FELJTON
PROPAGANDA – SILA ZA SEBE (I): Gebelsov preteča

Objavljeno prije
12 godinana
Objavio:
Monitor onlinePojam ,,propaganda” se uglavnom koristi u političkom kontekstu, dok se u ekonomiji govori o ,,oglašavnju”. Propaganda označava pokušaj oblikovanja percepcije i saznanja, manipulisanje ponašanjem pojedinaca, s ciljem da se izazovu reakcije koje propagandisti žele da postignu.
Termin propaganda izveden je iz naziva zajednice Sacra congregatio Christiano nomini propaganda, koja je 1626. godine osnovana pri Papinskoj kuriji Katoličke crkve u cilju širenja katolicizma i regulisanja crkvenih odnosa u nekatoličkim zemljama. Prvi put izvan crkve bilježi ga 14. izdanje Britanske enciklopedije (Encyclopaedia Britannica) 1929. godine
Propaganda je imala posebnu ulogu u nacionalsocijalizmu i staljinizmu.Jednostrani i iskrivljeni prikaz informacija nije neuobičajen ni u demokratijama. Zbog negativne konotacije, ovaj pojam je u novije vrijeme zamijenjen engleskim Public Relations ili odnosi s javnošću.
Propaganda se i danas koristi u brojne političke svrhe, a naročito posredstvom televizije kao najuticajnijeg medija.
Propaganda je i dio marketinga kao oblik komunikacije kojom se prenosi informacija putem . Neki oblici propagande nas informišu, nagovaraju ili zabavljaju, ali svi imaju za cilj da privuku pažnju različite publike.
Pojedinci i organizacije primjenjuju je radi promovisanja proizvoda, usluga, ideja, spornih pitanja…
Dva su glavna principa propagande – privući pažnju na propagandnu poruku i izazvati spremnost i motivisanost za prihvatanje njenog sadržaja.
Za to se koriste spoljni faktori koji doprinose njenoj upadljivosti, ali i unutrašnji – sadržaji koji mogu izazvati naše interesovanje da prihvatimo cilj propagande i željene poruke.
To se postiže različitim zvučnim efektima – radio poruke, na primjer, i slikama – od retuširanja fotografija, preko televizijskih snimaka i filma kojima se gledaocima neki događaj, na primjer ratni, prikazuje kao sasvim drugačija realnost.
Koliko ste puta čuli: ,,Vidio sam to na televiziji!” što onom koji to kaže, ustvari, znači da je ta informacija tačna.
Propaganda može koristiti tačne podatke za razvijanje i održavanje društveno korisnih stavova, ali i često selekcionisane, iskrivljene i lažne podatke ili fino podešene za tačno određenu svrhu. To se postiže ciljanim glasinama. One su vrlo pogodno propagandno sredstvo kada treba prenijeti neki važan sadržaj o situaciji koja je neizvjesna. Namjernim glasinama vodi se rat protiv istine. U tome nezamjenjivu ulogu imaju mediji. Danas je nezamisliva ratna kampanja po sistemu – prvo pobjeda u medijskom ratu, a zatim na bojnom polju, navodi Ina Poljak u radu Tvorac recepata za ispiranje mozga.
Ne kaže se bez razloga da se u ratnim vremenima ljudi prvo ubijaju riječima, a onda mecima. Ili: najviše se laže uoči rata, za vrijeme izbora i poslije lova.
Propaganda je odavno postala sila sama za sebe. Ona kreira mišljenja, navike, stavove, reagovanja javnog mnjenja… Ukratko – ima ogroman uticaj na naš živote i neprestano smo joj izloženi.
Jedan zanimljiv podatak o značaju koji se propagandi pridaje u savremenom dobu: multinacionalne kompanije kao i svi drugi zainteresovani za oblikovanje javnog mnjenja prema sopstvenim željama i potrebama troše basnoslovne količine novca na propagandu, daleko više nego što ulažu u svoj proizvod.
Da li propaganda postoji od samog početka čovječanstva?
Svi su čuli za Gebelsa i njegovu “hiljadu puta ponovljenu laž koja postaje istina”. Ali, postojao je još neko, daleko uticajniji i važniji u svijetu propagande.
Riječ je o Edvardu Bernejsu (Edward Bernays), koji se smatra jednim od začetnika PR-a (,,public relations”) i propagande. Navedeni pojmovi produkt su spajanja dvije oblasti psihologije, a to su ideje Gustava Le Bona i Vilfreda Trotera o
psihologiji mase i psihoanalize.
Bernejs je bio Frojdov sestrić. Slično učenjima svog čuvenog ujaka, Bernejs je smatrao da je čovjek u svojoj biti iracionalan i samim tim vrlo opasan, stoga se njime mora manipulisati. Ne samo čovjekom kao individuom, nego čitavim društvom. Frojdove ideje je Bernejs učinio vrlo popularnim u Americi.
Ono po čemu je tvorac propaganda, kako piše Ina Poljak u navedenom radu, ipak najpoznatiji jeste upotreba psihologije i drugih društvenih nauka kako bi kreirao ubjedljive kampanje. Smatrao je da, ako možemo da razumijemo mehanizme i motive koji pokreću umove masa, onda možemo tim istim masama i upravljati, a da to masa ne mora ni da zna. Do određenog nivoa i do određenih granica, to je bilo itekako moguće, smatrao je Bernejs, pa i vrlo poželjno.
Evo jedne ilustracije Bernejsove propagande, koju koristi i današnji marketing. Tokom ’20-ih godina prošlog vijeka, kompanija Procter & Gamble proizvodila je mrežice za kosu. Nevolja je bila u tome što je u to vrijeme ženska moda bila takva da je diktirala kratku kosu, a žene sa kratkom kosom nisu bile ciljna grupa ovog proizvoda. Vidjevši da joj prilike na tržištu i nisu baš naklonjene, pomenuta kompanija pozvala je Bernejsa u pomoć. Njegova kampanja podrazumijevala je popularne i poznate žene koje u javnosti iskazuju svoje preferencije prema dugoj kosi u odnosu na kratku, a sanitarne inspekcije su upozorene na opasnosti koje duga kosa može imati u fabrikama hrane i restoranima. Ubrzo je donijet zakon od strane vlade da zaposleni u ovim djelatnostima moraju nositi mrežice za kosu na svojim radnim mjestima.
Uprkos ovim prilično agresivnim intervencijama, Bernejsova kampanja brzo je pala u zaborav. Daleko poznatija je njegova kampanja za sapun nazvan Ivory, proizvod iste kompanije kao i prethodni. Na njen zahtjev, Bernejs je zaposlio zdravstvene saradnike kako bi ispitivali američke bolnice o tome da li im više odgovara bijeli, neparfemisan sapun (kao Ivory) ili upadljivo šaren, namirisan (kao onaj koji je nudila konkurencija). Prednosti Ivory sapuna sada su bile istaknute medicinskim autoritetom, što je sve vrlo brižljivo servirano javnosti. Pored toga, Bernejs je priredio i veliki broj specijalnih događaja u namjeri da se ime Ivory sapuna zapamti i prije nego što je dospjelo do šire javnosti. Tako je Procter & Gamble ogranizovao takmičenja u pravljenu skulptura od ovog sapuna, koje su ocjenjivali istaknuti umjetnici (opet pozivanje na autoritet), a u tim takmičenjima učestvovali su milioni djece širom zemlje. Organizovane su čak i trke minijaturnih čamaca napravljenih od sapuna u njujorškom Central Parku, navodi Ina Poljak.
Ipak, najkontroverznijom Bernejsovom kampanjom smatra se ona koju je organizovao za duvansku kompaniju Lucky Strike početkom tridesetih.
,,Problem” je bio u tome što su žene imale averziju prema cigaretama u zelenom pakovanju i to zato što im se ne slaže sa odjećom. Zelena boja tada nije bila popularna. Prvo je pokušano da se promijeni boja pakovanja, ali kompanija American Tobacco, u čijem je vlasništvu Lucky Stike, odbila je taj zahtjev kao preskup. To nije pokolebalo neustrašivog Bernejsa, koji je došao na ideju da ni manje ni više nego promijeni čitavu žensku modu tog doba, kako bi se slagala uz dizajn paklice cigareta! Tako je. Kaže Ina Poljak, krenula opsežna akcija pisanja i obraćanja modnim kreatorima, prodavnicama ženske odjeće i zapaženim ženama u javnosti da propagiraju zelenu boju kao pravi hit te sezone. Balovi, umjetničke izložbe i izlozi u buticima su naprosto vrištali zelenom bojom nakon Bernejsove intervencije. Rezultat? Zelena boja proglašena je apsolutnim hitom te sezone davne 1934. godine, a Lucky Strike zadržao je svoje zeleno pakovanje, plus osvojio ogroman dio ženske klijentele.
Sve navedene intervencije dešavale su se u periodu od ’20-ih do ’40-ih godina XX vijeka.
Pripremio: V. KOPRIVICA
(Nastavlja se)
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (II): Simbolički dodiri

Objavljeno prije
4 danana
13 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Decenijski fenomen proslave rođendana Josipa Broza Tita, oličene u Štafeti i Danu mladosti, uz hiljade parola, poruka, ispraćaja, sletova i raznih drugih kulturno-umetničkih i sportskih manifestacija, i njihova kulturološka, sociološka, politička i etnološko-antroplološka priča o štafeti nije, niti će uskoro biti do kraja ispričana. Između iskustva normalnog, svakodnevnog života, svih društvenih slojeva i narativa namenjenih narodnim masama, koji su tom životu pridavali određeni smisao, nije zjapio prazan prostor niti je bilo ogromnih provalija. Bio je to duh otvorene i komotne, izazovne i pronicljive improvizacije, sa licem odgovornog života i ljudskog ponosa. Ljudi su živeli bez osećanja apatije, gubitništva i depresije, zadovoljni onim što poseduju i velikom nadom da će im budućnost doneti egzistencijalnu komociju i sigurnost. Sa neuništivom nadom, iskonskom verom i podstrekom ka traženju višeg cilju u svemu što su radili, bila je to svojevrsna emanacija energije, slobode, pokreta, u stvarnosti koja je tekla u veseloj lakoći nemaštine, pravoj gustini drugarstva i prijateljstva, i spremnosti da se odgovori na sve poteškoće koje život donosi.
Formalni organizator svih manifestacija, oličenih u Štafeti i Danu mladosti, bila je omladina Jugoslavije, koja je imala bezrezervnu podršku svih relevantnih institucija, počev od lokalnih do najviših državnih organa vlasti. Stara je istina: kad god se pojavi nešto novo, samim tim postaje i lepše, interesantnije, intrigantnije. To životu pridodaje dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, ostvarenosti. Vođeni željom da krenu u susret nečemu što ih ispunjava, da menjaju svoju sudbinu, pomeraju i ruše granice, a ne samo da tako nešto pasivno očekuju, omladina je prihvatila poziv da, u vrtlogu emocija, svojom aktivnošću organizuje i pokrije sve proslave oko štafete. Bilo je to nesumnjivo podsticajno, jer su bili vezivno tkivo između stvarnog i izmaštanog, između mogućeg i nemogućeg, a takvi poduhvati, obično, pokrenu dobru energiju, združenu raznolikim senzibilitetima u duhu, tada, avangardnih događanja. U postrevolucionarnom periodu, puni nemira, svetlosti, radosti, u potrezi za prostorom, za nebom, mesečinom, za igrom i pevanjem, druženjem i prijateljstvom svaka njihova manifestacija imala je više lica, a istinsko je samo jedno: lice strasti i ljubavi, gde se stapaju pogledi i dodiri, kao savršenstvo međuljudske komunikacije.
Pored glavne, postojale su još i lokalne, regionalne, republičke i stalne štafete. Svake godine, glavna štafeta je polazila iz nekog drugog mesta, koja su baštinila odredjenu revolucionarnu tradiciju, u skladu sa tadašnjim standardom republičkog ključa. Obilazila je čitavu zemlju, različitim rutama, a završna, moderna i sažeta gimnastičko sletska manifestacija, sa nekoliko hiljada učesnika, organizovana je na stadionu JNA u Beogradu, pod sloganom: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Doček savezne štafete u svakom mestu priređivan je uz veliko uzbuđenje i radost, uz cveće, državne i republičke zastave, parole i transparente. Tamo gde bi prenoćila, omladina je uz logorske vatre i koncerte, priređivala razne priredbe i igranke koje su trajale celu noć. Lokalne i regionalne štafete slivale su se u tokove značajnijih, a uručivane su rukovodiocima na mitinzima, organizovanim u njihovim mestima. „Svaka republika je imala svoju centralnu manifestaciju proslave Dana mladosti čime su svoj doprinos davali i oni koji nisu prisustvovali završnoj svečanosti u Beogradu“. Poslednji nosioci koji su štafetu uručivali Titu birani su među najboljim radnicima, poljoprivrednicima, studentima, učenicima, i to po republičkom ključu. Kao uspomenu na taj događaj, darivan im je zlatan ručni časovnik. Inače, glavna štafeta je izrađivana od drveta, ređe pleksiglasa, ili nekog plemenitog metala, poput zlata i srebra, sa dodatkom dragog kamenja. Na vrhu palice nalazila se zvezda petokraka, buktinja ili grb, dok su poruke pionira, omladine, raznih društvenih i sportskih organizacija smeštane u unutrašnjost štafete. (U Muzeju istorije Jugoslavije čuva se više od dvadeset dve hiljade štafeta).
Od momenta polaska pa sve do predaje glavne štafete, sredstva informisanja su, svakodnevno, poklanjala izuzetnu pažnju i sveobuhvatnost, kako u informativnim tako i specijalnim emisijama i prilozima što, sa aspekta današnjeg rezona, prevazilazi svaku meru i pristojnost. Mesecima, iz dana u dan, udarna vest na tv dnevniku bila je štafeta mladosti. Pragmatično osmišljen i prilagođen, višeslojni informativno propagandni odnos uspostavlja naraciju u više smerova, poruka i skrivenih značenja. Mediji su stvarali utisak čarolije putem magije, koja je dekorisanu, stilizovanu, ubogu stvarnost izmeštala u neku lepšu dimenziju vremena i prostora, što je bio cilj i namera društvenim, kulturnim i političkim idealima toga vremena. Simbolički dodiri svih prostora kroz koje je prolazila štafeta, u čvrstom spoju života i igre mladosti, postala je nova stvarnost koja simbolište bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, na čelu sa Josipom Brozom Titom. Taj spektakl nije bio samo ritualni ornament realnog društva, već središte njegove nestvarnosti. Pola godine Jugosloveni su se pitali, gde će štafeta konačiti. O ovom fenomenu su snimljeni mnogi filmovi, a posebno dokumentarni video zapisi, koji se čuvaju u depou Jugoslovenske kinoteke i Muzeju istorije Jugoslavije. Štaviše, mnogi umetnici poklanjali su Muzeju svoja vredna dela, inspirsana štafetom i omladinskim manifestacijama.
U želji da se, u atmosferi egzistencijalne teskobe, ovom društvenom ornamentu obezbedi vitalnost, više od onog pojavnog, organizovane su velike manifestacije, počev od mitinga pa do celonoćnih omladinskih igranki i zabava. Kroz harmonizaciju grupne interakcije pojačava se atribut društvenog angažmana. Ta potencirana atmosfera i strategija političkog inženjeringa bile su suština izazova, jer jedan pravi trenutak pobeđuje sve nevolje i sve godine nespokoja i oskudice. U predelima nade i čežnje, mladosti priliči igra, a bez nje je zabava bez obaveze da otkriva sopstvenu prirodu, da razvija i obogaćuje um. Izazov koji im upućuje štafeta mladosti delovao je kao nešto jedinstveno, a žudnja za dubljim doživljajima, po mnogo čemu, fantazmagorično. Ta iracionalna nada bila je inspirativni podsticaj da će neka slična emocija i energija ući u njihov život, kao trenutak dostojan pamćenja ili životnog trajanja.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (I): Simbol Dana mladosti

Objavljeno prije
2 sedmicena
7 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Kultura sećanja se teško uklapa u savremene tokove, njegove nove običajnosti i folklorne vrednosti, posebno ako se radi o nasleđu iz vremena Jugoslavije. Ti prenosivi društveni obrasci, koji su nekada bili noseći delovi celine i poretka stvari, sada govore jezikom prevaziđenosti. Svako ima pravo na svoj emocionalni doživljaj i sećanje, pa zašto bi u tome običaji i navike bili izuzeci. Mnogi svedoci istorije, s puno kontraverzi, govore i pišu o svom vremenu, a da nisu u potpunosti svesni istorijskog značaja u kome su živeli. Štaviše, i duh koji bi otkrio istinu nestaje, ostavljajući nam razne dileme i nedoumicu, jer silom se prošlost ne može naterati da progovori. U dijalogu sa prošlošću, svako uspostavlja poseban, lični odnos, a kultura sećanja je samo jedna dimenzija sadašnjosti.
Pre nekoliko decenija, što je za istorijsko pamćenje beznačajan period, društveni i sociokulturni kontekst bio je sasvim drugačiji. Živelo se, kako mnogi iz tog vremena smatraju, sa više bliskosti i intimnosti, otmeno, lagano, dostojanstveno. Ljudi su umeli da vole, znali su da brinu o drugima oko sebe, sa bogatijim socijalnim životom. Bilo bi pretenciozno nabrajati sve razlike sadašnjosti i bliske prošlosti, a još manje očekivati neočekivani konsenzus za kompromis potvrde ove teze. U pokušaju da se sagledaju lepe i ružne strane jugoslovenske stvarnosti, detinjstva, mladosti i načina života, nužno je poći od činjenice da moj intimni doživljaj i odnos prema tom vremenu u celini ne polaže pravo na objektivnost i isključivost, niti na želju da se negiraju tuđa mišljenja. Štaviše, i vreme, a ne samo ljudi, ume da se duboko srodi sa svojim zabludama ili istinama, jer činjenice koje ne ulaze u istoriju često su presudne. Sociokulturološka tumačenja, ako uopšte drže do sebe, ne polažu pravo na konačnu izvedenost. Na to pravo ne polažu ni knjige, koje interpretiraju to vreme i nastoje da tumače neke istorijske istine. Sve ovo zahteva širinu i najveću moguću analizu i određenost.
Ovo je priča o jednom društvenom fenomenu, neobičnom, ali uzorno doslednom. Mi, od davnina, volimo ili na to spontano pristajemo da živimo mimo sveta. Tako se na ovim našim prostorima, bogate šarolikosti i brojne kulturološke osobenosti, spontano pojavio jedan društveni realitet, nepoznat širim evropskim okvirima, koji je dosta dugo egzistirao kao jugoslovenska egzotika neobične filozofije života. Titova štafeta ili, kako je kasnije preimenovana u Štafetu mladosti, generisana političkim odlukama u čast rođendana „najvećeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti“, imala je, navodno, više „promišljenu institucionalnu formu da identifikuje, štiti i unapređuje prava i interese mlade generacije“, a manje izgradnju kulta Titove ličnosti. Ne ulazeći u suštinu ovakvih i sličnih špekulacija o njenoj svrsi, nameni i funkciji, treba priznati da je štafeta, nošena rukama mladih i obilaskom svih krajeva zemlje, bila simbol zajedništva svih jugoslovenskih građana, ali i simbol odanosti, ljubavi, poštovanja prema ličnosti predsednika Tita. Ta direktna, međusobna veza naroda i njenog predsednika, oličena u završnoj predaji glavne štafete na Dan mladosti, nije ništa drugo do priznanje legaliteta autoritarnosti vođe, heroja i uzora, kome je predavana kao rođendanski poklon. (Prvi put u istoriji, olimpijski plamen je prenet štafetno iz Atine u Berlin, 1936. godine, na otvaranju letnjih olimpijskih igara. Od tada, svake četvrte godine, baklja se štafetno prenosi na letnje i zimske olimpijske igre).
Ako semantički zaronimo u primarno značenje reči štafeta, susrešćemo se sa pojmom koji u raznim narodima ima srodna, ili različita značenja. Tako u leksikonima nalazimo da reč potiče od latinskog pojma staffetta – konjanik, glasonoša. Drugo značenje je palica, koju trkači predaju jedan drugome, ali može da znači i vest koju prenose glasnici. Kao jedinstven simbol kulturnog aktivizma i zajedništva svih građana socijalističke Jugoslavije, štafeta mladosti je bila integrisana u jedinstvenu celinu tadašnje sveukupne kulturno-istorijske stvarnosti. (Poznata je tzv. „Sokolska štafeta“, nošena 1935. godine od Sarajeva do Oplenca, na grobno mesto Aleksandra Karađorđevića, tvorca Jugoslavije). U vremenu posle Drugog svetskog rata, ona je bila znak, trag, otisak; simbol bez početka i bez završetka. To su bile emancipatorske decenije pojave najrazličitijih društvenih formi, počev od omladinskih radnih akcija, stvaranja različitih pionirskih i omladinskih društvenih organizacija i raznih drugih asocijacija, pa i Titove štafete. U tom periodu revolucionarnog entuzijazma „sve je bilo prožeto i ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u čoveka, u njegovu radost, muku i rad“.
Evo i kratke hronologije na istorijat Titove, odnosno Štafete mladosti. Ritual nošenja štafete osmišljen je 1945. godine. Inicijator je bio Josif Prohaska, profesor fizičkog vaspitanja u kragujevačkoj gimnaziji. Iste godine Narodna omladina Jugoslavije donela je odluku da se 25. maja, prvi put u slobodi proslavi rođendan Josipa Broza Tita, iako je u matičnim knjigama sedmi maj upisan kao dan njegovog rođenja (Taj datum se poklapa sa nemačkim desantom na Drvar, 25. maja 1944. godine, i pokušajem da se Tito zarobi živ). Prva štafeta je pošla 5. maja iz Kumrovca, rodnog Titovog mesta. U toj manifestaciji učestvovalo je 12,500 omladinaca, koji su, pretrčavši stazu, dugu devet hiljada kilometara, predali Titu prvih devet štafetnih palica. Kasnije, na Titovu inicijativu, 1957. godine, njegov rođendan je nazvan Dan mladosti, a Titova štafeta preimenovana u Štafetu mladosti. Broj štafeta i pređenih kilometara uvećavao se iz godine u godinu, da bi već 1950. godine broj nosilaca bio veći od milion. Sve do 1965. umesto više glavnih štafeta, koje je u 16 časova primao na stadionu JNA, Titu se uručuje samo jedna glavna, na sletskoj priredbi, sa poočetkom u 20 sati (Prva štafeta uručena je Titu u Zagrebu, a ostale, do 1956. godine u Beogradu ispred zdanja Beli dvor). Poslednji put, Titu je uručena štafeta 1979. godine, da bi se posle njegove smrti, 1980 godine, čekalo čitavih sedam godina na njeno ukidanje. Proslave Dana mladosti nastavljene su sve do 1987. godine, pod parolom „I posle Tita – Tito“. Tada je štafetnu palicu primao predsednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Januara naredne godine, doneta je odluka da se štafeta i sve prateće manifestacije obustave.
“Uzvik „Za Tita, ura, ura, ura!“ odzvanja stadionom Jugoslovenske narodne armije. Desetine hiljada mladih Jugoslovena kliče sa terena. Hiljade dlanova aplaudiraju sa tribina. Počinje pesma Druže Tito, mi ti se kunemo, publika je na nogama. Na nogama je i Josip Broz Tito. Ređaju se pesme, mladi plešu na terenu, a zatim utrčava učenica iz Gnjilana, noseći štafetu mladosti – simbol „bratstva i jedinstva“ i „ljubavi prema drugu Titu“. Tako je izgledala proslava dana mladosti 1979. godine – poslednja koja je održana za vreme Titovog života“, izveštavao je čuveni BBC na srpskom.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Otuđivanje, posuđivanje i poklanjanje eksponata

Objavljeno prije
2 sedmicena
31 Maja, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Na osnovu ovog izvještaja Ministarstvo prosvjete, aktom br. 7590 od 29. juna 1946. godine, koji je po ovlašćenju ministra potpisao Andrija Koprivica formiralo je primopredajnu komisiju i naredilo da ,,Uprava muzeja od istih (stvari) uputi na privremenu poslugu Predsjedništvu Crogorske Narodne Skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne”. Ovom prilikom iz Muzeja je uzeto trideset komada raznog namještaja, koji je ustupljen na upotrebu Petru Komneniću (vraćeno Muzeju) i Milošu Rašoviću, koji je 1954. a i kasnije izrazio spremnost da ga vrati.
Sigurno je da ovom prilikom iz Muzeja, nije otuđena nijedna umjetnička slika, te, prema tome, Miloš Rašović nije mogao dobiti slike, niti se danas u Državnom muzeju ,,cere beline tragova nekadašnjih slika” (,,Svet”, broj 567, od 2. IX 1967. godine).
Godine 1948. tadašnji direktor Muzeja pok. Jovan Ivović, obavijestio je Ministarstvo prosvjete, aktom br. 439 od 9. VI 1948. godine: ,,U magazinu ovdašnjeg muzeja nalazi se stakleno i porcelansko stono posuđe. Materijal je prvoklasan a izrada luksuzna… Ovi predmeti ne predstavljaju muzeološku vrednost… ovo je ne samo mišljenje potpisanog, već tako misle: Petar Komnenić, Jagoš Jovanović i Niko S. Martinović, koji su se ovih dana bavili problematikom muzeja. Prema izloženom gledištu smatram da bi ove objekte trebalo ustupiti Predsjedništvu vlade za reprezentativne svrhe.”
Usvajajući ovaj prijedlog direktora muzeja, Ministarstvo prosvjete, formiralo je komisiju koja je uz revers, od muzeja preuzela i predala Predsjedništvu vlade 729 komada raznog staklenog, kristalnog i porcelanskog posuđa, sa i bez dvorskih oznaka. Na osnovu rješenja Savjeta za prosvjetu i kulturu NRCG, Pov. br. 73 od 16. X 1952. godine (kojim se naređuje da se muzeju povrate svi predmeti koji su mu oduzeti poslije rata). Muzeju je od ovog posuđa vraćeno 536 komada, dok su preostala 193 komada polomijena ili nestala.
Po nalogu republičkih organa iz muzeja su u nekoliko navrata davani na privremenu upotrebu i još neki komadi namještaja, odjeće, oružja i dr. kao: Muzičkoj školi – klavir (nije vraćen), Umjetničkoj školi – štafelaj knjeginje Ksenije i garnitura namještaja (vraćeno u lošem stanju), KUD ,,Nikola Đurković – pet crnogorskih ženskih košulja, od dvanaest koje je Ministarstvo prosvjete nabavilo i dalo na čuvanje Muzeju (nijesu vraćene). Reprezentativnom hotelu – trpezarijski namještaj (vraćen), Ansamblu narodnih igara – jatagan (nije vraćen), Glavnom odboru AFŽ – gusle koje su napravijene povodom 200-godišnjice dinastije Petrovića (nijesu vraćene). Od rashodovanih predmeta jedan broj je ustupljen Centralnoj biblioteci i Gradskom nar. odboru (djelovi građanske nošnje i namještaja).
Na poklon su iz Muzeja dati: jednom stranom državniku – dvije kubure, jednoj stranoj delegaciji – tri komada ženske narodne nošnje i jedna ledenica, Mihailu Petroviću, unuku kralja Nikole, – album sa fotografijama iz njegovog djetinjstva.
U vezi sa u pomenutim napisima iznešenom tvrdnjom da su iz muzeja u ovom periodu nestajale umjetničke slike, možemo da izjavimo sljedeće: u dokumentaciji nema nijednog podatka koji bi govorio da je bilo koja slika otuđena iz Državnog muzeja. Od ovih slika Ministarstvo je kasnije uzimalo neke za svoje potrebe, a neke je trajno ustupalo muzeju, ili, kasnije, Umjetničkoj galeriji.
Iz dokumentacije se ne vidi da je bilo što drugo otuđeno iz Državnog muzeja od 1949. godine, otkad je konačno prekinuto sa ovakvom praksom.
Neposredno poslije rata zaista je bilo pojedinaca iz rukovodećih organa koji su pokazivali malo ili nimalo razumijevanja za muzejske probleme i koji su svojim stavovima krnjili osnovne muzejske principe. Postojale su predrasude da su stilski namještaj, portreti vladara, skupocjeno posuđe i sl. preživjeli ostaci minulog doba, koje treba ukloniti iz muzejskih zbirki i postavki, ili ih dati da se ,,korisno” upotrijebe, jer su navodno bez istorijske i umjetničke vrijednosti. Nažalost, u ovakve greške upadali su i ljudi koji su kao stručnjaci određivani za rješavanje muzejskih problema. Oni su često bili inicijatori ovakvih postupaka.
Netačno su i skoro smiješne tvrdnje da je Državni muzej opustošen. Ne želimo ma koga da štitimo. Naprotiv, osuđujemo sve one koji su otuđili bilo koji predmet iz muzeja.
Matija Bećković je pod imenom dr Janez Paćuka objavio pjesmu ,,Pohara cetinjskog muzeja”.
I na kraju ovoga teksta, kao primjer naseg odnosa prema kulturnom blagu, potrebno je navesti i podatak da je 1958. godine iz Cetinjskih muzeja ukraden sat Smail-age Čengica, koji je Njegošev muzej otkupio od Aleksandre Nestorov iz Zagreba za 120.000 dinara. Sat o kome je riječ, Njegoš je poklonio Novici Ceroviću, koji je inače imao najveće zasluge za pogibiju Samail-age. Vojvoda Đorđije Cerović, sin pomenutog Novice Cerovića, poslao je sat na poklon Ivanu Mažuraniću. Uz poklon je uputio i pismo u kome između ostalog stoji: ,,Ja molim Vašu preuzvišenost da izvoli primiti ovaj mali spomen koji nema druge vrijednosti, osim te, što je kucao u njedrima onog junaka koga ste Vi onako divno opjevali i obesmrtili…”
Takode smo dužni da na kraju ovog teksta o otuđivanju kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore saopštimo i podatak da je iz riznice Cetinjskog manastira 23. avgusta 1983. godine ukradeno osamnaest panagija, koje, prema procjeni strunjaka Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, posjeduju izuzetnu kulturno-istorijsku, odnosno spomeničku vrijednost. Za sve primjerke panagija postoji stručna dokumentacija sačinjena u pomenutom Zavodu, koja nesporno može pomoći u potrazi za ovim dragocjenim predmetima, koji su, u to nema sumnje, davno prešli granice Crne Gore i ondašnje Jugoslavije.
Kao poseban kuriozitet navodimo i podatak da je iz iste riznice, godinu dana ranije, odosno 30. avgusta 1982. godine ukradeno vladičansko odličje koje je u dokumentaciji Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture zavedeno kao panagija. Na sreću, organi gonjenja su odmah otkrili lopova i vladičansko odličje vratili Cetinjskom manastiru.
Smatramo da smo bar djelimino doprinijeli na rasvjetljavanju otuđivanja, posuđivanja i poklanjanja eksponata iz cetinjskog Državnog muzeja.
(Kraj)
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 dana
Hljeba i blokada
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 4 dana
Konferencija evropskih nacista (CEN) u Jerusalimu
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Na početku
Milena Perović
-
DUHANKESA / prije 2 sedmice
Komanči iz Gaze
Ferid Muhić
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Neznanje koje košta
Milan Popović

Novi broj


IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku

SLUŽBE SELEKTIVNO PROTIV EKSTREMIZMA: Vehabije stop – spremte se četnici

SUDBINA AERODROMA U TIVTU I PODGORICI: Koncesija u sjenci skandala
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
ALBANSKO – AMERIČKO OPONIRANJE SPAJIĆU I ALABARU ZA ULCINJ: Važnost lobiranja
-
Izdvojeno2 sedmice
GDJE SU PRIPADNICI SEDME UPRAVE: Tajne veze
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLAST I PRIVILEGIJE: Neće da fali
-
Izdvojeno4 sedmice
USKORO DVA TURISTIČKA KOMPLEKSA NA VELIKOJ PLAŽI: Alabar odustao, grade domaći
-
Izdvojeno2 sedmice
VELIKA PLAŽA ČEKA INVESTITORE BEZ KANALIZACIONE MREŽE: Hoteli sa pet zvjezdica na septičkim jamama
-
INTERVJU4 sedmice
SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: EU mora da bira – da li podržava narod koji nosi evropske vrijednosti ili vlast koja ih gazi
-
FOKUS4 sedmice
19 GODINA NEZAVISNOSTI: Još jedan prođe dan
-
FOKUS2 sedmice
KAKO DOČEKUJEMO TURISTIČKU SEZONU: Prazne priče kriju praznu kasu