FELJTON
VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (VI): Dajte šansu miru
Glavska, oktobra
Rasporediše rezerviste po okolnim brdima i davno napuštenim objektima bivše željezničke stanice. Okolo brda, iznad stiješnjeno olovno nebo, iz kojeg sipa uporna kiša, i pritiska kao da ga držimo na svojim glavama.
Negdje oko deset sati, revoltirana svim što je doživjela i vidjela, jedna četa hoće da se vrati kući! Sve im je ovo, kažu, besmisleno. Zahtijevaju da se unaprijed kaže kud idemo, kad ćemo kući, traže da komandu preuzmu sposobni aktivni oficiri, da se prestane sa pljačkom, nepotrebnom pucnjavom, paljenjem kuća, da se vratimo na crnogorsku teritoriju…
Ubjeđivanja i žučni dijalozi između njih i komande bataljona trajali su satima. Na kraju, četa je ipak popustila… Sjetih se, poslije te rasprave i svađe, parčeta neke novine koje sam strpao u džep. Ne znam kome pripadaju riječi koje ću ovdje navesti, ali su zaista prava ilustracija onoga što ovdje gledam i doživljavam:
– Ne omalovažava samo neprijatelj život protivničkog vojnika, nego to čini i sopstvena armija dok govori o ,,hrabrosti pred neprijateljem” i dok tvrdi da vojnik, ako se osvrće na sopstveni život, proigrava život. Armije omalovažavaju vojnika, države omalovažavaju vojnika – možda ne neprijatelj. Država voli da govori o pravu na život, dok armija svojim vojnicima odriče to pravo.
* * *
(…) Spiker čita izvještaje o poginulima i povrijeđenima. Godina rođenja 1971, 1972, 1973. Generacija… Jesu li to oni golobradi mladići što su sa nama prije nepunu godinu dana dijelili snedviče na odmoru, pozajmljivali atlase, patike? Jesu li to oni maturanti što su onako mladi i lijepi šetali ponosno gradom, koračalči u život? Ginu moji drugovi, njihova mladost vene. Miris baruta zamijenio je miris kose njihove najdraže. Generacijo, znaš li istinu? Za koga i protiv koga se boriš? Drugovi moji, ovo pismo možda nećete nikada pročitati, ali znajte da ima neko ko u duši saosjeća sa vama. Znajte i da je čovjek čudo, tvrđe od kamena. Možda ćemo se nekada sresti i o svemu pričati kao o ružnoj stranici života-prošlosti. Možda… Ne mogu dalje. Zato apelujem ,,DAJTE ŠANSU MIRU”. Ali već su ugašeni mnogi mladi žvoti. Ugašeni su u najljepše doba, onda kad su trebali da žive i da se raduju žvotu. Da parafraziram pjesnika: ,,…objave crni, posmrtni plakati… da su i oni sa nama živjeli…”
Srednjoškolka iz Pljevalja
(,,Monitor”, 25. oktobra 1991.)
* * *
Mnogi rezervisti još nemaju šatorskih krila i vjetrovki, iako komanda danima najavljuje da će ih svi dobiti. Vreću za spavanje imaju samo rijetki srećnici. Od njih se ne razdvajaju. Ko ju je prilikom promjene položaja ubacio u kamione sa ostalom opremom – nikad je više nije našao. Čim dođemo na novi položaj, iste grupe rezervista, kao gladni vukovi, navale na kamione i uzimaju što im treba. Da li je to njihovo ili tuđe, da li će neko ostati bez ranca, ćebadi, podmetača… i smrzavati se dok se ne snađe, njih ne brine…
* * *
Trećeg dana, poslije podne, narediše pokret. Idemo u selo Velji Do… Nakon dva-tri kilometra izbismo na proplanak. Ukaza se more. Prepoznajem Čilipe. Sve oko njih spaljeno. Na aerodromskoj pisti primjećujemo tenkove, vozila, vojsku… Okolo nepregledni crni tepih od spaljene trave i šume, prostro se sve do morske obale. Potresna slika. Sramota.
Nevjerovatno: poslije one divljine i nevidboga u Glavskoj – ovo mi i ovako izgleda pitomo! Ovaj živopisni pejzaž pamtim iz srećnijeg vremena. I aerodrom, naravno. Sjetih se susreta od prije petnaestak godina u aerodromskom rastoranu sa čuvenim fudbalerom Valokom. Ovdje je sačekao svog i mog prijatelja i bivšeg fudbalera titogradske ,,Budućnosti” Josifa Ljumovića, sada TV snimatelja, da zajedno idemo na jednu utakmicu u Dubrovnik. Da je Jošan sada ovdje sa svojom kamerom?
* * *
Sve crno, garavo. Kiša sprala garež sa okolnih popaljenih brda, pa umjesto primorskog rastinja ,,iznikao” avetinjski bijeli kamen. Samo je izgleda sunce ostalo isto. Ali ono je dovoljno visoko da bi bolovalo garež prljavog ustaškog rata. Blago suncu.
(,,Rat za mir”, II)
* * *
Toranj na donedavno međunarodnoj vazdušnoj luci, potom ustaškom uporištu, danas običnom razbojištu, je pao. Uništena su mitraljeska gnijezda, koja su pokušavala da siju smrt, a posijala su vlastitu nesreću. Tenkovske jedinice JNA već su na domaku Cavtata, u selu Močići. Očekuje se skorašnji pad i tog mjesta, u čijem se hotelu ,,Koracija” nalazio krizni štab… Ostaci ustaških formacija su i danas, pri povlačenju, koliko imje bilo dopušteno da stignu, palili kuće na Čilipima. Pokušavaju krivicu da prebace na JNA. U preostalim, nezapaljenim kućama, pronađeno je mnoštvo slika Ante Pavelića, uzora hrvatskih koljača, koje je osokolila Tuđmanova ,,demokracija”, čiji časnici su pravili lance od dječijih prstiju…
( ,,Rat za mir”, I)
* VELJI DO, oktobra U selo Velji Do, zapravo naselje od desetak kuća, stigosmo oko deset sati prije podne. Prestade kiša i sunce se promoli kroz uznemirene oblake. Iskoristismo taj neočekivani dar prirode da osušimo mokru odjeću i opremu. Rasporedismo se po kućama u kojima je već boravila neka jedinica i, po običaju, pretvorila ih u brloge. Na stolovima brda ostataka hrane, ispreturane i porazbijane stvari, neprijatni zadah ubuđale hrane i prosutog pića… Oni najradoznaliji odmah se dadoše na ,,čišćenje” i istraživanje novog položaja. Ubrzo otkriše na stotine litara vina, organizova se pečenje mesa, krompira, pa i hljeba, u ostacima jednog arhitektonski živopisnog restorana. Mnogi se začudiše što su i Crnogorci tako vični spremanju jela i to u ratnim uslovima? Ubrzo nastade pravo veselje uz bogatu trpezu… Nešto kasnije u jednoj otmenoj kući pronađoše ,,Gorski vijenac” i nekoliko primjeraka ,,Ilustrovane politike”. Mora, kažu, da je ovo naš Srbin dok je čitao ćirilicu, ali šta mu sad možemo, komentarišu podnapiti rezervisti, listajući knjigu i novine…
* * *
Vjerovatno nikad u poratnim danima kao te noći ovdje nije više pjevano o đeneralu Draži! Da je kojim slučajem neko u jeku njihovog zanosa đeneralom viknuo ,,Živio drug Tito” ili, recimo, ,,Ja sam Crnogorac”, ,,Crna Goro ne damo te”, bile bi mu to sigurno posljednje riječi… Ujutru su iza veselih družina na nekoliko mjesta osvanule hrpe čaura. Neznanac bi posmislio: ,,Bože, kakva li se to žestoka borba ovdje vodila?” Oko podne se iskupismo na obronke Oštrog kuka, obližnjeg brda. Kao da je na dlanu, posmatramo Plat. Dolje, na njegovim ulicama jasno se vide dva-tri vozila, hrvatski vojnici i poneki civil. Odjednom, začu se otuda pucnjava minobacača. Na nas je ispaljeno petnaestak minobacačkih granata. Šište iznad naših glava, a dvije-tri padoše u blizini voda iz susjedne jedinice, koja je tu stigla prije nas. Prestrašeni vojnici se razbježaše i na kamenjaru ostade nekoliko pušaka! Sjetih se one iste scene u Donjoj Ljutoj. Mi, koji smo već imali jedno takvo vatreno krštenje, počesmo da ih iz zaklona prekorijevamo da bar uzmu puške kad tako ,,junački” bježe! Na napad otpozdraviše i naše baterije. Satima su gađale hotel ,,Ambasador” i centar grada. Iz zaklona smo posmatrali gdje padaju granate i hrvatske vojnike kako vozilima bježe iz grada prema Kuparima.
Čuvena Ćirova grupa već se u prvim poslijepodnevnim satima našla u centru grada, hotelu ,,Ambasador”! Razgovijetno ih čujemo kako se dozivaju i pucaju.
– Znali smo da u Platu još ima mupovaca i zengi, ali nas osmorica smo se zarekli da ćemo ući u hotel pa šta bude. Primijetili su nas i nastalo je žestoko puškaranje. Trajalo je to skoro čitav sat. Mi nismo posustajali, ali ni neprijatelj. Valjda su primijetili niz brdo ogromnu vojsku, pa su počeli da bježe prema Kuparima. Jedna grupa zengi nam se predala zajedno sa svojim šefom, jednim dvadesetpetogodišnjim mladićem. On je uzeo ,,kalašnjikov” za vrh cijevi i pošao prema meni. Rekao mi je: ,,Držao sam vas na nišanu i mogao sam bar nekolicinu da ubijem. Ali, ni meni nije do rata i ubijanja. I ja sam ovdje protiv svoje volje!” Zatim smo se zagrlili! Poklonio mi je svoj ,,kalašnjikov” i dvogled. Razgovarali smo sa njima više od sat vremena, a potom su ih naši poveli u Kumbor. Bilo nam je žao te momke, ali, šta možemo, rat je rat, pričao nam je kasnije Ćiro o ovom upadu u Plat.
(Nastavlja se)
Komentari
FELJTON
Živ se čovjek na se navikne

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe
Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“ Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.
Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!
Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja. Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.
Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.
Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.
P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
FELJTON
SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU (XV): Prekrasna iluzija

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Kada ste napustili Bejrut, došlo je do svojevrsnog nesporazuma između Vas i Bejruta… kakav je taj nesporazum?
Nikada nije bilo nesporazuma, ali ja sam duboko volio taj grad. No, odnos između ljubavnika ponekad je prijekoran. Moja veza sa Bejrutom bila je ljubavna. U tom tragičnom trenutku osjetio sam da će nas Bejrut zaboraviti. To je sve što sam rekao i to nikoga ne boli. Zaista, Bejrut je prošao nekoliko dana u stanju povlačenja prema sebi i prema drugima. Vi ste iz Libana i znate više od mene. Bejrutu je trebalo više vremena za uravnoteženje. No, ubrzo je prošao kroz druge građanske ratove u odsutnosti Palestinaca. Ovo je dokaz da Palestinci nisu bili jedini razlog za taj rat, koji se pretvorio u ratove. Ne. Nisam pisao o Bejrutu već o ljubavi. Napisao sam to hrabrošću smirenog ljubavnika koji je očekivao da ga voljena čuje.
Aman, je li to za Vas mjesto življenja pored Ramale?
– Nakon što mi je postalo moguće da se vratim u ,,dio” Palestine, a ne u lični ,,dio”, već u ,,dio” javne domovine, dugo sam stajao pred opcijom povratka. Osjećao sam da je moja nacionalna i moralna dužnost da ne ostanem u egzilu. Prvo, neće mi biti ugodno, zatim ću biti podvrgnut beskrajnim strijelama klevete, a onda će se reći da više volim Pariz nego Ramalu ili Gazu. Tako sam napravio drugi hrabri korak nakon odlaska, a to je korak nazad. To su dvije najteže stvari s kojima sam se suočio u životu: izlazak i povratak. Izabrao sam Amman jer je blizu Palestine, a zatim i zato što je to miran grad i njegovi žitelji su dobri ljudi. I ovdje mogu živjeti svoj život. A kad želim pisati, napuštam Ramalu kako bih imao koristi od svoje izolacije u Amanu.
Nije li tiho u Vašem domu u Ramali?
– Ne. Vibracije su veoma visoke u Ramali. A brige o nacionalnom i svakodnevnom životu kradu vrijeme pisanja. Polovinu vremena provodim u Ramali, a drugu polovinu u Amanu i na nekim putovanjima. U Ramali nadgledam izdavanje časopisa ,,Al-Karmel”.
Gdje je Karmel sada? Da li ste završili njegov projekat?
Svaki časopis mora imati datum isteka. Ne znam da li je ,,Karmel” dostigao taj datum ili ne. No, godinama sam tražio način da obnovim karakter i duh časopisa kroz obnovu urednika. Odnosno, tražim izlaz kako bih novoj generaciji dao priliku za učešće i razvoj. Ali do sada osjećam da je časopis neophodan i potreban i da osim prevođenja igra svoju kreativnu i kulturnu ulogu.
Jeste li pokušali komunicirati s izraelskim intelektualcima, poput nekih palestinskih časopisa kod kuće?
– Ne mnogo. To je individualna stvar. Nemam ništa protiv da bilo koji palestinski pisac raspravlja sa umjerenim izraelskim piscem i oni imaju zajednički minimum, a to je prihvatanje palestinske države i palestinskog prava. Ali takav dijalog ne predlažem kao opštu sugestiju. Naš kolega, Hassan Khader, vodio je važne debate s nekim izraelskim piscima, i oni nisu toliko dijalog koliko su intelektualna konfrontacija.
Da li se puno miješate u sadržaj časopisa?
Čitam ga slovo po slovo. Ja obavljam svoju ulogu glavnog urednika. Jer još nisam odlučio ko će biti sljedeći glavni urednik. To se ne tiče samo mene, već Odbora povjerenika i zahtjeva palestinske kulture kod kuće. Zaustavljanje časopisa poput ,,Al-Karmela” bi predstavljalo veliki zastoj u palestinskom kulturnom životu. Treba nam. Ali ga neko drugi mora preuzeti.
Je li Vam dosadilo?
– Ne. Ali uređujem ga od 1981. godine, prije dvadeset četiri godine. Priroda stvari je da se ljudi mijenjaju.
,,Krevet strankinje” jedna je od vrlo lijepih ljubavnih knjiga i mislim da je uspjela ograničiti dihotomiju Žena – Zemlja ili Voljena – Domovina o kojoj je kritika o Vašoj poeziji dugo govorila. Kako vidite tu izreku i je li povezana sa ,,Krevetom strankinje”? Jeste li umorni od te dihotomije?
– Ne, nisam se umorio od nje, ali postoji opasnost da se nastavim pridržavati simbolike. Žena je ljudsko biće, a ne sredstvo za izražavanje drugih stvari. Ruža je estetski objekt koji ne simbolizuje ranu ili krv. Ovo je pokušaj normalizacije mog odnosa s jezikom ili riječima i stvarima, a takođe i normalizacije mog odnosa gledajući prvo Palestinca kao ljudsko biće, prije nego kao problem. Ljudski identitet Palestinaca prethodi nacionalnom identitetu. Istina je da se nalazimo u dugoj borbi tokom koje pjesnik mora odigrati ulogu u kristalizaciji kulturnog identiteta i u zaštiti duše od loma, ali ova stvar ne bi trebala poništiti naše ljudsko pravo na kontemplaciju naše ljudske prirode. Palestinac je osoba koja voli i mrzi, uživa u prizoru proljeća i ženi se … Dakle, žena nosi druga značenja osim zemlje. Lijepo je za ženu da bude posuda za čitavo postojanje. Ali ona mora imati svoju ličnost kao žena. Kad sam bio kritikovan u svojoj zbirci Krevet strankinje i optužen da sam napustio vezu sa (palestinskim) slučajem, rekao sam da je to produbljivanje iskustva. Štaviše, poezija ljubavi predstavlja subjektivnu dimenziju kulturnog otpora, a mogućnost pisanja o ljubavi, postojanju, smrti i šire, produbljuje našu nacionalnu vrijednost i identitet. Mi nismo pismo, nismo izjava. Kao što sam rekao više puta i ponavljam: Palestinac nije profesija, već ljudsko biće koje se bori i brani svoju zemlju i svoje pravo.
Da li bi Vas povrijedilo da Vas nazivaju pjesnikom ljubavi, a ne lirikom, naravno?
– Nadam se da ću biti ljubavni pjesnik, ili se nadam da će mi istorijske okolnosti dozvoliti da budem pjesnik ljubavi, jer je ljubavna poezija najljepša poezija koja se može napisati. I ljubavi nikad kraja. Borba se osjećala s pozornice i neophodna je, ali se ne može nastaviti. Sukob je kontinuiran proces, sukob u svom pozitivnom značenju i ima mnogo oblika, uključujući borbu čovjeka sa srcem, sukob između uma i srca, zov instinkta, pravo želje da se izrazi.
Jeste li doživjeli prave ljubavne priče i razočaranja? Jesu li napisane na osnovu ljubavnih iskustava?
Sve što napišem o ljubavi ili nečem drugom, rezultat je proživljenih iskustava.
Postoji li određena žena o kojoj ste pisali ili kojoj ste pisali?
– Možda. Ali ne onako kako to moja poezija izražava. Zašto? Jer ako počnete pisati ljubavnu pjesmu, ne možete pisati o apsolutnom u ljubavi, pišete o određenoj ženi. Ali pisanje izvlači tok iz konteksta ljubavnog incidenta. U to vrijeme se crte žene o kojoj pišete miješaju sa crtama druge žene ili drugih žena, kao i obilježjima drveća, vode i zemlje. Tekst uvijek počinje sa određenom determinantom, a zatim prelazi na cjelinu. Što se tiče žene poput Else, voljene pjesnika Aragona, teško je. Ja nemam Elsu. Moje uvjerenje je da je ,,Elsa” bila izgovor za pjesnika Aragona.
Osvrnuću se na Nobelovu nagradu. Svake godine se u arapskom svijetu iznova govori o ,,Nobelu” i uvijek se predstavljaju arapska imena, a Vaše ime je ove godine bilo istaknuto na rang listi koju su napravile bejrutske novine ,,An-Nahar”. Bili ste prvi u nominacijama nekih arapskih intelektualaca! Kako vidite ovo problematično pitanje? Jeste li ikada razmišljali o toj nagradi?
Nisam razmišljao o Nobelovoj nagradi, niti sam je sanjao, i u svom srcu osjećam da bi čovjek trebalo da sanja šta je moguće, a da ovu temu ne pretvara u opsesiju. Slučaj nije ličan i zahvaljujem se intelektualcima koji su me kandidovali za nagradu. Ali volio bih da moje ime nije navedeno među tim imenima, jer ne volim ulaziti na tu ,,berzu”. Svake godine vrijednosti rastu, a druge opadaju. Generalno, postoji problem u pogledu Arapa na njihovu sliku. Arapska književnost ne zauzima svoje mjesto u svijetu, kako misle arapski pisci. Nobelova nagrada nije nagrada za arapsku književnost. Arapi su je osvojili 87 godina nakon osnivanja, a Naguib Mahfouz ju je osvojio s velikim zaslugama. Književni status Arapa povezan je i s njihovim globalnim i političkim statusom i njihovom prisutnošću u svijetu. Taj uslov ne možemo zanemariti. Arapi svake godine održavaju ceremonije, što je to pitanje učinilo zaista neugodnim. Srećom po Arape, članovi Švedskog komiteta ne čitaju arapski i ne smiju se insistiranju Arapa na dobijanju nagrade. A ako bi neki Arap to osvojio, radost bi bila arapska. Ali moramo djelovati s većom pristojnošću i ne smije se oboljeti ili pasti pod opsesiju koja se zove Nobel. Problem je u tome što kad neki arapski pisci imaju prevedenu knjigu, oni sebe stave na prvo mjesto liste kandidata za tu nagradu. Mislim da nominovanih za ovu nagradu ima na hiljade. Za tu nagradu može biti nominovan bilo koji pisac. Ali to ne znači ništa. Zašto Arapi stoje svake godine u ,,redu”? Ako dođe, dođe, a ako ne, nikom ništa… i oni koji o njoj razmišljaju moraju je zaboraviti, kako bi se ona njih sjetila.
Šta za pjesnika Vaše veličine i ranga znači reći: ,,Ja nisam svoj, ja nisam svoj…”? Je li to otuđenje u kojem živi pjesnik u Vama?
Na kraju, od čitavog pjesnika samo dio njegove poezije ostane, ako zasluži da prođe kroz sito vremena. Što se njega tiče, on nije svoj, osuđen je zbog jezika i davanja opravdanja za svoje postojanje na ovoj zemlji. On je na kraju prolazan, a jezik ostaje. „Ja nisam svoj“ na ličnom nivou, ali možda „sam svoj“ na pjesničkom nivou, a ako imam neku vrijednost, ona neće biti moja, već pripada jeziku i drugima.
Plašite li se smrti?
Ne bojim je se kao nekad. Ali bojim se smrti svoje sposobnosti pisanja i kušanja života. Ali neću od Vas skrivati da me način na koji je pjesnik Mo'in Bseisu umro u hotelu, njegova soba bila zatvorena sa natpisom na vratima ,,Ne ometaj”, natjerao da se plašim tog znaka. Njegovo tijelo su otkrili dva dana kasnije. Kad god odsjedam u hotelu, ne stavljam više taj znak na vrata. Takođe ne krijem od Vas da ne stavljam ključ od vrata kuće u bravu dok spavam.
Nisu li umjetnosti sposobne pobijediti smrt, kao što ste rekli u svojoj pjesmi ,,Mural”?
To je iluzija koju stvaramo kako bismo opravdali svoje postojanje na Zemlji, ali prekrasna iluzija.
(Kraj)
Komentari
FELJTON
SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU (XIV): Bejrut i Pariz

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Koja je druga arapska stanica na Vašem pjesničkom putu?
– Nema sumnje da je to Bejrut. Nakon Kaira, preselio sam se direktno u Bejrut. Tamo sam do izlaska proveo dvanaest godina. Tamo sam živio od 1970. do 1982. Nostalgiju za Bejrutom nosim i sada. Imam lijepu bolest koja se zove trajna čežnja za Bejrutom. Ne znam koji su njeni uzroci. Znam da Libanci ne vole hvaliti svoj grad na taj način. Ali Bejrut ima posebno mjesto u mom srcu. Nažalost, nakon nekoliko godina mog boravka u Bejrutu, koji je bio radionica ideja i laboratorija za književne, intelektualne i političke struje, sukobljene i komplementarne u isto vrijeme, bila je nesreća što je izbio rat. Mislim da je moje pjesničko djelo u to vrijeme posrnulo.
Ali napisali ste lijepe pjesme u Bejrutu?
– Mislim da je najljepše što sam tamo napisao To je njena slika, a ovo je samoubistvo ljubavnika. Međutim, nakon izbijanja rata, krvoproliće, bombardovanje, pogibije, mržnja i ubistva… sve to je dominiralo i remetilo horizont Bejruta. Neki moji prijatelji su umrli i morao sam ih oplakivati. Prvi kojeg sam tamo izgubio bio je Ghassan Kanafani. Mislim da je građanski rat u Libanu poremetio mnoge kulturne i intelektualne projekte koji su zahvatili Bejrut. Ljudi su se preselili na različite, kontradiktorne i zaraćene frontove.
Jeste li ikada osjećali da ste učesnik libanskog rata?
– Ne, nikad. Od početka sam prijateljima i poznanicima izražavao svoj pesimizam u pogledu ishoda tog rata. Postavljao sam sljedeće pitanje: Zar kao Palestinci nismo mogli izbjegnuti taj rat? Bilo je službenih odgovora koji su govorili da je uloga Palestinaca u ratu da se brane i suprotstave pokušaju isključivanja. U Bejrutu smo pogriješili kada smo stvorili nešto poput države u državi.
Je li Vam to smetalo?
– Mnogo. Sramio sam se Libanaca na kontrolnim punktovima koje su Palestinci postavljali na libanskom tlu i tražili Libancima lične karte. Naravno, sve te stvari imaju objašnjenja i opravdanja. Ali uvijek sam se osjećao posramljeno. Nekad sam sebi postavljao mnoga pitanja o tim stvarima, čak i pred prijateljima koji su bili oduševljeni palestinskom borbom i nacionalnim pokretom. Među tim pitanjima su: Šta znači biti pobjednik u Libanu? To je pitanje koje me oduvijek zanimalo. Pretpostavimo da smo završili rat i pobijedili, šta tu znači pobjeda? Okupirati Liban i preuzeti vlast u Libanu? Bio sam veoma pesimističan. O libanskom ratu sam pisao samo polukritički.
Međutim, osnovali ste časopis „Al-Karmel“ u Bejrutu kao da imate kulturni projekat!
– Eto paradoksa.
Palestinsko prisustvo u Bejrutu imalo je kulturnu dimenziju i doprinijelo je da Bejrut dobije arapski kulturni značaj.
– To možete reći sada, nakon završetka ratova, palestinsko-libanskih ratova ili građanskih ratova… Možete pogledati kroz neutralnu viziju na pozitivne učinke palestinske interakcije s libanskim kulturnim životom ili libanske interakcije sa palestinskim pitanjem. Postoje zaista pozitivni aspekti. Tu je Palestinski istraživački centar, časopisi ,,Palestinska pitanja” i časopis ,,Al-Karmel” i drugi… Osjećao sam da će mi boravak u Bejrutu biti produžen i nisam se osjećao neugodno kao da sam legalno nastanjen. Ali to što sam bio prisiljen da živim protiv volje Libanaca kroz njihov prisilni suživot s nama, to mi je zasmetalo. Kad su palestinsko vođstvo i palestinski borci napustili Bejrut, ja nisam. U Bejrutu sam ostao nekoliko mjeseci. Nisam očekivao da će Izraelci okupirati Bejrut. Nisam našao smisao u odlasku brodovima s borcima. Ali jednog jutra, dok sam živio u oblasti Hamra, izašao sam da kupim hljeb i ugledao ogroman izraelski tenk. Ušao sam u Izrael prije nego što je ulazak najavljen. U to vrijeme sam se našao sam, lutajući ulicama, vidio sam samo tenkove, izraelske vojnike i maskirane ljude. Proživio zaista teške dane i nisam znao gdje ću spavati.
Jeste li ostali u Hamri?
– Ne. Napravio sam jedan trik. Spavao sam van kuće u jednom restoranu i nazvao bih komšije da ih pitam da li su Izraelci pitali za mene. Ako bi rekli: Da, dolazili su, onda sam znao da više neće dolaziti, pa bih otišao svojoj kući, istuširao se i odmorio, a zatim bih se vratio u restoran. Dok se nije dogodila velika katastrofa, masakr u Sabri i Shatili. Tada sam shvatio da je moj boravak tamo uzaludan i nepromišljen.
Kako ste izašli?
– Dogovorio sam stvar sa libijskim ambasadorom u to vrijeme u Bejrutu, koji je uspio da me odvede u Siriju iz oblasti Ashrafieh, koju su kontrolisale Brigade. Morao je da pronađe način da me odvede od kuće do ulaza u Ashrafieh. Dogovorili smo se s libanskim oficirom koji nam je pronašao ulicu kroz koju će proći pokojni predsjednik Shafiq al-Wazzan, a postojao je dogovor između Izraelaca i vlade da oni neće napadati tu ulicu. Mi smo zapravo krenuli tim putem i napustili Bejrut. Kad smo stigli u Tripoli, otišli smo u restoran na ribu nakon što smo se umorili od konzervirane hrane. Nakon što sam ušao u toalet da operem ruke, pogledao sam se u ogledalo i ugledao nos s obješenim naočarama. Nisam prepoznao sebe tog trenutka. Kao da sam ugledao drugo lice. Kad sam stigao u Damask, tamo sam ostao nedjelju dana. Na sirijsko-libanskoj granici dogodio se vrlo čudan incident. Libanski oficir na granici koji je tražio moje papire, a ja sam držao tuniški diplomatski pasoš, otkrio je da mi je prebivalište isteklo i da to predstavlja kršenje zakona. Rekao sam mu: Istina, ali zar ti ne slušaš vijesti? Zar ne znaš da ne rade ambasade niti državni uredi?
Gdje ste otputovali iz Damaska?
– U Tunis. Bila je to posjeta tokom koje sam vidio predsjednika Arafata i braću u tragičnoj sceni. Vidio sam svu palestinsku revoluciju kako boravi u hotelu na obali mora. Prizor je bio vrlo bolan i zaslužio je pisanje romana o toj sudbini. Međutim, Arafat je brzo obnovio njegovu instituciju. Rekao mi je jednom: Nastavi sa izdavanjem ,,Karmela”. Ipak, zanimao ga je i kulturni sadržaj. Rekao sam mu, gdje da ga izdajem? Rekao mi je: Gdje god želiš, u Londonu, u Parizu, na Kipru… Onda sam otišao na Kipar da sredim dozvolu. ,,Karmel” je objavljen na Kipru ali sam ga uređivao u Parizu i štampao u Nikoziji. Moj veliki saradnik bio je pjesnik Salim Barakat.
Koliko ste ostali u Parizu?
Oko desetak godina, ali s prekidima, jer sam stalno putovao. Bio sam tako blizak Oslobodilačkoj organizaciji u Tunisu.
Kakav je Vaš utisak o Parizu?
Pariz je bio više stanica nego mjesto boravka.
Je li Pariz doprinio Vašem globalnom usponu i otvorio Vam široke vidike?
– Ne znam. Ali znam da se u Parizu dogodilo moje pravo pjesničko rođenje. A ako želim razlikovati svoju poeziju, jako mi je stalo do poezije koju sam napisao u Parizu osamdesetih i kasnije. Tamo sam imao priliku da meditiram i gledam zemlju, svijet i stvari kroz daljinu, svjetlosnu daljinu. Kad vidite iz daljine, vidite bolje i vidite prizor u njegovoj sveobuhvatnosti. Osim toga, Pariz vas estetski podstiče na poeziju i kreativnost. Sve u vezi s tim je prekrasno. Čak je i klima prekrasna. U Parizu je napisana pjesma U opisu jesenjeg dana u kojoj stoji: ,,Može li neko umrijeti na takav dan?” Pariz je takođe grad prognanih pisaca iz cijelog sveta. Cijeli svijet je sažet u tom gradu. Imao sam prijateljstva sa mnogim stranim piscima. Pariz mi je dao priliku da posvetim više vremena čitanju i pisanju. Zaista ne znam je li me Pariz potrefio, ili se faza zrelosti dogodila baš u Parizu, ili su se ta dva elementa međusobno poklopila? U Parizu je napisana zbirka ,,Ruža manje “, ,,To je pjesma”, ,,Jedanaest planeta”, ,,Vidim šta želim” i ,,Zašto si konja ostavio samog?” I polovinu pjesama ,,Krevet strankinje”. Napisao sam tekstove ,,Sjećanje na zaborav”, a cilj ove prozne knjige je oslobađanje od uticaja Bejruta, a u njoj je opisan jedan od dana opsade. Većinu svojih novih djela napisao sam u Parizu. Bio sam tamo slobodan da pišem, uprkos tome što sam izabran za člana Izvršnog odbora. U Parizu sam napisao tekst deklaracije o palestinskoj državi. Slično tome, napisao sam mnogo tekstova i sedmični članak u časopisu ,,Sedmi dan”. Kao da sam htio ugušiti svu onu buku koja me pratila u drugim gradovima.
(Nastaviće se)
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
Izdvojeno5 dana
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Rupa pravde
-
Izdvojeno3 sedmice
IZBOR DIREKTORA AGENCIJE ZA CIVILNO VAZDUHOPLOVSTVO: Reference iz DPS-a i Beograda važnije od struke