Šta sam izgubio, a šta dobio od svoje profesije? Da li se to može vrednovati ekonomskim statusom ili nekim kulturološkim aršinima, ili će se sve svesti na izvještaje crnogorskih jadopolitičara i novinara koji pomorsku profesiju posmatraju svojim poluslijepim očima, kroz ekscesne situacije, drogu, šverc i kako sve oni doživljavaju pomorstvo. Dvadeset godina naša profesija je medijski, kulturno i svekoliko izolovana, marginalizovana. Ponižena ne, jer onaj koji ovo ne prepoznaje, gubi i u ekonomskom smislu odmaže državi, sprovodi samo nasilje, kome se pomorci brzo prilagođavaju. Identifikovani, sa naše strane kao kriv i, sami sebe ponižavaju a ne pomorce! U njihovoj inferiornosti je poenta cijele priče. Na čitaocima ove knjige je da ocijene ljude koji su direktno odgovorni za ekonomski sunovrat, koji smo kao država doživjeli, gubitkom flote i protjerivanjem pomoraca. Ja ovdje ne govorim o krivičnoj odgovornosti. Nijesam kompetentan da sudim bilo kome. Kao nesumnjivi stručnjak za tematiku kojom se bavim – mogao bih samo kao vještak dati sudu svoje mišljenje, za konkretne situacije. Na sudu postoji još supervještačenje i do proglašenja nekog krivcem obično prođe dug period. Ostalo je sve vjerovanje ili nevjerovanje istini.
Činjenice uvijek ostaju činjenice: imali smo ogromno bogatstvo i danas nemamo ništa. Zahvaljujući Milu Đukanoviću i njegovoj družini. I ne samo to. Državi je i u perspektivi za dugi period uništena mogućnost otklanjanja štete.
Poodavno sam uplovio u svoju posljednju luku. Preostala su mi dva mala veza pod istim ,,zapovjednikom”. Jedan je gore u brdima odakle potiču moji preci. Drugi u Kotoru, gdje provodim posljednje dane, pred odlazak u vječita lovišta. Dođoši dolaze i odlaze. Za njima niko ne žali. Osim porodice. Moji potomci pripadaju Kotoru, Boki i našem primorju. Oni su othranjeni na hljebu sa devet kora, zarađenom upravo na brodovima kojih više nema. Na floti koja je potonula u jednom suludom vremenu, koje još traje, sa istim ljudima, koji su napravili sve zlo kraju koji ja opisujem. Moj pokušaj da ukažem na istinu – radi budućnosti, ima prozaično značenje. Oni koji su na vlasti nastoje na sve načine da ga ignorišu. Da operu svoju biografiju.
Manje više svuda po svijetu pomorci se kreću kao slobodni ljudi. Sva ograničenja imaju preventivni karakter. Pogrešno je razmišljati da mi dolazimo samo u luke. Mada su najveći gradovi svijeta većinom locirani upravo na obali mora.
Navešću dio glavnih gradova, po sjećanju, država koje nijesu na moru a ipak sam gazio malo prašine po njima. Ostavio tamo nekog poznanika, prijatelja, ponio neki utisak. Kupio, ako ništa drugo, razglednicu. I što posebno želim da naglasim, najčešće SAM, bez ičije eskorte. Uvijek odlazeći u smjenu, na brod ili sa broda, sa raznih destinacija svijeta.
Navešću ovdje neke svoje doživljaje, poređenja radi sa političarima, sadašnjim ili bivšim, koje po svijetu razvoze kao skupocjene kofere, zavisno od funkcije. Uz ogromna obezbjeđenja, ponekad neviđena za naše pojmove.
Navešću samo neke destinacije, primjera radi. Mi pomorci uvijek znamo gdje idemo i zašto idemo. Ne može nam se desiti kao Klintonu kada je za vrijeme boravka u Crnoj Gori rekao: ,,Lijepa je ova vaša Makedonija”!
