Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (VI): Dajte šansu miru

Objavljeno prije

11 godina

na

Glavska, oktobra

Rasporediše rezerviste po okolnim brdima i davno napuštenim objektima bivše željezničke stanice. Okolo brda, iznad stiješnjeno olovno nebo, iz kojeg sipa uporna kiša, i pritiska kao da ga držimo na svojim glavama.

Negdje oko deset sati, revoltirana svim što je doživjela i vidjela, jedna četa hoće da se vrati kući! Sve im je ovo, kažu, besmisleno. Zahtijevaju da se unaprijed kaže kud idemo, kad ćemo kući, traže da komandu preuzmu sposobni aktivni oficiri, da se prestane sa pljačkom, nepotrebnom pucnjavom, paljenjem kuća, da se vratimo na crnogorsku teritoriju…

Ubjeđivanja i žučni dijalozi između njih i komande bataljona trajali su satima. Na kraju, četa je ipak popustila… Sjetih se, poslije te rasprave i svađe, parčeta neke novine koje sam strpao u džep. Ne znam kome pripadaju riječi koje ću ovdje navesti, ali su zaista prava ilustracija onoga što ovdje gledam i doživljavam:

– Ne omalovažava samo neprijatelj život protivničkog vojnika, nego to čini i sopstvena armija dok govori o ,,hrabrosti pred neprijateljem” i dok tvrdi da vojnik, ako se osvrće na sopstveni život, proigrava život. Armije omalovažavaju vojnika, države omalovažavaju vojnika – možda ne neprijatelj. Država voli da govori o pravu na život, dok armija svojim vojnicima odriče to pravo.

* * *

(…) Spiker čita izvještaje o poginulima i povrijeđenima. Godina rođenja 1971, 1972, 1973. Generacija… Jesu li to oni golobradi mladići što su sa nama prije nepunu godinu dana dijelili snedviče na odmoru, pozajmljivali atlase, patike? Jesu li to oni maturanti što su onako mladi i lijepi šetali ponosno gradom, koračalči u život? Ginu moji drugovi, njihova mladost vene. Miris baruta zamijenio je miris kose njihove najdraže. Generacijo, znaš li istinu? Za koga i protiv koga se boriš? Drugovi moji, ovo pismo možda nećete nikada pročitati, ali znajte da ima neko ko u duši saosjeća sa vama. Znajte i da je čovjek čudo, tvrđe od kamena. Možda ćemo se nekada sresti i o svemu pričati kao o ružnoj stranici života-prošlosti. Možda… Ne mogu dalje. Zato apelujem ,,DAJTE ŠANSU MIRU”. Ali već su ugašeni mnogi mladi žvoti. Ugašeni su u najljepše doba, onda kad su trebali da žive i da se raduju žvotu. Da parafraziram pjesnika: ,,…objave crni, posmrtni plakati… da su i oni sa nama živjeli…”

Srednjoškolka iz Pljevalja
(,,Monitor”, 25. oktobra 1991.)

* * *

Mnogi rezervisti još nemaju šatorskih krila i vjetrovki, iako komanda danima najavljuje da će ih svi dobiti. Vreću za spavanje imaju samo rijetki srećnici. Od njih se ne razdvajaju. Ko ju je prilikom promjene položaja ubacio u kamione sa ostalom opremom – nikad je više nije našao. Čim dođemo na novi položaj, iste grupe rezervista, kao gladni vukovi, navale na kamione i uzimaju što im treba. Da li je to njihovo ili tuđe, da li će neko ostati bez ranca, ćebadi, podmetača… i smrzavati se dok se ne snađe, njih ne brine…

* * *

Trećeg dana, poslije podne, narediše pokret. Idemo u selo Velji Do… Nakon dva-tri kilometra izbismo na proplanak. Ukaza se more. Prepoznajem Čilipe. Sve oko njih spaljeno. Na aerodromskoj pisti primjećujemo tenkove, vozila, vojsku… Okolo nepregledni crni tepih od spaljene trave i šume, prostro se sve do morske obale. Potresna slika. Sramota.

Nevjerovatno: poslije one divljine i nevidboga u Glavskoj – ovo mi i ovako izgleda pitomo! Ovaj živopisni pejzaž pamtim iz srećnijeg vremena. I aerodrom, naravno. Sjetih se susreta od prije petnaestak godina u aerodromskom rastoranu sa čuvenim fudbalerom Valokom. Ovdje je sačekao svog i mog prijatelja i bivšeg fudbalera titogradske ,,Budućnosti” Josifa Ljumovića, sada TV snimatelja, da zajedno idemo na jednu utakmicu u Dubrovnik. Da je Jošan sada ovdje sa svojom kamerom?

* * *

Sve crno, garavo. Kiša sprala garež sa okolnih popaljenih brda, pa umjesto primorskog rastinja ,,iznikao” avetinjski bijeli kamen. Samo je izgleda sunce ostalo isto. Ali ono je dovoljno visoko da bi bolovalo garež prljavog ustaškog rata. Blago suncu.

(,,Rat za mir”, II)

* * *

Toranj na donedavno međunarodnoj vazdušnoj luci, potom ustaškom uporištu, danas običnom razbojištu, je pao. Uništena su mitraljeska gnijezda, koja su pokušavala da siju smrt, a posijala su vlastitu nesreću. Tenkovske jedinice JNA već su na domaku Cavtata, u selu Močići. Očekuje se skorašnji pad i tog mjesta, u čijem se hotelu ,,Koracija” nalazio krizni štab…  Ostaci ustaških formacija su i danas, pri povlačenju, koliko imje bilo dopušteno da stignu, palili kuće na Čilipima. Pokušavaju krivicu da prebace na JNA. U preostalim, nezapaljenim kućama, pronađeno je mnoštvo slika Ante Pavelića, uzora hrvatskih koljača, koje je osokolila Tuđmanova ,,demokracija”, čiji časnici su pravili lance od dječijih prstiju…

( ,,Rat za mir”, I)

* VELJI DO, oktobra U selo Velji Do, zapravo naselje od desetak kuća, stigosmo oko deset sati prije podne. Prestade kiša i sunce se promoli kroz uznemirene oblake. Iskoristismo taj neočekivani dar prirode da osušimo mokru odjeću i opremu. Rasporedismo se po kućama u kojima je već boravila neka jedinica i, po običaju, pretvorila ih u brloge. Na stolovima brda ostataka hrane, ispreturane i porazbijane stvari, neprijatni zadah ubuđale hrane i prosutog pića… Oni najradoznaliji odmah se dadoše na ,,čišćenje” i istraživanje novog položaja. Ubrzo otkriše na stotine litara vina, organizova se pečenje mesa, krompira, pa i hljeba, u ostacima jednog arhitektonski živopisnog restorana. Mnogi se začudiše što su i Crnogorci tako vični spremanju jela i to u ratnim uslovima? Ubrzo nastade pravo veselje uz bogatu trpezu… Nešto kasnije u jednoj otmenoj kući pronađoše ,,Gorski vijenac” i nekoliko primjeraka ,,Ilustrovane politike”. Mora, kažu, da je ovo naš Srbin dok je čitao ćirilicu, ali šta mu sad možemo, komentarišu podnapiti rezervisti, listajući knjigu i novine…

* * *

Vjerovatno nikad u poratnim danima kao te noći ovdje nije više pjevano o đeneralu Draži! Da je kojim slučajem neko u jeku njihovog zanosa đeneralom viknuo ,,Živio drug Tito” ili, recimo, ,,Ja sam Crnogorac”, ,,Crna Goro ne damo te”, bile bi mu to sigurno posljednje riječi… Ujutru su iza veselih družina na nekoliko mjesta osvanule hrpe čaura. Neznanac bi posmislio: ,,Bože, kakva li se to žestoka borba ovdje vodila?” Oko podne se iskupismo na obronke Oštrog kuka, obližnjeg brda. Kao da je na dlanu, posmatramo Plat. Dolje, na njegovim ulicama jasno se vide dva-tri vozila, hrvatski vojnici i poneki civil. Odjednom, začu se otuda pucnjava minobacača. Na nas je ispaljeno petnaestak minobacačkih granata. Šište iznad naših glava, a dvije-tri padoše u blizini voda iz susjedne jedinice, koja je tu stigla prije nas. Prestrašeni vojnici se razbježaše i na kamenjaru ostade nekoliko pušaka! Sjetih se one iste scene u Donjoj Ljutoj. Mi, koji smo već imali jedno takvo vatreno krštenje, počesmo da ih iz zaklona prekorijevamo da bar uzmu puške kad tako ,,junački” bježe! Na napad otpozdraviše i naše baterije. Satima su gađale hotel ,,Ambasador” i centar grada. Iz zaklona smo posmatrali gdje padaju granate i hrvatske vojnike kako vozilima bježe iz grada prema Kuparima.

Čuvena Ćirova grupa već se u prvim poslijepodnevnim satima našla u centru grada, hotelu ,,Ambasador”! Razgovijetno ih čujemo kako se dozivaju i pucaju.

– Znali smo da u Platu još ima mupovaca i zengi, ali nas osmorica smo se zarekli da ćemo ući u hotel pa šta bude. Primijetili su nas i nastalo je žestoko puškaranje. Trajalo je to skoro čitav sat. Mi nismo posustajali, ali ni neprijatelj. Valjda su primijetili niz brdo ogromnu vojsku, pa su počeli da bježe prema Kuparima. Jedna grupa zengi nam se predala zajedno sa svojim šefom, jednim dvadesetpetogodišnjim mladićem. On je uzeo ,,kalašnjikov” za vrh cijevi i pošao prema meni. Rekao mi je: ,,Držao sam vas na nišanu i mogao sam bar nekolicinu da ubijem. Ali, ni meni nije do rata i ubijanja. I ja sam ovdje protiv svoje volje!” Zatim smo se zagrlili! Poklonio mi je svoj ,,kalašnjikov” i dvogled. Razgovarali smo sa njima više od sat vremena, a potom su ih naši poveli u Kumbor. Bilo nam je žao te momke, ali, šta možemo, rat je rat, pričao nam je kasnije Ćiro o ovom upadu u Plat.

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVI): Crkve i manastiri iz doba Petrovića

Objavljeno prije

2 sedmice

na

24 Juna, 2022

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U slobodnim djelovima Crne Gore, u vrijeme dok su njome vladali mitropoliti i Petrovići, obnavljane su ranije sagrađene i porušene ili gradile  su se nove crkve i manastiri kao duhovni i svjetovni centri ili mjesto dogovora za dizanje ustanaka.

U Dajbabama kod Podgorice, 1897. godine podignut je manastir posvećen Uspenju Presvete Bogorodice; u Ždrebaoniku je 1818. godine, podignuta crkva Sv. Arhangela Mihaila; Manastir Podmaine je više puta obnavljan i spaljivan; Obnovljeni su Reževići; Manastir Duga, prvobitno sagrađen na ušću Male rijeke u Moraču, zbog opasnosti od turske pohare, premješten je polovinom XVIII vijeka, na lokaciju Duga na ulazu u kanjon Platije…

Posebno mjesto među crkvama i manastirima podignutim u doba Petrovića zauzima Manastir Ostrog, sagrađen krajem XVII vijeka. Poseban je po mnogo čemu. Manastir je ugrađen u Ostroške grede po kojima je i dobio ime. Posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom koji je pred kraj života službovao u ovom manastiru i obnovio ga, o čemu svjedoči zapis:

,,…сагради се сија свјатаја и свјаштенаја церков, во име часнаго и животворјашчаго креста во љето 7170. года, (1662. г. од Христова рођења) а пописа се в љето 7175. (1667.) са благословенијем всеосвјаштенаго митрополита Захумскаго Кије Василије, трудом и подвигом и платоју јеромонаха игумана Исаија ва унук перваго свјатаго и преподобнаго оца нашего Исаије, од Оногошта от села Попе. Бог да их прости, иже почеше и савршише“.

Život Svetog Vasila Ostroškog u pećinskoj crkvi – nekadašnjoj ćeliji isposnici, po vjerovanju ima višestruko iscjeliteljske moći, zbog čega vjernici svih konfesija dolaze da im se poklone i pomole za iscjeljenje bolesti, zatraže oprost od grjehova i spas duše.

Jedna od posebnosti Manastira Ostrog je i u tome što je u njemu, 8. i 9. januara 1942. godine, u organizaciji rukovodstva Narodno-oslobodilačkog pokreta Crne Gore i Boke, održana skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, poznata kao Ostroška skupština. Učestvovalo je 65 delegata – predstavnika svih političkih partija predratne Jugoslavije koje su djelovale u Crnoj Gori i Boki. Na dnevnom redu je bilo jačanje borbe za jedinstvo i slobodu naroda Crne Gore i Boke… Učesnici Skupštine, nakon usvajanja rezolucije, položili su Ostrošku zakletvu:

,,Na ovom mjestu gdje su se naši đedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire – zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

Kad je riječ o crkvenim objektima sagrađenim u doba Petrovića, ne mogu a da ne pomenem crkvu Svetog Spasa na Grahovcu. Podignuta je kao spomenik u čast velike bitke koja se tu odigrala 1858. godine i pobjede crnogorske vojse u toj bici. Podignuta je na mjestu gdje se nalazio šator komandanta turske vojske Husein-paše.  Crkva je izgrađena 1864. godine po naredbi knjaza Nikole i njena izgradnja je počela u utorak, a završena u četvrtak – na Spasovdan, baš kao i sama bitka na Grahovcu.

 

CRKVENI OBJEKTI U BOKI

Istorija Boke je slična istoriji stare Crne Gore, samo su osvajači bili drugi. Boka je, najvećim svojim dijelom, tokom XV vijeka potpala pod mletačku vlast. U XVI i XVII vijeku pojedini djelovi Boke bili su i pod turskom vlašću. Od kraja XVIII vijeka u Boki se smjenjuju habzburška, ruska, francuska i na kraju austrijska vlast koja je ostala do 1918. godine.

Ovaj period je u Boki ostavio značajno graditeljsko nasljeđe, gdje se posebno izdvajaju palate, crkveni objekti i vojne tvrđave.

Najznačajnije crkve izgrađene u tom vremenu su Gospa od Zdravlja, podignuta u XV vijeku na brdu Sveti Ivan iznad Starog grada Kotora. U istom vijeku podignuta je i Gospa od Milosti u Tivtu. Kotorska crkva Sv. Eustahija u Dobroti sagrađena je u XVIII vijeku. Crkva u Prčanju, posvećena Rođenju Bogorodice, izgrađena je u periodu od 1789. do 1809. godine po projektu venecijanskog arhitekte Bernardina Makarucija. Crkva Svetog Nikole u Perastu, sa zvonikom visokim 55 m, podignuta je 1616. godine po  projektu koji je uradio mletački arhitekta Đuzepe Beati (Giuseppe Beati)…

Posebno mjesto u graditeljstvu sakralnih objekata zauzima Gospa od Škrpjela u Perastu. Podignuta na vještačkom ostvcetu, nastalom nasipanjem kamenja oko hridi (škrpjel), koje se obavlja 22. jula, a datira još od 1452. godine i traje do danas. Prvobitna crkva posvećena Uspenju Bogorodice sagrađena je polovinom XV vijeka.

Redovnim nasipanjem ostrvce se uvećalo pa je u periodu od 1710. do 1725. godine crkva dograđena i dobila sadašnji izgled. Dogradnju crkve je projektovao arhitekta Ilija Katičić, a radove su izvodili Vuk Kandijot iz Dobrote i Petar Dubrovčanin.

Na brdu iznad Kamenara u Boki, podignuta je 1704.  godine crkva Svete Neđelje. Vijek kasnije, 1804. godine u  Starom grtadu u Budvi podignuta je crkva Svete  Trojice. Nešto kasnije, 1831. godine, na Savini kod Herceg Novog, sagrađena je velika crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, koju je gradio Nikola Foretić sa Korčule…

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXV): Najstarije džamije na području Crne Gore

Objavljeno prije

3 sedmice

na

17 Juna, 2022

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U drugoj polovini XV vijeka Turci zaposijedaju najveći dio Balkana. Nakon zauzimanja Skadra zaključuju sporazum sa Venecijom 1479. godine napadaju Crnu Goru i osvajaju veći dio njenih teritorija. Uporedo sa osvajanjima počinje i izgradanja vjerskih objekata. Negdje su gradili nove, a negdje postojeće crkve pretvarali u džamije.

Po nekim izvorima najstarija džamija podignuta na prostoru sadašnje Crne Gore (sa teritorijama koje prije osvajanja nijesu pripadale Crnoj Gori) je džamija sultana Murata II (Gornja džamija) u Rožajama, podignuta 1450. (ili 1455). Nešto kasnije, 1471.  godine, sagrađena je  Gradska džamija u Bijelom Polju i  Stara (carska) džamija u Plavu.  Vijek kasnije, 1570. godine, podignuta je Husein-pašina džamija u Pljevljima.

Stara ili Drvena džamija, podignuta 1471. godine najstarija je građevina u Plavu i jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori. Podignuta u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača i po njemu dobila ime Carska džamija. Prednji dio džamije izgrađeni su od drveta, pa je poznata i pod imenom Drvena džamija.

Među najstarije na prostoru Crne Gore spadaju pljevaljske džamije:  Hadži Zekerija džamija – Serhat (1607.g.), Hadži rizvan Čauš džamija (1609.g.) i Hadži Ačijina džamija (1763.g.); zatim Kučanska džamija u Rožajama (1779.g.); Redžepagića džamija u Plavu (1774.g.); Džamija sultan Ahmeda I, sagrađena u Gusinju od 1603. do 1617.g., stradala u požaru 1746/7. godine; Čekića džamija (1687.g.) i Vezirova džamija (1765.g.) u Gusinju.

Najstarije ulcinjske džamije su Lamova u Novoj mahali (1689.g.), Kalaja u Starom gradu (1693.g.), Pašina na Pristanu (1719.g). Omerbašića džamija, podignuta 1662.  godine, najstarija je u Baru. Među najstarijim džamijama u ovom gradu je i Derviš Hasanova džamija u Starom Baru iz 1723. godine

Džamija sultana Ahmeda III, podignuta 1704. godine, prva je džamija u Spužu, a 1723.  godine podignuta je i džamija Husein-age Mićukućića.

Pred kraj XVII vijeka u Nikšiću je podignuta Donjogradska džamija, zatim Hadžidanuša koju je u prvoj polovini XVIII vijeka podigao hadži Husein Danević, Rišnjanin. Glavna i najveća džamija u Nikšiću bila je Pašina džamija, koju je podigao ,,izvjesni Mehmad-paša”. Četrvrta i jedina džamija u Nikšiću koja i danas postoji je Hadži Ismailova džamija, koju je ,,o svom trošku podigao nikšićki trgovac hadži Ismail Lekić, iz grudskog bratstva Mehmednikića 1807. godine (1219. po hidžri)”. U okolinI Nikšića (Onogošta) postojale su i džamije u Kazancima, Crkvicama, Goranskom i Grahovu. Nikšić je oslobođen od Turaka 1877. godine. To znači da su sve pomenute džamije sagrađene prije toga.

Najstarija podgorička i jedna od najstarijih džamija na području sadašnje Crne Gore bila je džamija Mehmed Fatiha. Pretpostavlja se da je izgrađenja 1474. godine u blizini ušća Ribnice u Moraču. Srušena je 1890. godine. Glavatovića džamija je podignuta početkom XVIII vijeka, Hadži Mehmed-paša Osmanagić sagradio je krajem XVIII vijeka Sahat kulu i džamiju, koju zbog toga što su je održavali Lukačevići, nazivaju i džamija Lukačevića. U njenom dvorištu je turbe graditelja, Mehmed-paše Osmanagića, gdje je i pokopan. Među najstarijim džamijama je i Nizamska džamija, za koju se pretpostavka da je sagrađena 1476. godine ispod brda Dećić kod Tuzi. U XVII vijeku je sagrađena Dračka džamija, a 1770.  godine džamija u Dinoši…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXIV): Cetinjski manastir

Objavljeno prije

4 sedmice

na

10 Juna, 2022

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Nakon preseljnja prijestonice na Cetinje i sređivanja stanja u državi, Ivan Crnojević je od 1483. do1844. godine podigao na Ćipuru Cetinjski manastir. „V ime Rožestva ti presveta Bogorodice, sazidah si sveti xram tvoj v leti 6992 (1483/1484)“, u kome je i sahranjen 1490. godine.

Ivan Crnojević je  4. januara 1485. godine izdao manastiru osnivačku povelju „u Rece“, to jest na Obodu, kojom je novu zadužbinu obdario posjedima i prihodima, „vrlo skromnim doduše, jer su i njegove mogućnosti bile male“. Osnivačkom poveljom, u sporazumu s ondašnjim mitropolitom zetskim Visarionom, Ivan je odredio da „sveštenejši otci arhijereji“ sa svom „bratijom“ moraju održavati „opštežitije“ bez obzira na visinu manastirskih prihoda i da niko ne smije „ništa stezati ni u svoju kjeliju držati“.

Krajem XVII vijeka, u doba Morejskog rata, skadarski paša Sulejman Bušatljia dva puta zauzima Cetinje. Prilikom prvog pohoda 1685. godine opljačkao je manastir, a 1692. godine ga porušio do temelja.

Slučaj je htio da je nekoliko mjeseci prije rušenja manastira, na Cetinju boravio mletački arhitekta Frančesko Barbijeri. Svoj boravak na Cetinju je iskoristio da snimi manastir i napravi situacioni plan koji se čuva u Mletačkom muzeju.

Crnogorske vladike su više puta obnavljale manastir, a skadarske paše ga uporno rušile. Vladika Petar I Petrović, poslije još jednog rušenja, obnavlja manastir 1786. godine. Nakon smrti i proglašenja za sveca vladike Petra I Petrovića 1834. godine, njegov ćivot je smješten u Cetinjskom manastiru gdje se i sada nalazi. Manastir je više puta obnavljan, a sadašnji izgled je dobio 1927. godine.

Na mjestu prvobitnog manastira na Ćipuru kralj Nikola Petrović je 1886. godine podigao dvorsku crkvu, posvećenu Rođenju Bogorodice. U njoj su zemni ostaci Ivana Crnojevića, a od 1989. godine i zemni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere preneseni z San Rema.

U XV i XVI vijeku podignuti su Manastir Svete Trojice kod Pljevalja, Pivski manastir, Crkva Sv. Nikole u Nikoljcu kod Bijelog Polja, crkva u Tvrdošu…

Preseljenje Pivskog manastira: Pivski manstir je podignut između 1573. i 1586. godine na obali rijeke Pive, nedaleko od Plužina. Podigao ga je mitropolit hercegovački Savatije Sokolović. Manastirska crkva posvećena je Uspenju Presvete Bogorodice.

Manastir je 1982. godine, prilikom izhradnje HE Mratinje, razgrađen i preseljen na višu kotu, na lokaciji Sinjac.

Preseljenje je trajalo punih 13 godina. Izvršeno je detaljno snimanje i mapiranje kompletnog manastira. Svaki kamen je obilježen i svaki kvadratni santimetar fresaka. Nakon preseljenja svaki kamen je postavljen na označeno mjesto na kom je bio prije preseljenja.

Preseljenje manastira, poduhvat koji do tada nije bio poznat u svijetu, izveli su stručnjaci i radnici Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, zajedno sa kolegama iz cijele Jugoslavije i svijeta, ekspertima UNESKO-a, Instituta za očuvanje kulturnih vrijednosti iz Rima. Pored institucija treba odati priznanje i pojedincima koji su ovaj projekat iznijeli na svojim leđima: Anika Skovran, Dušan Nonin, Ljubomir Ivanišević i čitava armija njihovih saradnika i neposrednih izvršilaca ovog izuzetno složenog projekta.

 

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo