa njim. Nakon što je Ataturk čuo za njenu životnu priču i njene skromne životne uslove, odlučio je da je usvoji i zamolio je njenog brata za dozvolu da je odvede u predśedničku rezidenciju Çankaya u Ankari, u kojoj bi Sabiha živjela sa ostalim Atatürkovim usvojenicima, kojih je bilo osmoro.

Prezime Gokčen (Gökçen), koje joj je pripalo od Ataturka, je gotovo predskazalo njenu sudbinu, a Gokčen u prijevodu znači ,,nebeska“ ili ,,nebom vezana“.

Kako je Sabihina najveća želja bila da postane polaznica pilotske škole, 1935. godine Ataturk joj tu želju i ispunjava. Tako Sabiha postaje polaznica tek otvorene letačke škole pilota u zemlji ,,Turska ptica“.

U narednom periodu, Sabiha se usavršavala i dobija priliku da se obrazuje u američkoj školi u Ankari. Sa 23 godine postala je pilotkinja.

Kada je Turska organizovala diplomatsku misiju u Sovjetskom Savezu, Sabiha je boravila u školi pilotiranja motornim avionima. Ratnu pilotsku školu završila je za jedanaest mjeseci, o čemu je izvještavala i turska štampa. U praksi, kao vrstan pilot, pokazala se tokom gušenja kurdske pobune 1937. godine, u regiji Dersim. Tada nije ni slutila da se tim činom upisala u istoriju i tako postala prva pilotkinja u borbenoj akciji.

Iako crnogorskog porijekla, njena priča je neraskidivo vezana sa pričom o čuvenom ,,ocu nacije” Kemalu Ataturku. Početkom tridesetih godina otpočeli su pregovori oko konvencija i sporazuma između Jugoslavije i Turske, zbog raseljavanja najviše muslimana i Albanaca iz područja južnog dijela Srbije, Kosova, Crne Gore, Albanije i Makedonije. Tako je jednom prilikom, 1938. godine, Sabiha Gokčan došla u zvaničnu pośetu Beogradu i tadašnje jugoslovenske zvaničnike začudila kada je progovorila tečnim našim (svojim) maternjim jezikom. Tokom svoje karijere, karijere vojne pilotkinje, pilotirala je u 22 različite vrste aviona. Njena pilotska karijera trajala je punih 28 godina. Postala je glavni instruktor letjenja 1954. godine u školi koju je i sama završila, a i glavni rukovodilac u školi letača. U čast obilježavanja sto godina od Ataturkovog rođenja, 1981. godine, Tursko vazduhoplovno društvo je objavilo njenu knjigu ,,Život na Ataturkovom putu“.

Aerodrom u Istambulu, drugi po veličini, nosi ime Sabihe Gokčen, porijeklom Bjelopoljke i mezimice tvorca moderne Turske – Mustafe Kemal-paše Ataturka.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Svetlana Lola Miličković, Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XV): Romansijerka i ilegalka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Milka BAJIĆ–PODEREGIN – Prva romansijerka u Crnoj Gori, profesorica književnosti, učesnica NOP-a.

Odrastala je u jednoj od imućnijih trgovačkih porodica iz Pljevalja. U Pljevljima je završila osnovnu školu i gimnaziju u kojoj je bila i jedna od prvih maturantkinja. Milka je odrastala uz majku Jelenu, sestre Nataliju, Sofiju, Georginu i Angelinu, koje su joj bile inspiracija i glavni motiv njenog jedinog romana kojeg za života nije uspjela završiti.

Nakon svršene mature, Milka odlazi na studije svjetske i nacionalne književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, đe diplomira 1928. godine. Nakon studija vraća se u Pljevlja i zapošljava kao profesorica književnosti u pljevaljskoj Gimnaziji u kojoj upoznaje svog budućeg supruga – kolegu Rusa Ignjatija Podergina.

Profesorski bračni par Poderegin službeno je raspoređen prvo u Prokuplje, a zatim u Kraljevo. U Kraljevu ih zatiče Drugi svjetski rat tokom kog Milkin suprug Ignjatije zajedno sa svojim đacima biva strijeljan. Ignatija sa đacima strijeljali su pripadnici Vermahta – zvanične vojske Trećeg Rajha tokom krvavog oktobra u Kraljevu u kojem je stradalo 2250 građana, nakon čega je grad potpuno zamro. Milka se nakon kraljevačkog masakra seli u Požarevac đe aktivno učestvuje u Narodnooslobodilačkom pokretu i odbija da radi pod okupacijom. Nakon rata sa ćerkama se seli u Beograd đe nastavlja rad kao profesorica književnosti, ali se u Beogradu ne zadržava dugo već se nakon nekoliko godina penzioniše i trajno nastanjuje u Londonu.

Svoj jedini roman „Svitanje“ koji opisuje Milkin zavičaj počela je da piše 1963. godine, a prvi put je objavljen tek nakon njene smrti. Roman je po njenim zapisima završila njena ćerka, preveden je na francuski i engleski jezik i do sada je doživio četiri izdanja.

Roman “Svitanje” je hronika o jednoj porodici, njenim članovima i vremenu tj. nevremenu u kome je bitisala, jednom gradu – Pljevljima i njegovim stanovnicima i njihovim sudbinama. U romanu se posebno opisuju vrijednosti porodice i uloge žena u njoj kao i časne borbe za opstanak.

Roman Milke Bajić Poderegin je prozna hronika Pljevalja i ujedno predstavlja i afirmaciju univerzalnih vrijednosti koje predstavljaju osnov na kojem počivaju humana i civilizovana društva i porodice. U romanu su realistično opisani i neki istorijski događaji, kao što su oslobođenje Pljevalja 1912. godine kao i ubistvo Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine.

Milka i Ignjatije su u braku dobili dvije ćerke, Jelenu – Ljolju i Nadeždu – Nađu. Nađa se kao filmska glumica ostvarila u velikom broju filmova sredinom pedesetih godina u Jugoslaviji i Holivudu i na zapadu je poznatija pod imenom Nadja Redgin, najpoznatija je po ulogama u filmovima James Bond ,,Iz Rusije sa Ljubavlju” (From Russia with Love) i ,,Goldfinger”.

Profesorka, romansijerka Milka Bajić Poderegin, prema sopstvenoj želji, sahranjena je u Pljevljima, kraj svoje majke Jelenke. Jedna ulica u Pljevljima danas nosi njeno ime.

Šuka Bećova ČIRGIĆ rođena Lekić – Bila partizanska ilegalka, istaknuta učesnica NOR-a.

Rođena je u Tuzima 1911. godine u porodici Murata i Maliće Lekić. Šuka se 1933. godine udala za mještanina Bećira Čirgića. Podigla je sedmoro đece, od kojih je petoro doživjelo rat, hapšenja i logore sa majkom i ocem. Šuka Čirgić, rođena Lekić, zajedno sa svojih šestoro braće (po jednome od njih, koji je poginuo u okršaju s Njemcima na Mateševu, nazvana je osnovna škola u Tuzima), mužem i đeverom bila je istaknuti učesnik NOR-a od početka do kraja rata. Nema starijega stanovnika Podgorice, Tuza i Malesije kojemu nije poznata ona kao ilegalka, koja nije šteđela ni staru majku i kćer od 7, 8 godina da prenosi partizansku poštu i municiju onđe đe ona sama nije mogla stizati. O ličnoj hrabrosti Šuke Čirgić, poput primjera u kojemu je goloruka razoružala njemačkoga vojnika, dosta je svjedočanstava onih koji još uvijek pamte II svjetski rat ili koji pamte priče o njemu.

Zbog učešća u Narodnooslobodilačkoj borbi bila je zajedno s mužem i petoro đece, od kojih je najmlađe imalo samo tri mjeseca, internirana 1944. godine u fašistički logor u Skadru koji je vodio poznati kolaboracionist Hasan Jusufi. Zahvaljujući Odboru Jugoslovena u Skadru i Prentaš Niki Camaju, Šuka je sa porodicom puštena iz logora iz kojega je predhodno odbila da bude oslobođena s đecom sve dok joj iz logora ne oslobode i muža kojega nije htjela ostaviti. Kakva je bila kao ilegalka, jasno je iz susreta sa zloglasnim Hasan Jusufijem. Obraćajući joj se kako bi ukazao na svoje dobročiniteljstvo, Šuka mu je odbrusila: „Što si mislio? Da ćemo ti pasti na koljena! Prevario si se. Za svo zlo što si učinio svome narodu, platićeš glavom“. Tako je i bilo, u borbama za oslobođenje Skadra ubijen je od strane partizanskih snaga Albanije. Njena rodbina, otac Murat, majka Malića i braća, bili su sve vrijeme neumorni ilegalci.

Šuka je za svoj doprinos i zasluge u ratu od predsjednika Tita odlikovana Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom 19. januara 1962. godine.

Predoženo je da se jedna ulica u Podgorici nazove po imenu Šuke Čirgić. To bi bila još jedna poruka i potvrda da se i danas čuvaju uspomene na istaknutu ilegalku i učesnicu NOP-a Šuku Čirgić.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIV): Hajdučice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Božana VUČINIĆ – Revolucionarka, borkinja za prava žena, jedna od prvih žena – komunista (Rogami, Piperi, 26. februara 1908 – 1937., umrla i sahranjena).

Božana je bila jedna od prvih borkinja za prava žena i organizovanja ženskog pokreta u Crnoj Gori. Svojom agilnošću i ličnim autoritetom, u ime Komunističke partije Jugoslavije, okupljala je veliki broj đevojaka, učenica, studentkinja, radnica i seljanki. U periodu 1935-1937. godine u podgoričkom srezu, a i u cijeloj Grnoj Gori, nastaju revolucionarne i demokratske snage i aktivnost žena pod rukovodstvom KPJ-a. Čak su formirane i legalne forme rada žena od marta 1936. godine u okviru ženskih sekcija u sindikatima, a posebno u duvanskoj i teksilnoj djelatnosti. Formiraju se i organizuju krojački i sanitetski kursevi kao legalna forma okupljanja žena koji se usput koriste za kulturni i politički rad sa ženama.

Od 1923. godine, na pragu mladosti, angažuje se u Trezvenjačkom društvu „Gavrilo Princip”, preko kojega je KP vršila uticaj na narod. Tu je bila blagajnica. Primljena je u KPJ 1926. godine u partijskoj ćeliji podgoričke gimnazije kao jedna od prvih žena komunista i osnivačica ženskog pokreta. Zbog istaknutog revolucionarnog rada postala je član Mjesnog komiteta KPJ-a Podgorica.

Svoje aktivnosti nastavila je na Cetinju, đe je bila zapošljena kao činovnica finansijske direkcije. Zbog partijske aktivnosti je hapšena, progonjena i mučena u zatvorima. Posljednje hapšenje bilo je 24. maja 1936. godine kada je sprovedena u zatvor u Dubrovnik, a odatle u Beograd đe je izdržala najteža mučenja i razboljela se od tuberkuloze. Sahranjena 30. marta 1937. godine u Rogamima.

Njena sahrana predstavljala je veliki masovni protestni zbor koji je organizovala Partija, na kojoj su prisustvovale mnoge partijske ličnosti i veliki broj građana. ,,Slobodna misao” u broju od 21. jula 1937. godine detaljno je pisala o ovom pogrebu: ,,Prilikom njenog pogreba sakupila se ogromna masa seljaštva i podgoričkog radništva. Položeno je oko 30 vijenaca crvenih kao krv.” Drugovi su odru prilazili u najsavršenijem redu i pravili krug oko odra i minutom ćutanja sa stisnutom pesnicom odavali su joj poslednju počast. Govorilo je više govornika, najznačajniji i najvatreniji govor održala je njena drugarica Jelena Ćetković i student Branko Božović. U istom tekstu se navodi kako se Jelena u govoru osvrnula na Božanin rad kao rijetko plemenite i kulturne radnice i jednog od najljepših primjera ženskih boraca za slobodu i pravdu. Izlila je u govoru sav gnijev zbog zločinstva koje je u Dubrovniku počinjeno nad pokojnicom i rekla je da je to skrhalo i prekratilo život. Poslije toga vatrenoga govora masa je zapjevala ,,Počivaj mirno…” (prepjev Jesenjinove pjesme ,,Doviđenja druže”).

Iako je život gubila i izgubila u tamnicama ondašnjeg režima, Božana je nalazila dovoljno snage i načina da radi i vrši snažan uticaj ličnim kontaktima i putem štampe. Njeni novinski članci najčešće su objavljivani pod pseudonimom, rado su čitani i usvajani kako kod omladinaca tako i kod žena.

Božana Mitrova Vučinić je ostavila trajni spomen i primjer za ponos, zbog nesebične i velike žrtve u borbi za slobodu i bolji položaj žena. U spomen na Božanu i njeno djelo jedan trg u Podgorici nosi njeno ime.

 

Stoja MARKOVIĆ – Komitkinja, prva revolucionarka, borkinja za prava žena.

Stoja je osnovnu školu učila u Drezgi. Za vrijeme austro-ugarske okupacije tokom Prvog svjetskog rata odmetnula se u planinu Kamenik i kao komitkinja borila protiv okupatora. Kada se revolucionar dr Vukašin Marković, učesnik Oktobarske revolucije, vratio 1921. godine u Crnu Goru, da s komitama diže ustanak i bori se za stvaranje Sovjetske Crne Gore, njegovoj grupi odmah se pridružila Stoja, sa bratom Jolom i sestrom Zarom. Za revolucionarne ideje Stoja je nadahnuće nalazila u životu i djelovanju Vukašinove supruge, francuske revolucionarke Žane Laburb, koja je hrabro poginula u Rusiji 1919. godine.

Stoja zbog hrabrosti i nepokornosti dobija nadimak Hajdučica. Počeli su borbu protiv režima, koja je bila dvostruko zabranjena i opasna. Komiti su proglašavani teroristima i donešen je Zakon o zabrani Komunističke partije. Komunisti su proglašavani odmetnicima po dekretu Obznana, od 3. XII 1920. godine i Zakonom o zaštiti države (2. VIII 1921.). Represalije i teror nad Crnogorcima bili su svakog dana sve veći.

U piperskom kraju grupa oko dr Vukašina Markovića imala je veliku pomoć i podršku stanovništva. Tokom 1922. godine velike snage žandarmerije krenule su da likvidiraju ovu grupu. Bili su opkoljeni u planini Živa i poslije sukoba, u kome je Stoja ranjena, uhvaćena je i sa bratom sprovedena u podgorički zatvor. Odatle je prebačena na Cetinje, đe je čekala suđenje. Nakon istrage koja je trajala dvije godine održano je suđenje. Hajdučica Stoja osuđena je na 15 godina zatvora. Uspjela je da pobjegne i stigne do Pipera, đe su je poslije 15 dana opet uhapsili. Sproveli su je u zatvor u Zenici, đe je Veliki sud u martu 1926. godine povisio kaznu na 20 godina robije. Stoja je izdržavala kaznu u Zagrebu, u ženskom kaznenom zavodu. Uz pomoć zagrebačke partijske organizacije, Stoji je organizovano bjekstvo iz zatvora. Zajedno sa sestrom Zarom i bratom Radulom prelaze granicu i odlaze preko Beča u Moskvu. Iz Beča Stoja je poslala dopisnicu Okružnom sudu na Cetinju, đe je prkosno i prijeteći napisala: „Nevini po tamnicama trunu, ali će doći dan kada će biti pravde za one koji su potlačeni i to skoro!“

Stoja je u Moskvi završila Komunistički univerzitet i postala član boljševičke partije. Posebno se zanimala za ženska prava. Učestvovala je u proslavi desetogodišnjice Oktobarske revolucije i utiske sa proslave je zapisala i poslala roditeljima, u stvari PK KPJ-a za Crnu Goru i Boku. Stojinu majku su strijeljali Italijani 1943. godine, a kuću im zapalili.

U Moskvi se udala za Miloša Blagojevića. Sa sestrom i đecom vratila se u Jugoslaviju poslije oslobođenja 1945. godine. Umrla je 1947. godine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo