Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (VI): Dajte šansu miru

Objavljeno prije

na

Glavska, oktobra

Rasporediše rezerviste po okolnim brdima i davno napuštenim objektima bivše željezničke stanice. Okolo brda, iznad stiješnjeno olovno nebo, iz kojeg sipa uporna kiša, i pritiska kao da ga držimo na svojim glavama.

Negdje oko deset sati, revoltirana svim što je doživjela i vidjela, jedna četa hoće da se vrati kući! Sve im je ovo, kažu, besmisleno. Zahtijevaju da se unaprijed kaže kud idemo, kad ćemo kući, traže da komandu preuzmu sposobni aktivni oficiri, da se prestane sa pljačkom, nepotrebnom pucnjavom, paljenjem kuća, da se vratimo na crnogorsku teritoriju…

Ubjeđivanja i žučni dijalozi između njih i komande bataljona trajali su satima. Na kraju, četa je ipak popustila… Sjetih se, poslije te rasprave i svađe, parčeta neke novine koje sam strpao u džep. Ne znam kome pripadaju riječi koje ću ovdje navesti, ali su zaista prava ilustracija onoga što ovdje gledam i doživljavam:

– Ne omalovažava samo neprijatelj život protivničkog vojnika, nego to čini i sopstvena armija dok govori o ,,hrabrosti pred neprijateljem” i dok tvrdi da vojnik, ako se osvrće na sopstveni život, proigrava život. Armije omalovažavaju vojnika, države omalovažavaju vojnika – možda ne neprijatelj. Država voli da govori o pravu na život, dok armija svojim vojnicima odriče to pravo.

* * *

(…) Spiker čita izvještaje o poginulima i povrijeđenima. Godina rođenja 1971, 1972, 1973. Generacija… Jesu li to oni golobradi mladići što su sa nama prije nepunu godinu dana dijelili snedviče na odmoru, pozajmljivali atlase, patike? Jesu li to oni maturanti što su onako mladi i lijepi šetali ponosno gradom, koračalči u život? Ginu moji drugovi, njihova mladost vene. Miris baruta zamijenio je miris kose njihove najdraže. Generacijo, znaš li istinu? Za koga i protiv koga se boriš? Drugovi moji, ovo pismo možda nećete nikada pročitati, ali znajte da ima neko ko u duši saosjeća sa vama. Znajte i da je čovjek čudo, tvrđe od kamena. Možda ćemo se nekada sresti i o svemu pričati kao o ružnoj stranici života-prošlosti. Možda… Ne mogu dalje. Zato apelujem ,,DAJTE ŠANSU MIRU”. Ali već su ugašeni mnogi mladi žvoti. Ugašeni su u najljepše doba, onda kad su trebali da žive i da se raduju žvotu. Da parafraziram pjesnika: ,,…objave crni, posmrtni plakati… da su i oni sa nama živjeli…”

Srednjoškolka iz Pljevalja
(,,Monitor”, 25. oktobra 1991.)

* * *

Mnogi rezervisti još nemaju šatorskih krila i vjetrovki, iako komanda danima najavljuje da će ih svi dobiti. Vreću za spavanje imaju samo rijetki srećnici. Od njih se ne razdvajaju. Ko ju je prilikom promjene položaja ubacio u kamione sa ostalom opremom – nikad je više nije našao. Čim dođemo na novi položaj, iste grupe rezervista, kao gladni vukovi, navale na kamione i uzimaju što im treba. Da li je to njihovo ili tuđe, da li će neko ostati bez ranca, ćebadi, podmetača… i smrzavati se dok se ne snađe, njih ne brine…

* * *

Trećeg dana, poslije podne, narediše pokret. Idemo u selo Velji Do… Nakon dva-tri kilometra izbismo na proplanak. Ukaza se more. Prepoznajem Čilipe. Sve oko njih spaljeno. Na aerodromskoj pisti primjećujemo tenkove, vozila, vojsku… Okolo nepregledni crni tepih od spaljene trave i šume, prostro se sve do morske obale. Potresna slika. Sramota.

Nevjerovatno: poslije one divljine i nevidboga u Glavskoj – ovo mi i ovako izgleda pitomo! Ovaj živopisni pejzaž pamtim iz srećnijeg vremena. I aerodrom, naravno. Sjetih se susreta od prije petnaestak godina u aerodromskom rastoranu sa čuvenim fudbalerom Valokom. Ovdje je sačekao svog i mog prijatelja i bivšeg fudbalera titogradske ,,Budućnosti” Josifa Ljumovića, sada TV snimatelja, da zajedno idemo na jednu utakmicu u Dubrovnik. Da je Jošan sada ovdje sa svojom kamerom?

* * *

Sve crno, garavo. Kiša sprala garež sa okolnih popaljenih brda, pa umjesto primorskog rastinja ,,iznikao” avetinjski bijeli kamen. Samo je izgleda sunce ostalo isto. Ali ono je dovoljno visoko da bi bolovalo garež prljavog ustaškog rata. Blago suncu.

(,,Rat za mir”, II)

* * *

Toranj na donedavno međunarodnoj vazdušnoj luci, potom ustaškom uporištu, danas običnom razbojištu, je pao. Uništena su mitraljeska gnijezda, koja su pokušavala da siju smrt, a posijala su vlastitu nesreću. Tenkovske jedinice JNA već su na domaku Cavtata, u selu Močići. Očekuje se skorašnji pad i tog mjesta, u čijem se hotelu ,,Koracija” nalazio krizni štab…  Ostaci ustaških formacija su i danas, pri povlačenju, koliko imje bilo dopušteno da stignu, palili kuće na Čilipima. Pokušavaju krivicu da prebace na JNA. U preostalim, nezapaljenim kućama, pronađeno je mnoštvo slika Ante Pavelića, uzora hrvatskih koljača, koje je osokolila Tuđmanova ,,demokracija”, čiji časnici su pravili lance od dječijih prstiju…

( ,,Rat za mir”, I)

* VELJI DO, oktobra U selo Velji Do, zapravo naselje od desetak kuća, stigosmo oko deset sati prije podne. Prestade kiša i sunce se promoli kroz uznemirene oblake. Iskoristismo taj neočekivani dar prirode da osušimo mokru odjeću i opremu. Rasporedismo se po kućama u kojima je već boravila neka jedinica i, po običaju, pretvorila ih u brloge. Na stolovima brda ostataka hrane, ispreturane i porazbijane stvari, neprijatni zadah ubuđale hrane i prosutog pića… Oni najradoznaliji odmah se dadoše na ,,čišćenje” i istraživanje novog položaja. Ubrzo otkriše na stotine litara vina, organizova se pečenje mesa, krompira, pa i hljeba, u ostacima jednog arhitektonski živopisnog restorana. Mnogi se začudiše što su i Crnogorci tako vični spremanju jela i to u ratnim uslovima? Ubrzo nastade pravo veselje uz bogatu trpezu… Nešto kasnije u jednoj otmenoj kući pronađoše ,,Gorski vijenac” i nekoliko primjeraka ,,Ilustrovane politike”. Mora, kažu, da je ovo naš Srbin dok je čitao ćirilicu, ali šta mu sad možemo, komentarišu podnapiti rezervisti, listajući knjigu i novine…

* * *

Vjerovatno nikad u poratnim danima kao te noći ovdje nije više pjevano o đeneralu Draži! Da je kojim slučajem neko u jeku njihovog zanosa đeneralom viknuo ,,Živio drug Tito” ili, recimo, ,,Ja sam Crnogorac”, ,,Crna Goro ne damo te”, bile bi mu to sigurno posljednje riječi… Ujutru su iza veselih družina na nekoliko mjesta osvanule hrpe čaura. Neznanac bi posmislio: ,,Bože, kakva li se to žestoka borba ovdje vodila?” Oko podne se iskupismo na obronke Oštrog kuka, obližnjeg brda. Kao da je na dlanu, posmatramo Plat. Dolje, na njegovim ulicama jasno se vide dva-tri vozila, hrvatski vojnici i poneki civil. Odjednom, začu se otuda pucnjava minobacača. Na nas je ispaljeno petnaestak minobacačkih granata. Šište iznad naših glava, a dvije-tri padoše u blizini voda iz susjedne jedinice, koja je tu stigla prije nas. Prestrašeni vojnici se razbježaše i na kamenjaru ostade nekoliko pušaka! Sjetih se one iste scene u Donjoj Ljutoj. Mi, koji smo već imali jedno takvo vatreno krštenje, počesmo da ih iz zaklona prekorijevamo da bar uzmu puške kad tako ,,junački” bježe! Na napad otpozdraviše i naše baterije. Satima su gađale hotel ,,Ambasador” i centar grada. Iz zaklona smo posmatrali gdje padaju granate i hrvatske vojnike kako vozilima bježe iz grada prema Kuparima.

Čuvena Ćirova grupa već se u prvim poslijepodnevnim satima našla u centru grada, hotelu ,,Ambasador”! Razgovijetno ih čujemo kako se dozivaju i pucaju.

– Znali smo da u Platu još ima mupovaca i zengi, ali nas osmorica smo se zarekli da ćemo ući u hotel pa šta bude. Primijetili su nas i nastalo je žestoko puškaranje. Trajalo je to skoro čitav sat. Mi nismo posustajali, ali ni neprijatelj. Valjda su primijetili niz brdo ogromnu vojsku, pa su počeli da bježe prema Kuparima. Jedna grupa zengi nam se predala zajedno sa svojim šefom, jednim dvadesetpetogodišnjim mladićem. On je uzeo ,,kalašnjikov” za vrh cijevi i pošao prema meni. Rekao mi je: ,,Držao sam vas na nišanu i mogao sam bar nekolicinu da ubijem. Ali, ni meni nije do rata i ubijanja. I ja sam ovdje protiv svoje volje!” Zatim smo se zagrlili! Poklonio mi je svoj ,,kalašnjikov” i dvogled. Razgovarali smo sa njima više od sat vremena, a potom su ih naši poveli u Kumbor. Bilo nam je žao te momke, ali, šta možemo, rat je rat, pričao nam je kasnije Ćiro o ovom upadu u Plat.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XIX): Crni ovan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

PRIČA O CRNOM OVNU S PLANINE VRŠANJ: Jednom od njeguških sela – Erakovići, pripadaju i katuni Gornji i Donji Vršanj. Ovi katuni su dobili ime po tome što se nalaze „iza vrha“. Kada je Austrougarska monarhija okupirala Crnu Goru 1916. godine, Krcun Matanov je sa svojom porodicom iz Erakovića preselio u njegušku planinu Vršanj kako bi bio dalje od austrougarskih vlasti i sukoba s njima. Sa sobom je poveo svoju stopanicu Ljubicu, sina Sveta i kćerku Mirunu. Imao je stado od 25 ovaca koje je poveo na ovaj katun. Iz straha za svoju porodicu, zbog ratnih okolnosti, gotovo da nije imao kontakta ni sa kim. Njegova slamom pokrivena kuća nalazila se u prostranom dolu zaklonjena u šumi, dok je vodu imao s dubenog ubla na prvom uzvišenju.

Januar mjesec se bližio kraju, a njemu su već od kraja decembra počele da se jagnje ovce. Austrougarska vojska je počela da radi brojne puteve i staze po Njegušima i Lovćenu kako bi izgradila strateški i vojno značajne tačke na kojima bi bila njihova utvrđenja. Jedan od tih puteva vodio je i k Vršanju. Krcun se plašio za svoju porodicu. Jedne večeri, dok su se ovce jagnjile, upali su austrougarski vojnici u štalu kod Krcuna tražeći da im se preda par ovaca za potrebe vojske koje će oni kasnije platiti. U tom momentu ovca koja se jagnjila dala je jagnje potpuno crne boje. Krcun je znao iz starih predanja i priča da to nije dobar znak. U narodu crni ovan značio je ili skoru smrt onoga ko bi ga vidio ili bi predstavljao đavola
koji odnosi duše u pakao. Vojnici su rekli da će ujutro doći da im preda dio ovaca i jagnjadi. Nemajući kud Krcun je to nevoljno prihvatio. Znajući da mladi crni ovan već s rogovima može donijeti nesreću, predao je austrijskoj vojsci dio ovaca i jagnjadi, među kojima i crno jagnje. O svemu što se desilo ispričao je svojoj stopanici Ljubici, govoreći da to nije dobar
znak, ali da je imao sreću da je mlado crno jagnje pogledalo vojnike, a ne njega. Ljubica je bila uplašena, znala je da crni ovan ne može donijeti nikome dobru sudbinu.

Austrougarska vojska je dio ovaca iskoristila za ishranu tokom gradnje puta, dok je mladog crnog ovna ostavila da vode brigu o njemu intendanti. Vrijeme je prolazilo, a izgradnja puta prema Vršanju je napredovala išavši ka krajnjim selima Ćeklića. Vojnici su bili pri kraju izgradnje ovog puta i odlučili su da za proslavu završetka radova zakolju crnog ovna i tako proslave uspješno završen inžinjerski posao. Bio je početak septembra, dan obasjan suncem i mirisom šumskog i ljekovitog bilja. Nedaleko odatle Krcun je čuvao omanji dio stada ispod same planine. Dan koji je bio toliko lijep počeo je da se oblači, jak vjetar i munje iz nebesa su parale nebo. Krcun se sa svojim stadom ubrzo sklonio u jednu od pećina. U tom trenutku, đe su boravili vojnici počeše munje i gromovi da udaraju, dan se pretvori u noć koja Krcuna obuze jezom koja se širila njegovim tijelom. To je trajalo par sati. Kada je sve stalo, Krcun se spuštio do mjesta đe su bili vojnici. Od vojnika nije bilo ni traga ni glasa. Na mjestu đe su bili gromovi i oluje, ostao je od glatkog kamena crni polukrug koji je ličio na glavu ovna s rogovima. Upravo na tom mjestu su i udarali gromovi. Austrougarska
vojska je vršila potragu za svojim vojnicima proglasivši ih dezerterima. Nikad nije otkriveno što se desilo s njima.

Krcun je duboko u sebi znao da je crni ovan lik demona koji je odveo vojnike u ad. Nedugo zatim je i Austrougarska doživjela slom. Krcun je dobro znao da im je sudbina bila ispisana već one noći kada su upali u njegovu štalu i kada ih je pogledalo crno jagnje. I dan-danas na kraju puta u planini Vršanj stoji polukrug koji podsjeća na glavu ovna s rogovima.

VILA PLANINKA I MAGIJSKE MOĆI BILJKE RASKOVNIK: Kult vila jedan je od najljepših i najviše sačuvanih na prostorima Lovćena i njegove podgorine. Brojni stanovnici podlovćenskih sela su čuvali u usmenom predanju vile. Vila Planinka je vila koja ima vijenac cvijeća upleten u kosi. Nosi dugu haljinu i ponekad drži u ruci štap koji joj služi za hodanje. Ima moć preobražavanja pa se često pretvori u           kozu kako bi lakše prolazila strmim djelovima Lovćena, Štirovnika, Babljaka, Huma, Osmogrka, Mravljanika, Tatinca, Trešteničkog vrha i brojnih drugih planinskih vrhova. O njoj se zna da zna sve tajne biljaka ovih planina i da snagom bilja liječi druge. S njom su se najviše susretali stari, bolesni i nemoćni kojima je priskakala u pomoć. Njen simbol je bijela koza kao znak čistoće i trajnosti postojanja na ljutom kršu.

U Veljim Zalazima je živio Mojaš Mrdeljin Zalaški. Njegova porodica je bila generacijama jedna od imućnijih. Vještina u trgovini između njeguških sela i bokokotorskih trgovaca donijela mu je lijep imetak, ali i ime i poštovanje među jednima i drugima. Poslije šest šćeri dobio je sina na sami dan najvećeg hrišćanskog praznika Božića. Dobio je sina kome je dao ime Božina da ga sačuva od svih božanskih i zemaljskih sila. Vrijeme je prolazilo, mali Božina je rastao. No, jednog popodneva Božina se naglo razboli i pade u postelju. Njegove sestre su brinule za brata, Mojaš je otišao kod brojnih medikusa u Kotoru, pokušao je s ljekovitim travama, ali njegovom sinu nije bilo bolje, on je jednostavno kopnio na oči. Jedna
od najstarijih mještanki Veljih Zalaza posavjetova Mojaša da bi malenog Božinu spasile samo ljekovite trave koje vila Planinka zna. Mojaš se molio da mu se vila makar u snu pojavi i da mu da neku nagovijest da mu spasi sina. Te večeri je Mojaš kasno zaspao, bila je noć punog mjeseca, mučili su ga snovi. Najmlađa ćerka, Gorde, se probudila, čula je da je neko doziva. Dok su svi spavali, ona je izašla ispred vrata njihove kuće. Nije se čuo lavež pasa, ni zavijanje vukova, bila je smrtna tišina. Gorde nije znala da li sanja ili je sve to stvarnost. Sva u bijelom pojavila se vila Planinka i pokazala je rukom da krene prema njoj. Gorde je krenula za njom. U jednom trenutku našle su se na padinama Štirovnika. Vila Planinka joj
je pokazala mjesto s kog su iščupali korijen ljekovite trave koji je ličio na figuru čovjeka. To je bila mitska trava raskovnik. Vila Planinka joj je šapatom rekla da ovu biljku mogu pronaći samo oni čistog srca, i to samo u jednoj noći kada paprati cvjetaju pod punim mjesecom.
Rekla joj je da o biljci ne govori nikome, inače će izgubiti ljekovitu moć.

Kada je Gorde donijela raskovnik u kuću, tek se počela buditi zora. Pored postelje je stojao Mojaš i u čudu je gledao. Gorde je rekla da od dijela biljke skuvaju čaj koji će dati Božini, a da drugi dio biljke drže pored uzglavlja Božine i da je više ništa ne pitaju. Prošlo je nekoliko večeri,
a u maglenim noćima vila Planinka se vila oko njihovog doma. Gorde je znala da je ona tu, ali da ne smije ni riječ reći. Kada se poslije par dana Božina oporavio i ojačao, Mojaš je molio Gordu da mu pokaže ljekovitu travu i gdje je otkrila. Gorde je rekla da tu biljku mogu pronaći samo
oni čistog srca. Legenda dalje kaže da dugo poslije toga nijesu vidjeli vilu Planinku, a da je Gorde tajnu o ljekovitoj biljci ispričala neposredno pred sami kraj života. Vila Planinka i dan-danas čuva ljekovite biljke i tajne njihovih magijskih moći na padinama Lovćena samo za one čistog srca, a mistična magija raskovnika sa Štirovnika i danas mami mnoge istraživače i avanturiste.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVIII): Svatovska trpeza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

PRIČA O SVATOVSKOJ TRPEZI: Svatovska trpeza je toponim koji se nalazi u reonu sela njeguškog podvršja, Podi. Priča o nastanku ovog toponima predstavlja zanimljivu istorijsku priču protkanu narodnim običajima i vjerovanjima. Miračkim putevima i Pođanskim stranama su išli mnogobrojni trgovci, putnici, pastiri koji su putovali sa udaljenih lovćenskih katuna ka Kotoru, Tivtu, Budvi, ali i iz sela Gornjeg i Donjeg Grblja koji su putovali k Cetinju. Kako su sela i katuni njeguškog podvršja bili mjesta na kojima se živjelo, boravilo, pa ponekad čak i konačilo, sklopljena su brojna prijateljstva, kumstva i brakovi. Jedna veoma interesantna priča vezana je za Markišu Perkova. Markiša je kao mlad čovjek puno radio, stvarao, trgovao, uzimao u zakup dolove i pašnjake. Stvorio je veoma lijepi imetak i na Dolovima podigao
sebi poveću kuću i katun s čijeg se uzvišenja pogled pružao na Jadransko more. Markiša je imao u životu sve osim talije (sreće) da upozna svoju životnu saputnicu. No, kako su u tim vremenima ljudi bili mnogo humaniji, odluče da za njega isprose viđenu, vrijednu i lijepu đevojku Veliku iz bratstva Mršulja iz Grblja. Pođu na dogovor viđeniji Njeguši. Nakon lijepog gostoprimstva i razgovora saopšte njenom ocu razlog svog dolaska. Otac pozove svoju kćerku Veliku i saopšti joj razlog njihove posjete, a Njegušima reče da će odgovor dati kroz neđelju dana, uoči samog Đurđevdana. Tako je i bilo. Kada su ponovo došli, triput ih
Velikine sestre i majka počastiše vinom. Po starom običaju starješina prosaca nudi đevojci čašu vina. Kako je Velika primila čašu vina, to je značilo da je njeni „daju“ i da je spremna za udaju.

Poslije nekog vremena dođoše svatovi i mladoženja. Nakon „ženske svadbe“ svatovi i mlada na konjima krenuše prema katunu Dolovi. Poslije nekog vremena, kod jednog velikog kamena uz Pođanske strane, Markiša zamoli da svi malo odmore i predahnu i da prostru bijeli čaršav na kome će poslužiti po čašu crnog vina i po komad domaće pog za dug i srećan život mladenaca. Kada su svi sjeli da predahnu uz čašu vina i dok su držali komad pogače, Markiša se obrati Veliki:

„Dobro pogledaj svoj Grbalj, a sada dobro pogledaj vrhove Štirovnika, to ti je da znaš đe si bila i đe ideš i da nas na tom putu i u životu prati svaka sreća i da nikada ne zaboravimo da čuvamo ono što nas vezuje.“

Tako je i bilo, Velika je rodila pet sinova i dvije šćeri. Oboje su dočekali duboku starost i živjeli u sreći i blagostanju. No, mnogi Njeguši, Katunjani i Grbljani bez obzira da li su koga ženili ili udavali s ovih prostora ili čak i iz najudaljenijih sela Katunske nahije ili Grblja, a da su išli pođanskim ili miračkim putevima su stajali na ovo mjesto čuvši priču o Markiši Perkovu pa bi za sreću i napredak mladenaca na tom istom mjestu ručali i dizali zdravice. Od tada taj predio dobi ime Svatovska trpeza da svjedoči o lijepoj riječi i običajima koji su, nažalost, danas iščezli, ali i o ljudima i ljudskoj riječi koja je bila čvršća od kamena
sa Lovćena i Štirovnika.

LEGENDA O NASTANKU IZVORA SOKO: Katun Pavlov krst predstavlja jedan od starijih katuna na području NP „Lovćen“. Njegova ljepota se ogleda u mnogobrojnim stijenama i planinama koje ga okružuju i čine njegovu nestvarnu ljepotu. Malene vrtače, obrasle stablima bukove šume, bilesu vjekovima izvor života, a okolni pašnjački kamenjari davali su dobru ispašu za manja stada ovaca. Pored samog katuna vodio je i vodi stari karavanski put od Koložunja preko Majstora i Majstorice, Probioskog dola, Karana krša i Borovika prema Cetinju. Tim putem su
išli brojni trgovci, mještani, putnici. Jedina izvorska voda kojom bi se krijepili tokom dugih ljetnjih mjeseci na tom putu bila je Dobra voda na Koložunju.

Mještani katuna Pavlov krst su oskudijevali u pitkim vodama pa su svoja stada morali voditi na druge vode i ublove po dogovoru koji se morao poštovati. Legenda kaže da su vile, koje su boravile na Vilinim pločama, znale da tokom ljetnjih noći sjede na stijenama i posmatraju katun Pavlov krst, ali i nebeski svod koji je bio prošaran zvjezdanim putevima.
Da bi se tokom noći osvježile i okupale na tim stijenama su, snagom svojih moći, otvarale omanji izvor koji bi pred samu zoru zatvarale, čuvajući ga tako samo za sebe. Ako bi izvor obasjao prvi zrak jutarnjeg sunca, vile ga više ne bi mogle zatvoriti. Mjesec avgust je bio s posebno visokim temperaturama tako da su i noći bile vruće. Svakog jutra u samu zoru čulo se pištanje sokolova koji su kružili oko katuna Pavlov krst tražeći makar malo vode u obližnjim kamenicama i kamenjaru. Vode nije bilo ni za lijek. Legenda kaže da su sokolovi jedne večeri našli svoj počinak upravo na stijenama đe su vile boravile i posmatrale sami
katun. Te večeri vile su opet otvorile izvor da se u njemu okrijepe i okupaju svoje duge plave kose. Igra vila trajala je do pred samu zoru. Kada su vile stale da očešljaju svoje duge kose pred svitanje, sunce samo što nije bilo izgrijalo, jedno glasno pištanje sokolova je uznemirilo vile, okrenule su se prema sokolovima koji su bili u blizini njih. Utoliko prvi zrak sunca obasja vile i vile u trenu nestadoše. Izvor nastavi da teče, sokolovi slećeše na izvor i napiše se hladne vode. Legenda dalje kaže da su pastiri stalno gledali da na istom mjestu sokolovi slijeću oko podneva. Najstarijem pastiru s ovog katuna – Ivu sve je to bilo neobično. Kada je svoje stado u vrijeme najveće žege sklonio u obližnje plandište, odlučio je da se pažljivo popne na stijenu đe su sokolovi slijetali. Kada se uspeo, otkrio je maleni izvor. Zajedno s drugim mještanima izvor je usmjerio da teče niže prema kamenjaru. Tu su od kamena sazidali malenu kaptažu i uredili izvor davši mu naziv Soko.

Izvor je tekao punom snagom sve do razornog zemljotresa 1979. godine, a nakon njega izgubila se jaka „žica“. No, legenda kaže da su vile vjekovima čekale da ga ponovo vrate u središte zemlje jer samo njima pripada.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVII): Kult vila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

LEGENDA O VILINOJ PEĆINI I MARKOVOM KAMENU: Svaka priča o njeguškim selima, zaseocima i katunima nosi onaj dah i duh prošlih vre mena na padinama Lovćena. Njeguško podvršje je tamo đe se teško živjelo, ali časno stvaralo, tamo đe su Mirac, Poda, Čavori, Koložunj i Majstori. Jednu od legendi o Vilinoj pećini s Poda prenosimo čuvajući najljepše tradicije i usmena predanja.

Nekada davno kada su sela bila puna pastira koji su živjeli na padinama Lovćena s brojnim stadima koja su se bijeljela, a svaka kuća bila puna, narod je poštovao drevna vjerovanja i legende. Vile su u dugim zimskim, ali i ljetnjim noćima znale da obilaze stada i čobane, da čuvaju iste od nevremena, vukova i svakog zla, ali ponekad i da otmu najljepšeg mladića ili đevojku zbog svoje ljepote i odvedu ih sa sobom. Jedne ljetnje noći dok je mjesec obasjavao stada, a noć bila tiha i mirna bez zavijanja vukova, tri vile su, praćene zvjezdanom prašinom nebeskog svoda, na jednom kraju vidjele visokog, stasitog mladića Marka, plavih očiju koji im je ličio više na nadljudsko, a ne čovječje biće. Opijene njegovom ljepotom, tri vile se odluče da ga zarobe i odvedu u svoju pećinu. Nakon što su ga zarobile, vile su čuvale da im Marko ne pobjegne jer je pećina imala dva izlaza. Jedna je vila stojala na ulazu, druga na izlazu, a treća je posmatrala njegovu ljepotu. Marko ih je i dalje opčinjavao, a one su pratile svaki njegov pokret. Marko je svake noći vilama pričao priče u nadi da će vile zaspati i da će on uspjeti da im umakne. Jedne večeri dok im je pričao svoje priče, vile, opijene mediteranskim i lovćenskim vazduhom, uz cvjetove i mirise pelima i ruzmarina, utonuše u duboki san. Marko iskoristi priliku i lagano se iskrade. Dok je brzim koracima grabio što dalje od pećine, jedan krik gavrana u zvjezdanoj noći probudi vile. One se hitro podigoše i na tri strane se razdvojiše da pronađu Marka. Jedna od vila ga ugleda. Ne mogavši da oprosti Marku bijeg, ali ni njegovu ljepotu, ustrijeli ga i Marko se nepomično ukoči i pretvori u kamen.

Od tada pa do danas čuva se ova drevna legenda, prenoseći se s koljena na koljeno pored ognjišta, a mjesto đe je Marko ustrijeljen dobi naziv Markov kam da podsjeća na nemoguće ljubavi između vila i ljudi.

LEGENDA O VILI SA PESTINGRADA: Istočno od Malih Zalaza nalaze se Veliki Zalazi, iznad Kotorskog zaliva a na rubu dobrotskih strana. Ovo selo krije mnoge lijepe legende, ali i tajne i priče vremena i vjekova, a jedna od njih je o Pestingradu i njegovom nastanku.

Legenda o Pestingradu i pećini Vilinici i Vilinim vratima, na padinama Štirovnika i Lovćena koji izranjaju iz mora, je neponovljiva svojom ljepotom pripovijedanja. Jedinstveni položaj i ljepota mnogobrojnih katuna i sela Njeguša su toliko nesvakidašnji i vanvremenski. Zato ne treba da nas čudi da su ljudi prosto vjerovali u snagu božanskih sila, prirode i njenog djelovanja jer su živjeli u skladu s prirodom. U dalekoj prošlosti mnogobrojni pomorci koji su putovali po dalekim prostranstvima širom svijeta s radošću su se vraćali u Boku.

Vila Alkima (grčki: Snažna) živjela je zajedno s drugim bogovima i boginjama na Olimpu. Po grčkoj mitologiji, Titani su bili toliko veliki da su za prijestole koristili planine. A Kronos, najjači i najveći među njima, sjedio je, gdje drugo, nego na Olimpu. Kasnije čitav panteon bogova živi u velelepnim kristalnim palatama koje se nalaze na vrhu ove planine
uživajući u raskoši. Za hranu su uzimali ambroziju, a za piće nektar. Ova božja hrana, po predanju, im je davala besmrtnost. Vila Alkima je živjela u slozi s bogovima i boginjama. Međutim, nakon sukoba s bogom mora Posejdonom, Alkima je morala da napusti Olimp i drevnu Grčku. Prognana od bogova i boginja svoje utočište od sigurne smrti našla je u gredama Pestingrada u blizini Velikih i Malih Zalaza. Sa strmih greda u dugim noćima je pratila pomorce na dalekim morima, ali i čuvala stada i pastire na brojnim katunima od udara gromova, snjegova, vukova i oluja. Tu vila ima i svoju pećinu, u kojoj je sačuvan jedan poseban
svijet nedostupan ljudskom oku i civilizaciji. Legenda kaže da onaj ko pokuša da naruši njen mir i harmoniju na padinama Štirovnika, bude snagom njenih mitskih čuvara gurnut u bezbrojne vode i bezdane koji se sa Lovćena spuštaju prema Bokokotorskom zalivu.

U drevnoj legendi Alkima je prve pomorce i stanovnike jednog od najljepših zaliva na svijetu savjetovala da ne dižu grad na planinskim gredama Pestingrada, iznad Kotora, već da ga sagrade uz more, jer „bez mora, ribe i soli nema njima ni života“. Zapravo, Alkima je svoje carstvo Pestingrada željela da sačuva samo za sebe, daleko od očiju pomoraca i
pastira njeguških sela. Stari pomorci su je poslušali, a onda je vila, zahvaljujući svojim moćima, napravila most do susjednog brda koje je bilo odvojeno od Pestingrada. Most je ličio na velika gradska vrata, a i dan-danas se ona zovu Vilina vrata. Pastiri podlovćenskih sela
i katuna, kao i ribari i pomorci koji su noćima plovili zalivom, govorili su da se kroz Vilina vrata, u određeno vrijeme noći, može vidjeti mjesečev srp, zlatan i svijetao, poput lađe na noćnom nebu. Tada, neki Njeguši, Kotorani, Dobroćani i drugi miljenici vila mogu pred zoru
vidjeti vilu kako sjedi na Vilinim vratima i čeka zlatnu lađu, kako bi njome zaplovila po vodama Boke i dalje u daleki svijet. Vila Alkima i dalje se nada da će joj se bogovi sa drevnog Olimpa smilovati, oprostiti joj i dozvoliti povratak u njenu postojbinu. Do danas se to nije desilo. Zbog njenih dobročinstava i dan-danas živi legenda o vili Alkimi i Pestingradu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo