Vlast koja građane oslobađa obaveze odlučivanja traži da joj prepuste  kontrolu nad vlastitim životima. Da mrtvi zadovoljni  uživaju u podaničkoj dokolici

Sa raznih nivoa vlasti, redovno stiže slična poruka: nije na građanima, da glavoboljaju o tome kako se donose zakoni i odluke, na osnovu kojih podataka i o čijem trošku. Javna rasprava – gubljenje vremena. Taj će teret nadležni preuzeti na sebe i, ukoliko je baš neophodno, podijeliti sa Evropskom komisijom. Naše je da primimo obavještenje.  I budemo zahvalni.

Krug obuhvaćenih tom praksom se širi.

Poslanici u parlamentu nijesu dobili priliku da raspravljaju i glasaju o odgovornosti predsjednika Skupštine Andrije Mandića zbog saučešća povodom smrti ratnog zločinca osuđenog za genocid. Uskraćen im je kvorum. On je proglasio pobjedu, sačuvao funkciju, Spajić većinu, Demokrate pozicije,  javnost pošteđena rasprave.

Ostalo je upitno čak i navodno većinsko raspoloženje vladajućih poslanika da ne prisustvuju sjednici. Možemo biti sigurni samo u ono što ne znamo. A ne znamo koliko poslanika (ne)podržava Mandića, koliko njih dijeli stav Milana Kneževića da je  zločinac Mladić zapravo heroj.

Ministar finansija ne zna detalje ekonomskog programa o kome se izjašnjava Vlada a koji, iz temelja mijenja javne i lične finansije velike većine građana.  Premijer ima razumijevanje za tu neobaviještenost. Kao da u tome nema ništa neobično.

Objavljeni su iznosi budućih povišica. Umjesto odgovora na pitanje odakle, imamo spisak očekivanja: veću potrošnju i zaposlenost, manje sive ekonomije, povratak dijaspore, nove poreske prihode i oduzimanje nezakonito stečene imovine. Premijer tvrdi da je sve pažljivo proračunato. Građanima  ostaje obaveza da  na nekom drugom mjestu potraže informacije: ko je model osmislio, koje su alternative razmatrane, Koliko on koga košta i šta slijedi ako očekivani prrihodi izostanu.

Sličnu brigu za javni interes vlast je demonstrirala na projektu Velje brdo. Građanima je obećan kvadrat za hiljadu eura, dok ugovorena izgradnja prvih stanova košta oko 2.808 eura po kvadratu, bez PDV-a, zemljišta i komunalnih troškova. Pogodilo se, pa je i taj “plan” – takođe bez opterećujućih detalja – predstavljen uoči nekih izbora.

Ko je dokon, može da razmišlja i računa. Ko će platiti razliku u proizvodnoj i prodajnoj cijeni kvadrata na Veljem brdu i koliki će biti konačni račun tog projekta? Ko je uporedio ovu zamisao sa drugim načinima da se pomogne podstanarima? Da li odluka da se minimalna plata poveća sa 600 na 1.000 a prosječna, prema Spajićevim najavama, sa 1.040 na +1.400 mijenja računice izvođača. Odnosno, može li Euro model učiniti da Velje brdo postane još skuplje (isto važi i za ugovorenu dionicu autoputa Mateševo – Andrijevica) i ko će da plati dodatne troškove?

Ponekad nije dostupna ni informacija o tačkama dnevnog reda o kojima Vlada odlučuje na sjednicama. Novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama usvojen je 27. decembra prošle godine, a primjenjuje se od 8. jula ove. Vlast je imala šest mjeseci da se pripremi.  Institut alternativa je od početka primjene Zakona do 24. septembra evidentirao 37 tačaka dnevnog reda Vlade bez objavljenog naziva: 24 na redovnim i 13 na telefonskim sjednicama. Amin.

Na sjednici 30. jula bilo je sedam tih tajnih tačaka. „Među telefonskim sjednicama, najveći broj zabilježen je 28. avgusta, kada su četiri tačke objavljene samo pod oznakom ‘interno’“, navodi Institut Alternativa. Rekord redovnih sjednica postavlljen je 24. septembra: osam tačaka bez naziva.

Zakon zahtijeva objavljivanje naziva tačaka i kada se o njima raspravlja iza zatvorenih vrata. Povjerljivost materijala, upozorava Institut, nije opravdanje da se sakrije i predmet odlučivanja. Ali,  građanima bi, izgleda, trebalo da bude dovoljno što znaju da se Vlada sastala. Ili razmijenila poruke i lajkove.

U raznim postupcima izvršnih i zakonodavnih vlasti u minule tri godine, u kontinuitetu se od  građana traži povjerenje – unaprijed. Ukidanjem doprinosa iz bruto plata taj pristup mogao bi dobiti novu propagandnu snagu. Nećemo prestati da finansiramo državu. Ali će veza između našeg rada, javnog novca i odgovornosti vlasti postati manje vidljiva. Plata će u političkoj reklami sve više izgledati kao poklon premijera. Penzija kao izraz njegove pažnje. Naš novac, njihova velikodušnost.

Važno je sačuvati spoznaju da sve to mi finansiramo. I zato imamo pravo da znamo  i učestvujemo. Vlast koja građane oslobađa obaveze  odlučivanja traži da joj prepuste  kontrolu, nad vlastitim životima. Da mrtvi zadovoljni  uživaju u podaničkoj dokolici.

Zoran RADULOVIĆ

Mandić je preživio. No, problem je dublji. I da je smijenjen sa pozicije šefa parlamenta zbog saučešća upućenog porodici Ratka Mladića, devedesete bi  ostale žive u crnogorskom parlamentu. Ponegdje i brižno sakrivene iza građanskih parola

„Ni danas mi nije sasvim jasno kako ste 1991. godine uspjeli da se proglasite ekološkom državom”, prokomentarisao je ambasador EU u Crnoj Gori Johan Satler našu trideset petu godišnjicu ekološke države. Tražiće da mu se, kazao je, to dodatno pojasni. Bogami, biće to izazov.

A tek podatak da je iste godine, malo potom, svježe samoproglašena ekološka Crna Gora povela „rat za mir” i krenula na Dubrovnik. Čuvajmo okoliš, bombardujmo komšije. I ta se godišnjica bliži. No nju, za razliku od ove „ekološke“ niko tradicionalno neće ni pomenuti. Izuzev nekoliko medija i civilnih organizacija.

Ista politička klasa koja je  proglasila ekološku državu i povela rat za mir i njeni  izdanci i dalje su tu, na sceni. U vlasti i opoziciji. Zato i nije neko čudo što je  trideset pet godina kasnije u crnogorskom parlamentu na dnevnom redu  –  Ratko Mladić.

Sjednica na kojoj je trebalo da se glasa o inicijativi za smjenu predsjednika parlamenta Andrije Mandića, jer je uputio saučešće porodici ratnog zločinca pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici – nije održana. Plan vlasti da se ne obezbijedi kvorum za sjednicu i sačuva Mandić je sproveden. Valjda da ne bude iznenađenja, sjednica na kojoj bi se utvrdilo da kvoruma stvarno i nema, nije ni održana. Nikad ne znaš. Pavilnik Skupštine, procedure i ostale gluposti, nebitno. A i ratni zločini, suočavanje s prošlošću i te priče, što bi reko’ premijer, seoske teme.

„Zahvaljujem svim poslanicima koji su danas iznijeli jasan stav da ne žele da učestvuju u još jednoj raspravi o mračnoj prošlosti Crne Gore”, saopštio je  Mandić nakon uspješnog pokušaja sopstvenog političkog spašavanja. Ostalo je nejasno da li je to na jedno evropsko oko progledao pa vidi mračnu prošlost Crne Gore i svoje zločince heroje u njoj. Ili mu je prošlost samo mračna kad se ispriječi vršenju vlasti. Ocijenio je da je propao još jedan plan da zaustavi proces pomirenja. „Ovaj neuspjeli pokušaj samo će nas učiniti odlučnijim da radimo više na pomirenju i suživotu među svim zajednicama, jer mi gradimo evropsku Crnu Goru – zemlju slobodnih, srećnih i bogatih ljudi”, saopštio je.

Danijel Živković, lider opozicionog DPS koji je podnio inicijativu, kazao je da ta partija neće „učestvovati u simulaciji demokratije“, niti sarađivati sa Vladom i parlamentom dok se sjednica na kojoj će se glasati o smjeni Mandića ipak ne održi. Rekao bi čovjek da ta partija nije tri decenije kreirala i sprovodila simulaciju demokratije. Istini za volju, Živković je tu od skoro. Ali mora da je makar čuo da je njegov počasni predsjednik ne samo zaslužan za tu simulaciju demokratije, nego i da je bio na čelu crnogorske vlade kad je ekološka Crna Gora bombardovala Dubrovnik. Pa uz Miloševića godinama potom dok se ispisivao mrak devedesetih. I kad je krvarila Srebrenica. S tom prošlošću Živković se ne bi suočavao. Niti ima zamjerku što Đukanović za tu prošlost nije ni politički ni krivično odgovarao.

Mandić je preživio. No, problem je dublji. I da je smijenjen sa pozicije šefa parlamenta zbog saučešća upućenog porodici Ratka Mladića, devedesete bi  ostale žive u crnogorskom parlamentu. Ponegdje i brižno sakrivene iza građanskih parola.

I možda nekom neće sjutra biti jasno, kao Satleru ovo oko ekološke države, kako će nas Evropa ovakve proglasiti narednom članicom EU. Dio odgovora je uvijek u žmirenju i interesima. No, ugurali nas ili ne, ovaj politički stalež će  morati naraštajima da objasni zašto nam je tako teško postati istinsko evropsko društvo. Neće to biti lak odgovor.

Milena PEROVIĆ

I ove kao minule sedmice, pred našim očima, promiču primjeri osakaćene,  selektivne logike koja se tek u izvedbama razlikuje od slučaja do slučaja. Od  imena do imena. Logike koja nas je preskupo koštala. U kojoj mjesta za sve NAŠE žrtve nema

Odjeci prvostepene presude vođama OVK u Hagu prelili su se i na naš sokak. Očekivano. Podsjećajući nas ponovo koliko i Crnu Goru i region košta, i još može koštati nesuočavanje sa zajedničkom krvavom prošlošću. I koliko je ta prošlost i dalje blizu.

Nema gotovo nikog ko u načelu ne osuđuje zločine bez obzira čiji su. I malo, veoma malo je onih koji to zaista i misle. Kad kucne čas istine, na sve strane provali ista logika – pravdanje „naših” i osuda „tuđih” zločinaca. Nakon što je potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj javno negodovao zbog presude liderima OVK, krenula je lavina kontrareakcija. Sve skupa svjedoči o tome da su devedesete tu, žive.

 „Nikad nisam vjerovao da sudska odluka može biti ovoliko nepravedna, rat Oslobodilačke vojske Kosova je bio oslobodilački”, kazao je Đeljošaj, naglašavajući da je presuda prvostepena i da vjeruje da će se u konačnici promijeniti. Lideri OVK u Hagu su osuđeni za konkretne ratne zločine. Po Đeljošaju, ti se zločini, izgleda, ne računaju zbog prirode rata. Kao da se u oslobodilačkom ratu ne mogu vršiti ratni zločini.

Još su interesantnije reakcije koje su uslijedile. Istih onih koji Ratka Mladića, ratnog zločinca pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici, nazivaju generalom i herojem. Javno, ili ćutke.

Glasnule su se čak i Demokrate. Saopštenjem u kom kažu da je „neprihvatljivo veličanje ratnih zločinaca“ i da  odgovornost za ratne zločine mora biti individualna i jednaka za sve. Ćutali su kad se na sve strane veličao Mladić, i u njihovim redovima. To su krstili u „lični stav“ mladog i neznavenog partijskog kolege. Saučešće koje je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio porodici Ratka Mladića u „stav lidera druge partije“ koji, kao takav, ne komentarišu. Zašto je Đeljošaj onda zaslužio saopštenje, kao lider druge partije sa ličnim stavom?  I šta bi sa onim „jednako za sve“.

Na portalu Borba, koji kontrolišu strukture bivšeg Demokratskog fronta, pronađen je krivac za selektivnost – civilni sektor predvođen Drugom familijom. Koji je, vele, razapinjao Mandića jer je „po hrišćanskoj tradiciji uputio telegram saučešća porodici generala Ratka Mladića”, a sada „glasno ćuti i ignorisanjem brani terorističku OVK i presuđenog Hašima Tačija, umjesto da osudi što je Đeljošaj stao u odbranu teroriste odgovornog za svirepo ubijanje Srba“.  Mladić je „general“, Tači je „terorista“. Genocid u Srebrenici se uobičajeno i ne pominje. Na stranu to što civilni sektor jeste reagovao na Đeljošajevu izjavu. No, kad je Borba držala do istine?

Iz prosrpskih partija krenulo se sa inicijativama da se Tačiju u Ulcinju oduzme titula počasnog građanina. Vladimir Dobričanin pozvao je Vladu da to učini, jer su ga, kako reče, „međunarodni partneri prepoznali kao ratnog kriminalca“. Kad su međunarodni partneri Mladića prepoznali kao ratnog zločinca osuđenog za genocid, ništa. Ne bi bilo mjesta čuđenju ni da se Mladiću izlije bista. I sakrije negdje u SPC, kraj one Pavla Đurišića, do pogodnog trenutka.

Civilni sektor se, zanimljivo, našao i na meti poslanice vladajućeg PES-a, Jelene Nedović. To što su NVO aktivisti osudili njenu izjavu u kojoj je relativizovala genocid u Srebrenici, za nju je, veli, za osudu.

„Poštujemo presude suda u Hagu ali imamo osjećaj za žrtve na prostorima bivše Jugoslavije. Ne smijemo da zaboravimo Bratunac i fotografije ubijenih dječaka”, saopštila je Nedović, nakon Mladićeve smrti. „Ovakvim neumjesnim poređenjem poslanica PES-a je pokušala da opravda genocid nad nedužnim civilima, koji se ničim ne može opravdati“, ocijenio je civilni sektor i uputio reagovanje Evropskoj delegaciji.

„Nikada neću prihvatiti logiku po kojoj je odavanje pošte jednim nevinim žrtvama opravdavanje zločina nad drugim. Osuđivati me zato što sam pomenula ubijenu djecu i civile u Bratuncu nije borba za ljudska prava. Žrtve ne smiju biti predmet političke selekcije. Ne postoje žrtve prvog i drugog reda. Današnji potez dijela NVO-a je za osudu”, na kraju je saopštila poslanica. U Bratuncu, kao i u svim podrinjskim opštinama, kao i u cijoj BiH, ubjedljivo najbrojnije žrtve, civili,  devedesetih bili su Bošnjaci. Jeleni nije imao ko to da kaže. Možda bi i njih obišla.

Uglavnom, i ove, kao minule sedmice, pred našim očima promiču primjeri osakaćene, selektivne logike, koja se tek u izvedbama razlikuje od slučaja do slučaja. Od  imena do imena. Logike koja nas je preskupo koštala. U kojoj mjesta za sve NAŠE žrtve nema.

Milena PEROVIĆ