Washington DC nalazi se na kranjem istoku USA, skoro na Atlantiku. Nije na moru. (Država Washington leži na Pacifiku, a glavni grad joj je Seattle). Iz radoznalosti sam išao u glavni grad Amerike, da vidim ono što sam gledao na filmovima ili vijestima, hiljade puta u životu. Kako izgleda Capitol i Bijela kuća uživo. Ispunila mi se želja za posjetu, dok je brod bio u Vilmingtonu. Sat vremena vozom. Karakas, glavni grad Venecuele. Ne nalazi se na moru. Autobusom od luke oko dva sata. Zemlja najljepših žena svijeta. Ankoridž – glavni grad Aljaske i najsjevernije mjesto na svijetu. U njemu sam bio na proputovanju za Japan. Tokio – glavni grad Japana. Prvi put bio u posjeti sam, iz luke Yokohoma. Udaljen sat vremena vozom. Kairo, posjeta piramidama. Iz Aleksandrije do Kaira oko četiri sata taksijem. Madrid. Na proputovanju pri iskrcaju iz Gibraltara. Pariz, prilikom privatne posjete iz Ruana, za Metz. Došao iz Ruana, planirano, i ostato cio dan u Parizu. Prošetao se malo Jelisejskim poljima, prošao ispod Triumfalne kapije. U prolazu taksijem i autobusom vidio mnogo poznatih mjesta. Nažalost, Luvr nijesam vidio. Moksva, zadržavanje u hotelu Inturist, preko Kremlja, na putu za Odesu. Crkvica, kao vječno počivalište Hruščova. Noihuasen – ručak na slapovima Rajne, u prijatnom restoranu, prilikom jednomjesečnog boravka u Švajcarskoj, Withenzur, na usavršavanju u najvećoj fabirici brodskih motora na svijetu – Sulzer. Porodična posjeta Stutgartu i posjeta Frankfurtskom salonu automobila. Bukurešt, Sofija, Atina, Rim – istorija evropske civilizacije. Šta mogu, Papu nijesam vidio. Ali sam bio u bazilici sv. Petra. Koji je to doživljaj! I ne zaboravite, ne danas. Bio je to prije 40 godina!
Najveći gradovi svijeta, megalopolisi i luke svijeta su ipak locirane na obali.
Odakle da počnem, osim od ovih koje sam već nabrojio? Od megalopolisa: New Yorka, Sao Paola, Kalcute, Mumbaia, Los Angelesa, Džakarte, Singapura, Honkonga, Ria sa karnevalom, Copacabanom… Tajland sa magapolisom Bankokom, živopisnim životom Dalekog istoka, nekad primamljivim a sada problematičnim Saigonom. San Francisko i prekrasna Kalifornija. Vankuver i prirodne ljepote Kanade. Čikago, Pitsburgo, Barbara, glavni grad države New York. Boston, carstvo porodice Kenedi. Filadelfija – majka svih Amerikanaca. Savanah – iz koga je isplovio prvi parni brod na mehanički pogon kao i prvi komercijalni brod na atomski pogon u svijetu i koji nosi ime Savanah. Alabama – luka i država nadaleko poznata po segregaciji i ne baš svijetloj prošlosti. New Orleans, Mardi grass, frenč Kvorter – jazz, gospoe, soul. Zloglasna Katrin ga je opustošila prije nekoliko godina. Za mene je olakšanje da ga poslije toga nikavda više nijesam vidio. U srcu bih ga nosio kao velku tugu. Hjuston, grad NASE i centar svjetske astronautike. Izbliza stvarnost i istorija astronautike izgledaju samo drugačije od onoga kako ste ih gledali na TV ekranima, pri šetnji na Mjesec, kao svjedok istorijskog vremena, prvog koraka čovjeka u tu pustoš. San Diego, najveća ratna luka svijeta – baza atomskih podmornica i najvećih nosača aviona na atomski pogon… U Kaliforniji je Silicijska dolina, Holiwood – centar svjetskog shou biznisa, fabrike Boinga i Daglas Mecdonalda – najvećih tvornica aviona u svijetu. Zemlja prirodnih plaža, ljepota i mogućnosti, nepojmljivih običnom intelektualcu Evrope i svijeta. Najveće bogatstvo Kalifornije je ipak čovjek, koji je sve to stvorio. Tamo žive sve nacije svijeta. I svi ljudi imaju iste šanse! Kad je o šansama riječ: austrijski glumac Švaceneger je bio osam godina guverner Kalifornije. Istini za volju bio je zet porodice Kenedi – pa mu i nije bilo važno njegovo porijeklo za uspjeh u politici! Vjera , nacionalna pripadnost i političko opredjeljenje su intimni osjećaj svakog pojedinca i svi se oni ponose Amerikom i sa ponosom kažu: ,,I Am American”!
(Nastavlja se)