1. Uvod
U radu koji je pred Vama, izložiću svoj odgovor na glavno pitanje četvrtog, zaključnog panela ove konferencije, naime na direktan upit organizatora upućen pozvanim panelistima i učesnicima, „može li (lijeva) teorija dati neke orijentire za lijevo političko djelovanje u regiji, te može li praksa djelovanja parlamentarne i vanparlamentarne ljevice biti inspirativna za teorijsko promišljanje”? Odgovor koji sledi je (samo)svesno skroman, koncipiran i izložen više kao PRVA SKICA za dalju raspravu, proveru i razradu, nego kao nešto više od toga. Ovo nije slučajno. To je pre svega zbog toga što je takozvano OBJEKTIVNO STANJE leve teorije i prakse, pa i ukupne društvene teorije i prakse, u svetu, pa i kod nas, toliko kompleksno, ambivalentno i kontradiktorno, odnosno nerazvijeno, otvoreno i neizvesno, da bi svako preterivanje u suprotnom smeru, bilo suštinski pogrešno i kontraproduktivno.
Zbog istog razloga, odgovor koji sledi, biće i sasvim standardan, školski i disciplinovan, u formalnom smislu te reči. Odgovor na postavljeno pitanje, izložiću u dva dela, koji odgovaraju apstraktnom razlikovanju, ne i konkretnom odvajanju, teorije i prakse, razlikovanju a ne odvajanju, koje je sadržano u samom polaznom pitanju. U Rekonceptualizacijama (koje slede pod 2.), predložiću jednu skicu, za teorijsku, kritičku i samokritičku rekonstrukciju, tako značajnih, zapravo ključnih pojmova našeg vremena, kao što su sam pojam levice (2.1.), pojam revolucije (2.2.), i pojam našeg VremenaProstora (2.3.). U Diskontinuitetima (3.), skiciraću glavne obrise novih praksi i pojava levice ili u vezi sa levicom, posebno onih u poslednjih dvadeset godina, i to i po njihovoj negativnoj, i po njihovoj pozitivnoj strani. Po njihovoj negativnoj strani, posebno, proces potpunog iscrpljivanja, pa i preokretanja velikog ako ne i najvećeg dela (bivše) levice u sopstvenu suprotnost, sve do uloge posmrtne maske, iza koje se skriva ultramonopolistički pozni kapitalizam i agresivna desnica (3.1. Maske). Po njihovoj pozitivnoj strani, posebno, pojavu zaista novih snaga levice, čak i kada one, zbog različitih razloga, pa i zbog rečenog iscrpljivanja i preokretanja, ne (žele da) koriste sam naziv levica (3.2. No Name).
2. Rekonceptualizacije
2.1. Levica
Zalaganje za društvene promene. Za progres. Za ukidanje svih oblika društvene nejednakosti koji počivaju na socijalnoj ili nekoj drugoj nepravdi, eksploataciji i opresiji. Za više egalitarno društvo. Za slobodu i pravdu za sve a ne samo za neke. Za 99% (100%) a ne samo za 1%. Za jednakost šansi.
Ovako glasi najkraći rezime glavnih elemenata pojma levice u odgovarajućoj literaturi. Pravo pitanje je otkuda potreba da se na ove elemente ovde i danas uopšte vraćamo? Za to je najmanje dva ozbiljna razloga. Prvi razlog je univerzalan i stalan, drugi je aktuelan i akutan. Najpre, o prvom razlogu. Stvari i njihovi pojmovi su u stalnom kretanju, procesu i fluksu, pa je praćenje njihovog razvoja, i njihovo upoređivanje sa njihovim izvornicima, te, konsekventno, po potrebi, njihovo osavremenjivanje ili rekonceptualizovanje, stalni zadatak. A zatim, sada prelazimo na drugi razlog, to je i zbog toga što je, kao što znamo, poslednjih dvadesetak godina nove posthladnoratovske i postjugoslovenske ere, karakterisala ne obična, nego turbulentna, dakle povećana, pa i podivljala dinamika, pa je zbog toga onaj prethodni, prvi zadatak i razlog, ovde i danas, utoliko značajniji, aktuelniji i urgentniji.
Rekonceptualizovanje kakvo je upravo opisano, dvostruko je zanimljivo, vredno i produktivno. S jedne strane, čak i samo sumarno upoređivanje realnih ponašanja, praksi i imena levice ovde i danas, sa njenim izvornim kriterijumima, karakteristikama i elementima, jasno pokazuje da je najveći deo onoga što ovde i danas sebe naziva levicom, prestao biti levica, a njegov velik deo, često, zbog inercije ili maskiranja, zadržavajući staro, levičarsko ime, čak prešao na SUPROTNU, desnu stranu. Pre dvadeset godina, izgledalo je kao da je istorijski spor između dve glavne grane levice XX veka, komunističkih i socijaldemokratskih partija, trajno rešen u korist ovih drugih, ali je najnovija turbulencija svetskog kapitalističkog sistema, koja je započela 2008., i još uvek traje, na ovo rešenje, najblaže rečeno, bacila tešku senku. Pre dve decenije, autoritarni, jednopartijski komunizam, potonuo je u rubriku ekstremne neslobode, dok danas, socijaldemokratija, kao da tone u rubriku ekstremne, „neoliberalne” nepravde. Sa krajnje neizvesnim izgledima da se iz ove rubrike ikada vrati.
S druge strane, čak i samo sumarno upoređivanje realnih ponašanja, praksi i borbi, velikog broja novih, ili relativno novih socijalnih i političkih aktera, posebno nakon najnovije eksplozije krize svetskog kapitalizma 2008., sa izvornim, sadržinskim i suštinskim elementima pojma levice, isto tako jasno pokazuje, da levica ovde i danas, istovremeno sa svojim upravo opisanim velikim gubicima, na svoj ukupni istorijski saldo, počinje da beleži i isto tako velike, ako ne i veće dobitke, nekih NOVIH ili relativno novih aktera, snaga i sledbenika. Čak i kada ovi ne koriste ime levice. U drugom delu ovog rada, o ovim velikim gubicima i dobicima, akterima i imenima, biće više reči.
Do tada, istaknimo značaj predložene rekonceptualizacije pojma levice, samo još jednom. I to u njena oba važna smera. U smeru postojanosti, istrajnosti i vernosti, spram njenih najdubljih, izvornih i suštinskih elemenata. I u smeru otvorenosti, fleksibilnosti i adaptibilnosti, spram njenih novih ili relativno novih oblika pojavljivanja.
(Nastavlja se)
Prof. dr Milan POPOVIĆ,
Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore u Podgorici