Povežite se sa nama

DUHANKESA

Priroda plemenitosti

Objavljeno prije

na

Čovjek je dakle, po svojoj najdubljoj prirodi egoističko biće. Njegov – ili da budemo sasvim precizni: naš lični interes – jeste jedini motiv i osnovni pokretač svih naših postupaka! Budimo sasvim iskreni prema sebi i shvatićemo da je čak i ono što nazivamo ,,nesebičnost”, odnosno ,,plemenitost”, po svojoj prirodi vješto prerušen egoizam. Filozofi Prosvjetiteljstva, o kojima smo danas govorili, argumentirali su ovu tvrdnju dovoljno uvjerljivo i konkluzivno da je smatramo ne samo dokazanom, nego i nepobitnom! U nju isto tako malo možemo sumnjati, kao što je ne možemo ni promijeniti! – tim riječima je ugledni profesor etike zaključio svoje predavanje, uz napomenu da će diskusija biti odložena za naredni čas.

Odmah je požurio do svog auta. Već je bilo 14:30, vrijeme kada su njegova predavanja uvijek završavala, ali i vrijeme kada je narednih pola sata bilo ostavljeno za pitanja, komentare i raspravu studenata o temi na koju se odnosilo predavanje. Danas je profesor morao žuriti jer je svom devetogodišnjem sinu obećao da će doći po njega u planinarski dom, da bi stigli na predstavu velikog cirkusa. Tog dana je završavalo gostovanje slavnog cirkusa. Uz sve ostalo što ima svaki veliki cirkus, ovaj je imao i čudesnu tačku sa sibirskim tigrovima. Profesorov sin je poslije neke TV emisije, toliko zavolio sibirske tigrove, da ih je sanjao gotovo svake noći. Dolazak slavnog cirkusa zatekao ga je na jednonedeljnoj školskoj ekskurziji u planinarskom domu. Danas je poslednji dan gostovanja. Poslednja predstava je u 19 časova. Ako stigne u planinarski dom do 16:30 časova, mogli bi oni već oko 18 časova biti kod kuće, brzo se presvući i stići na vrijeme za tu sanjanu predstavu. Karte u prvom redu lože profesor je kupio dva dana ranije!

Tih sedamdesetak kilometara do početka makadamskog puta prema planinarskom domu, projurio je za rekordnih 42 minuta. Pred planinarski dom profesor je stigao već u 15 : 43. Sin je već bio spreman pa su mogli odmah krenuti. Do auta ga je ispratio jedan bucmasti dječak njegovih godina, crne kose i tužnog osmjeha. Dva dječaka su se zagrlila. Krenuli su.

Po blatnjavoj nizbrdici moralo se voziti pažljivije. Ipak, u 17:28 bili su na asfaltu. Profesor je odahnuo i dodao gas. Do 18:30 biće u gradu. Idu pravo u cirkus. Karte prvog reda lože su, srećom, u džepu.

– Ko je onaj dječak. Simpatičan je. Samo, izgledao mi je nekako tužan, upita profesor sina.

– On mi je bio u domu najbolji drug. Ima isto godina kao i ja. Tužan je, jer njegova baka sutra ujutro putuje avionom kući i on je neće moći pozdraviti. Tata mu je na putu, a sva djeca se vraćaju tek sutra popodne . On mnogo voli svoju baku, pričao mi je koliko i ona njega voli, odgovori mu sin.

Profesor odmahnu rukom gestom nije važno, nema veze, i veselim glasom dovrši drugi dio rečenice započete onim gestom:

– Glavno je da ti i ja stižemo na vrijeme! Kupio sam nam karte! Loža, i još, pogodi: Prvi red! Sibirski tigrovi će ti biti bliže nego u tvojim snovima. Moći ćeš ih pomilovati! Da pitamo dresera da ih pomiluješ, šta misliš!?

Profesor pažljivo pogleda sina krajičkom oka. Učini mu se da onaj isti tužni osmjeh bucmastog dječaka, sada zatitra na licu njegovog sina!

– Mislim koliko je moj novi drug tužan što neće vidjeti svoju baku… uzdahnu profesorov sin.

I tako, u osam naveče, profesor i njegov sin opet su bili pred planinarskim domom. U 22:30, dječak crne kose i najveselijeg osmjeha na svijetu, grlio je svoju baku. Njegova baka je plakala od sreće.

– Zar ti nije žao što zbog onog dječaka i njegove bake nisi gledao prave sibirske tigrove!? –upita profesor sina dok su se vraćali kući.

– Nije! Draže mi je što moj drug više nije tužan, – odgovori mu sin.

– Moraću reći studentima da zaborave i moje današnje predavanje i sve što su ikada pročitali o filozofima Prosvjetiteljstva, egoizmu i ličnom interesu, i da im održim novo predavanje o pravoj prirodi plemenitosti! – pomisli profesor.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Trazimahov zakon pravednosti nepravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naše osjećanje neophodnosti jednakog  poštovanja svakog čovjeka nije pitanje prava ni pravednosti, jer se izvorna nejednakost u snazi i sposobnostima ne može smatrati nepravdom, nego je rezultat čovjeku svojstvene saosjećajnosti i samilosti. Da nemamo dušu, nepravda bi, s punim pravom, potpuno zavladala svijetom

 

I samom Sokratu je to promaklo! Što onda ne bi to isto promaklo njegovom učeniku Platonu, Platonovom učeniku Aristotelu, Tomasu Kampaneli, Žan-Žak Rusou, Imanuelu Kantu, Pjer-Žozef Prudonu, Karlu Marksu…u krajnoj liniji, svim najslavnijim kritičarima društvene nepravde?! Kad samo pomislim koliko je duga ta lista, i kakvih tu uzvišenih duhova, plemenitih karaktera i  sjajnih umova ima!

Svima osim – jednom jedinom. Onome gotovo zaboravljenom. Trazimahu. Hiljade godina, ljudsko društvo je podijeljeno primarno u dvije kategorije. Naglašavam: primarno! To znači – izvorno  ab ovo, od samog početka a ne naknadno. U temelju a ne u distribuciji, gdje se nepravda direktno manifestira.   Inače, ljudsko društvo je podijeljeno na mnogo načina u dvije duboko nepravedne i direktno suprotstavljene grupe. Spomenimo samo dvije konstantno prisutne u svim društvima i vremenima: 1.  Na eksploatatore i na eksploatisane! – detektiranu i  elaboriranu u litotično kratkom zajedničkom programskom spisu Karla Marksa i Fridriha Engelsa naslovljenom “Manifest komunističke partije“ , objavljenom 1848 godine.

Ova podjela seže u duboku prošlost, od vremena podjele na robove i robovlasnike, preko kmetova i zemljopsjednika (feudalaca), do podjele na poslodavce i zaposlene. Njena nepravednost je očigledna najprije u tome da stvarni, proizvodni rad pada na leđa samo jednih (eksploatisanih), a da se sav profit sliva u ruke eksploatatora, koji ga zatim distribuiraju po svom nahođenju, najvećim dijelom u svoje džepove.  Tu se formiraju preduslovi za drugu, jednako notornu i jednako nepravednu podjelu na: 2. Bogate i siromašne. Ova druga podjela  suprotastavlja i svijet u cjelini, i svaku pojedinačnu državu, s tim da je ovdje disproporcija u stvaranju bogatstva i njegove raspodjele  još veća i da je, slijedstveno, ambis koji dijeli ove dvije grupe još širi a suprotstavljenost između njih, još oštrija.

Ove dvije vrste podjela su stvorile ozbiljan animozitet, bolje reći – žestoko neprijateljstvo između njihovih pripadnika i ujedno, trajno su obremenile njihovu psihu hroničnim sindromima, kompleksima i traumatskim doživljajem svog postojanja u svijetu.  S jedne strane, eksploatisani, koji su ujedno i siromašni, stradaju od kompleksa nevine žrtve,  egzistencijalne neizvjesnosti, uskraćenosti dobijanja zasluženog i trajne napetosti koja oscilira  između revolta i melanholije.  S druge strane, eksploatatori, koji su ujedno i bogataši, pate od bezosjećajnosti, kompleksa krivnje, oholosti i beskrupuloznosti.

Oni prvi, – zato što smatraju da im se nanosi nepravda: ovi drugi, zato što vjeruju da oni nanose nepravdu. Pri tom su i jedni i drugi u zabludi, zato što u toj nepravdi ne samo da nema opravdanja ni za osjećaj da si žrtva nepravde, ni za osjećaj da nekome nanosiš nepravdu, nego je sama ta nepravda jedina moguća pravda! Spomenuti retor i filozof Trazimah, u čuvenom polemičkom  dijaogu sa Sokratom, u jednoj rečenici je formulisao suštinsku pravednost postojeće nepravde u ljudskom društvu: “Sokrate—ja kažem da je pravednost ni manje  ni više nego nadmoćnost jačeg.“

Ako postoji bilo kakva nepravda između slona i mrava, ona leži u razlici njihovog postojanja. Sve dok slon živi kao slon a mrav kao mrav, očigledna nepravednost njihove snage i veličine,  jeste pravednost na djelu. To što jači tlači slabijeg, nije pitanje pravednosti, nego upravo potvrda pravednosti na djelu. Zar bi bilo pravedno obrnuti njihov odnos: da slabiji tlači jačeg? U ovome je Trazimah  bio u pravu, Ono što je i on propustio da vidi jeste da naše osjećanje neophodnosti jednakog  poštovanja svakog čovjeka, nije pitanje prava ni pravednosti, jer se izvorna nejednakost u snazi i sposobnostima ne može smatrati nepravdom, nego je rezultat  čovjeku svojstvene saosjećajnosti i samilosti.

Da je samo do razuma, da nemamo dušu, nepravda bi, s punim pravom  potpuno zavladala svijetom.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

A vrijeme ističe…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne čekaj pravi trenutak. On nikada neće doći onome ko ga čeka. Dođe, kad ti odlučiš da ga pozoveš, pozoveš ga kad shvatiš da si spreman

 

 

Panta rei! – Sve teče! U istu rijeku ne možeš ući dva puta. Svi smo mnogo puta čuli ovaj Heraklitov fragment. Postao nam je poštapalica. Ponavljavamo ga bez poimanja, kao papagaji, pohabao se, izlizao se od tolikog prevrtanja preko jezika. Više nam i ne stiže do svijesti – ako je ikada i stizao!? A vrijedi razmisliti o ovoj ominoznoj i naizgled banalno jasnoj a zapravo neprozirnoj opomeni filozofa iz Efesa.

Najprije, nije tačno da se ne može dva puta uči u istu tijeku. Može. Ne samo dva puta,  nego 202 puta, koliko god puta hoćemo. Očito, Heraklit je mislio na nešto drugo: ne možemo ući dva puta u istu vode jedne iste rijeke, jer je voda u koju smo prvi put ušli, otišla, istekla. I tu je, rekao bih,  ono veliko, monumentalno, nezaobilazno a zaboravljeno značenje ovog kapitalno važnog fragmenta. Sve teče, sve se mijenja, sve prolazi, ali vrijeme  – ističe! Naše vrijeme, vrijeme našeg života ističe.  Ističe nepovratno. Naš život je ona rijeka u koju se ne može dva puta ući! Uđeš jednom i više nikada! Voda te rijeke je vrijeme koje nam je dato.

Ljudi se ponašaju kao da im je to vrijeme dato kao neki depozit, suma novca, da je u kutiji napunjenoj do vrha, koja pripada samo nama i iz koje možemo vaditi koliki hoćemo iznos i trošiti ga na šta god hoćemo. U neku ruku. to jeste tako. ali problem je što je ta kutija porozna, puna rupa i što se ne može hermetički zatvoriti. Trošili ga ili ne trošili, vrijeme iz te kutije neprestano curi,  ističe, istom brzinom, ista količna svakog dana, svakog sata, svake minute, svake sekunde…ističe, a kutija se neprestano prazni! I tu pravimo novu grešku. U panici, ljudi poimisle da treba požuriti, da treba nešto uraditi, dok još nije kasno, prije nego što nam svo vrijeme nije isteklo. Ne shvataju da vrijeme ističe istom brzinom, šta god mi radili ili ne radili. Ima boljih i gorih načina da se to vrijeme potroši, to je istina, ali nema načina da se uštedi ni jedna sekunda, ni jedna kap. Jer svemu i svakome vrijeme ističe istom brzinom i ističe do posljednje kapi.

  • Hajde, napravimo bolji svijet! – reći će svaka plemenita i uzvišena

ličnost. Smijemo li se osloniti na to? Imamo li i jedan jedini valjan razlog da povjerujemo kako će u svijetu zbog toga biti manje mržnje, manje nasilja, manje ubijenih nego do seda? Hoće li oružje budućnosti biti manje efikasno, ubojito i smrtonosno od današnjeg? Da li će politićki lideri biti manje motivisani svojim interesom, hoće li više biti posvećeni interesu svih građana, ostvarivanje onog Velikog Dobra o kom je sanjario Platon? Hoće li mirovni dogovori biti pravedniji i više poštovani nego do sada? Hoće li moralni integritet biti jači od iskušenja korupcije? Hoće li  oni najmoćniji prestati da gaze prava  onih slabijih, hoće li jedna ili dvije  najmoćnije države, koje god to bile, poslušati glas stotinu slabijih? Baš zato što neće, treba požuriti i uraditi sve što možemo. Jer, vrijeme ističe…

Zaspao sam kao trogodišnje dijete; kada sam se jutros probudio, imao sam 80 godina više.

– Vrijeme ti ističe, nemoj ga trošiti da živiš tuđi život. – rekao je anonimni mudrac. Ali zar to nije najbolji razlog da probaš  kako je živjeti tuđi život? Zbog promjene! Kad ćeš ako nećeš sada? Jer vrijeme ističe…

I ne čekaj pravi trenutak. On nikada neće doći onome ko ga čeka. Dođe, kad ti odlučiš da ga pozoveš, pozoveš ga kad shvatiš da si spreman. Svemu i svakome  ističe vrijeme. I ljudskom rodu i živom svijetu i planeti Zemlji, i Suncu i Mjesecu. I našoj galaksiji. Svemu – osim našem umu. Jer možemo zamisliti da nema ni nas, ni ljudi, možemo zamisliti da je nestala i cijela naša planeta i Sunčev sistem – ali dok to zamišljamo, ne možemo zamisliti da naš um, naša duša – naše pravo Ja – sve to ne posmatra!

Biće da je, na kraju krajeva, naša duša ipak besmrtna?!

A vrijeme ističe…

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Monegašani u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odluku da će Palestina – i samo Palestina! – morati biti totalno razoružana strana, nakon što je pune dvije godine sistematski uništavana od neuporedivo nadmoćnije izraelske okupatorske armije, koliko god bila nepravedna i besmislena, samo je još jedan slučaj u dugom nizu apsurda kojim “Monegašani“ pretvaraju nepravdu u jedinu pravdu, a samovolju i nasilje u jedini sistem djelovanja

 

Jasno čujem: „Monegašanin pravi brejk i u prvom setu vodi 2:0!“ Možda mi se učinilo? Možda je rekao “Monegarašanin“? Ne bi imalo smisla, ali barem bi asociralo na nešto poznato. Ipak ne, nije mi se učinilo. TV komentator teniskog meča na Rolex Paris  mastersu, je do kraja meča, u  toku sva tri seta, sttotinjak puta ovog tenisera nazvao “Monegašanin“. Misterija se razjasnila kada sam shvatio da je riječ o igraču iz Monaka, i da je, prema komentatorovoj gramatici, svaki stanovnik Monaka – “Monegašanin“.

Tako sam tek danas, zahvaljujući ovom samoproglašenom filologu, ulovio u magnovenju  trik političkog iluzionizma takozvane savremene Međunarodne zajednice. I razumije se, odmah sam ovaj semantički biser uvrstio u svoj vokabular. Trik je u tome da se očigledna nelogičnost opsjenarski prikaže kao doslijedan i besprijekorno logičan sistem, ako se sistematski doslijedno primjenjuje! Činjenica da eventualno (novo) konstituisanu državu Palestinu treba totalno razoružati kao prijetnju Izraelu koji uz najsavremenije naoružanu i najmoćniju armiju u regionu, posjeduje i stotinjak plus, taktičkih nukleatnih bombica. Činjenica da je Palestina oficijalno suverena država koja je svoju nezavisnost proglasila 15. novembra 1988. godine; da su njene granice međunarodnim dogovorom koji je potpisao i Izrael,  utvrđene 1967. godine; da te granice uključuju Pojas Gaze, Zapadnu Obalu i Istočni Jerusalim kao glavni grad;  da je Palestina, iako  članica posmatrač UN, istivremeno oficijalno pod okupacijom Izraela; da Palestinu danas priznaju 183 države svijeta, a ne priznaju samo SAD  i Izrael i 3  državice-ostrva u Pacifiku.

Odluku da će upravo Palestina – i samo Palestina! – morati biti totalno razoružana strana,  nakon što je pune dvije godine sistematski uništavana od neuporedivo nadmoćnije izraelske okupatorske armije, koliko god bila nepravedna i besmislena, samo je još jedan slučaj u dugom nizu apsurda kojim “Monegašani“ pretvaraju nepravdu u jedinu pravdu a samovolju i nasilje u jedini sistem djelovanja. Uz mnoge primjere, dovoljno je sjetiti se kako  je administrativna, etnička, politička, policijska, vojna,   ekonomska i svaka druga podjela integralne  Republike Bosne i Hercegovine, na Federaciju BiH i na Republiku Srpsku, zvanično pozdravljena od “Monegašana“ kao produžetak i potvrda teritorijalno i politički integralne Republike Bosne i Hercegovine, kakva je bila u momentu  agresije i okupacije  od strane Srbije 1992-95. godine, iako su joj ti isti “Monegašani“ dejtonskim dogovorom izbrisali iz naziva i referencu Republika.

Da Palestina nema nikakvu ulogu u ovim pregovorima, nego da je tretirana kao kolonijalna teritorija o čijem statusu odlučuje zemlja  (zemlje- SAD i Izrael) kolonizator, nedvosmisleno potvrđuje jednostrano ponuđeni Trampov plan. U svim tačkama ovaj plan je skrojen prema zahtjevima Izraela, od postizanja svih ciljeva okupacije Gaze, preko uspostavljanja buduće vladajuće administracije Palestine bez predstavnika Hamasa i bez palestinskih autoriteta. Plan predviđa da  vladajući establišment Palestine u cjelosti čini međunarodni tehnokrati, formalmo na čelu sa Donaldom Trampom, dok bi na čelu egzekutivnog sektora vlade, bio bivši Premijer britanske vlade Toni Bler, postavljen na tu dužnost zbog njegovog naglašenog i višestruko potvrđenog  anti-palestinskog i anti-arapskog pedigrea, poznat i opisan kao istaknut cionist i prijatelj Izraela.

Za Palestince,  od suštinakog značaja je to što Trampov plan zabranjuje prisilno iseljavanje Palestinaca iz Gaze i eksplicite isključuje mogućnost anektiranja ove teritorije od strane Izraela. Iako ni jedna ni druga tačka ne predstavlja stvarni ustupak Palestincima, one ipak  sprječavaju nastavak genocida i produžetak njihove agonije. Plan „Monegašana“ nema vremenske okvire implementacije i ne predviđa nikakav pritisak da bi se Izrael prinudio na prihvatanje koncepcije dvije države.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo