Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (VII): Političari, generali i izdajnici srpstva

Objavljeno prije

na

Prepričavaju se do detalja i s ushićenjem dolasci na front mitropolita Amfilohija Radovića, predsjednika Narodne stranke dr Novaka Kilibarde, predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, četničkog vojvode Šešelja, Arkanovi podvizi… Polemike o strankama su rijetke, ali reformisti i liberali su za mnoge neprijatelji, ustaše, strani plaćenici… Tito i Ante Marković zlikovci, Slobo nezamjenjljivi spasitelj svekolikog srpstva i Crne Gore, božanstvo… Glasno se sanja o srećnoj budućnosti u velikoj Srbiji kao najjačoj sili na Balkanu…

Raspravlja se zajapureno, bez elementarnih informacija, pa je svaki normalan dijalog sa ovakvim ljudima uzaludan.

I tih dana bezbroj puta se potvrdila ona stara izreka da se najviše laže uoči izbora, za vrijeme rata i poslije lova.

* * *

Vidio sam izbjegle i protjerane iz Iloka, požare u Sisku, Karlovcu, Vinkovcima, razoreni Vukovar, polurazoreni Osijek, okolicu Dubrovnika. Svakodnevno gledam smrt, vatru, očaj. Očaj i suze staraca, majki s bebama u naručju i djece koja bježe ispred najezde barbara.

U svakoj starici vidim svoju majku, a u svakoj majci s bebom u naručju vidim svoju sestru, vidim njihove suze očaja, strepnje i patnje (…)

Otkako ste kao ,,heroji antibirokratske revolucije” dovedeni na vlast, crnogorskom narodu nudite samo mržnju i rat, zazivajući aveti prošlosti. Očajnicima bez kruha nudite nadnice za smrt, nasilno mobilizirate ljude nudeći im rat umjesto napretka ka boljoj budućnosti.

U ove 33 godine života u Hrvatskoj bio sam svjedokom simpatija hrvatskog naroda prema Crnoj Gori. Sjećam se katastrofalnog potresa u Crnogorskom primorju i prijateljskog suosjećanja i pomoći koju je tada Hrvatska iskazala.

I, danas vi te iste ljude koji su se odricali svojih zarada, davali stručnu i medicinsku pomoć našem narodu, ubijate, pljačkate, progonite s ognjišta.

Kakvo je viteštvo napadati Hrvatsku u trenutku kada ona krvari u neravnopravnom sudaru sa, u svakom moralnom pogledu, nadmoćnijim neprijateljem. Zar ne shvaćate da ste vi samo alibi u ovom prljavom ratu, da ste lutke na koncu čije krajeve netko drugi vuče (…)?

(Otvoreno pismo Branku Kostiću, Milu Đukanoviću i Momiru

Bulatoviću prof. dr Milutina Anđelića iz Zagreba, 23. X 1991)

* * *

U prostranoj školskoj učionici na Grabu, koja je pretvorena u spavaonicu za rezerviste, i televizor u boji! Stiže i Pobjeda ili neko donese druge novine, tako da nismo, kao prethodnih dana, sasvim izolovani od ostalog svijeta i onog što se ,,tamo” dešava.

Posebno nas je zainteresovao Haški sporazum, koji je uskovitlao veliku političku prašinu, zbog koje je Momir Bulatović postao ,,izdajnik srpstva”, Kadijević i Milošević naglo izgubili propagandne adute da silom stvore malu Jugoslaviju, odnosno veliku Srbiju, a četvoročlano Predsjedništvo nepostojeće Jugoslavije našlo se u nevolji kako da objasni odluku o mobilizaciji čiji je cilj komadanje teritorije jugoslovenskih republika u korist neke druge Jugoslavije…

Pratimo i burnu sjednicu crnogorskog parlamenta uoči čijeg je zasjedanja stiglo nekoliko desetina roditelja rezervista sa zahtjevom da se vrate njihovi sinovi iznenada upućeni na front kod Dvora na Uni! Kako je saopšteno, tamo se obreo 1051 rezervista iz Crne Gore, navodno zato što JNA nije imala na raspolaganju drugih jedinica.

Poslanici u parlamentu su obaviješteni da Štab Vrhovne komande oružanih snaga Jugoslavije nije uslišio zahtjev da se dvije jedinice JNA, popunjene rezervistima iz Crne Gore, koji se nalaze u Dvoru na Uni, organizovano i vojnički vrate u kasarne u Titogradu i Danilovgradu.

Predsjedništvo Crne Gore ,,upućuje javni poziv svim starješinama i vojnicima ove dvije jedinice, koji dobrovoljno ne žele da ostanu na tom dijelu ratišta, da se organizovano i u vojničkom poretku vrate u kasarne iz kojih su otišli”.

Očigledno, splasnula je ratnička euforija i Crnogorci više jedva ne čekaju da im najbliži ,,junački izginu za slobodu” negdje na ratištima daleko izvan Crne Gore!

U našoj jedinici različita reagovanja. Jedni psuju Bulatovića što se pridružuje nastavljačima izdajničke politike Drljević-Štedimlija (iako o tom ,,izdajničkom paru” najvjerovatnije ništa drugo i ne znaju osim njihovih

prezimena), drugi, iako se malo ko glasno izjašnjava, pozdravljaju (ne)očekivano antiratno raspoloženje (…)

Mnogi se pitaju da li je na pomolu i sukob između crnogorskih vlasti i JNA, pošto je Bulatović u Skupštini Crne Gore, povodom tvrdnji iz Štaba titogradskog korpusa da ukupan broj rezervista iz Crne Gore upućenih van granica Hercegovine ne prelazi 12.000 obveznika i da preko 3000 vojnika i

starješina iz Srbije brane granice Crne Gore i učestvuju na hercegovačkom frontu, rekao:

– Da je kojim slučajem u Srbiji isti procenat mobilizacije kao u Crnoj Gori, Srbija bi imala 500.000 mobilisanih rezervista.

U brigadi nervoza. Posebno je primjetna na licima ionako izgubljenih oficira. Njihovi komentari na pitanja radoznalih rezervista svode se uglavnom na ovo: vojska ima svoje planove i neće za njih pitati Bulatovića, mi znamo zašto idemo na Dubrovnik, naš je cilj da što prije stignemo do doline Neretve, a ako treba i do Zagreba…

* * *

Dani i noći na Grabu prekraćujemo uglavnom uz karte i šah. Za maratonske partije imamo dosta i vremena i strpljenja, ali strpljivo se čeka red da se sjedne za ,,kockarski” sto ili šahovsku tablu.

Anonimni ilustratori i aforističari uveseljavaju nas svojim umotvorinama koje ispisuju po školskoj tabli. A neke i ozbiljno ljute.

Patriote je posebno razbjesnio ,,idiot” koji se izrugivao sa ,,mladim srpskim državama”. Jedno jutro na tabli je osvanuo tekst, ispisan latinicom: “SAO Krajina, SAO Trebinje, SAO Paolo”.

* * *

– Šta je bilo najstrašnije?

– ,,Barikade” na ulazu u Vukovar… Četiri kolca i na njima četiri glave! Vojnici, rezervisti, ko će znati čije su, ali svakako ljudske… Ne znam ko je to mogao učiniti takav zločin. Kada sam to vidio, vrisnuo sam, okrenuo vozilo i dao se u bijeg glavom bez obzira… Užas… Kada sam to ispričao jednoj ženi u Trpinji ona se umalo onesvjestila… Ili, doručkujemo nas četiri drugara, odjednom Dragan iz Loznice samo klonu. Snajper ga je pogodio u srce… Bio mi je najbolji drug, imao je 19 godina i samo dva dana do kraja vojnog roka. Strašno je to.

Sjećam se jednog Makedonca koji je pao pogođen tromblonom. Ja ga nosim na leđima, a drug iza nas njegovu nogu… Mnogo žalim mladog Čehajića. Okrznuo ga metak po čelu. Bio je sa mnom kod neuropsihijatra, potpuno lud. Kako i neće. Prvi dan jedva je spasio glavu iz zapaljenog vozila, a oni ga, sjutradan, ponovo na front, u vatru. Ponovo ranjavanje i… To mora da uništi čovjekovu psihu…

(Iz ispovijesti devetnaestogodišnjeg Crnogorca ranjenog u Vukovaru (,,Monitor”, 25. oktobar 1991.)

* * *

Stigla nam je i – plata! Iznenada. Svi smo zatečeni tom odlukom Vrhovne komande da, kako se masovno komentariše, postanemo plaćenička vojska! Većina se zbog toga osjeća poniženo i uvrijeđeno.

Mnogi neće ni da čuju za taj novac za ratovanje, ali oficir koji isplaćuje plate tvrdi: ,,Ovo je po slovu vojničkih propisa”! Generalštab se, vjerovatno uspaničen antiratnim raspoloženjem naroda i sve masovnijim dezerterstvima sa fronta, odlučio da borcima ,,usađuje patriotizam” i uz pomoć izdržljive topčiderske štamparije?

I, poče isplata ratnih plata… A onda nova uzbuna. Višim oficirima isplaćuje se trostuko više nego običnim redovima! I ovdje se rodoljublje gradira visinom činova i debljinom platne vrećice. Borci iz prvih borbenih linija dobili su od šest do 13 hiljada dinara, zavisno od čina, a oficiri – vrtoglave sume. Iako se to krilo kao najveća vojna tajna, saznali smo da je, recimo, potpukovnik Radović primio 121 hiljadu dinara, a general Eremija čak 174 hiljade, ili ako smo ovdje dobro obaviješteni o kursu marke, više od četiri hiljade maraka!?

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XXI): Gusarska igra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Posljednji mletački admiral Anđelo Emo svjedočio je da je tih godina (1770-71.) učestvovao u kampanji protiv ulcinjskih gusara na jonskim ostrvima Zakintos, Krf i Kitera, ali da je nakon jedne oluje njegova flota pretrpjela velike gubitke. U Kalabriji tih godina tvrde da ,,nema druge opasnosti osim od Ulcinjana” (non è altro pericolo che de’ Dulcignotti).

Zajednička borba u šestogodišnjem sukobu sa Rusima učvrstila je saradnju Dubrovnika i Ulcinja na svim poljima. Dubrovački brodograditelj Antun Pilato prenosi da je 1788. godine jedan ulcinjski gusar zaustavio dubrovački brod, ali ga je pustio da slobodno nastavi putovanje rekavši mu: „Vi ste naši prijatelji“.

Nekoliko godina ranije Alžirci su isticali da „Dubrovčani od svih nacija najbolje postupaju s arapskim putnicima, posebno sa hadžijama primajući neke i besplatno na svoje brodove“.

Dobre veze sa Alžircima održavao je i Mahmut-paša Bušatlija. Tamošnjem gospodaru je 1796. godine obećao veću količinu građe za brodove. Transport su izvršile dubrovačke lađe. Muselim Ulcinja je postao većil  (opunomoćenik, zastupnik) alžirskog komandanta, pa su dubrovačke lađe odmah poslane za Ulcinj. Veze alžirskih gusara sa Ulcinjanima i Skadrom učinile su da se dubrovački Senat ni trenutak nije premišljao.

Jedan od najpoznatijih i najopjevanijih ulcinjskih kapetana bio je Lika Ceni, ujedno brodovlasnik i mecena. Slavu je doživio 1790. godine kada je u Egejskom moru razbio flotu čuvenog grčkog gusara u ruskoj službi Lambrosa Kaconisa, kojeg su Ulcinjani nazivali Karalampo. On je u Trstu prilozima grčkih trgovaca kupio i naoružao nekoliko brodova koji su uglavnom pljačkali turske brodove, stanovnike i trgovce neutralnih zemalja.

Kaconis je nakon poraza otputovao u Rusiju, a Lika Ceni je imenovan za kapetana osmanske mornarice. Pretrpio je težak udarac 1795. godine kod Sazana, kada su Napolitanci pogodili i zapalili brod ovog Ulcinjanina.

Zadnju veliku akciju u međunarodnim okvirima ulcinjski gusari, pod komandom reisa Uručija, izveli su kod obala Kalabrije, krajem 1798. godine. Zarobili su livornsku tartanu ,,La Madonna di Montenegro“, na kojoj su bili članovi francuske delegacije koja se vraćala iz Aleksandrije: brigadni general Poatvi, pukovnik artiljerije Šarbonel, konzul Besjer i poznati pisac Fransoa Pukvil. Francuska je nekoliko mjeseci ranije okupirala Egipat, koji je do tada bio dio Osmanske imperije, pa su ove dvije države, zbog orijentalnih snova Napoleona Bonaparte, tri godine bile u ratnom stanju.

Kapetan Uruči je zarobljene Francuze, uz nagradu, predao Ali-paši Janjinskom, koji ih je kasnije oslobodio.

Krajem 18. stoljeća, paralelno sa povećanjem obima morskih razbojništava, trgovina je bila potisnuta gusarenjem i krijumčarenjem u što su bile uključene sve mediteranske nacije i velike države. London sumnja da francuski konzul na Zakintosu, Konstantin Gui, učestvuje u organizovanju gusara i švercera.

Nakon što je 1797. godine ukinuo Mletačku, a 11 godina kasnije i Dubrovačku republiku, Napoleon je želio ojačati svoj položaj na Jadranu, čemu su se protivile Rusija, Engleska i Austrija. Ponovo se snažno razvija gusarstvo, podstaknuto upravo od tih zemalja, što dovodi do opšte nesigurnosti svake trgovine na Jadranu. U proljeće 1789. godine dvanaest ruskih gusara izvode akcije protiv ulcinjskih brodova.

Sa ciljem zaštite slobodne trgovine, početkom 1799. godine, u Jadran je uplovila osmanska fregata „Rodos“, na kojoj je zapovjednik bio Ulcinjanin Zainer.

Po naređenju austrijskog zapovjednika Boke od 7. novembra 1801. godine francuski brodovi koji plijene u austrijskim vodama smatrani su običnim piratima. Tri mjeseca ranije, 25. avgusta, francuski korsari su pred Cavtatom zaplijenili trabakul ulcinjskog reisa Sulejmana Cakulija i ubili tri člana njegove posade.

Flota Napoleonovih brodova doplovila je u junu 1806. godine i do Ulcinja. Zaustavili su se na pučini Valdanosa posmatrajući tu prekrasnu uvalu, njegove stoljetne masline i svijetlo-rumene stijene koje su se uzdizale visoko ka vrhu brda Mavrijan. Ali, u trenutku su, kako su zapisali, čudno zaigrale magnetske igle na njihovim kompasima, što ih je neprijatno uznemirilo, pa su brže-bolje napustili Valdanos i otplovili prema Dubrovniku. Nakon toga na francuskim pomorskim kartama Valdanos više nije označavan kao „uvala tišine“.

Aktiviraju se i neki Bokelji, koji, najčešće pod engleskom zastavom, gusare protiv francuskih brodova, dok gusarske akcije prema Dubrovčanima preduzimaju Rusi i Englezi. Brod s teretom drva iz Albanije koji su 1806. godine kupili Božo Pilato i Nikola Burđeles zaplijenili su Rusi i odveli u Boku Kotorsku. Sa ciljem legalizacije napada na neprijateljske flote Rusi su te godine u Herceg-Novom uspostavili “Sud za gusarski plijen”.

Englezi su dvije godine kasnije zarobili brod koji je nosio drvo iz Albanije za francuski arsenal u Dubrovniku.

Od početka 1808. godine afrički gusari ponovo postaju aktivni na Jadranu i plijene više brodova pod austrijskom zastavom i njihove terete, dok slične akcije preduzimaju i Francuzi.

Tek će vojni poraz Napoleonove Francuske, Bečki kongres i odlazak Engleza sa otoka Visa u julu 1815. godine označiti kraj gusarenja na ovom moru.

Upravo te godine pomorski kapetan i naučnik iz Velike Britanije, James Hingston Tuckey, izdaje u Londonu knjigu ,,Maritime geography and statistics”, u kojoj navodi da je „Ulcinj grad koji ima 6.000 stanovnika koji se smatraju među najvećim gusarima Sredozemlja“.

Ti odvažni ljudi i njihova flota, uz geostrateški položaj, učinila je Ulcinj malom gusarskom republikom, pomorskim i trgovačkim centrom. Godine 1818. ulcinjska flota se sastojala od 400 malih i velikih brodova, odnosno imala je više plovila od vjekovnih rivala na Jadranu, Venecije i Dubrovnika.

Ulcinjski pomorci mogli su se u 19. stoljeću vidjeti u svim važnim lukama na Mediteranu. ,,Oni ne posjeduju karte i druga pomagala na brodu, ali uprkos tome plove ne samo u Trst i italijanske luke, nego i u Egipat, Tripoli i Marsej i veoma dobro konkurišu parobrodskim kompanijama zato što prevoze robu znatno jeftinije”, svjedoči češki naučnik Viktor Brodski.

Na taj način oni su otvorili novu stranicu u istorijskom razvoju Ulcinja. Ostale su nebrojene uspomene, narodne predaje, pjesme i legende o ulcinjskim gusarima, kao i gusarska igra ,,Dum šaraveli“ koja je karakteristična po posebnom načinu izvođenja, pjesmi, kostimografiji, ritmu i dinamici sa afričkim elementima.

Iz svega toga saznajemo i osjećamo, kao iz morske školjke koju stavimo na uvo, snažnu i uzbudljivu jeku 200 godina duge gusarske epopeje koju su stvarali stanovnici ovog najstarijeg grada na Jadranu.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XX): Kraj gusarske epopeje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

U skadarskom sandžaku od 1733. do 1757. godine traju feudalni sukobi. Crna Gora se u tom periodu uspjela otrgnuti od vlasti sandžak-bega skadarskog, kao i ulcinjske age i begovi. Oni su 1734. godine ubili dizdara svoje Kaljaje, Veli-agu i njegovog unuka, zato što su htjeli da sprovedu naredbu sultana da se berberski gusari ne sidre u luci Valdanos. Kada je bosanski Ibrahim-paša krenuo da kazni krivce, Ulcinjani su mu se oduprjeli oružjem. Otpor je slomljen uz podršku skadarskog mutesarifa.

No, nekoliko godina kasnije veliki broj Ulcinjana je dobrovoljno otišao da brani Bosnu u ratu koji su pokrenuli i izgubili Austrijanci (1737-1739).

Ratni metež na Balkanu i naklonost bosanskog velikog vezira Ali-paše Hekimoglua su iskoristili članovi porodice Čaušoli kako bi 1739. godine došli na vlast u Skadru. Čaušoli su bili protivnici Ulcinjana, koji su se pouzdavali u lobiranje Mlečana kod sultana Mahmuda I u borbi protiv još jedne moćne skadarske porodice, Bušatlija. Sa ovim posljednjima su, inače, neki Ulcinjani, od kojih je najpoznatiji bio Rustem-beg, imali rodbinske veze već od početka 17. vijeka.

Od borbi za prevlast u Skadru ulcinjski reisi su profitirali i stvorili praktično svoju autonomnu oblast. Nijesu stoga željeli, čak ni kada su moćne i odlučne Bušatlije osvojile vlast, 1757. godine, da priznaju autoritet Mehmet-paše Starijeg. Nelagodno su se osjećali, sluteći da im oni neće dozvoliti postojanje njihove „gusarske republike“, čime se takođe nije mirio najveći broj ljudi u gradu. I zaista, prva mjera koju je donio sandžakbeg bila je izdavanje naredbe da se svaki gusarski brod, ulcinjski ili onaj sjevernoafričkih gusara, ima zapaliti zajedno s posadom ukoliko bude primijećeno da se približava obali.

U vrijeme Bušatlija, koji su suvereno vladali skadarskim pašalukom 74 godine (1757-1831.), Ulcinjani su kontrolori i zaštitnici albanske obale. Svoju snagu Bušatlije su crpjeli i iz privrednog jačanja svog primorja. Mehmet-paša je naredio da niko ne smije da ide u Berberiju, a Ulcinjani su morali da daju svečanu izjavu da se odriču nasilja na moru što se tumači kao prekretnica u njihovom gusarskom djelovanju.

U proljeće 1757. godine ulcinjski reisi sastali su se u džamiji sultana Selima II u Starom gradu i obavezali se da više neće nanositi štete mletačkim i dubrovačkim brodovima ni napadati njihovu teritoriju. Dato je uzajamno jamstvo i u slučaju prekršaja jamci su se obavezali na plaćanje novčane kazne u visini od 25.000 pjastri. Poslije takve izjave pojavile su se na skupu sve age i vojnici iz posade u tvrđavi Ulcinj, čija su imena sa autentičnim pečatima potvrđena u arč-mahzar (opštu informaciju). Oni su zaključili da, u slučaju da neki reis ili neki njihov mornar koji plovi na njihovim brodovima, nanese štetu mletačkim ili dubrovačkim brodovima, bude uhvaćen kada se vrati u Ulcinj, o čemu će Porta biti zvanično obaviještena.

Odlučnost paše vidjela se u ljeto te godine kada je na „njihove oči“ zapalio plovilo sa 34 vesla reisa Hajdara Pirija, Ulcinjanina i starog afričkog gusara, koji je izradio ovaj brod da bi otišao u Tripoli. „Mehmet-paša je sve Ulcinjane doveo u red i niko ne smije krenuti za Berberiju“, javljao je sredinom avgusta mletački konzul iz Skadra.

Neki ulcinjski reisi su uporno izbjegavali da se odreknu gusarenja, pa skadarski paša pali 1760. godine nekoliko brodova u Valdanosu, a isto se dešava i dvije godine kasnije. On nije želio dopustiti da se napadaju plovila mletačkih podanika „koji dolaze na njegovu vjeru“. U jednoj bujuruldiji, napisanoj u Ulcinju, u januaru 1762. godine, Mehmet-paša naređuje da „u priobalju Bara, Valdanosa, Šinđina ili ušća Bojane niko ne smije da uznemirava državljane Venecije, jer će mu otići glava“.

Da je konačno došlo novo vrijeme pokazuje slijedeća epizoda. Ulcinjski kapetan Ali Bylyku, koji je bio komandant na tartani Mehmet-paše od četiri hiljade stara, koja je dolazila iz Trsta, u srednjem Jadranu je krajem jula 1762. godine primijetio dva manja broda. Misleći da se možda radi o Ulcinjanima koji su tu stigli zbog nepovoljnog sjevernog vjetra, on im se približio da im pomogne. Kada ih je upitao odakle su oni su  odgovorili: Dubrovčani. No, radilo se o Paštrovićima koji su zarobili jedan brod iz Apulije sa sedmočlanom posadom, koji je iz Senigalije išao za Bari. Kada su Puljezi uzviknuli: „Mi smo robovi, oslobodite nas Turci“, Bylyku je otvorio paljbu na Paštroviće i zarobio ih. Sa njima je doplovio u Ulcinj i 10 Paštrovčana je završilo u zatvoru muteselima ulcinjskog Jahja-age, koji je o svemu brzo obavijestio pašu, koji ih je potom predao generalnom mletačkom providuru. Sve je to omogućavalo Mehmet-paši da se založi da se Ulcinjanima ukinu bilo kakva ograničenja za plovidbu na moru.

U doba ratova akcije ulcinjskih reisa su podsticane i dirigovane kao legalizovano gusarenje, pa su njihovi brodovi redovno učestvovali u borbenim poduhvatima, što je bio slučaj i u rusko-turskom ratu (1768-1774). U julu 1770. godine Ulcinjani su u Navarinu (bitka kod Česme) napali flotu kojom je komandovao grof Aleksej Orlov, a dvije godine kasnije, u oktobru 1772. godine, u blizini Patrasa, napali su eskadru kapetana Konjejeva. Mustafa-paša (sin Mehmet-paše) i njegov unuk, ulcinjski dizdar Jahja-beg, pripremili su ulcinjsku flotu i desantne snage od oko 20 hiljada ljudi za napad na Auzu (Paros) s namjerom da unište ovo jako pomorsko uporište. Ali, njihova flota, iako brojnija, bila je slabo naoružana, a ruska moćnija i modernija. Pretrpjeli su težak poraz na moru, ali ne i na kopnu. Od 30 brodova (20 ulcinjskih i 10 dubrovačkih), koji su učestvovali u tim bitkama, u ulcinjsku luku su se vratila tek tri broda. Porta je obećala da će nadoknaditi svu štetu.

U borbama u ljeto 1773. godine ulcinjski reis Daman je zarobio šest ruskih ratnih brodova, pa su Rusi razmatrali mogućnost da sa mora bombarduju Ulcinj.

Gusarski brodovi odigrali su značajnu ulogu u ovome ratu. Ruska flota je uništivši osmansku sredozemnu flotu, pokušala proboj kroz Dardanele želeći direktno ugroziti Istanbul. Uz osmansku artiljeriju na Dardanelima, gusarski brodovi uspjeli su je primorati na povlačenje.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XIX): Opadanje gusarstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

I Beogradski mir (18.9.1739.), zaključen između Turske i Austrije, izričito zabranjuje Ulcinjanima pirateriju („sigurnost od gusarskih država i Ulcinjana“).

Krajem 1739. godine sultan je izdao novi ferman za koji Mlečani tvrde da je od „neobične i izvanredne snage i odlučnosti protiv Ulcinjana“, a pola godine kasnije još jedan. Radi nadziranja njegovog sprovođenja u ove krajeve je poslan kapidži-paša Mahmud. Nakon toga je (u julu 1740.) ulcinjski kadija Ali-efendija izdao fetvu o pojedinačnom jemstvu za svakog vlasnika ulcinjskog broda. U dokumentu su navedena imena vlasnika i za svakog od njih odgovarajući jamac. Uz navedena imena 85 vlasnika brodova za 76 njih stoji titula reis, dok se među jamcima javljaju 20 kapetana. U tekstu poslije spiska stoji da svi vlasnici, odnosno kapetani, garantuju jedan za drugog, a napose da svaki pojedini navedeni jamac odgovara svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, koja će mu se konfiskovati u slučaju kršenja mirovnih odredaba, tj. napada na mletačke podanike ili druge pomorce.

U carskim naredbama i sudskim presudama 1740. godine insistira se na finansijskim oblicima pritiska na lokalne vlasti, obustavom plata agama i oficirima, pa je godinu kasnije isplata prinadležnosti posadi ulcinjske tvrđave prenijeta na mletačkog poslanika u Istanbulu radi nadoknade štete podanicima Venecije.

Mirovnom ugovorom od 7. aprila 1740. godine potpisanom između Osmanske države i Kraljevstva Napulja i Sicilije Porta se obavezala da neće dozvoliti da ulcinjski gusari napadaju napuljske brodove.

Novi ferman donešen je krajem avgusta 1741. godine i adresiran je na skadarskog pašu i kadiju i komandante Ulcinja. Iz njega se saznaje da nijesu doslovno sprovođeni raniji fermani, te da su ulcinjske age morale iz svojih zarada da plate dio štete koja je nanijeta mletačkim podanicima. Ta odšteta, „draga Bokeljima“, iznosila je 4.200 pjastri.

Stanje se ni nakon toga nije bitnije popravilo, pa je sultan je naredio skadarskom paši Jusufu Čaušoliju da 1741. godine prenese svoju rezidenciju u Ulcinj i da tamo ostane sa svojom svitom sve dok se ne postignu željeni ciljevi. Navodi se da paša lično izdaje, uz sigurnu i jaku garanciju, isprave ulcinjskim pomorcima za slobodnu plovidbu. Bez toga niko nije smio izaći na more.

Jusuf-paša je insistirao i da jedna mletačka galija bude stalno stacionirana u Ulcinju kako bi nadzirala kretanje brodova. Krajem 1745. godine skadarski namjesnik piše mletačkom providuru mora Đakomu Boldu da Ulcinjane „koji doplove u mletačke luke bez naše bujuruldije treba da uhvatite i uhapsite, a one koji dođu sa našom bujuruldijom i našim velikim pečatom da ih primite“. Providur je odgovorio da bi najbolje bilo da se bez tog dokumenta Ulcinjanima ne dozvoli izlaz na more kako bi se izbjegle nepotrebne prepirke koje bi mogle nastati zbog hapšenja sultanovih podanika.

Mletački konzul u Skadru, Anton Duoda, gorljivi protivnik Ulcinjana, stalno je tražio progon gusara. U septembru 1746. godine zahtijevao je od ulcinjskog muteselima Šemsi-age da progna gusaricu koja je ušla u Bojanu. Kadija Ulcinja Jusuf obaviještava ga da je taj brod protjeran.

Skadarski paša je došao u luku Valdanos krajem 1748. godine kada je saznao da je Ulcinjanin Hadži Mustafa zarobio u Bojani kapetana iz Dalmacije Mateja Bona i nekoliko mornara, koji su plovili na jednom venecijanskom brodu.  Jusuf-paša je optužio ulcinjskog dizdara Ismail-agu da je dao saglasnost za ovu akciju, što je ovaj negirao. Zbog ovog incidenta u Ulcinj je stigao ferman sultana, koji je javno pročitan. Ulcinjani su poručili da će se povinovati naredbi vladara konstatujući da je u ovom slučaju Ismail-aga nevin.

Ali, nestabilna situacija u skadarskom sandžaku nakon pogibije Jusuf-paše 1749. godine, uticala je na ponovno pokretanje akcija ulcinjskih gusara. Novi fermani, čak devet u roku od dvije godine (1756-57.), koji su stizali iz Istanbula, ostajali su mrtvo slovo na papiru.

Kako je trgovački sloj u Ulcinju i naročito u Skadru veoma narastao sredinom 40-tih je postignut dogovor sa gusarima: brodovi iz Tripolija mogu se sidriti u Ulcinju, ali da ne ugrožavaju brodove susjednih zemalja, posebno Mletačke republike.

U proljeće 1751. godine Ali-paša je iz Istanbula donio ferman sultana Mahmuda I koji je predviđao da se unište ulcinjski gusarski brodovi koji se nijesu pokorili njegovom naređenju. Čim se pročitan sultanov ferman, Ulcinjani su protjerali tog kapidži-bašu.

Ohrabreni prijateljskim odnosima sa Osmanskom državom, Mlečani su svaku priliku koristili da udare na Ulcinjane. Tako je 1752. godine, u pristaništu Drača, jedan mletački ratni brod napao plovilo reisa Kučuk Zejnela koji je krcao robu za Grčku. Poginuo je njegov drug Husein, mnogo članova posade ranjeno, opljačkano 2.000 cekina, a brod teško oštećen. Kadija Drača i ulcinjski prvaci obavijestili su Istanbul o ovom zločinu.

Ipak, učestalost fermana, obećanja ulcinjskih glavara i snažnije okretanje pomorstvu i trgovini, doveli su do postepenog opadanja gusarstva. Tome je svakako pogodovala i činjenica da sjevernoafrički gusari od 1763. godine nijesu uplovljavali u Jadran.

Dvije godine kasnije, na zahtjev centralnih vlasti, mještani ulcinjske tvrđave su bili primorani da sklope dogovor da će njihovi najbliži stradati ukoliko se dalje budu bavili piratstvom.

Dva nova fermana protiv ulcinjskih gusara sultan Mustafa III je izdao 1766. godine i uputio ih rumelijskom beglerbegu. U njima se traži da se unište dva ulcinjska gusarska broda i da se obustavi isplata prinadležnosti ulcinjskim starješinama.

Posljednji fermani izdati krajem 1776. i početkom naredne godine odnosili su se na oduzimanje velike galeote sa 30 topova od ulcinjskog reisa Karakurtija, te na njegovo kažnjavanje. On se bio nastanio na Peloponezu i gusario je po Jonskom moru.

Inače ,,ferman velikog gospodara“ (firmano del Gran Signore), kako su nazivali u zapadnim mediteranskim državama ispravu osmanskog sultana, morali su imati svi oni koji su nesmetano htjeli da putuju po Sredozemlju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo