Afera Snimak nije nikakav dokaz da DPS zloupotrebljava državne resurse, krade izbore i diskriminiše građane. Tužiteljica Ranka Čarapić ispravno je postupila kad je odmahnula rukom na pozive da se pozabavi tom materijom. Đukanović je definitivno razjasnio suštinu: to su se sastali odgovorni ljudi, pripadnici odgovorne partije i eto malo slobodnije iskazivali svoje mišljenje na zahtjevne teme. Ubuduće bi, i to je primijetio, mogli da budu malo suzdržaniji u iskazivanju brige. Ni u dobru ne valja pretjerivati.
Ne, ne brani to Đukanović pravo vlasti na nasilje, već principijelno pravo na slobodu govora. Insistiranje da krene istraga tužilaštva oko iskazivanja mišljenja, bio bi povratak u mračna vremena – verbalnog delikta.
U međuvremenu je stigla još jedna nagrada za budnost. Daliborka Pejović, bivša šefica Agencije za zaštitu životne sredine biće unaprijeđena za državnu sekretarku Ministarstva održivog razvoja i turizma. Imenovala ju je Vlada, nakon što je u aferi Snimak objelodanjeno kako je razotkrila i partijskim drugovima prijavila da, zamislite samo, ima direktora javnih preduzeća koji „nemaju osjećaj pripadnosti partiji” i nijesu dovoljno agilni u prikupljanju glasova. Biće na pravom mjestu. Prva do ministra Branimira Gvozdenovića, koji je na istim sastancima objašnjavao drugovima kako se može upravljati nevažećim glasovima, pa da oni postanu i važeći i DPS-ovi. Čista intelektualna bravura. Ko da mu to uzme za zlo?
Unapređenje Daliborke Pejović samo je nastavak tradicionalne brige o kadrovima kad se nađu u nevolji zbog obavljanja svetih stvari. Red se sjetiti kako je Đukanović provozao svojim automobilom Miomira Mugošu u znak podrške nakon što su se on i sin pesnicama i levorima obračunali sa neprijateljem – urednikom i fotoreporterom Vijesti.
Sudbina Svetozara Marovića pokazuje kako Đukanović umije kad treba i da kazni i da pomiluje. Pošto mu je uhapsio brata, ponizio i pokazao ko je gazda na svakom parčetu Crne Gore, dozvolio mu je da dežura u partiji kao njegov namjesnik.
Nakon afere Snimak, Đukanović je, sasvim dosljedno, zaprijetio da mora ,,iskorijeniti državnu administraciju od nemoralnih i nelojalnih”. Nemoralni i nelojalni su oni koji su pomogli da do javnosti dođe svjedočanstvo o tome šta nam rade ozbiljni ljudi. Ništa novo. ,,Istrebljivanje nelojalnih” i nagrađivanje ispravnih odavno se i dosljedno sprovodi u državnoj upravi. Policajci koji su zatvarali oči pred zločinom nadređenih u slučaju policijske torture nad sada pokojnim Aleksandrom Pejanovićem, nagrađeni su. Kreditima, napredovanjem u službi. Nagrada je i to što nijesu kažnjeni kao Goran Stanković, policajac koji je odbio da ćuti pred tim zločinom. Nakon što je doveden ispod linije siromaštva, Stankoviću se crnogorsko pravosuđe izruguje u lice. Odštetu koju je tražio od države, sve su prilike, neće dobiti.
Kako se kažnjava hrabrost ogledno je demonstrirano na slučaju Slobodana Pejovića, policajca koji je progovorio o deportacijama bosanskih izbjeglica, koje je naredila vlada. Dugačak je spisak insajdera koji su skupo plaćali vlastito dostojanstvo. Mirjana Drašković, veterinarska inspektorka koja je progovorila o švercu hrane, godinama je bila bez posla. Nebojša Čobeljić, vojni sindikalista koji je progovorio o zloupotrebama u toj službi, nezakonito je suspendovan…. Režim evo proganja dječake, navijače, koji se usuđuju narugati caru.
Đukanovićeve posljednje izjave su jasan znak kako će oni obesmisliti najavljene pokušaje da se u parlamentu kroz aferu Snimak rasvijetli zločinačka priroda DPS –a. U razvodnjavanju glavnu će ulogu odigrati Ranko Krivokapić i SDP. Zato, nemojte se opirati tom osjećaju mučnine dok u raznim prilikama slušate Krivokapića kako glumi opozicionara u vlasti. Sve je u redu. To što su tada vaše simpatije na strani Mila Đukanovića, ne kazuje ništa o vašem političkom stavu, samo je znak vaše ljudske normalnosti. Đukanović će kad tad podnijeti račun za ovo što radi. Krivokapić i mnogi slični njemu u posljednjem trenutku će ga izdati i izmigoljiti se.
U intervjuu 1998. Đukanović je govorio o Miloševiću: ,,Milošević nije ni komunista, niti nacionalista, već čovjek koji je apsolutno samo opterećen vlastohlepljem i idejom očuvanja lične i nekontrolisane vlasti”.
Diktatori liče. I plaše se slične sudbine.
Milena PEROVIĆ – KORAĆ