Povežite se sa nama

FELJTON

PROPAGANDA – SILA ZA SEBE (II): Umjetnost ispiranja mozga

Objavljeno prije

na

Jozef Gebels je jedna od najpoznatijih ličnosti koje su imale značajnu ulogu u razvoju propaganda, iako pripada ličnostima tamne strane istorije. Rođen je u Rajnskoj oblasti 1897. godine. Pohađao je katoličke škole, da bi se kasnije upisao na Univerzitet u Hajdelbergu kod profesora Fridriha Gundolfa, jevrejskog istoričara literature koji je bio poznat i kao Geteov učenik. Nacional socijalističkoj partiji pristupa 1922. godine.

U ovom nastavku feljtona objavljujemo dijelove iz obimnog Gebelsovog govora Znanje i propaganda koji je održao partijskim drugovima januara 1928. godine. (Govor je preveo i priredio Bojan Muždeka, student beogradskog Fakulteta političkih nauka, 2006. godine).

… Propaganda je dobra ako se njome postižu željeni rezultati, odnosno nije dobra ako ti željeni rezultati izostanu. Nije važno to koliko je neka propaganda pronicljiva, to nije njen zadatak, već je važno da ona vodi ka uspjehu…

… Propaganda se pokazuje kao dobra onda kada u nekom periodu uspije da podigne i zapali narod za nekom idejom. Ako u tome ne uspije onda je loša. Ako uspije onda je nesumnjivo dobra. Niko ne može reći da je tvoja propaganda okrutna, pretjerana ili brutalna ili još bolje nedovoljno prijatna. Naime, njena svrha nije u tome da bude prijatna, odmjerena, nježna, već da bude uspješna. Zato, dok govorim o propagandi govorim i o znanju…

…Ideje same po sebi su vanvremenske. One nisu vezane za pojedinca, a još manje za narode. One počivaju u narodu, to je istina, i utiču na njihove stavove. Ljudi kažu da su ideje u oblacima. Kada se pojavi neko ko u riječi stavi sve ono što drugi u srcu osjećaju, onda oni kažu: ,,Da! To je ono što sam oduvijek želio i čemu sam se oduvijek nadao.”…

…Neke vrste ideja na početku su svakog političkog pokreta. Nije potrebno dati politički oblik tim idejama i razvijati ih kroz hiljade paragrafa političkog programa. Istorija pokazuje da su se najveći svjetski pokreti razvili onda kada su njihovi lideri znali kako da ih ujedine jednom kratkom i jasnom temom. To je jasna forma kod francuske revolucije, Kromvelovog pokreta, budizma, islama ili hrišćanstva. Hristov cilj bio je jednostavan i jasan: ,,Voli susjeda kao sebe.” Hrist je okupio svoje pratioce oko jasne izjave. Pošto je njegovo učenje bilo jasno, jednostavno i razumljivo, uspio je da okupi mase oko sebe i na kraju da osvoji i svijet. Onda je stvoren čitav sistem na osnovu jednostavnih ideja…

… Što je ideja veća i jednostavnija, što se više poklapa sa svakodnevnim životom, postoji i jača potreba kod svakog od nas da se ispriča drugima… Velika masa nikada neće biti osvojena samo jednom rečenicom, ideja mora svojom sjenkom da pokrije sve aspekte ljudskog života. Vidjećete kako se ideja širi i postaje opšteprihvaćena i kako individue prihvataju takvu formu zajednice i kako organizacija, kao i pokret, rastu iz individue. Ideja više nije zakopana u srcima i umovima individua. Sada ih je četiri, pet, dvadeset, trideset, pedeset, sto i sve više i više. To je tajna same ideje; ideje su kao divlja vatra koja ne može biti ugašena, to je gas koji prolazi kroz sve. Kada ideje nađu ulaz, one naviru i ubrzo osoba postaje inficirana njima. Drugi to ne mogu zaustaviti. Oni mogu da vjeruju da to mogu zaustaviti silom, oni to mogu i da čine dvije, deset, dvadeset ili pedeset godina, ali to do sada nije bilo od velikog značaja u svjetskoj istoriji…

…Propaganda podrazumijeva preovladavanje uslova. Propaganda je uvijek fleksibilna. Ona jedne stvari radi, a druge misli. Ona se ne može glancati, ona mora da zauzme prostor između jednog i mnogih. Ja različito razgovaram u tramvaju sa kondukterom nego što to činim sa biznismenom. Da ne radim tako, biznismen bi mislio da sam lud, a kondukter u tramvaju me ne bi razumio. To znači da propaganda ne smije biti ograničena. Ona se mijenja prema tome kome pokušavam da se približim…

…Jedan može da pravi propagandu. Propaganda je umjetnost. Kao što svaka prosječna osoba može da nauči da svira violinu do određenog nivoa, odnosno do onog nivoa kada mu učitelj kaže da dalje od ovoga ne može, isto tako samo genijalci mogu da dođu do određenog nivoa. Ja svaku prosječnu osobu mogu da naučim osnovama propagande. Ali, ja ću uskoro prepoznati granice. Ili si propagandist ili nisi. Greška je tražiti propagandistu. Neki za propagandistu kažu da je to čak i dobar bubnjar. Međutim, oni nisu u pravu. Često se filozofi od strane mase ignorišu. To niko ne može poreći. Naš pokret ima dobre govornike. Od kako su naši protivnici ostali bez dobrih govornika, često za nas kažu: ,,Vi imate samo dobre dobošare.” Hitlera su nazivali dobošar nacionalne unije. Kada su shvatili da taj dobošar ima ideje koje se nisu uklapale u njihov način razmišljanja došli su do novog naziva za Hitlera ,,ludi političar”. ..

…Propagandisti imaju određenu ulogu u okviru partije. U partiji koja je mlada kao naša potreban je veliki vođa. Taj veliki vođa nije usmjeren na pojedinačno dobro i mora da bude sposoban da čini sve. Mora da bude propagandista, organizator, govornik, pisac itd. Mora da se slaže sa narodom, da nalazi novac, piše članke i čini još mnogo toga. Upravo zato je pogrešno reći da je Hitler samo dobošar. To je ono što je veliko kod njega i što ga odvaja od svih drugih. On je i političar i propagandista, dok su drugi lideri drugih partija isključivo političari, a nikako propagandisti. Možete vidjeti kako je propaganda povezana sa širokim shvatanjem i sa samom organizacijom. Kada završimo težak posao pomjeranja ideje od individua ka masi, propaganda tu kreće i omogućava da se znanje prenese u pravcu države…

…Propaganda je apsolutno neophodna. Kada ne bi bilo propagande ideja ne bi mogla da preuzme državu. Ja moram biti sposoban da prenesem mnogim ljudima ono što ja mislim. Zadatak darovitog propagandiste jeste da uzme ono o čemu mnogi razmišljaju i da to stavi na put koji se kreće ka svima, od edukovanog ka prosječnom čovjeku…

…Propaganda treba da bude popularna, a ne intelektualna. Zadatak propagande nije otkrivanje intelektualnih istina. Njih nalazimo razmišljajući, istražujući, svuda samo ne u prostorima gdje se drže govori. .. Propaganda nema za zadatak da istražuje znanje, već da širi znanje. Mora biti podešena prema onima koji žele da dosegnu to znanje. Propagandisti, njihovi govori, plakati se razlikuju zavisno od toga da li su usmjereni poljoprivrednicima, državnim činovnicima, ljekarima, pacijentima. Propaganda mora biti prilagođena…

…Hitler mi je jednom rekao da nije potrebno davati programe govora publici. Publika ima jedan primitivan pristup. Ako gospodin pita : ,,Vi ste samo propagandista,” odgovor će biti: ,,Da li je Hrist drugačiji? Da li se on možda bavio propagandom? Da li je Muhamed drugačiji? Da li su Buda i Zaratustra propagandisti?”… Napoleon, Cezar, Aleksandar, Musolini, Lenjin svi su oni veliki govornici i sjajni organizatori u kombinaciji sa njihovim retoričkim talentom i filozofskim mogućnostima imaju mogućnost da prenesu ogromno znanje.

Ako meni danas neko kaže da sam demagog, odgovorio bih mu: Demagogija u dobrom smislu je mogućnost da mase shvate ono što ja želim da oni shvate…

Niko nije prepoznao Gebelsov tekst

Dva mlada beogradska afirmisana dramaturga bez stalnog zaposlenja, Maja Pelević I Milan Marković, učlanili su se prošle godine u sve partije provjeravajući šta bi dobili zauzvrat. ,,Razmišljali smo, kako da to uradimo i došli na ideju da vidimo da li bismo mi lako napredovali i da li bi naši životi drugačije izgledali da smo postali članovi partija”, objasnila je Maja Pelević. Prvi korak je bio prilagođavanje teksta Hitlerovog majstora propagande Jozefa Gebelsa iz 1928. godine Znanje i propaganda, koji je poslat na sve partijske adrese kao platforma kojom se preporučuju za partijski angažman. Odgovor jedne partije na ponuđenu Gebelsovu platformu: ,,Draga Majo i Milane, tekst sam pročitao i proslijedio. Mislim da ste pokazali da ste potpuno svjesni uloge angažovanih ljudi u konceptu angažovane kulture koji pri tom ne liči na isto to u službi ranijih autoritarnih sistema..” Maja Pelević je kazala da su sve partije pozitivno reagovale: ,,Neke su čak bile oduševljene, nijedna nije prepoznala Gebelsov tekst, čak je osvanuo na zvaničnom sajtu jedne partije”.

Pripremio: V. KOPRIVICA

Komentari

FELJTON

GOVOR SRETENA PEROVIĆA PRILOKOM DODJELE AKADEMSKOG ZVANJA DOCTOR HONORIS CAUSA (I): Borba za državni i humanistički ugled Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodijelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa. Monitor prenosi riječi zahvalnosti koje je tom prilikom uputio Perović

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa.   Za ovo visoko priznanje pjesnika Perovića predložila su dva znamenita evropska književnika – akademik Jon Deakonesku i akademik Nikolae Dabija, univerzitetski profesori i dobri poznavaoci i prevodioci Perovićeve poezije.

Prenosimo riječi zahvalnosti Sretena Perovića koje je uputio u okviru zvaničnog programa Internacionalne naučne konferencije, na kojoj je učestvovalo više od 300 uglednih eksperata pravnih nauka iz Evrope i svijeta.

Visokopoštovani Gospodine Rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uvažene kolege i dragi prijatelji, dame i gospodo, veoma sam počastvovan izborom u zvanje  Doktor Honoris Causa  Državnog univerziteta „Konstantin Stere“ u Kišinjevu, eminentne i časne prosvjetne i naučne ustanove prijateljske Republike Moldavije. Posebno je zadovoljstvo što ovo  dobijam u toku proslave jubileja Uvaženog univerzitetskog profesora doktora Mr. Nicolae Osmochescua, kojem želim dug život i nastavak plodnog stvaralačkog opusa.

Cijenjenim kolegama koji su me predložili za ovo visoko zvanje i uvaženom Rektoru koji je nostrifikovao taj prijedlog, kao i svima koji su prijedlog podržali – najtoplije zahvaljujem u svoje ime, u ime Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i u ime Države Crne Gore.

Ja nijesam gradio ni političku ni državničku karijeru, ali sam se za državni i humanistički ugled svoje Crne Gore, decenijama borio – kao pjesnik, kao kulturolog, kao novinar i kao istoriograf. Zato imam pravo da u ime Domovine uputim Moldavskoj Državi najbolje želje za prosperitetnu budućnost, za očuvanje građanskog digniteta i državnog suvereniteta, za jačanje patriotizma i slobode.

Dozvolite mi da za ovu svečanu priliku kažem nekoliko riječi o svom pogledu na smisao poezije i života.

          Dalekih, davnih dana, kad sam počeo da sanjam u rimovanim pjesničkim slikama, vjerovao sam da u svijetu živi mnogo plemenitih, dobrih ljudi, uprkos mučnoj činjenici da su iz ove biblijske   doline platili  moj otac i moj đed istoga dana otišao tuđom voljom, velikom nepravdom i nevoljom, zločinom i samovoljom.

Od tih mojih đečačkih dana prošlo je sedam decenija, a za to vrijeme sa ovoga svijeta – od ratnih zločina, terora i gladi –   preseljeno je u vječnost    mnogo miliona nedužnih ljudskih bića – najviše đece i žena; a ja još uvijek mislim da na svijetu postoje samo oaze zla, a da su ipak jači okeani dobrih ljudi i njihovih plemenitih snova.

Može da dođe do sveopšteg rata, razaranja i uništenja današnjeg svjetskog poretka.  Može da nas iznenadi biblijski POTOP i da ne preživi ona potonja lađa u kojoj je klik novog Čovječanstva. Može da u sudaru nebeskih tijela nestane naša planeta. MOŽE…ali ja ne vjerujem u te apokaliptične vizije. I pored svih prijetnji, tragičnih događanja i negativnih pretskazanja, evidentno je širenje pozitivne  ljudske  energije i produktivne humane solidarnosti, a to je posredna poruka i teistima i ateistima – da ima načina da se   na ovom svijetu  smanje ljudske patnje i da se ojača čovjekovo samopouzdanje i vjera u pobjedu dobra nad zlom.

Oni koji ne vjeruju u postojanje pozitivne  ljudske  energije, produktivne dobrote koja oko nas širi svoje magnetne talase, oni koji ne vole ljude i ne saosećaju sa njihovim stradanjem, ne mogu vjerovati ni u sebe ni u Boga, ma kako se njihovo božanstvo zvalo.

Meni, kao čovjeku i lirskom pjesniku, mnogo pomaže vjera da postoje dobri ljudi, da u svakom ljudskom biću postoji klica dobrote i da za tom suštinom treba (i vrijedi !) tragati. To me ohrabruje da ljude, one bliske i one udaljene, bolje razumijem, da u njima nalazim prijatelja, da jačem svoju vjeru u budući dan. Vjerujem u ljude koji nisu ubice, ali ne vjerujem u lovce koji sa strašću ubijaju ptice i vjeverice, ne vjerujem u ljude koji se svete – za grubu riječ, za svaki ljutiti pogled. Ja odbacujem osvetu i mržnju kao opsesivna zla koja uništavaju ljepotu života. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – BISTRICA (XI): Bez granica i uvijek u pokretu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Bistrica je inspiracija svakog Bistričana, sakrivena u dnu duše naslagama stvarnog života, tradicijom, korenima, vaspitanjem, obrazovanjem, ali i nepoznatim pojavama koje vraćaju u prošlost, u legendu. Njihovo prijateljstvo je uvek bilo uzvišeno, puno poštovanja i najlepših manira. U odnosu sa njom Bistričanin može biti komična žrtva svojih zanosa i uverenja – u pokušaju da vara, biva prevaren, kad zavodi, biva zaveden. Njihova romansa se vodila i vodi između ljubavi i straha, između nade i posledica. U takvoj igri nema naglosti i hirovitosti, sve se dešava sa suptilnošću i merom ukusa. Linija koja ih deli, takođe ih i spaja.

Kao sudionici istog sveta i vremena, nisu ni sušta moralnost ni gola zloćudnost, već je to izraz stanja vrhunske bliskosti. Sa svojim vrlinama i manama, Bistrica živi u svakom pojedincu kao njegova mogućnost da, u komunikaciji sa svojim arhaičnim kulturnim iskustvom, kreativno potvrdi sebe na najbolji mogući način. Njihov odnos, memorisan u semantičkom pamćenju, nosi snažne i zavodljive slike iskrenih emocija. Integrisana u njihovom biću, utkana u ritam života kao navada, ponaša se kao dobra izvorska vila, bez obzira što savremen čovek rešava suštinska pitanja svoje egzistencije racionalno, razmišljući o izazovima i posledicama. Izoštreno značenje njihovog odnosa bio je ponekad i naivan, ali i neophodan za obostrani opstanak.

Sa imidžom gordosti, misterioznog  autsajdera, Bistrica ima i potencijal da priča i voli: da priča nežno, negovano, umno iscrpno, čak i onda kada joj vodenice oduzmu snagu, moć i emociju. U njenoj kotlini, gde traju večite seobe, ovaj spoj ima auru eteričnog odnosa. Prava suština i gustina života, uzajamno podržavanje, poštovanje i respektabilni senzibilitet, i zato svako bistričko novorođenče sposobno je da po sopstvenoj meri stane na beleg životnim iskušenjima sudbine, što su i dokazali.

Iz moći svekolikog zavođenja, Bistrica nije ostala dužna biljnom i životinjskom svetu, stvarajući neponovljive uslove za ugrožene ptice, razne vrste biljaka, krupnijih i sitnijih životinja. Dok nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru, sa crvenim, žutim i zelenim bojama, u takvom akvatorijumu jedinstva flore, faune i čoveka, Bistrica ima moć da na jedinstven i neponovljiv način daje i održava život. Taj čudesan, nezamenjiv i jedinstven prirodni rezervat u dužini od dvadeset i šest kilometara, od Đalovske klisure do Gubavča, kao stanište i sklonšte, u sebi sadrži bogatstvo poruka, skrivenih značenja, kao otvoren izazov pticama, ribama, suncu, vetru, nebu. Sunce sa raznih strana, uglova i visina pada na lice klisure i bistričke doline, na kojoj se skuplja talog čovekove dobrote, ljubavi, osećajnosti, poštenja, skromnosti.

Tradicionalna simbolika utkana je u svakodnevicu našeg čoveka, od njegove sreće i nesreće, bola i radosti, vrline i posrnuća, surovosti i nežnost. Uronjena u svoje prirodno stanište, ova milosrdna reka je deo svih važnih događaja u životu svakog Bistričanina, od rođenja pa do smrti. Na granici između svetovnog i svetog, profanog i sakralnog, nju kao da prate simbolički demonske crte. Zadržavajući svoj identitet, kao neodvojivi sudionik različitih aspekata narodnog života, ona je na svom kratkom putu, tekla bez promene, prilagođavajući se ljudskim potrebama i željama, zavisno od prilika i shvatanja. Kao kod svake dvojnosti, tajnovitosti, magije, legendi, onostranosti, metafizike pa i fantazije, Bistrica je isplela bogatu naraciju o sebi, svojoj moći i nemoći.

Kao neuništivi individualista, mirna i talasasta, kompleksna i intenzivnog simboličkog dejstva,  počiva na ogromnoj vitalnosti i nesicrpnoj moći svog obnavljanja. Svoju letnju skučenost boji strpljenjem, a osujećenost nadom. Kao simbol radosti i čovekovog opstanka, uvek stremi zdravom životu. Poseduje izrazito simboličku moć najdragocenijih ljudskih ideala i vrlina. Šta je ljudski život prema ovoj reci, koja od pamtiveka hrani, poji, veseli i daruje, pamti i ispunjava želje. Koliko je ona zapamtila sreće i nesreće, karavanskih pohoda od Dubrovnika do Carigrada, pobeda i poraza, meraka i inata, suza i ljubavi, paljevina i udarničkih mobi. Mislimo da o njoj znamo sve, ustvari, ona o nama zna sve.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – BISTRICA (X): Zagledana u sebe kao u smisao života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Kao povlašćeno mesto, voda je ogledalo i metafora naše realnosti, u kojoj nastojimo da spojimo nespojivo, dubinu i tajanstvenost. Za vodu se vezuje mnogo toga tajanstvenog, neobičnog i paradoksalnog. Voda je blagoslovena, ona pamti, i nema strah od starenja. Sa svojom fizičkom, metafizičkom i simboličkom dimenzijom, vodeni tokovi su nadilazili sve granice prirodnog poretka. Pored obala reka najbolje se uočava simbioza čovekove svakodnevice i prirodnog ritma vodenog toka. Gravitirajuće stanovništvo mnogo je zavisilo od njih i živelo sa njima. Reke su arterije naše planete, od njih u potpunsti zavisimo, zapaža Mark Anđelo, kanadski pisac i čuvar reka. Nažalost, plutajući otpad i deponije pored reka postali su naša stvarnost.

Prekrivena debelim slojevima stena i zemlje, pojavio se fenomen sasvim posebne lepote i vrednosti. Kao znamenje života i simbol iskušenja, Bistrica je iz stalaktitskih i stalagmitskih odaja, nestvarne lepote, izronila  na površinu, odakle je nastavila smislenijim životom. Od tog momenta bistričkog čoveka ne opsedaju tajne neba, već njene tajne,  koje je nedovoljno poznavao i kontrolisao. Sa darovima svoje pojavnosti, nepredvidiva, već u surovim predelima klisure, koju je ona formirala,  otkriva svoju skrivenu lepotu, da bi je u ravnici, nešto niže, pokušala sakriti nežnošću. U svojoj  zavodljivosti, sa sposobnošću da očara, postaje autentični heroj ovog kraja i prostora. Jedinstvene diskretnosti, u večnom saglasju sa prirodom iz koje dolazi, iskazuje svoj potencijal na neposredan način: blisko, prisutno, spontano, živo i ritualno. Ona u svom kratkom toku poseduje nešto što druge reke nemaju – poseduje život svakodnevne realnosti i neoboriv potencijal iskustva jedne posebne egzistencije.

Uprkos opšteprihvaćenoj univerzalnosti, Bistrica poseduje i lokalne boje i karakter, što je čini jedinstvenom. Njena dimenzija je veličanstvena, vanvremenska, sveprisutna, izvanprostorna; Bistrička svetinja koja se preliva preko granice reči, života, ljubavi, sudbine, gladi. Ne postoji kod kojim se može dekodirati ulaz u njenu tajnu. U njoj je čovek prvi put video sebe i svoje lice. Ugrađena u temelje prošlosti, tradicije, običaja, kulture, duhovnog i materijalnog nasleđa, egzistira kao  najdragocenija i najkompleksnija metafora, sa značenjem i jezikom koji poznaju i priznaju svi narodi sveta. Njena simbolika se očituje u mnogim običajnim, religioznim, slavljeničkim i drugim ritualima, bez obzira na duhovni most između različitih vremena i slojeva stvarnosti. Prve kuće su nastale pored njenih obala, prve molitve odvijale se pored njene bistre i čiste vode, gde su ljudi otvarali dušu, verujući da se u njenom plavetnilu spajaju energije neba, života i zemlje, ali i izvesne doze magije i misterije.

Svojom vitalnom nepokornošću, Bistrica poseduje snagu i jedinstvenost rečne pojavnosti, zasnovane na sasvim drugačijoj ontologiji i morfologiji od drugih reka. Posvećena životu, ponikla iz srca, svojom ushitnom gordošću, u stanju je da napravi mesta i za tuđe probleme i potrebe. Iz moći svekoliko prirodnog zavođenja i vladanja lepotom nad ljudima, oslanjajući se na svoju tajnu, ona deluje u sinhroniji sa prirodom, sabrano, bez pretenzija da remeti ljudima život, jer zna da njenu dušu niko bolje ne zna od njenih Bistričana.

Pomerala je granice, kako obimom, tako i zamahom: neograničene empatije, koja ne zna za distancu između prijatelja i neprijatelja, bližnjih i stranaca, nezasite romantike i grandiozne imaginacije. Ovaj njen dar postaje glasnogovornik najdubljih istina. Kao nemi svedok i živi dokaz vremena, svojom blagorodnom i tihom harizmom, univerzalnim jezikom i neupitnim vrednostima svog postojanja, oduvek je muštulukom i akšamlukom radovala i uveseljavala ljude, svoje najbliže okoline. Iznad njenog otvorenog neba ogledaju se krajnje stanice svih bistričkih težnji – rađanje, život i smrt.

Skromna, bogate istorije, sa tragovima još od neolita i lirsko-rimskog nasleđa, različitih kultura i civilizacija, zagledana u sebe kao u smisao života, ona se ponaša kao individualni hedonista, neposlušnog šarma. Drevne duše, njeni čisti, bistri i plavi talasi prepuni pastrmke, mladice, lipljena, klena, krkuše, peša i pizgavca, liče na sentimente sunčanih zraka ili kišnih kapi, čija se transformacija pred  očima posmatrača, odvija lako i munjevito. Upadljiva lepota spaja u sebi nežnost, čednost i ženstvenost, poetičnost i izazovnost, kao duga sa Pećarske do Vlahova. Puna nepatvorenog života, otresita, dinamična, draga, dirljiva, otvorena i iskrena; otporna  prema nebesima pesničkim, prema pticama i olujama; uzdržana ili na odstojanju od nevolja i opsesija svog okruženja, kako ljudskog, tako i biljnog i životinjskog. Ponosna na svoj stari Kameni most, njegovu neprocenjivu vrednost,  manastir Podvrh, čija se važnost ogleda u bogatoj istoriji i jedinstvenoj arhitekturi, na prvu seosku hidrocentralu u Crnoj Gori, džamiju u Kahvama, raznim drugim spomenicima, na voćnjake pune starih sorti različitog voća.

Zavodljivo hipnotična, bistra, neboplava, deluje nesvakidašnje sabrano, nenametljivo. Zanesena i snena, utopljena ljudskom emocijom, ona je izvan svake priče i svet za sebe. Niko bolje od nje ne bi mogao govoriti o ljudima, prijateljstvu, o tradiciji, amanetu, petrovdanskim lilama, vršidbama, ašikovanju, posjecima, ispraćaju u vojsku, majčinoj ruži i šurupu, pekmezu, šumskim jagodama, nanizanim na struk cvetne trave. Sela, s obe strane obale, puna običaja, a škole đaka, oranice vrednih domaćina, kuće brižnih majki. Svakodnevno se rađala deca, tražila kolevka na zajam. Izvori i česme puni mladosti, uz poređane testije za vodu. Ispred vodenica džakovi žita, trapovi puni krompira, jabuka, praziluka. Gostinske sobe pune gostiju, srodnika, prijatelja i komšija iz drugih sela. Razgovaralo se i tiho pevalo; gradile se uspomene. Bila je to sinergija i svetlost puna ljudske spontane i iskrene radosti, dok se živio stvaran život.

Povezana neizbežnom trajnom i uzajamnom zavisnošću, oduvek je bila u dobrom Bistričkom društvu i u njemu će opstati. Njihova ljubav je začeta u samoći, tišini, oskudici. Onog trena kada su se sreli, izmenili su i sam pojam svojih života, a njihov odnos postaje fascinantni spoj totalne neraskidivosti. Kroz čitavu istoriju Bistričani su trošili njenu mladost i snagu; duša koja za dušom i bliskošću traje i traga. Zatočena u svojim emocijama, postaje posvećena njima – strasnim ribolovcima, dečjim nestašlucima u retkim virovima letnjih vrućina, domaćicama koje su ispod njenog leda prale veš. Takav odnos ličio je na ljubavni ugovor. Iako privlači i svojom retkom surovošću odbija, zavodi i navodi, ona sebe može da voli samo kroz njihovu želju, mudrost, obzir i poštovanje. Ponekad sujetna, uvek iskrena, pa ipak nesigurna i slaba prema ljudskim potrebama. Čemu biti u dubokim i mračnim slojevima peštersko-đalovske zemlje, kad ju je Bistričanin zgotivio, kad je njihovo međusobno razumevanje bez reči više nego dovoljno za tako romantične duše, pritisnute zidovima tvrde realnosti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo