Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o nastanku gradova

ANDRIJEVICA

„Andrijevica. Ni manje varoši, ni veće prošlosti. A od pisanih tragova, skoro ništa. Uglavnom predanja, priče, usmena kazivanja, ‘Govorio mi je đed da je njegov prađed…’ Sav je ovaj kraj satkan od značaja, datuma i događaja. S vrha do dna varoši, glavnom i jedinom ulicom, šetka istorija s kojom se Andrijevica ne persira – oduvijek su bili na ‘ti’. Gdje
god nagaziš stopom jekne Turčin, vrisne Švaba, zaleleče Talijan… O partizanima i četnicima da i ne govorimo: oni se, u večerima punog mjeseca, i dalje jure oko mjesnog groblja.“[1]

Andrijevica je jedan od najmanjih i najmlađih gradova u Crnoj Gori. Kao naselje je nastala polovinom XIX vijeka – 1853 godine, kada je izgradnjom prvih kuća oko crkve Andrijevne formiran nukleus buduće varošice.
Podignuta je na uskoj terasi sa lijeve strane Lima, na ušću rijeka Kraštice i Zlorečice. Nastala i održavala se kao neformalni centar Gornjih Vasojevića i danas predstavlja kulturnu i duhovnu prijestonicu ovog kraja. Njena istorija je ispisana u Spomen parku na Knjaževcu o čemu će više riječi biti u posebnom poglavlju.

Andrijevica je 1882. godine imala dvadesetak kuća. Razvijala se sa obje strane jedine ulice od mosta Bandovića na Kraštici do mosta preko Zlorečice na drugoj strani, da bi početkom XX vijeka dobila oblik grada.

Balkanski i Prvi svjetski rat su zaustavili njen razvoj, koji je donekle inteziviran nakon ovih ratova. Tome je dobrim dijelom doprinijela i izgradnja novih puteva. Najznačajnije promjene nastaju nakon Drugog svjetskog rata. Opisujući njen poratni razvoj Mihailo Lalić je 1952. godine, zapisao: „Na Knjaževcu kod Andrijevice podignute su nove zgrade kakvih prije nije bilo u ovom kraju. Za čitavih dvadeset godina bivše Jugoslavije nije podignuto toliko i ni jedna takva zgrada…“

Za hroniku graditeljstva značajan je i podatak da je Andrijevica zavičaj Radosava Zekovića, jednog od najvećih crnogorskih arhitekata, zatim književnika Mihaila Lalića, slikara Jovana Zonjića – dvojice velikana crnogorske književnosti i umjetnosti.

U drugoj polovini XX vijeka počinje i industrijski razvoj: eksploatacija arhitektonsko građevinskog kamena na ležištu Žoljevica, fabrika termoizolacionih materijala „Termovent“, fabrika slatkiša „Soko Štark“, pogon za proizvodnju kožne galanterije… Sagrađen je hotel „Komovi“. Na  žalost, danas, osim hotela, ne radi ništa od toga.

Izgradnjom regionalnog putnog pravca Berane – Andrijevica – Plav nestao je najljepši dio prvobitne ulice koji se spuštao prema Zlorečici. Nestala je „Čudesna ulica u kojoj su se kuće držale za ruke i naslanjale jedna na drugu.“

BERANE

O postojanju prvih naseobina na području Berana, svjedoče materijalni dokazi i artefakti iz mlađeg kamenog i ranog bronzanog doba sa lokaliteta Kremenštica.
Najstariji sačuvani objekat na području Berana je manastir Đurđevi stupovi, podignut u XIII vijeku. Na podizanje samog grada čekalo se mnogo duže. Prve kuće na mjestu sadašnjeg grada podignute su 1862. godine, nakon pobjede nad Turcima u bici na Rudešu. Da bi odgovorile na ovaj izazov turske vlasti su na Jasikovcu podigle vojno utvrđenje, a u njegovom podnožju naselje „Hareme“, sa stanovima za oficire i vojne službenike. Sagradili su most preko Lima, vojne kasarne… Urbanu formu gradu dao je Rizvan beg Jajčanin, arhitekta koji se školovao na Sorboni. Projektovao je glavnu ulicu, najprostraniju i najširu ulicu u tadašnjim naseljima na Balkanu. Rizvan beg je osim glavne ulice, projektovao i mnoge druge objekte u Beranama kao što je utvrđenje na Jasikovcu, kasarna Kršla, osim toga projektovao je džamiju, šedrvan i česmu…

Za Rizvan–bega i njegovu hanumu Albu vezana je i jedna od najstarijih beranskih legendi. Kao arhitekta Rizvan-beg je često putovao i dugo odsustvovao od kuće. Samujući, njegova mlada žena Alba zaljubila se u slugu. Kada više nijesu mogli da kriju svoju ljubav, započeli su zajednički život. Te vijesti brzo su došle i do Rizvan–bega koji se vratio u Hareme i odmah pogubio slugu. Ne htjevši da ga čeka u kući, Alba je otišla do Lima gdje se sa visoke stijene bacila u duboki vir. To mjesto, na kom je kasnije sagrađen hotel Berane i danas se po nesrećnoj Albi zove Albin fir. A Rizvan-beg se više nikad nije vratio u Berane.

Izgradnjom puteva nakon Prvog, posebno nakon Drugog svjetskog rata Berane, kao regionalni centar bilježi značajan ekonomski razvoj, posebno u prerađivačkoj industriji. Podignuta je Fabrika celuloze i papira, Fabrika kože, Ciglana, otvoren Rudnik uglja, zatim Hotel „Berane“ i „Lokve“…

Tamo gdje je vijek ranije stao Rizvan beg, nastavio je šezdesetih godina dvadesetog vijeka arhitekta Radosav Zeković, osnivač i prvi direktor i urbanista Zavoda za urbanizam u Beranama. Berane je zavičaj Gavrila Cemovića, prvog crnogorskog inženjera koji je poslije Prvog svjetskog rata diplomirao na Građevinskom fakultetu u Beogradu.

Kao i većina gradova u crnoj Gori, i Berane je postalo žrtva tranzicije. Od nekada moćne industrije danas ne radi ni jedna fabrika.

(Nastaviće se)

Komentari

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”

,,Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo. Crna Gora je i morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. To je zemlja nade i očajanja, jave i snoviđjenja… To je zemlja najveće krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda…” (Veljko Vlahović)

Priča o graditeljima je priča o Crnoj Gori, a priču o Crnoj Gori treba početi kao bajku, jer ona i jeste kao iz bajke…

Daleko iza sedam gora i sedam mora…, tako počinju sve naše bajke, ima jedna zemlja, lijepa kao grijeh, satkana od divlje ljepote i krajnosti nastalih igrom bogova koji su je stvarali: noge joj zapljuskuje toplo more a kose
raspliću ledeni vjetrovi, isprepletana surovim liticama i plodnim poljima, bistrim jezerima i divljim rijekama; jedni uz druge rastu i plod svoj rađaju i sočna smokva i opora oskoruša, maslina i vinova loza, a tik do njih vučji trn i kukurijek.

Samim postanjem stvorena za najveće krajnosti. Nastala na raskršćima gdje se ukrštaju putevi: migracioni i karavanski, trgovački i osvajački; nad njom se od pamtivijeka sudaraju vjetrovi. Vjetrovi i putevi su donosili vojske i vojskovođe, carske galije i divlje horde, sa sve četiri strane svijeta.

Stasavala na razmeđi civilizacija i kultura, vjera i religija, naslijedila je od osvajača i vjekova sve njihove različitosti i sve njihove krajnosti: naslijedila je nekoliko vjera i bogomolja ali i bezbožnike, najstariju štampanu knjigu i
nepismenost, pozorište i vašar, valcer i kolo, klavir i gusle, violinu i diple…

Nastala na vododjelnici civilizacija i razmeđi svjetova, uvijek razapeta između Istoka i Zapada, naslijedila je graditeljsku baštinu različiitih civilizacija i kulturno nasljeđe različitih svjetova – i sa istoka i sa zapada…

Njena istorija traje čitav milenijum. Milenijum okupacija, ratova, paljenja, razaranja, pljački, silovanja, asimilacija… Milenijum tokom kojeg su dolazile vojske i vojskovođe sa sjevera i juga i sa istoka i sa zapada…od Kursilija sa vizantijskom vojskom na Tuđemilima, a vjekovima prije njega dolazili su stari Rimljani… i Goti …i Vizi Goti, pa onda vojska Kana Ogataja… Dolazili su Nemanjići, gusari Saraceni, Osmanlije, Mlečani, pohodio je Napoleonov Maršal Marmont, pa Habzburgovci i Franjo Josif. Gazile su je čizme Hitlerove soldateske i Pircija Birolija sa Musolinijevim
crnokošuljašima…

A svi su dolazili sa namjerom da osvoje i pokore. Da uzimaju a da ne ostavljaju, da žanju ali ne i da siju. Da dijele i da svađaju. Iza sebe su ostavljali pustoš i mržnju među onima što su ostali. Milenijum krvi i ognja sa rijetkim i kratkim periodima mira koji su trajali samo onoliko koliko je trebalo da stasaju novi regruti, novi junaci i vitezovi – svježa topovska hrana, pa opet ratovi, vojske i vojskovođe, izgubljene bitke i slavne pobjede, glasoviti junaci, mrtvi heroji i majke u crnini.

U kratkim i rijetkim periodima mira ova zemlja je, poput Feniksa, ustajala iz pepela, lizala svoje rane i uspinjala se prema zvijezdama… Postajala je zemlja raskošne svjetlosti u kojoj su stvarani biseri graditeljskog nasljeđa i kulturne baštine. Nekad su ih stvarali njeni osvajači a nekad oni što nadžive osvajače.

Tako su nastali: Kula Balšića, Stari Bar i Kotor; antička Budva, mozaici boga Hipnosa u Teutinom gradu, pa hercegnovska Citadela, Cetinjski manastir, Gospa od Škrpjela i Husein-pašina džamija; Rimskli most na Moštanici koji traje čitav milenijum… U takvim ternucima su nastali Carev most, filigranski lukovi Mosta na Tari… i mostovi na Maloj rijeci i Moračici;… pa Oktoih, Miroslavljevo jevanđelje i Moračka krmčija; u tim rijetkim trenucima oslikana je u Moračkom đakoniku i traje sedam i po vjekova, druga najljepša freska na svijetu, na kojoj Gavran hrani Proroka Iliju; nastali su Sclavorum Regnum, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, Zlatno runo, Lelejska gora i Davidova zvijezda; Zle pare, Lažni car, Ljepota poroka i Jovana Lukina…

Priču nastavljam kao bajku, odnosno priču o kratkim trenucima njene raskošne svjetlosti i priču o ljudima koji su tu svjetlost stvarali.

NASTANAK GRADOVA: Istorija gradi i razgrađuje, kako carstva tako i gradove, svuda na planeti, pa i na području sadašnje Crne Gore. S obzirom na to da je imala „višak istorije“, na prostoru Crne Gore proces nastajanja i nestajanja gradova bio je dinamičniji nego drugdje. U početku su nastajala i nestajala prva naselja o kojima svjedoče samo artefakti i legende. Prva naselja iz mlađeg kamenog i ranog bronzanog doba nastala su na lokalitetima: Kremenštica u selu Petnjik kod Berana, Trijebač, Međeđa glava, Kablja… Nastajanje gradova je moralo da sačeka bolja vremena sa većim stepenom razvoja ljudskog roda.

Najstariji gradovi nastali su mnogo prije nove ere: Jerihon u Palestini je nastao nekih 9.000 godina prije Hrista, Biblos (Libanon) 5.000 godina, Damask 4.300, Plovdiv (Bugarska) oko 4.000, a Jerusalim tek nekih 2.800 godina prije Hrista.

Prvi gradovi na našim prostorima nijesu toliko stari. Nastali su mnogo kasnije, uglavnom par vjekova prije Hrista. Bila su to „… urbana jezgra crnogorskih ilirskih ubježišta – gradova s utvrđenjima i podgrađima, s jedne, i nekropole – grobišta s grobnim prilozima s druge strane.“ Najstarija naselja i gradovi su uvijek nastajali blizu vode pa su i prvi gradovi na području Crne Gore nastali na primorju i priobalnom dijelu Skadarskog jezera.

Na osnovu dosadašnjih istraživanja, ostataka gradova i ostataka materijalne kulture, sa sigurnošću se može zaključiti da su Risan (Rison), Budva (Butua), Ulcinj (Olcinium), Medun (Meteon) i Samobor (eventualno Burzumona) najstariji gradovi, odnosno glavna utvrđenja ilirskog naroda u Crnoj Gori. Kada je koji od ovih gradova tačno nastao ne može se sa sigurnošću reći. Međutim, ako se napravi uporedna analiza izbora lokacije, tehnike građenja, namjene prostora, urbanizacije i sličnih parametara, sa visokim stepenom sigurnosti može da se zaključi da pripadaju istoj – Ilirskoj epohi.

Sa novim gospodarima nastajali su i novi gradovi. Tako je nastala Doclea, pa Minicipijum, Anderba, Antivari… pa redom – do gradova koji i sada postoje na području Crne Gore. Da bih izbjegao zamku bavljenja istorijom, jer to nije predmet ove priče, osvrnuću se samo na to kako su nastajali crnogorski gradovi. Ovo nije ni udžbenik geografije pa će biti riječi samo o nekim gradovima, uz rizik da mi zamjere žitelji onih koje preskočim. No, imajući u vidu da skoro polovina Crne Gore živi na području
Podgorice, sa tendencijom da se u nju useli i ona druga polovina, računam da ako predstavim Podgoricu niko neće biti zaobiđen. Pokušaću da kroz priču o nastanku gradova, pored opštih podataka ispričam i poneku posebnost, nešto što znaju samo rijetki. Dosta toga će biti ispričano u ovom, ponešto i ponovljeno u drugim poglavljima kroz priču o građenju pojedinih objekata i priču o graditeljima. Kad se mozaik sklopi, nadam se da će slika o gradovima biti potpunija.

 (Nastaviće se)

Komentari

Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Pošto je moja biografija do osnivanja Monitora dominantno vezana za matematiku i osnivanje PMF-a i Univerziteta, Šeki i Vešović su krivotvorenje proširili i na moju porodicu. Šeki je rekao jednom članu redakcije koji s njim nije prekinuo odnose, da im je pomagao Milorad Popović, kome su bile dostupne policijske arhive. Tako se pojavila priča o mom ocu kome su pripisali elemente iz biografije njegovog starijeg rođaka. Da bi pojačali utisak da ja imam mnogo skrivenih grjehova, na niz mjesta obećali su da će napisati knjigu pod naslovom Grobnica za Miška Kesedžiju (Vešović), Grobnica za Don Mikelija (Šeki), kojom će me dokrajčiti.

O otporu crnogorskih intelektualaca Šekijevim falsifikatima informisali su i mediji izvan Crne Gore. Da bi i to predstavio kao proizvod Monitora i Vijesti, Šeki je taksativno pobrojao 28 medija na teritoriji bivše Jugoslavije za koje je rekao da ih kontroliše Miodrag Perović. Zanio se, pa me prikazao kao magnata neograničene medijske moći – napisao je da kontrolišem i Google, Fejsbook, You Tube i Tvitter. Rekao je da je Radio Slobodna Evropa moja ekspozitura i da se balkanska politika Vašingtona vodi po mojim instrukcijama. Šekijeve fantazije su me zabavljale. Jednog dana pitao sam uvijek dobro informisanog Ljubišu Mitrovića, zašto režim napade na Vijesti i Monitor usmjerava na mene, kad znaju da vi mlađi odavno imate važniju ulogu. Odgovorio mi je šaljivo: ,,Mi smo bez tebe kao i DPS bez Đukanovića”.

U izbornoj kampanji 2012. Đukanović me u svojim govorima pomenuo kao protivnika u gotovo svim crnogorskim opštinama. Na završnoj konvenciji u Tivtu četvrtog aprila 2012, rekao je da ukoliko u Crnoj Gori treba sprovesti hapšenja na kojima insistira EU, u zatvor treba da idu čelnici opozicije i jedan od vlasnika Vijesti profesor Miodrag Perović. Đukanović je od Kusovčevog feljtona u Pobjedi u proljeće 2010, pa do sredine 2013. svako malo javno lagao o raznim mojim ,,kriminalnim” radnjama (vlasnička prava u medijima, afera WAZ, krediti u CKB, zloupotreba medija za berzanske špekulacije, …), da bi pomogao tužiteljiki Ranki Čarapić da mene i moju sestru nekako uhapsi. Kao odgovori na te kleveta, nastali su moji tekstovi u Vijestima: Crnogorski Gadafi (2. 11. 2011) i Zvijer u klopci (1. 05. 2012), koje zainteresovani čitalac može naći na internetu. Izbornu Đukanovićevu izjavu pominjem jer ga je sa zahtjevom za moje hapšenje slijedio profesor etike na Univerzitetu u Novom Sadu Milenko Perović, koji je do maja 2011. bio kolumnista Monitora. Pošto režimski ,,intelektualci” bez akademskog obrazovanja Radončić, Nikolaidis i Popović nijesu uspjeli da proizvedu platformu za hapšenje, profesor univerziteta izvučen je kao pojačanje. U maju 2012. napisao je o meni nekoliko prljavih tekstova u Pobjedi. U članku Negativna dijalektika bavio se sa tri ,,važna aktera u novijoj crnogorskoj istoriji”, sa Đukanovićem i dva svoja prezimenjaka. Prvo je formulisao moju i Monitorovu zaslugu: ,,Pokretanjem jedinog crnogorskog neđeljnika dao je značajan doprinos strategiji crnogorskog nacionalnog samoosvještenja”. Zatim je formulisao moju izdaju: ,,'Medijski magnat’ independizma … danas prodaje potonje zalihe falsifikovane robe marke služenja velikosrpstvu u ambalaži crnogorstva!” U članku – Magnat i država, preuzeo je od Đukanovića i Šekija ,,dokaze” da sam kriminalac i mirne etičke savjesti izazvao državu da me uhapsi: ,,Ako nema političke volje da se pred zakonom odgovara …, onda tu nema države”. U Monitoru od 25. 05. 2012. izašao je moj članak Čuvari revolucije, u kojem sam pisao o fenomenu da independisti, koji su se borili za demokratsku Crnu Goru,  sad svim sredstvima brane diktaturu, koja je egzistencijalna prijetnja državi za koju su se izborili: ,,Na pitanje šta da se radi poslije 21. maja 2006, crnogorski independisti su masovno odgovorili – živjeti od zasluga. Po modelu po kojem su učesnici NOB-a postali Titovi profesionalni čuvari revolucije”. ,,Problem sa čuvarima revolucije, kako Titovim i Homeinijevim, tako i Đukanovićevim, je to što postaju kočničari progresa. Društvo u kojem ne postoje snage koje iniciraju promjene, urušava se. Stoga je konačni rezultat uspješnih čuvara revolucije – propast revolucije. Tako je bilo uvijek u istoriji kad revolucija nije uspjela da ostvari vrijednosti zbog kojih je pobijedila.” ,,Umjesto razvoja demokratije, u postreferendumskoj Crnoj Gori gradi se lična vlast i diktatura. I po ocjeni uglednog Foreign Affairs, Crna Gora je zaokružena kao mafijaška država u kojoj se državni interes ne razlikuje od interesa organizovanog kriminala. Vladajući režim je neuspješan u svim oblastima društvenog života i za posljednje sredstvo legitimiteta uzeo je nacionalizam”. ,,One independiste koji smatraju da su sloboda i pravda neodvojive i zalažu se da ideali pokreta za nezavisnost iz 1990-ih postanu stvarnost, proglasili su izdajnicima i otpadnicima. Ludilo poprima takve razmjere da je jedan profesor filozofije u dijaspori toliko oslijepio od nacionalizma da zahtijeva da se uhapsi profesor matematike koji je odbio da se učlani u čuvare revolucije”.

Bjesomučna hajka na Vijesti i Monitor se produžila i narednih godina. Bivši Monitorovci koji su prešli u režimske redove bili su najodaniji branitelji diktature. U oktobru 2015, u članku 25 godina Monitorovog mita o Sizifu, Monitor je ponovo opominjao: ,,Na dvadesetpetogodišnjicu Monitora, nijedno pitanje koje je stajalo pred Crnom Gorom 1990. nije trajno riješeno. Afera Snimak je otkrila da puč permanentno traje četvrt stoljeća. Realna ekonomija je uništena, BDP po glavi stanovnika je manji nego pred AB revoluciju, nezaposlenost i siromaštvo ugrožavaju društvenu koheziju. Kulturni identitet konvergira dvorskom turbofolku. Crnogorska nezavisnost postaje neodrživa kao i u doba kasnog kralja Nikole. Politička sloboda dolazi spolja, a ekonomska se nalazi izvan nje. Monteskije je znao da je mala republika neodrživa kao oligarhijska država. Znaju to i u susjedstvu i procjenjuju da Crna Gora ovakvu vlast ne može izdržati još dva njena mandata. NATO je ne može zaštiti od samouništenja”.

Režim nije htio da čuje. Urušio se 2020. Bez obzira što konzervativne snage imaju veliki uticaj na novu Vladu, pad Đukanovićevog režima bio je veliki civilizacijski iskorak Crne Gore. Prvi put u istoriji promijenila je vlast na izborima. Dogodilo se ono što se u istoriji rijetko događa: diktatura je srušena bez ikakvog nasilja.

Tokom posljednje decenije starog režima, Monitor se održavao uz velike finansijske poteškoće. Vlasnici koji nijesu bili u stanju da dotiraju list, ustupali su vlasništvo dobrovoljcima koji (u tom trenutku) jesu. A ovi, poslije izvjesnog vremena, novima. Od posljednje promjene, kao vlasnici se vode: Miodrag Perović, Vlado Nikaljević, Aleksandra Popović, Miro Perović, Željko Ivanović, Nikola Koćalo, Jelena Kažanegra i petnaestak novinara.

Očuvanje Monitora po svaku cijenu bila je i ostala Esadova preokupacija. Vjeruje da je postojanje Monitora i dalje važno za Crnu Goru, kao što je bilo prethodne tri decenije. Stoga njemu prepuštam završne riječi i predskazanje o budućnosti lista kojem je posvetio život.
Na dvadeset sedmu godišnjicu Monitora 2017. govorio je: ,,Monitor je i dalje tu. I ovog će petka kao i 19. oktobra 1990. godine izaći novi broj prkoseći logici po kojoj nastaju mediji u liberalno-demokratskim društvima. Tamo, u najboljem izdanju, mediji su biznis, novinarstvo je profesija, a javnost je ta sa kojom se sklapa ugovor o lojalnosti. U tom trouglu uspostavlja se balans ideala, interesa i surove realnosti. Da je čekao da se steknu ti uslovi, Monitor ne bi ni nastao”.

,,Osnivači Monitora su barem to znali – na tržištu od 600 hiljada duša nedjeljnik profila našeg ni za milion godina neće donijeti cenat profita”. ,,Oni koji su pomagali Monitoru da preživi na finansijskom su gubitku. Ali, dio su ekipe. Nije to malo”.

,,Monitor je danas stvaran zato jer nije nastao po pravilniku o osnivanju medija. Izmaštali smo ga, kao što robijaš izmašta svoju slobodu. Zato je iako mu je tek dvadeset sedam odavno stekao vječnost. Monitor će biti tu. Makar pisali po zidovima”.

Za tridesetogodišnjicu, u oktobru 2020. dodao je: ,,Godinama su nam, kao crni gavranovi, najavljivali kraj. Naredne sedmice gotov je, govorili su naši prebjezi u režimske redove”. ,,Monitor se iznutra gasio samo onih nekoliko godina kad je pao u njihove ruke i kad je s vlašću upražnjavao drugarsku kritiku. Nismo ga dali. Onda smo sa ove stranice obećali: Trajaćemo makar dan duže nego Đukanovićev režim.”

,,Izdržali smo. Ovog ljeta, mimo naših procjena, Đukanović je izgubio izbore, koje je raspisao po vlastitim pravilima. Nije naš poziv da slavimo pobjednike, niti da oplakujemo ili da progonimo poražene. Naše je da svjedočimo. Kapitalizam nesmjenjive vlasti je jedan od najokrutnijih sistema u ljudskoj istoriji. … Smjena takvog režima na izborima, u zemlji u kojoj vlast nikada nije smijenjena na izborima, trenutak je koji zaslužuje
da se pamti”. ,,O Đukanoviću smo rekli sve što smo imali reći dok je gospodario ovom zemljom. Neka cijena za to je morala biti plaćena. To je normalno. Biti nevina žrtva nasilničkog režima je ponižavajuće”.

,,U fokus dolaze pobjednici”. ,,Monitor nema dva sita. Ono koje je važilo i važi za Đukanovića, važiće i za nove lidere, i za sve koji imaju društvenu moć u kojim god bili odorama. Bez popusta. … Čućete nas još”.

Živi utemeljitelj bi volio da bude ovako kako Esad predviđa. Uvjeren sam da bi volio i Ćano, da je živ. Hoće li biti, zavisiće od toga da li smo samo izmaštali Monitor ili će živjeti u sjećanju budućih generacija.

(Kraj)

Komentari