Bitne probleme u EU valja tek očekivati- uspije li Trampovo nastojanje da se nametne zamrzavanje rata u Ukrajini (koje bi on nazvao „mirovnim sporazumom“)
MONITOR: U prazničnom intervjuu, premijer Andrej Plenković je rekao da su ambicije vlasti u 2026., da Hrvatska uđe u OECD i da se podigne nivo standarda stanovništva. „Slučaj Tompson“ ocjenio je nebitnim i kao poziv na cenzuru od strane zagrebačkih ljevičara. Zašto je Plenkoviću toliko važan jedan pjevač-promoter proustaštva?
PUHOVSKI: Nije Plenkoviću važan Thompson, niti, po svemu sudeći, ima osobnih simpatija za njega. Ali mu odgovara ploviti niz struju. Rečeni domobranski sindrom u Hrvatskoj je u ovome trenutku najvjerojatnije većinski, ali teško može nadići ono do čega je već prispio – relativnu većinu. Plenković ovu tendenciju teži pripitomiti, jer nastavi li se politički ustrojavati – na što na posljednjim koncertima upućuje sam Thompson – ugrozit će baš HDZ.
MONITOR: Da li je ponovno uvođenje vojnog roka, neka vrsta podrške jačanju EU nove strategije bezbjednosti, ali i pokazatelj da Hrvatska ima „narodnu“ vojsku spremnu da je brani i od nezgodnih susjeda koji nisu u NATO?
PUHOVSKI: Jedino dobro što vidim u uvođenju dvomjesečne vojne obveze jest mogućnost civilne kontrole vojnoga sektora iznutra. U modelu profesionalne vojske toga nema, ostaju samo – uvijek ograničeni – pogledi izvana. Inače, radi se, objektivno, o pristajanju uz opće militariziranje EU posljednjih mjeseci. Nakon teškoga poraza srpske vojske 1995., ne čini se vjerojatnim da bi s istoka prijetila ozbiljna opasnost, to više što je Srbija u mnogome sapeta unutrašnjim konvulzijama.
MONITOR: Da li je moguće da proširenje EU bude samo prema „zaslugama“?
PUHOVSKI: Kriteriji su, načelno, u vladavini prava, političkome pluralizmu, tržišnoj ekonomiji i kompatibilnoj vanjskoj politici. U praksi to ovisi o konkretnim odnosima snaga. Rumunjska je, npr. svojevremeno ušla prije svega na insistiranje Francuske – Hrvatska, u završnoj fazi, jer je tadašnjoj Evropskoj komisiji trebao uspjeh na kraju mandata…Sada su kriteriji posve poremećeni požurivanjem ulaska Ukrajine koja je socijalno, ekonomski, (a posebice korupcijski) teško oštećena i daleko od osnovnih preduvjeta, ili nevjerojatnim nasiljem Grčke i Bugarske nad Makedonijom. No, pristupni proces jest značajna šansa za države kandidatkinje da poprave mnogo toga.
MONITOR: Najnovija neslaganja oko kredita za Ukrajinu iz zamrznutih fondova Rusije, ali i nepristajanja tri zemlje da podrže EU kredit Ukrajini-kada se pribeglo „hokus-pokus“ rješenju, pokazuju sve jaču snagu tzv. nacionalnih interesa. Da li ovakva EU može da ispuni imperative svojih osnivača?
PUHOVSKI: EU je i službeno odustala od jedinstva kao norme – kako zaobilaženjem pozicija Mađarske, Češke, pa i Slovačke kod odluka o financiranju Ukrajine, tako-prije svega, tretiranjem „Koalicije voljnih“ (u kojoj je i nečlanica EU, Ujedinjena kraljevina) kao oficijalnoga čimbenika u pregovorima o miru u Ukrajini. No, bitne probleme valja tek očekivati uspije li Trumpovo nastojanje da se nametne zamrzavanje rata u Ukrajini (koje bi on nazvao „mirovnim sporazumom“), jer će se tada barem ispuhati, ako ne i probušiti militaristički balon koji je zahvatio velik dio Evropa, osim, djelomice, južnoga krila. Tada će EU trebati iznova određivati ne samo odnose s Rusijom, nego i međusobne veze država članica.
Pravi je problem u tomu da je EU naveliko prerasla sva očekivanja (i imperative) osnivača. Od nje se izvorno očekivalo da privrednim povezivanjem (počevši od ugljena i čelika, tada bazičnih resursa) osigura nemogućnost njemačko-francuske, a onda i šire evropske konflagracije. Politička je nadgradnja dodavana naknadno, i sada se pojavljuju – ne samo zbog jačanja „evropskoga duha“, već i zbog neuništive težnje svakoga administrativnog aparata za autonomijom – i sasvim jasne federalističke ideje. One izazivaju mučninu, pa i bijes kod suverenista – od krajnje desnice do političara poput Milanovića.
Svaka se odluka u posljednje vrijeme – osim nekih „kriznih“ – promatra kroz tu prizmu. Pritom se neprestance perpetuira konstitucijsko pitanje o tomu je li – i u kojoj mjeri – moguće ne-konsensusko odlučivanje. Odnosno, u drugim kategorijama postavljeno, pitanje o odnosima moći Parlamenta i Komisije.
MONITOR: Tvrdi se da je Vladimir Putin nezadovoljan najnovijim mirovnim predlogom Tramp-Zelenski. U ovakvoj situaciji, kakve su šanse EU da odbrani svoje interese?
PUHOVSKI: Nije jasno kakve interese EU ima u sadašnjoj situaciji. Logično bi bilo da joj je temeljni interes u prestanku rata, no-s obzirom na militarističku mobilizaciju posljednjih mjeseci, pa i djelomična proizvodna restrukturiranja koja su već započela, odjednom se čini da EU ima interes za odugovlačenje procesa prekida rata (koji, nikako, ne bi bio pravi mir, ali bi omogućio predah).
MONITOR: Kako vidite „mirotvornu“ dinamiku, da li Tramp gubi u njoj lidersku poziciju i izlazi iz MAGA imperativa?
PUHOVSKI: Trumpa vodi samo jedno načelo: MTGF – Make Trump Great Forever. Zemljopis ga uopće ne zanima – niti ga zna – ekonomija-djelomice, politički odnosi – samo ako su na smetnju. O pravednosti, dakako, ni riječi. No, pozitivno je to da on nastoji – iz ovih svojih razloga – zaustaviti rat, a bitno je pritom (što bi imala biti zadaća EU) postići da to ne bude ni nazvano mirovnim sporazumom, nego sporazumom o primirju. Prestanak ruske okupacije bit će zbilja moguć tek kada (jednom) dođe do bitnih unutrašnjih preobrazbi društva i države.
MONITOR: Trampov plan za mir u Gazi, pokazuje neostvarivost. Da li je mir neostvariva ambicija i koliko on danas zavisi od političkih aktera?
PUHOVSKI: Postmoderna se politika sve više vodi u medijima. Gaza je nestala s naslovnica, što odgovara Trumpu i Izraelu, no nikako i pučanstvu Gaze, pa i čitava „Bliskoga istoka“ (ovu bi paleo-imperijalističku oznaku svakako već jednom trebalo zamijeniti terminom Mašrik). No, prestankom medijske pozornosti problemi najčešće ne nestaju iz stvarnosti. Primirje se obostrano krši – s neusporedivo većom odgovornošću Izraela kao daleko moćnijega, ali barem se ovdje zna da je o primirju riječ. Ključni je problem u transgeneracijskome autoritetu koji je država Izrael zapravo ukrala na osnovi neusporedivih zločina nad Židovkama i Židovima u vrijeme Šoe (koju, na žalost, zovu pogrešno, holivudizirano, holokaustom).
Nosivo pitanje narednih godina posve je jednostavno – može li se rehabilitirati međunarodno pravo, tretirati, recimo, Busha u Iraku kao Putina u Ukrajini, ili Netanyahua u Palestini? Odnosno, može li se zamisliti država koja bi danas na svojem teritoriju uhitila i Putina i Netanyahua, sukladno optužnici Međunarodnoga kaznenog suda? Ostane li se na navijačkim interpretacijama – npr. „Zapadnima“ koje smatraju da je međunarodno pravo izbacilo iz igre Putina, kao da SAD nisu prethodno napadale desetke država diljem svijeta – ili „Istočnima“ koje smatraju pravom (jačih) država ispravljati navodno pogrešne svjetonazorske sastojke u susjedstvu – svijet (p)ostaje pukom džunglom.
Marginalne, ekstremne političke skupine su ohrabrene
MONITOR: U 2025., najviše pažnje izazvali su događaji na koncertima Marka Perkovića Tompsona. U potonjim mjesecima, uslijedio je talas incidenata uglavnom prema srpskoj manjini. Da li to govori o promjenama u društvu , koje se još nisu odrazile na partijsko-političkoj scjeni?
PUHOVSKI: Čini mi se vjerojatnijim da je riječ o promjenama na političkoj sceni koje su „razbuktale“ (zapravo, na svjetlo dana izvele) odavno postojeće društvene konstante. Jedna od njih, trenutno pojavno najizraženija, mogla bi se-iz lokalne tradicije, nazvati domobranskom formacijom. To je pozicija – malograđanska u najvišim izdancima, retro-agrarna u ostalima – koja nije ustaška (ustaše ni u svojim najboljim – za Hrvatsku najgorim – trenucima nisu imale većinu), ali ima razumijevanja za – ili je barem pripravna blagonaklono previdjeti – ustaški „folklor“. Politička klasa je, u svojem pretežitom, hadezeovskom postavu, zaključila da je situacija u zemlji dostatno stabilna, a privredna situacija dovoljno dobra, da si može dopustiti jasno desno kretanje. Od koalicije sa Domovinskim pokretom, koji bi – da je intelektualno u stanju – bio ekstremno desna politička stranka. Na to je HDZ, dijelom, bio natjeran nedomišljenim rubno histeričnim taktiziranjem oporbe na prošlim parlamentarnim izborima, koje je dovelo do tretiranja HDZ-a kao stranke oko koje treba izgraditi cordon sanitaire (u vrijeme u kojemu ta stranka nije pokazivala ovakve desničarske eskapade kakve posljednjih mjeseci postaju novom normalnošću).
Lijevo-liberalna sastavina političke elite traumatski je doživjela mase uz i oko Thompsona i jasne znakove njihova korištenja za potrebe neke od desnih opcija. Do te mjere da je najjača opozicijska stranka, SDP, iznenada skrenula u domoljublje kao svoj novi zaštitni znak, a uz to se – skupa s drugom eko-lijevo orijentiranom strankom, „Možemo“ – počela baviti pravima malih posjednika. Sve im to nije pomoglo protiv desničarskoga trabunjanja o „ekstremnim ljevičarima“ i „jugo-nostalgičarima“ koji se navodno nameću Hrvatskoj.
Uglavnom posve marginalne, doista ekstremne političke skupine razložno su ohrabrene podrškom više stotina tisuća Thompsonu, ali, ponajprije, marginalizirajućim toleriranjem crnokošuljaša koji su prije i poslije koncerta, marširali gradom u manjim „rojevima“ pozdravljajući ustaškim pozdravom, pjevajući originalne ustaške pjesme. Tako osnažene grupe u crnome počele su se ponašati u okvirima onoga što neuka desnica smatra genuino desničarskim aktivizmom – progonom pripadnik(c)a srpske etničke zajednice. Kako domaćih, tako i gostujućih. Sve do groteskne situacije napada na klince iz Novoga Sada u Splitu, u ime zaštite „čistoće hrvatske kulture“. A prve predstave hrvatskoga kazališta na „narodnome jeziku“ prije gotovo dvije stotine godina u Zagrebu su izvodile glumačke ekipe baš iz Novoga Sada, jer hrvatska kultura tada nije ima glumaca na svojem jeziku.
Hrvatskoj odgovara pristupanje poslijejugoslavenskih država u EU
MONITOR: Kako vidite odnos Hrvatske prema zemljama bivše SFRJ?
PUHOVSKI: U osnovi, riječ je, mislim, o hermafroditskome odnosu. Hrvatskoj odgovara pristupanje poslijejugoslavenskih država u EU. Primarno privredno, posebice turistički i prometno. Politički, odgovara joj integracija BiH – i zbog 1010 kilometara granice, kao i zbog olakšanoga kontakta hrvatske populacije s obje strane granice. Odgovara joj i pristupanje ostalih, naročito ako Hrvatska može pritom igrati privilegiranu ulogu, pa i ušićariti ponešto u vrijeme pristupnih „pregovora“ (koji su zapravo ispiti u Bruxellesu). No, dobro je Hrvatskoj i sada, dok je u „višoj ligi“ od susjeda.
Nastasja RADOVIĆ
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice