Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (V): Vučerević: Svaka čast Pobjedi!

Objavljeno prije

na

Sreto donese ,,Pobjedu” da pročitamo kako „po Konavlima vodimo žestoke borbe”! Evo, kaže, neki Vujošević, komandir odjeljenja, izjavljuje da ima informaciju da se stotinu ustaških snajperista nalazi u prvim bunkerima u dubrovačkoj župi!? Je li to moguće, pita nas, kad ih naša cijela brigada ima svega desetak! U istom tekstu (,,Obarač na ustaškom strahu”) čitamo kako se rezervisti, sve punim imenom i prezimenom, bune zbog primirja!? Kažu, nervozni smo zbog primirja, ovo primirje je izuzetno otežavajuća okolnost, sve ovo treba riješiti sistemom ili-ili… Nema nam spasa pored ovakvih budala, zaključuju mnogi. * Sinoć sam, na zaprepašćeje brojnih rezervista, slušao Radio Zagreb. Sa njegovih radio talasa ratni izvještaji o srbočetnicima, zločinima srpske armije… Ore se novokomponovane borbene i rodoljubive pjesme o ,,lijepoj našoj”… Samo druga varijanta onog što ,,s ove strane” slušam na radio talasima ili čitam u novinama: mi smo ugroženi, mi smo patriote, oni su koljači, zlikovci…

Da li ćemo se ikad izvući iz ovog nacionalističkog začaranog kruga? Moramo li baš svi biti svedeni na jednu dimenziju – na naciju? Moramo li i mi, kojima nije bio potreban ovaj rat da bi bili protiv rata, rat koji je nedužnoj većini stanovnika Jugoslavije nametnut zbog grupe vlastoljubivih kriminalaca, biti baš u ovom vijeku vraćeni nazad ko zna koliko decenija? Prisiljavam sebe da više o tim temama ne razmišljam, jer, kako reče Dostojevski, ponekad se čovjek prisjeća mnoštva čudnih stvari, pogotovo u trenutku kada ga vode na gubilište! A ovdje, na ovom gubilištu, i one najnormalnije stvari dobijaju dimenziju čudnog.

* (…) Iz Crne Gore je već oko 100 života nepovratno izgubljeno, i prijeti opasnost da se taj broj poveća. Ranjeni i povrijeđeni se odavno ne broje, kao ni oni koje će psihičke traume pratiti do kraja života. Cijena je preskupa. Ne želimo da slike mladih, gotovo djece, više gledamo na umrlicama. Nadali smo se smo plač i brigu roditelja, sestara, djece i supruga ostavili u nekoj dalekoj prošlosti.

Omladinski savjet Crne Gore

(,,Monitor”, 25. oktobar 1991.)

* (…) Smetaju mi ponašanja Izvršnog odbora Saveza studenata i Omladinskog savjeta Crne Gore, koji traže od Rista Vukčevića i od Parlamenta da utvrđuju krivce za stradanja vojnika na frontu kod Dubrovnika, zatim ponašanja stanara studentskog doma iz Titograda, koji kažu: ,,Od ovog trenutka za studente stanare Doma, sve nastavne aktivnosti su završene”. Studenti iz Nikšića se listom javljaju na front, kao dobrovoljci, pa vas pitam – ko su prvi, ko drugi, a ko treći, dragi studenti… Zabrinjava dio intelektualaca – Šiptara i Muslimana, čak i Crnogoraca, koji izbjegavaju najčasnije obaveze prema domovini i slobodi, a ona je zajednička, ako sve drugo nije. Zabrinjavaju podaci da se niko od Crnogoraca van Crne Gore, a ima ih preko 20.000 ratnika, ne javlja u dobrovoljce…

(Ljubo Poleksić, književnik ,,Pobjeda”)

* Ponekad uhvatimo i Radio Sarajevo. Sinoć je prenijelo dio intervjua ministra inostranih poslova Srbije ,,Špiglu”. Na pitanje njemačkog lista šta Srbi traže u Zadru, Šibeniku i Dubrovniku, ministar odgovara:
– Ne traže ništa, tamošnje borbe su stvar Armije! Kad li će Crnogorci shvatiti da je ovo rat za – ništa i šta uopšte traže na ovom ratištu? Da li je to već počelo pranje ruku u ,,bratskoj Srbiji” od jedne unaprijed izgubljene bitke u koju je gurnuta Crna Gora?

* Kao što smo već javili, naša redakcija šalje 700 primjeraka lista ,,Pobjeda” rezervistima i vojnicima na frontu. Oni su, kažu, veoma zadovoljni, a zadovoljstvo nije krio ni Božidar Vučurović, predsjednik SO Trebinje, koji je prilikom jučerašnjeg susreta i razgovora sa Vidojem Konatarom, direktorom i glavnim i odgovornim urednikom, izjavio:

-Svaka čast vašoj, odnosno našoj ,,Pobjedi”. Ona je osvijetlila obraz informisanju. pogotovo sa ratišta, jer je ,,Pobjeda”, kao i crnogorska narod, od prvog trenutka sa nama.

( ,,Rat za mir” I)

(…) ,,Pobjeda” je o događajima na jugoslovenskim ratištima, koji su ove godine uzdrmali svijet, obavještavala svoje čitaoce iz SAO Krajine, Banije, Istočne Slavonije i ratišta blizu Dubrovnika i Trebinja. Taj posao su obavljali: Momo Popović, Vasko Radusinović, Jovan Plamenac, Milenko Vico, Milutin Labović, Čedo Radusinović, Mišo Drašković, Vojin Božović, Dragan Grozdanović, Dragan Bošković, Jovan Stamatović, Gojko Knežević, Veselin Rakčević, Jelena Samardžić, Marina Jočić i Mira Popović. Naravno, tu su i svi fotoreporteri: Mensud Krpuljević, Dejan Vuković, Dobrilo Malidžan, Stanoje Begović i Nikica Mihailović.

Na ratištu je i Božidar Milošević, novinar ,,Politike”, jedan od doajena novinarstva u Crnoj Gori koji je još 1963. godine izvještavao o događajima u Kubanskoj revoluciji.

,,Ovi mladi ljudi iz ,,Pobjede”, Radija i TV Crne Gore obavljaju svoj posao visoko profesionalno. Često unose duh u ovu muku. Kod aerodroma Ćilipi, neposredno iza zauzeća objekta, snimatelju TV Crne Gore Danilu Živaljeviću viknem: ,,Snimaj ovu dvojicu mrtvih Kurda”, a on onako podgorički: ,,Snimio sam ih, ali nijesu mi dali intervju!”

(Milorad Bošković, ,,Rat za mir”, I)

* Jedni su već po nekoliko puta, uz dozvolu komande ili bez njenog znanja, išli da obiđu svoje porodice. Drugi nikako da dobiju tu povlasticu iako su svi mahom ostavili porodice bez zimnice, bez novca, o njima ništa već danima ne znaju… Dugokosi dvadesetogodišnjak ne može čak da dobije nekoliko slobodnih dana da se oženi! Zakazanu svadbu već je jednom odgodio. Drugovi ga zadirkuju da je bolje sada da se i ne ženi, jer ko zna koliko će vremena provesti na ratištu pa će mu komšije ,,čuvati” ženu!

* GLAVSKA, oktobra 1991.

Opet mijenjamo položaj. Noću, po jakoj kiši, stižemo u neko zabito selo. Uvijek na drugi položaj idemo noću i po kiši! Kažu, zove se Glavska. Negdje u blizini Trebinja. Revoltirani zaključujemo da bi i najnepismeniji seljak bolje organizovao naše prebacivanje iz mjesta u mjesto nego što to rade naši vrli oficiri. Sreća što ,,oni tamo” ne znaju za ovaj javašluk, jer bi nas mogli pobiti kao zečeve! Ima li od oficira većih glupaka? Poslije sat i nešto vrćenja u krugu i iščekivanja gdje da se smjestimo, dođe jedan mještanin i povede nas u obližnje seoce. Kaže, tu ima par napuštenih kuća, pa se bar u njih možemo skloniti od kiše. Jedni ostaju u kamionima, mi ostali uputismo se u seoce. Sa četvoricom drugova popeh se do potkrovlja višespratnice. Tu smo, šćućureni, dočekali zoru dok su cijelu noć po nama padale kroz oronuli krov dosadne kišne kapi. Vrijeme prekraćujemo pričom o svemu i svačemu. Pričam im kako je sve u životu nepredvidivo. Ljetos sam za vrijeme boravka u Sjedinjenim Američkim Državama posjetio Bijelu kuću, Kongres, Njujoršku berzu, direkcije ,,Forda” i ,,Krajzlera”, vidio Alkatraz, brojne muzeje i galerije, spavao u elitnim hotelima, vozio se ,,kadilakom”, uživao obilazeći bogate američke gradove i države , a evo sada sa na ratištu i srećan što sam ove kišne noći uspio da se sklonim i u ovaj prašnjavi golubarnik… Tamo, preko okeana, nisam ni sanjao šta će me snaći po povratku u Jugoslaviju, iako sam, gledajući na američkoj televiziji izvještaje o sukobima u Kninu, slutio da je rat neizbježan. Daleko od domovine, scene s kninskog ratišta, koje sam gledao na američkoj televiziji, podsjećale su me na one što smo godinama viđali na iransko-iračkom i ostalim ratištima, zgražavajući se na šta su sve ljudi spremni na pragu 21. vijeka. Nisam mogao da vjerujem da se to sada događa u Jugoslaviji! U međuvremenu je planuo pravi rat čiji sam, eto, i ja učesnik! I to u vojsci koja osvaja teritoriju moje dojučerašnje domovine. Ispričah svojim drugovima zanimljiv susret u Sjevernoj Karolini. Na večeri kod Elen Peterson, glavnog urednika lokalnog lista, i njenog supruga Džima, trgovca nekretninama, gospodin Džim, kad je čuo da sam iz Crne Gore, upita me:

– Vi, sigurno, znate da Turci nikad nisu pokorili Crnogorce?

– Da, znam, odgovorih, ali iznenađen sam ne samo što to i Vi znate, nego da ste uopšte i čuli za Crnu Goru!

– Istina, nisam nikad bio u Jugoslaviji, ali ovdje su, kao i u cijeloj Americi, poznati Sveti Stefan, Dubrovnik, Beograd, Međugorje… Ja nisam istoričar, ali poodavno znam taj zanimljivi podatak o Crnoj Gori i moja je velika želja da vidim Sveti Stefan i Crnu Goru…

– Gospodine, dobro došli u Crnu Goru i siguran sam da će Vas, ako ikada dođete, moji Crnogorci častiti makar jednim ručkom na Svetom Stefanu, prijatno iznenađeni što znate tu istorijsku činjenicu…
Šta li sad o Crnogorcima misli gospodin Peterson?

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVI): Crkve i manastiri iz doba Petrovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U slobodnim djelovima Crne Gore, u vrijeme dok su njome vladali mitropoliti i Petrovići, obnavljane su ranije sagrađene i porušene ili gradile  su se nove crkve i manastiri kao duhovni i svjetovni centri ili mjesto dogovora za dizanje ustanaka.

U Dajbabama kod Podgorice, 1897. godine podignut je manastir posvećen Uspenju Presvete Bogorodice; u Ždrebaoniku je 1818. godine, podignuta crkva Sv. Arhangela Mihaila; Manastir Podmaine je više puta obnavljan i spaljivan; Obnovljeni su Reževići; Manastir Duga, prvobitno sagrađen na ušću Male rijeke u Moraču, zbog opasnosti od turske pohare, premješten je polovinom XVIII vijeka, na lokaciju Duga na ulazu u kanjon Platije…

Posebno mjesto među crkvama i manastirima podignutim u doba Petrovića zauzima Manastir Ostrog, sagrađen krajem XVII vijeka. Poseban je po mnogo čemu. Manastir je ugrađen u Ostroške grede po kojima je i dobio ime. Posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom koji je pred kraj života službovao u ovom manastiru i obnovio ga, o čemu svjedoči zapis:

,,…сагради се сија свјатаја и свјаштенаја церков, во име часнаго и животворјашчаго креста во љето 7170. года, (1662. г. од Христова рођења) а пописа се в љето 7175. (1667.) са благословенијем всеосвјаштенаго митрополита Захумскаго Кије Василије, трудом и подвигом и платоју јеромонаха игумана Исаија ва унук перваго свјатаго и преподобнаго оца нашего Исаије, од Оногошта от села Попе. Бог да их прости, иже почеше и савршише“.

Život Svetog Vasila Ostroškog u pećinskoj crkvi – nekadašnjoj ćeliji isposnici, po vjerovanju ima višestruko iscjeliteljske moći, zbog čega vjernici svih konfesija dolaze da im se poklone i pomole za iscjeljenje bolesti, zatraže oprost od grjehova i spas duše.

Jedna od posebnosti Manastira Ostrog je i u tome što je u njemu, 8. i 9. januara 1942. godine, u organizaciji rukovodstva Narodno-oslobodilačkog pokreta Crne Gore i Boke, održana skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, poznata kao Ostroška skupština. Učestvovalo je 65 delegata – predstavnika svih političkih partija predratne Jugoslavije koje su djelovale u Crnoj Gori i Boki. Na dnevnom redu je bilo jačanje borbe za jedinstvo i slobodu naroda Crne Gore i Boke… Učesnici Skupštine, nakon usvajanja rezolucije, položili su Ostrošku zakletvu:

,,Na ovom mjestu gdje su se naši đedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire – zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

Kad je riječ o crkvenim objektima sagrađenim u doba Petrovića, ne mogu a da ne pomenem crkvu Svetog Spasa na Grahovcu. Podignuta je kao spomenik u čast velike bitke koja se tu odigrala 1858. godine i pobjede crnogorske vojse u toj bici. Podignuta je na mjestu gdje se nalazio šator komandanta turske vojske Husein-paše.  Crkva je izgrađena 1864. godine po naredbi knjaza Nikole i njena izgradnja je počela u utorak, a završena u četvrtak – na Spasovdan, baš kao i sama bitka na Grahovcu.

 

CRKVENI OBJEKTI U BOKI

Istorija Boke je slična istoriji stare Crne Gore, samo su osvajači bili drugi. Boka je, najvećim svojim dijelom, tokom XV vijeka potpala pod mletačku vlast. U XVI i XVII vijeku pojedini djelovi Boke bili su i pod turskom vlašću. Od kraja XVIII vijeka u Boki se smjenjuju habzburška, ruska, francuska i na kraju austrijska vlast koja je ostala do 1918. godine.

Ovaj period je u Boki ostavio značajno graditeljsko nasljeđe, gdje se posebno izdvajaju palate, crkveni objekti i vojne tvrđave.

Najznačajnije crkve izgrađene u tom vremenu su Gospa od Zdravlja, podignuta u XV vijeku na brdu Sveti Ivan iznad Starog grada Kotora. U istom vijeku podignuta je i Gospa od Milosti u Tivtu. Kotorska crkva Sv. Eustahija u Dobroti sagrađena je u XVIII vijeku. Crkva u Prčanju, posvećena Rođenju Bogorodice, izgrađena je u periodu od 1789. do 1809. godine po projektu venecijanskog arhitekte Bernardina Makarucija. Crkva Svetog Nikole u Perastu, sa zvonikom visokim 55 m, podignuta je 1616. godine po  projektu koji je uradio mletački arhitekta Đuzepe Beati (Giuseppe Beati)…

Posebno mjesto u graditeljstvu sakralnih objekata zauzima Gospa od Škrpjela u Perastu. Podignuta na vještačkom ostvcetu, nastalom nasipanjem kamenja oko hridi (škrpjel), koje se obavlja 22. jula, a datira još od 1452. godine i traje do danas. Prvobitna crkva posvećena Uspenju Bogorodice sagrađena je polovinom XV vijeka.

Redovnim nasipanjem ostrvce se uvećalo pa je u periodu od 1710. do 1725. godine crkva dograđena i dobila sadašnji izgled. Dogradnju crkve je projektovao arhitekta Ilija Katičić, a radove su izvodili Vuk Kandijot iz Dobrote i Petar Dubrovčanin.

Na brdu iznad Kamenara u Boki, podignuta je 1704.  godine crkva Svete Neđelje. Vijek kasnije, 1804. godine u  Starom grtadu u Budvi podignuta je crkva Svete  Trojice. Nešto kasnije, 1831. godine, na Savini kod Herceg Novog, sagrađena je velika crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, koju je gradio Nikola Foretić sa Korčule…

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXV): Najstarije džamije na području Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U drugoj polovini XV vijeka Turci zaposijedaju najveći dio Balkana. Nakon zauzimanja Skadra zaključuju sporazum sa Venecijom 1479. godine napadaju Crnu Goru i osvajaju veći dio njenih teritorija. Uporedo sa osvajanjima počinje i izgradanja vjerskih objekata. Negdje su gradili nove, a negdje postojeće crkve pretvarali u džamije.

Po nekim izvorima najstarija džamija podignuta na prostoru sadašnje Crne Gore (sa teritorijama koje prije osvajanja nijesu pripadale Crnoj Gori) je džamija sultana Murata II (Gornja džamija) u Rožajama, podignuta 1450. (ili 1455). Nešto kasnije, 1471.  godine, sagrađena je  Gradska džamija u Bijelom Polju i  Stara (carska) džamija u Plavu.  Vijek kasnije, 1570. godine, podignuta je Husein-pašina džamija u Pljevljima.

Stara ili Drvena džamija, podignuta 1471. godine najstarija je građevina u Plavu i jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori. Podignuta u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača i po njemu dobila ime Carska džamija. Prednji dio džamije izgrađeni su od drveta, pa je poznata i pod imenom Drvena džamija.

Među najstarije na prostoru Crne Gore spadaju pljevaljske džamije:  Hadži Zekerija džamija – Serhat (1607.g.), Hadži rizvan Čauš džamija (1609.g.) i Hadži Ačijina džamija (1763.g.); zatim Kučanska džamija u Rožajama (1779.g.); Redžepagića džamija u Plavu (1774.g.); Džamija sultan Ahmeda I, sagrađena u Gusinju od 1603. do 1617.g., stradala u požaru 1746/7. godine; Čekića džamija (1687.g.) i Vezirova džamija (1765.g.) u Gusinju.

Najstarije ulcinjske džamije su Lamova u Novoj mahali (1689.g.), Kalaja u Starom gradu (1693.g.), Pašina na Pristanu (1719.g). Omerbašića džamija, podignuta 1662.  godine, najstarija je u Baru. Među najstarijim džamijama u ovom gradu je i Derviš Hasanova džamija u Starom Baru iz 1723. godine

Džamija sultana Ahmeda III, podignuta 1704. godine, prva je džamija u Spužu, a 1723.  godine podignuta je i džamija Husein-age Mićukućića.

Pred kraj XVII vijeka u Nikšiću je podignuta Donjogradska džamija, zatim Hadžidanuša koju je u prvoj polovini XVIII vijeka podigao hadži Husein Danević, Rišnjanin. Glavna i najveća džamija u Nikšiću bila je Pašina džamija, koju je podigao ,,izvjesni Mehmad-paša”. Četrvrta i jedina džamija u Nikšiću koja i danas postoji je Hadži Ismailova džamija, koju je ,,o svom trošku podigao nikšićki trgovac hadži Ismail Lekić, iz grudskog bratstva Mehmednikića 1807. godine (1219. po hidžri)”. U okolinI Nikšića (Onogošta) postojale su i džamije u Kazancima, Crkvicama, Goranskom i Grahovu. Nikšić je oslobođen od Turaka 1877. godine. To znači da su sve pomenute džamije sagrađene prije toga.

Najstarija podgorička i jedna od najstarijih džamija na području sadašnje Crne Gore bila je džamija Mehmed Fatiha. Pretpostavlja se da je izgrađenja 1474. godine u blizini ušća Ribnice u Moraču. Srušena je 1890. godine. Glavatovića džamija je podignuta početkom XVIII vijeka, Hadži Mehmed-paša Osmanagić sagradio je krajem XVIII vijeka Sahat kulu i džamiju, koju zbog toga što su je održavali Lukačevići, nazivaju i džamija Lukačevića. U njenom dvorištu je turbe graditelja, Mehmed-paše Osmanagića, gdje je i pokopan. Među najstarijim džamijama je i Nizamska džamija, za koju se pretpostavka da je sagrađena 1476. godine ispod brda Dećić kod Tuzi. U XVII vijeku je sagrađena Dračka džamija, a 1770.  godine džamija u Dinoši…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXIV): Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Nakon preseljnja prijestonice na Cetinje i sređivanja stanja u državi, Ivan Crnojević je od 1483. do1844. godine podigao na Ćipuru Cetinjski manastir. „V ime Rožestva ti presveta Bogorodice, sazidah si sveti xram tvoj v leti 6992 (1483/1484)“, u kome je i sahranjen 1490. godine.

Ivan Crnojević je  4. januara 1485. godine izdao manastiru osnivačku povelju „u Rece“, to jest na Obodu, kojom je novu zadužbinu obdario posjedima i prihodima, „vrlo skromnim doduše, jer su i njegove mogućnosti bile male“. Osnivačkom poveljom, u sporazumu s ondašnjim mitropolitom zetskim Visarionom, Ivan je odredio da „sveštenejši otci arhijereji“ sa svom „bratijom“ moraju održavati „opštežitije“ bez obzira na visinu manastirskih prihoda i da niko ne smije „ništa stezati ni u svoju kjeliju držati“.

Krajem XVII vijeka, u doba Morejskog rata, skadarski paša Sulejman Bušatljia dva puta zauzima Cetinje. Prilikom prvog pohoda 1685. godine opljačkao je manastir, a 1692. godine ga porušio do temelja.

Slučaj je htio da je nekoliko mjeseci prije rušenja manastira, na Cetinju boravio mletački arhitekta Frančesko Barbijeri. Svoj boravak na Cetinju je iskoristio da snimi manastir i napravi situacioni plan koji se čuva u Mletačkom muzeju.

Crnogorske vladike su više puta obnavljale manastir, a skadarske paše ga uporno rušile. Vladika Petar I Petrović, poslije još jednog rušenja, obnavlja manastir 1786. godine. Nakon smrti i proglašenja za sveca vladike Petra I Petrovića 1834. godine, njegov ćivot je smješten u Cetinjskom manastiru gdje se i sada nalazi. Manastir je više puta obnavljan, a sadašnji izgled je dobio 1927. godine.

Na mjestu prvobitnog manastira na Ćipuru kralj Nikola Petrović je 1886. godine podigao dvorsku crkvu, posvećenu Rođenju Bogorodice. U njoj su zemni ostaci Ivana Crnojevića, a od 1989. godine i zemni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere preneseni z San Rema.

U XV i XVI vijeku podignuti su Manastir Svete Trojice kod Pljevalja, Pivski manastir, Crkva Sv. Nikole u Nikoljcu kod Bijelog Polja, crkva u Tvrdošu…

Preseljenje Pivskog manastira: Pivski manstir je podignut između 1573. i 1586. godine na obali rijeke Pive, nedaleko od Plužina. Podigao ga je mitropolit hercegovački Savatije Sokolović. Manastirska crkva posvećena je Uspenju Presvete Bogorodice.

Manastir je 1982. godine, prilikom izhradnje HE Mratinje, razgrađen i preseljen na višu kotu, na lokaciji Sinjac.

Preseljenje je trajalo punih 13 godina. Izvršeno je detaljno snimanje i mapiranje kompletnog manastira. Svaki kamen je obilježen i svaki kvadratni santimetar fresaka. Nakon preseljenja svaki kamen je postavljen na označeno mjesto na kom je bio prije preseljenja.

Preseljenje manastira, poduhvat koji do tada nije bio poznat u svijetu, izveli su stručnjaci i radnici Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, zajedno sa kolegama iz cijele Jugoslavije i svijeta, ekspertima UNESKO-a, Instituta za očuvanje kulturnih vrijednosti iz Rima. Pored institucija treba odati priznanje i pojedincima koji su ovaj projekat iznijeli na svojim leđima: Anika Skovran, Dušan Nonin, Ljubomir Ivanišević i čitava armija njihovih saradnika i neposrednih izvršilaca ovog izuzetno složenog projekta.

 

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo