Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (V): Vučerević: Svaka čast Pobjedi!

Objavljeno prije

na

Sreto donese ,,Pobjedu” da pročitamo kako „po Konavlima vodimo žestoke borbe”! Evo, kaže, neki Vujošević, komandir odjeljenja, izjavljuje da ima informaciju da se stotinu ustaških snajperista nalazi u prvim bunkerima u dubrovačkoj župi!? Je li to moguće, pita nas, kad ih naša cijela brigada ima svega desetak! U istom tekstu (,,Obarač na ustaškom strahu”) čitamo kako se rezervisti, sve punim imenom i prezimenom, bune zbog primirja!? Kažu, nervozni smo zbog primirja, ovo primirje je izuzetno otežavajuća okolnost, sve ovo treba riješiti sistemom ili-ili… Nema nam spasa pored ovakvih budala, zaključuju mnogi. * Sinoć sam, na zaprepašćeje brojnih rezervista, slušao Radio Zagreb. Sa njegovih radio talasa ratni izvještaji o srbočetnicima, zločinima srpske armije… Ore se novokomponovane borbene i rodoljubive pjesme o ,,lijepoj našoj”… Samo druga varijanta onog što ,,s ove strane” slušam na radio talasima ili čitam u novinama: mi smo ugroženi, mi smo patriote, oni su koljači, zlikovci…

Da li ćemo se ikad izvući iz ovog nacionalističkog začaranog kruga? Moramo li baš svi biti svedeni na jednu dimenziju – na naciju? Moramo li i mi, kojima nije bio potreban ovaj rat da bi bili protiv rata, rat koji je nedužnoj većini stanovnika Jugoslavije nametnut zbog grupe vlastoljubivih kriminalaca, biti baš u ovom vijeku vraćeni nazad ko zna koliko decenija? Prisiljavam sebe da više o tim temama ne razmišljam, jer, kako reče Dostojevski, ponekad se čovjek prisjeća mnoštva čudnih stvari, pogotovo u trenutku kada ga vode na gubilište! A ovdje, na ovom gubilištu, i one najnormalnije stvari dobijaju dimenziju čudnog.

* (…) Iz Crne Gore je već oko 100 života nepovratno izgubljeno, i prijeti opasnost da se taj broj poveća. Ranjeni i povrijeđeni se odavno ne broje, kao ni oni koje će psihičke traume pratiti do kraja života. Cijena je preskupa. Ne želimo da slike mladih, gotovo djece, više gledamo na umrlicama. Nadali smo se smo plač i brigu roditelja, sestara, djece i supruga ostavili u nekoj dalekoj prošlosti.

Omladinski savjet Crne Gore

(,,Monitor”, 25. oktobar 1991.)

* (…) Smetaju mi ponašanja Izvršnog odbora Saveza studenata i Omladinskog savjeta Crne Gore, koji traže od Rista Vukčevića i od Parlamenta da utvrđuju krivce za stradanja vojnika na frontu kod Dubrovnika, zatim ponašanja stanara studentskog doma iz Titograda, koji kažu: ,,Od ovog trenutka za studente stanare Doma, sve nastavne aktivnosti su završene”. Studenti iz Nikšića se listom javljaju na front, kao dobrovoljci, pa vas pitam – ko su prvi, ko drugi, a ko treći, dragi studenti… Zabrinjava dio intelektualaca – Šiptara i Muslimana, čak i Crnogoraca, koji izbjegavaju najčasnije obaveze prema domovini i slobodi, a ona je zajednička, ako sve drugo nije. Zabrinjavaju podaci da se niko od Crnogoraca van Crne Gore, a ima ih preko 20.000 ratnika, ne javlja u dobrovoljce…

(Ljubo Poleksić, književnik ,,Pobjeda”)

* Ponekad uhvatimo i Radio Sarajevo. Sinoć je prenijelo dio intervjua ministra inostranih poslova Srbije ,,Špiglu”. Na pitanje njemačkog lista šta Srbi traže u Zadru, Šibeniku i Dubrovniku, ministar odgovara:
– Ne traže ništa, tamošnje borbe su stvar Armije! Kad li će Crnogorci shvatiti da je ovo rat za – ništa i šta uopšte traže na ovom ratištu? Da li je to već počelo pranje ruku u ,,bratskoj Srbiji” od jedne unaprijed izgubljene bitke u koju je gurnuta Crna Gora?

* Kao što smo već javili, naša redakcija šalje 700 primjeraka lista ,,Pobjeda” rezervistima i vojnicima na frontu. Oni su, kažu, veoma zadovoljni, a zadovoljstvo nije krio ni Božidar Vučurović, predsjednik SO Trebinje, koji je prilikom jučerašnjeg susreta i razgovora sa Vidojem Konatarom, direktorom i glavnim i odgovornim urednikom, izjavio:

-Svaka čast vašoj, odnosno našoj ,,Pobjedi”. Ona je osvijetlila obraz informisanju. pogotovo sa ratišta, jer je ,,Pobjeda”, kao i crnogorska narod, od prvog trenutka sa nama.

( ,,Rat za mir” I)

(…) ,,Pobjeda” je o događajima na jugoslovenskim ratištima, koji su ove godine uzdrmali svijet, obavještavala svoje čitaoce iz SAO Krajine, Banije, Istočne Slavonije i ratišta blizu Dubrovnika i Trebinja. Taj posao su obavljali: Momo Popović, Vasko Radusinović, Jovan Plamenac, Milenko Vico, Milutin Labović, Čedo Radusinović, Mišo Drašković, Vojin Božović, Dragan Grozdanović, Dragan Bošković, Jovan Stamatović, Gojko Knežević, Veselin Rakčević, Jelena Samardžić, Marina Jočić i Mira Popović. Naravno, tu su i svi fotoreporteri: Mensud Krpuljević, Dejan Vuković, Dobrilo Malidžan, Stanoje Begović i Nikica Mihailović.

Na ratištu je i Božidar Milošević, novinar ,,Politike”, jedan od doajena novinarstva u Crnoj Gori koji je još 1963. godine izvještavao o događajima u Kubanskoj revoluciji.

,,Ovi mladi ljudi iz ,,Pobjede”, Radija i TV Crne Gore obavljaju svoj posao visoko profesionalno. Često unose duh u ovu muku. Kod aerodroma Ćilipi, neposredno iza zauzeća objekta, snimatelju TV Crne Gore Danilu Živaljeviću viknem: ,,Snimaj ovu dvojicu mrtvih Kurda”, a on onako podgorički: ,,Snimio sam ih, ali nijesu mi dali intervju!”

(Milorad Bošković, ,,Rat za mir”, I)

* Jedni su već po nekoliko puta, uz dozvolu komande ili bez njenog znanja, išli da obiđu svoje porodice. Drugi nikako da dobiju tu povlasticu iako su svi mahom ostavili porodice bez zimnice, bez novca, o njima ništa već danima ne znaju… Dugokosi dvadesetogodišnjak ne može čak da dobije nekoliko slobodnih dana da se oženi! Zakazanu svadbu već je jednom odgodio. Drugovi ga zadirkuju da je bolje sada da se i ne ženi, jer ko zna koliko će vremena provesti na ratištu pa će mu komšije ,,čuvati” ženu!

* GLAVSKA, oktobra 1991.

Opet mijenjamo položaj. Noću, po jakoj kiši, stižemo u neko zabito selo. Uvijek na drugi položaj idemo noću i po kiši! Kažu, zove se Glavska. Negdje u blizini Trebinja. Revoltirani zaključujemo da bi i najnepismeniji seljak bolje organizovao naše prebacivanje iz mjesta u mjesto nego što to rade naši vrli oficiri. Sreća što ,,oni tamo” ne znaju za ovaj javašluk, jer bi nas mogli pobiti kao zečeve! Ima li od oficira većih glupaka? Poslije sat i nešto vrćenja u krugu i iščekivanja gdje da se smjestimo, dođe jedan mještanin i povede nas u obližnje seoce. Kaže, tu ima par napuštenih kuća, pa se bar u njih možemo skloniti od kiše. Jedni ostaju u kamionima, mi ostali uputismo se u seoce. Sa četvoricom drugova popeh se do potkrovlja višespratnice. Tu smo, šćućureni, dočekali zoru dok su cijelu noć po nama padale kroz oronuli krov dosadne kišne kapi. Vrijeme prekraćujemo pričom o svemu i svačemu. Pričam im kako je sve u životu nepredvidivo. Ljetos sam za vrijeme boravka u Sjedinjenim Američkim Državama posjetio Bijelu kuću, Kongres, Njujoršku berzu, direkcije ,,Forda” i ,,Krajzlera”, vidio Alkatraz, brojne muzeje i galerije, spavao u elitnim hotelima, vozio se ,,kadilakom”, uživao obilazeći bogate američke gradove i države , a evo sada sa na ratištu i srećan što sam ove kišne noći uspio da se sklonim i u ovaj prašnjavi golubarnik… Tamo, preko okeana, nisam ni sanjao šta će me snaći po povratku u Jugoslaviju, iako sam, gledajući na američkoj televiziji izvještaje o sukobima u Kninu, slutio da je rat neizbježan. Daleko od domovine, scene s kninskog ratišta, koje sam gledao na američkoj televiziji, podsjećale su me na one što smo godinama viđali na iransko-iračkom i ostalim ratištima, zgražavajući se na šta su sve ljudi spremni na pragu 21. vijeka. Nisam mogao da vjerujem da se to sada događa u Jugoslaviji! U međuvremenu je planuo pravi rat čiji sam, eto, i ja učesnik! I to u vojsci koja osvaja teritoriju moje dojučerašnje domovine. Ispričah svojim drugovima zanimljiv susret u Sjevernoj Karolini. Na večeri kod Elen Peterson, glavnog urednika lokalnog lista, i njenog supruga Džima, trgovca nekretninama, gospodin Džim, kad je čuo da sam iz Crne Gore, upita me:

– Vi, sigurno, znate da Turci nikad nisu pokorili Crnogorce?

– Da, znam, odgovorih, ali iznenađen sam ne samo što to i Vi znate, nego da ste uopšte i čuli za Crnu Goru!

– Istina, nisam nikad bio u Jugoslaviji, ali ovdje su, kao i u cijeloj Americi, poznati Sveti Stefan, Dubrovnik, Beograd, Međugorje… Ja nisam istoričar, ali poodavno znam taj zanimljivi podatak o Crnoj Gori i moja je velika želja da vidim Sveti Stefan i Crnu Goru…

– Gospodine, dobro došli u Crnu Goru i siguran sam da će Vas, ako ikada dođete, moji Crnogorci častiti makar jednim ručkom na Svetom Stefanu, prijatno iznenađeni što znate tu istorijsku činjenicu…
Šta li sad o Crnogorcima misli gospodin Peterson?

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (IV): Berberski gusari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

Uludž Alija, kasnije Kilič Ali-paša, od kojeg su svakog proljeća strijepile države i gradovi na Mediteranu, napravio je vojno-pomorsku bazu u osvojenom Ulcinju u kojoj su se njegovi gusari sa sjevera Afrike sigurno osjećali. Ovo međukontinentalno partnerstvo trajalo je više od 200 godina.

Ti najopasniji i najsmjeliji gusari, visoko mobilni pripadnici paravojnih grupa, su iz ulcinjske luke isplovljavali pod berberskom zastavom, pa su ih susjedi dugo smatrali Berberima. U istu kategoriju su kod tadašnjeg dubrovačkog osiguranja svrstavane opasnosti od Berbera i Ulcinjana.

Nema ni jedne luke ili obale katoličkih država koje ne vrebaju berberski gusari. U Italiji se nekome ko polazi na more krajem 16. vijeku govorilo: ,,Neka te Gospod čuva od tripolitanskih galija”. Uz glad i kugu gusari su stoljećima predstavjali pravu pošast za stanovništvo na obalama Italije.

Berberski gusari su se rado pozivali na jednu staru privilegiju da imaju pravo da na moru napadnu svakog ko svoju poslušnost ne izrazi činom spuštanja jedara. Smatrali su da imaju miroljubive odnose samo sa državama sa kojima su oni, a ne Istanbul, sklopili ugovore.

Svjesni činjenice da je gusarstvo grana trgovine kao i transport, postavili su inteligentan sistem kako bi osigurali zaštitu i izlaz za svoju robu, putem plaćanja procenta (obično 10 odsto od plijena) vladarima na kopnu.

Posebno su bili neprijateljski raspoloženi prema Mlečanima i svaku akciju smatrali osvetom. Jer, Mlečani su, bez mogućnosti otkupa ili zamijene, uhvaćenim korsarima odmah odrubljivali glave.

Malo to, ipak, pomaže u praksi, jer, kako navode mletački sindici krajem 16. vijeka: sve naše veličanstvene tvrđave nemoćne su da spriječe upade gusara.

Ulcinj je imao sve uslove za razvitak pomorstva i gusarstva: iskusno ljudstvo za posadu, okolinu bogatu šumama i organizovanu proizvodnju materjala za izgradnju brodova.

Ulcinjani su još u 14. vijeku bili glavni snabdjevači drvom Dubrovnika i Ankone. Ono se utovarivalo na dubrovačke brodove u delti Bojane, a izvozilo se i iz luke Đerane (ad portum Agirani).

Mrkojevići i Gorana su vjekovima opskrbljivali Ulcinjane drvenom građom za brodove. Oni su se specijalizovali za taj posao, koji im je dugo osiguravao životnu egzistenciju. Katrana je takođe bilo dovoljno, jer su ga u grad donosili gorštaci, a i smole, posebno valonske.

Na ušću Bojane i Drima se utovarivalo izvrsno hrastovo i brestovo drvo za građenje brodova. Posebno se pazilo na hrast, jer se od njega gradio čitav brodski trup. Od kraja 15. vijeka on je postao veoma rijedak. Zbog toga su ulcinjski brodovi bili odličnog kvaliteta. Na njima često nije bilo potrebno ni poslije deset godina obavljati popravke podmorskog dijela korita broda, dok su takvi popravci na drugim brodovima bili znatno učestaliji. U Ulcinju se 1560. godine grade mali brodovi, nosivosti do 80 tona.

Jedan mletački izvještaj s kraja 16. vijeka označava Albaniju kao zemlju bogatiju od svih drugih drvom raznih vrsta, koje je preuzimano na obalama mora i rijeka, koje su bile pune drveća od kojih je bilo moguće napraviti brodove, pa i velike ratne. Nakon žita, drvo je bilo na drugom mjestu po izvozu iz Albanije u srednjem vijeku. Bilo je izuzetno jeftino i omogućavalo je masovnu izradu brodova razne tonaže.

Ulcinjsko brodogradilište se nalazilo na Maloj plaži. Tu su bili povjerenik brodogradilišta (emin), koji je u ime vlasti praktično vodio sve poslove oko brodogradilišta, i pisar deftera. Bilo je tu kolara (drvodjelje), majstora za vesla i jedra, opravljivača brodova (kalafati), klesara, a najviše pomoćnog osoblja, dok su u gradu postojale radionice kovača.

Potreba za brodovima nagnala je Ulcinjane da od početka 16. vijeka na svom brodogradilištu grade manje i lake, ratne i trgovačke brodove. To su bila veoma solidna plovila nosivosti od 50-200 tona. U more su ispuštane uz pomoć tvz. „faša“ odnosno saonica, koje su se nalazile na navozima.

Na Jadranu su za gusare najpraktičnije bile male galije (galijice), vrsta ratnih brodova na vesla, brza i na moru lakopokretljiva plovila s odličnom manevarskom sposobnošću. Ona je imala samo jedno jedro, postavljeno i po potrebi razapinjano samo na jednom jarbolu. Broj klupa za veslače na galijici se kretao od 10 do 26. Galijica je bila naoružana lakšom brodskom artiljerijom, prvenstveno specijalnom vrstom topa pomorsko-brodskog tipa nazvanog pedrijera.

U Ulcinju su građene uglavnom fuste, tipovi manje operativnih ratnih brdova, uglavnom sa 18 klupa za veslače. I manje i veće fuste sličile su brodu tipa mediteranskog brigantina. Bile su na vesla, dosta duge, čak do 35 metara.

Da su ovdašnji brodograditelji bili veoma dobri stručnjaci potvrđuju rute ulcinjskih brodova, te podatak da je, na primjer, holandski konzul u Draču Pulimeni 1706. godine poručio izradu brodova u Ulcinju koje je koristio za trgovinu sa Ankonom.

Ulcinjski brodograditelji su od sredine 17. vijeka bili među najbogatijim stanovnicima grada, a imali su i svog predstavnika u Istanbulu.

Čudni su putevi i sudbine ljudi, pa i gradova na moru: iako je Ulcinj do 1571. godine služio kao utočište pred opasnošću od gusara i stenjao na granici dva moćna carstva, on kasnije postaje jako gusarsko uporište, a Ulcinjani gospodari južnog Jadrana.

Dva mjeseca nakon uništenja osmanske mornarice na Lepantu, dok su mletački brodovi harali osmanskom jadranskom obalom i u očekivanju novog velikog sukoba, Istanbul je aktivno podsticao izgradnju privatnih brodova na obalama Jadranskog i Jonskog mora i davao ovlašćenja (icazet) svima koji su željeli ići u gusarske akcije.

Ali, 1573. godine okončan je Kiparski rat koji će iscrpljenoj Veneciji i Turskoj donijeti sedam decenija mira u međusobnim odnosima. Stoga je Porta u ljeto naredne godine naredila begovima svih okruga od albanske obale do Soluna da pronađu i zatvore gusare prestupnike i oslobode robove koje su oni utamničili.

Ulcinjani su se u međuvremenu organizovali, nabavili potrebne brodove i započeli gusarenje. Imali su povoljan geografski položaj, prirodna skloništa (ostrva Stari Ulcinj i Krš od Đerana, uvala Valdanos i ušće Bojane) i laku flotu s kojom se moglo operisati na Jadranu, pa su u početku izbjegavali borbu sa teško naoružanim brodovima većih država.

Veslači na tim brodovima često bijahu robovi koje su Ulcinjani zarobili. Mnogi od njih su se uključivali u gusarske akcije, kao vodiči. „Turci nikada ne bi osvojili nijedno selo ni zemlju kada ne bi sami hrišćani bili uhode za njih“, navodi jedan zarobljenik iz Perasta početkom 17. vijeka.

I vjerski velikodostojnici pozdravljaju lađe koje plove, podstiču na osvajanje mora i ističu da jedna bitka dobijena na moru vrijedi koliko deset bitaka na kopnu. Jer, more pripada onome ko njime plovi i ono mu donosi bogatstvo.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (III): Osvajanje Ulcinja i Servantes

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

Padom Skadra pod Osmanlijama, 1479. godine, Ulcinj i Bar su ostali izolovani, praktično ostrva, pretvarajući se u tihog svjedoka toka istorije. Imali su po oko dvije hiljade stanovnika i služili tek kao predstraža Venecije, koja je tada bila na vrhuncu moći i slave. Ovi milenijumski gradovi bili su, ipak, svijet za sebe, sa svojim statutima i komunalnim slobodama, i stoga jesu i nijesu bili mletački.

Južno od Ulcinja na preko 250 kilometara, bilo je malo naselja: Šinđin, Lješ, Drač, Valona, Himara i Saranda, sa svega desetak hiljada stanovnika. Bavili su se poljoprivredom i priobalnim ribolovom, kao i trgovinom između mora i unutrašnjosti; osmanska periferija, suštinski neintegrisana s morem. Bar, Ulcinj, Drač i Valona bili su međusobno povezani i predstavljali su ulazna, ali kao viseća vrata prema Balkanu.

U ljeto 1527. godine veći odred gusarskih berberskih brodova (oko 30 fusta), na čelu sa Hajredinom Barbarosom, sinom grnčara Jakuba, Albanca porijeklom sa grčkog ostrva Lezbos (Mitilena), napao je Ulcinj, Bar i Cavtat.

Deset godina kasnije počinje prvi osmansko-mletački rat (1537-1540). Barbarosa svojom flotom uznemirava mletačke posjede na Jadranu kako Mlečani ne bi provalili u Dalmatinsku zagoru i Hercegovinu koje su držali Turci. Samo iz te ekspedicije na sjeverni Jadran, Barbarosa se vratio sa preko dvije hiljade zarobljenika među kojima su bili neki članovi najpoznatijih porodica Venecije. Osvajanjem Krfa, a potom i trijumfom kod Preveze 1538. godine Barbarosa je postao nesporni gospodar Mediterana.

Skadarski Sandžakbeg je početkom maja 1538. godine napao Ulcinj koji je odolio zahvaljujući jakim zidinama. U pomoć su mu iz Dalmacije došla dva kapetana sa 150 konjanika i 600 vojnika.

Ulcinj i Bar su Osmanlije zauzele tridesetak godina kasnije, u toku Kiparskog rata (1570.-1573.). Čim je izbio taj sukob, predstavnici Ulcinja i Bara su otišli u Veneciju da traže pomoć. Zbog velikog broja izbjeglica u Ulcinju je već 1570. godine zavladala glad.

Sa slabašnom odbranom i iznurenim stanovništvom, ovi gradovi se nijesu mogli suprotstaviti velikoj turskoj pomorskoj ofanzivi u Jadranskom moru u ljeto 1571. godine. Krajem jula turska flota pod komandom admirala Ali-paše Muezin-zade i Pertev-paše i, u saradnji sa suvozemnim snagama Ahmet-paše, napada Ulcinj. Turska vojska iz Skadra sa četiri topa je atakovala na grad s kopna, dok je turska flota s mora vršila iskrcavanje. U pomoć Ulcinju na vrijeme je stigao samo knez Sciara Martinengo sa svojim Gaskonjcima, koji je tu akciju preduzeo suprotno odluci providura Kotora, koji je u posljednjem trenutku shvatio da je svaka pomoć Ulcinju uzaludna. S pojačanim snagama francuskih najamnika, italijanska posada u Ulcinju davala je otpor samo osam dana. Zatim se sva vojska, 800 Italijana i isto toliko Francuza, sa komandantom i knezom Ulcinja, predala Ahmet-paši.

Bar se odmah predao čim se saznalo za pad Ulcinja (Ülgün, na turskom). Barani su uputili poslanike Ahmet-paši da pregovaraju o predaji. Tako su, početkom avgusta 1571. godine, i Ulcinj i Bar bili zauvijek izgubljeni za Veneciju. U ovim gradovima komandant turske flote ostavio je posadu od po 500 ljudi.

Klatno istorije se pomjerilo i ovaj grad je ušao u novu fazu. I dalje je na prvoj liniji bojišnice, ali sada sa druge strane, ovoj koja je u nadiranju i koju će u naredna dva vijeka obilježiti bliska saradnja sa sjevernoafričkim gradovima: Alžirom, Tunisom i posebno Tripolijem (Trablusgarp).

Prijestonica rata nakon 1573. godine nije Istanbul, nego Alžir. Alžir je podigao slavu osmanske mornarice na Mediteranu i davao joj komandni kadar. Početkom 17. vijeka ovladali su tehnikom upotrebe novih brodova i započeli „zlatno doba berberskog gusarstva“. Alžir je postao jedan od najmoćnijih gradova na Mediteranu, sa preko stotinu naoružanih brodova, pretvarajući Sredozemlje u „more straha“. Alžir i haje i ne haje, kako mu kad odgovara, za sultanova naređenja, a Istanbul je daleko od Alžira.

U toj prijestonici pomorstva i gusarstva, ističu se u 16. vijeku i dva Albanca, Murat Reis i Muhamed Arnaut (Arnaut Memi), čije su akcije posebno usmjerene prema Zapadnom Mediteranu. Murat je 1585. godine prešao i Gibraltar i harao po Kanarskim ostrvima. Deset godina kasnije postaje admiral Alžira, potom beglerbeg Tunisa, pa Moreje.

Nakon četvorogodišnjeg boravka u Italiji, poslije bitke kod Lepanta, 7. oktobra 1571. godine, gdje je ostao bez lijeve ruke, Španca Miguela de Servantesa je 26. septembra 1575. godine, na galiji ,,Sol” kod Sicilije, zarobio upravo Arnaut Memi. Prilikom hapšenja Memijevi gusari su kod kasnije čuvenog književnika pronašli preporuke od vojvode od Sese i Huana od Austrije, pa su smatrali da se radi o značajnoj ličnosti. Cijena po robu kretala se u tom periodu od 30 do 100, u izuzetnim slučajevima 200 zlatnika. No, za Servantesa je zatraženo čitavih 500 zlatnih talira. Toliko svotu niko u Španiji nije htio da izdvoji, tako da je njegovo robovanje potrajalo punih pet godina.

Nemirna duha, željan avantura, Servantes je bezuspješno pokušavao četiri puta da pobjegne iz zatočeništva. Prije nego je oslobođen, morao se braniti od optužbi da se družio s gusarima.

O gusarstvu se na nekoliko mjesta govori i u Don Kihotu, najslavnijem romanu ovog Španca, u kojem je glavna junakinja Dulčinea. A Ulcinj se na romanskim jezicima, kako onda, tako i danas, nazivao Dulcigno, Dulcino ili Dulcinium, pa je, sljedstveno tome, Dulčinea zapravo – Ulcinjanka. I sam Servantes će kazati da je Dulčinea „ime milozvučno, neobično i znakovito“.

Uz Valonu, od 1550. godine i Drač postaje gusarski centar. U maju 1556. godine komandant mletačke flote, Kristoforo da Kanal, piše da se u Draču nalazi osam gusarskih brodova. Godinu kasnije pet gusarskih brodova su u ulcinjskom akvatorijumu oteli jedan trgovački brod iz Venecije koji je potom dopremljen u Drač.

U to vrijeme, kako izvještava mletački sindik Đustiniani, trgovački brodovi su se u Ulcinju sidrili kako bi se informisali o kretanju gusara. On navodi da je postojao dogovor između stanovnika Ulcinja i rta Rodoni o obavještavanju signalima vatrom o izlasku na more gusara iz Drača.

Takođe, predstavnici ulcinjskih familija Bruti posredovali su u Draču i Valoni za oslobađanje mletačkih brodova.

Ali, i Mlečani su, kada su god mogli, ne podnoseći nikome račune, otimali brodove. U septembru 1562. godine komandant Filipo Bragadini je oteo dubrovački brod u luci Barleta i uputio ga na Krf „kako bi nahranio građane i posadu brodova koje su tamo bili usidreni“. Godinu kasnije kod Budve on je zaplijenio još jedan brod pod zastavom Sv. Vlaha sa 1.200 stabla žitarica. Tokom 1565. i 1566. godine bilo je još više ovakvih slučajeva gusarstva Mlečana uz izgovor da Dubrovčani ne treba da obavljaju trgovinu sa Turcima. Samo u periodu od avgusta do novembra 1569. godine Venecija je zaplijenila pet dubrovačkih brodova.

Tokom 16. vijeka, posebno od 1560. godine, piraterija je bila uzela toliko maha da je naprosto bilo uobičajeno da gusari iz Herceg Novog (koji je pao u osmanske ruke 1482.) svake noći pljačkaju brodove sa žitaricama, da bi ujutru, svoje lađe izvlačili na suvo, kako bi o tome zametnuli trag. Dešavalo se da su zbog bojazni od Novljana, i sami mletački izaslanici morali da idu kopnenim putem u Kotor, pa se od Mletaka zahtijevala jedna državna galija radi zaštite u Bokokotorskom zalivu. Kotorani su takođe tražili pomoć, žalili se i molili da ,,iako žive od pomorstva, zbog ovih ne mogu da privire sa kućnog praga, jer more vri od pirata“.

Slična situacija je i u Ulcinju. Flota kapetana Kara Hodže bega uplovila je avgustu 1568. godine u ulcinjske vode i u desantu na kopno, u okolini luke Đerane, njegovi gusari su oteli oko 50 ljudi.

Poslije bitke kod Lepanta Venecija preduzima sve korake kod svojih saveznika kako bi bili pogubljeni (uprkos zamašnom broju koji čine), svi turski zarobljenici koji se nešto malo razumiju u pomorske vještine. Jer, kako smatraju Mlečići, Turcima kojima ne nedostaju ni drvo ni novac, bilo bi lako da obnove brodove ako budu mogli da ih opreme ljudstvom.

No, u tom strašnom naumu nijesu uspjeli. Ogromna je bila i moćna Turska imperija, a njen kapudan-paša (admiral mora) postao je znameniti Uludž Alija, poslije Barbarose i reisa Turguta, najveći pomorski kapetan Alžira i Osmanskog carstva, čija se vlast prostirala i na paše u Tunisu i Tripoliju.

I Servantes o njemu govori s divljenjem konstatujući da se „prema svojim robovima odnosio s velikom ljudskošću“.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (II): Na prvoj liniji fronta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Na Jadranu je uvijek gusario i krijumčario ko je to mogao. Gusarenje na ivici piraterije je običaj, ono što se radi na moru, usanza del mare. ,,Gusarstvo na Jadranu je bilo legitimni i sastavni dio regularnog ratovanja na moru, a gusarili su i muslimanski i hrišćanski gusari”, ističe dubrovački povjesničar Josip Luetić.

U srednjem vijeku ovdje gusare Sicilijanci, Katalonci, stanovnici Drača… Pravi zaham dobija 1417. godine turskim osvajanjem Himare i Valone. Gusari su bili privučeni izobiljem prometa na Jadranu: žito iz Albanije, ulje iz Apulije i Romanje, meso, dalmatinski sirevi, da ne govorimo o brodovima koji obezbjeđuju dalek i prebogat izvoz i uvoz Venecije.

Mletačka republika takođe nikada nije imala osobitih skrupula da se bogati na nasilju i gusarstvu. ,,Venecija je nikla iz grube stvarnosti prisilnog naseljavanja, rata, sukoba, gusarstva i trgovine”, tvrdi istoričar Luis Mamford.

Ni onda kada između Venecije i Turske vlada mir, na granicama nema mira. Mlečani posebno ne pristaju da Jadransko more dijele sa Osmanlijama. Ali, kada god je to bilo moguće, izbjegavaju direktne sukobe. Oni Jadran smatraju svojim teritorijalnim vodama i još od 12. vijeka ga nazivaju ,,Venecijanskim zalivom”. Mletački Senat pisao je papi u 14. vijeku: „Mi nemamo ni vinograda ni polja; naša njiva je more i ko to osporava, ugrožava nam život”. Ova rečenica odražava politiku koju je Venecija šest stoljeća vodila na Jadranu, umješnošću i brutalnošću, zavisno od slučaja. I to ne samo ovdje.

Balšići su u svojoj prijestonici, u Ulcinju, te u Baru i Budvi, bez dopuštenja Venecije, gradili plovila i njima napadali trgovačke brodove. Sredinom marta 1369. godine mletački kapetan jadranske flote upozorio ih je da ,,ako njihovi naoružani brodovi oštete mletačke trgovce, biće tretirani kao gusari”.

,,Već mnogo godina ova mletačka Sinjorija, bez ikakve osnove polaže pravo na zaliv kao da je samo njen, kao da Bog ovaj dio mora nije stvorio, kao sve ostalo, da služi svima”, piše španskom kralju Filipu II ambasador u Veneciji Fransisko de Vera. U Madridu na nevolje Venecije uvijek gledaju bez mnogo sažaljenja jer, kako ističu, to je ,,opaka država koja se obogatila na nedozvoljen način”.

Slično misle i u Parizu. Francuski ambasador Elian je Mlečane smatrao ,,zloglasnim gusarima koji haraju svim morima i koji su opasniji od morskih nemani, stijena i oluja”.

Mlečani su na sve načine nastojali spriječiti da vladari obalnih država i oblasti ugroze njihove monopole i prevlast na Jadranu. Stoga su onemogućavali svaki pokušaj lokalnih gospodara, bez obzira jesu li im saveznici i prijatelji ili ne, da posjeduju značajnije pomorske snage i u većoj mjeri prenesu svoje aktivnosti na more. Dubrovčani su od 1461. godine priznavali mletačku prevlast na moru i plaćali su joj određeni namet za slobodnu plovidbu po Jadranu (il transito). Žilava Republika Sv.Vlaha je istovremeno papski štićenik i sultanov vazal, jer Osmanlijama od 1481. do 1806. plaća harač od 12.500 zlatnih dukata godišnje.

U vremenima mira, Mlečani i Osmanlije su razradili način zajedničkog života i dopuštali slobodan protok ljudi i trgovine, koja je imala ključnu važnost za opstanak Venecije kao funkcionalne države.

Ali, i tada Mlečani, iako sa malo uspjeha, pribjegavaju svojim najomiljenijim metodama: širenju intriga, pokušajima izazivanja požara u ulcinjskoj luci i organizovanjem atentata na gusare ili visoke zvaničnike u skadarskom sandžaku.

Prodorima osmanske flote prethodili su i slijedili je gusarski brodovi. Osmanlije su oduvijek pretpostavljale kopnene napade ratovima na moru, pa su sukobe sa hrišćanima na moru rado prepuštali sjevernoafričkim vladarima i gusarima. Od 1525. godine Jadran postaje polje njihovog djelovanja. Više nema katalonskih, đenovljanskih i drugih gusara u ovom moru, iako ih je bilo nešto ranije; aktivni su malteški vitezovi i gusari sa Sicilije.

Većina valonskih i dračkih reisa postaju pravi majstori u gusarskom zanatu. Turci su aktivirali i gusarska gnijezda na zapadnoj grčkoj obali (Santa Maura i Modon) i počeli borbu za osmansku dominaciju nad vodama Jonskog mora i južnog Jadrana. Turska je otvorila svoje prozore na ovom moru i Venecija se morala nevoljno pomiriti sa činjenicom da Jadran treba dijeliti sa Osmanlijama.

Od tada, pa skoro neprekidno do 1718. godine, dakle gotovo dva stoljeća, prva linija fronta je na južnom Jadranu, odnosno u širem akvatorijumu Ulcinja.

Poslije Kiparskog rata 1573. godine prestale su na Mediteranu velike pomorske bitke i sukobi su se svodili na raspojasano gusarstvo. Dok se na kopnu održavao privid mira, na moru su se vodili mali ratovi. Posebno na Jadranskom moru, tom malom Mediteranu, ili svijetu u malom, kako navodi R. D. Kaplan. Kartograf Sulejmana Veličanstvenog, pomorac i gusar, Piri Reis, predstavlja Jadran kao glavni dio Mediterana, koji hiljadama godina spaja Istok i Zapad.

Sukobi se odvijaju uglavnom na njegovoj istočnoj strani. Jer, brodovi su bili primorani da plove uz ovu obalu, jer je suprotna, italijanska, nerazuđena, s vrlo rijetkim lukama, pa u slučaju nevremena ne može pružiti potrebnu zaštitu. A istočna strana, sa prirodnim lukama, zalivima i deltama rijeka, te brojnim ostrvima, idealna je za plovidbu.

More je u 16. i 17. vijeku beskrajno; prostranstvo koje su zauzimali ljudi predstavljalo je tek nekoliko linija i malih uporišnih tačaka. Ploviti, značilo je držati se obale, ,,kretati se sa stijene na stijenu kao rak”, ,,s rta na ostrva i s ostrva na rt”. Plovidba blizu obale, na vidiku obale, značila je brzo pronalaženje zaštite pod topovima kule ili dvorca neke tvrđave u slučaju da se ugleda približavanje sumnjivog broda, pružala je sigurnost kada nije bilo drugog rješenja osim napuštanja broda i užurbani bijeg prema kopnu, kao i pristup informacijama o opasnostima u realnom vremenu.

Pomorstvo je kroz čitavu istoriju bilo jedno od osnovnih zanimanja Ulcinjana, pomorski zanat je tekao u njihovim žilama. Ovdje je vazda važilo surovo pomorsko pravilo: ,,Navigare necesse – vivere non necesse (Ploviti je nužno, živjeti nije nužno).

Ulcinj je dijete mora. Njegov zaštitnik je Bindi, ilirski bog mora i voda. More je ovom gradu donijelo ekonomski i kulturni prosperitet i značaj u mediteranskim okvirima. I svi su ljudi tu uvijek bili dobrodošli, ma od kud god dolazili, koje god da su rase, vjere ili nacije, posebno oni koji su bili korisni za ovu malu zajednicu.

Ulcinjski pomorci nijesu pohađali nautičke škole, a znali su se upravljati po busoli i kartama. Odlično poznavanje obale, izvanredna orijentacija na moru i urođena doza fatalizma, ključni su razlozi njihovog uspjeha. A ono je, prije svega, bila rezultanta duge prakse na moru. Kapetanstvo je, u pravilu, bilo nasljedno, s oca na sina.

I pored svojih strašnih gusarskih akcija, Ulcinjani su na cijelom Mediteranu bili cijenjeni kao vješti pomorci. „Ime Ulcinjanin se poštovalo u čitavoj Turskoj. Sultani su tražili da budu u njihovoj floti“, piše francuski konzul u Skadru Jasen Ekar. Zbog brojnih zasluga za Osmansku imperiju, njihove hrabrosti i simpatija koje su uživali na Visokoj Porti, Ulcinjane su, kako navodi istoričar B.Hrabak, zvali i – sultanova djeca! ,,Mada izrazito gusari, Ulcinjani su uvijek uživali sultanovu podršku i zaštitu“, dodaje on.

S druge strane, na velikom dijelu Jadrana Ulcinjani su smatrani „nepobjedivom djecom satane koji imaju odvažnost vukova i lukavost lisica”. Manifestacije uzbune i užasa izazvane upadima gusara iz „njihovog zloglasnog mjesta“ (nido infame di corsari), još žive u kolektivnoj memoriji na italijanskoj obali Jadrana. Za stanovnike italijanske provincije Teramo riječ duggenott (Ulcinjanin) je i danas ostala sinonim za gusara!?

Najviše je tome doprinio Sinan-paša, koji je od 1580. do 1596. godine, pet puta ili ukupno 7,5 godina, bio veliki vezir Osmanskog carstva. Kao admiral osmanske mornarice i rodom Albanac, on je odlično poznavao kvalitete ulcinjskih pomoraca.

Kodža Sinan-paša je posebno protežirao svoje rođake, članove poznatih ulcinjskih familija, Bruti i Bruni, od kojih je, na primjer, Bartomoleo Bruni, bio premijer Moldavije, vazala Turske. Oni su takođe bili prevodioci na Dvoru u Istanbulu i privilegovani posrednici između Osmanskog carstva i evropskih država.

Ovaj čuveni veliki vezir je imao zemljišne posjede u Štoju i ostavio je značajne vakufe u Ulcinju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo