Povežite se sa nama

FELJTON

PROPAGANDA – SILA ZA SEBE (I): Gebelsov preteča

Objavljeno prije

na

Pojam ,,propaganda” se uglavnom koristi u političkom kontekstu, dok se u ekonomiji govori o ,,oglašavnju”. Propaganda označava pokušaj oblikovanja percepcije i saznanja, manipulisanje ponašanjem pojedinaca, s ciljem da se izazovu reakcije koje propagandisti žele da postignu.

Termin propaganda izveden je iz naziva zajednice Sacra congregatio Christiano nomini propaganda, koja je 1626. godine osnovana pri Papinskoj kuriji Katoličke crkve u cilju širenja katolicizma i regulisanja crkvenih odnosa u nekatoličkim zemljama. Prvi put izvan crkve bilježi ga 14. izdanje Britanske enciklopedije (Encyclopaedia Britannica) 1929. godine

Propaganda je imala posebnu ulogu u nacionalsocijalizmu i staljinizmu.Jednostrani i iskrivljeni prikaz informacija nije neuobičajen ni u demokratijama. Zbog negativne konotacije, ovaj pojam je u novije vrijeme zamijenjen engleskim Public Relations ili odnosi s javnošću.

Propaganda se i danas koristi u brojne političke svrhe, a naročito posredstvom televizije kao najuticajnijeg medija.

Propaganda je i dio marketinga kao oblik komunikacije kojom se prenosi informacija putem . Neki oblici propagande nas informišu, nagovaraju ili zabavljaju, ali svi imaju za cilj da privuku pažnju različite publike.

Pojedinci i organizacije primjenjuju je radi promovisanja proizvoda, usluga, ideja, spornih pitanja…

Dva su glavna principa propagande – privući pažnju na propagandnu poruku i izazvati spremnost i motivisanost za prihvatanje njenog sadržaja.

Za to se koriste spoljni faktori koji doprinose njenoj upadljivosti, ali i unutrašnji – sadržaji koji mogu izazvati naše interesovanje da prihvatimo cilj propagande i željene poruke.

To se postiže različitim zvučnim efektima – radio poruke, na primjer, i slikama – od retuširanja fotografija, preko televizijskih snimaka i filma kojima se gledaocima neki događaj, na primjer ratni, prikazuje kao sasvim drugačija realnost.

Koliko ste puta čuli: ,,Vidio sam to na televiziji!” što onom koji to kaže, ustvari, znači da je ta informacija tačna.

Propaganda može koristiti tačne podatke za razvijanje i održavanje društveno korisnih stavova, ali i često selekcionisane, iskrivljene i lažne podatke ili fino podešene za tačno određenu svrhu. To se postiže ciljanim glasinama. One su vrlo pogodno propagandno sredstvo kada treba prenijeti neki važan sadržaj o situaciji koja je neizvjesna. Namjernim glasinama vodi se rat protiv istine. U tome nezamjenjivu ulogu imaju mediji. Danas je nezamisliva ratna kampanja po sistemu – prvo pobjeda u medijskom ratu, a zatim na bojnom polju, navodi Ina Poljak u radu Tvorac recepata za ispiranje mozga.

Ne kaže se bez razloga da se u ratnim vremenima ljudi prvo ubijaju riječima, a onda mecima. Ili: najviše se laže uoči rata, za vrijeme izbora i poslije lova.

Propaganda je odavno postala sila sama za sebe. Ona kreira mišljenja, navike, stavove, reagovanja javnog mnjenja… Ukratko – ima ogroman uticaj na naš živote i neprestano smo joj izloženi.

Jedan zanimljiv podatak o značaju koji se propagandi pridaje u savremenom dobu: multinacionalne kompanije kao i svi drugi zainteresovani za oblikovanje javnog mnjenja prema sopstvenim željama i potrebama troše basnoslovne količine novca na propagandu, daleko više nego što ulažu u svoj proizvod.

Da li propaganda postoji od samog početka čovječanstva?

Svi su čuli za Gebelsa i njegovu “hiljadu puta ponovljenu laž koja postaje istina”. Ali, postojao je još neko, daleko uticajniji i važniji u svijetu propagande.

Riječ je o Edvardu Bernejsu (Edward Bernays), koji se smatra jednim od začetnika PR-a (,,public relations”) i propagande. Navedeni pojmovi produkt su spajanja dvije oblasti psihologije, a to su ideje Gustava Le Bona i Vilfreda Trotera o

psihologiji mase i psihoanalize.

Bernejs je bio Frojdov sestrić. Slično učenjima svog čuvenog ujaka, Bernejs je smatrao da je čovjek u svojoj biti iracionalan i samim tim vrlo opasan, stoga se njime mora manipulisati. Ne samo čovjekom kao individuom, nego čitavim društvom. Frojdove ideje je Bernejs učinio vrlo popularnim u Americi.

Ono po čemu je tvorac propaganda, kako piše Ina Poljak u navedenom radu, ipak najpoznatiji jeste upotreba psihologije i drugih društvenih nauka kako bi kreirao ubjedljive kampanje. Smatrao je da, ako možemo da razumijemo mehanizme i motive koji pokreću umove masa, onda možemo tim istim masama i upravljati, a da to masa ne mora ni da zna. Do određenog nivoa i do određenih granica, to je bilo itekako moguće, smatrao je Bernejs, pa i vrlo poželjno.

Evo jedne ilustracije Bernejsove propagande, koju koristi i današnji marketing. Tokom ‘20-ih godina prošlog vijeka, kompanija Procter & Gamble proizvodila je mrežice za kosu. Nevolja je bila u tome što je u to vrijeme ženska moda bila takva da je diktirala kratku kosu, a žene sa kratkom kosom nisu bile ciljna grupa ovog proizvoda. Vidjevši da joj prilike na tržištu i nisu baš naklonjene, pomenuta kompanija pozvala je Bernejsa u pomoć. Njegova kampanja podrazumijevala je popularne i poznate žene koje u javnosti iskazuju svoje preferencije prema dugoj kosi u odnosu na kratku, a sanitarne inspekcije su upozorene na opasnosti koje duga kosa može imati u fabrikama hrane i restoranima. Ubrzo je donijet zakon od strane vlade da zaposleni u ovim djelatnostima moraju nositi mrežice za kosu na svojim radnim mjestima.

Uprkos ovim prilično agresivnim intervencijama, Bernejsova kampanja brzo je pala u zaborav. Daleko poznatija je njegova kampanja za sapun nazvan Ivory, proizvod iste kompanije kao i prethodni. Na njen zahtjev, Bernejs je zaposlio zdravstvene saradnike kako bi ispitivali američke bolnice o tome da li im više odgovara bijeli, neparfemisan sapun (kao Ivory) ili upadljivo šaren, namirisan (kao onaj koji je nudila konkurencija). Prednosti Ivory sapuna sada su bile istaknute medicinskim autoritetom, što je sve vrlo brižljivo servirano javnosti. Pored toga, Bernejs je priredio i veliki broj specijalnih događaja u namjeri da se ime Ivory sapuna zapamti i prije nego što je dospjelo do šire javnosti. Tako je Procter & Gamble ogranizovao takmičenja u pravljenu skulptura od ovog sapuna, koje su ocjenjivali istaknuti umjetnici (opet pozivanje na autoritet), a u tim takmičenjima učestvovali su milioni djece širom zemlje. Organizovane su čak i trke minijaturnih čamaca napravljenih od sapuna u njujorškom Central Parku, navodi Ina Poljak.

Ipak, najkontroverznijom Bernejsovom kampanjom smatra se ona koju je organizovao za duvansku kompaniju Lucky Strike početkom tridesetih.

,,Problem” je bio u tome što su žene imale averziju prema cigaretama u zelenom pakovanju i to zato što im se ne slaže sa odjećom. Zelena boja tada nije bila popularna. Prvo je pokušano da se promijeni boja pakovanja, ali kompanija American Tobacco, u čijem je vlasništvu Lucky Stike, odbila je taj zahtjev kao preskup. To nije pokolebalo neustrašivog Bernejsa, koji je došao na ideju da ni manje ni više nego promijeni čitavu žensku modu tog doba, kako bi se slagala uz dizajn paklice cigareta! Tako je. Kaže Ina Poljak, krenula opsežna akcija pisanja i obraćanja modnim kreatorima, prodavnicama ženske odjeće i zapaženim ženama u javnosti da propagiraju zelenu boju kao pravi hit te sezone. Balovi, umjetničke izložbe i izlozi u buticima su naprosto vrištali zelenom bojom nakon Bernejsove intervencije. Rezultat? Zelena boja proglašena je apsolutnim hitom te sezone davne 1934. godine, a Lucky Strike zadržao je svoje zeleno pakovanje, plus osvojio ogroman dio ženske klijentele.

Sve navedene intervencije dešavale su se u periodu od ‘20-ih do ‘40-ih godina XX vijeka.

Pripremio: V. KOPRIVICA
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo