Povežite se sa nama

FELJTON

PROPAGANDA – SILA ZA SEBE (II): Umjetnost ispiranja mozga

Objavljeno prije

na

Jozef Gebels je jedna od najpoznatijih ličnosti koje su imale značajnu ulogu u razvoju propaganda, iako pripada ličnostima tamne strane istorije. Rođen je u Rajnskoj oblasti 1897. godine. Pohađao je katoličke škole, da bi se kasnije upisao na Univerzitet u Hajdelbergu kod profesora Fridriha Gundolfa, jevrejskog istoričara literature koji je bio poznat i kao Geteov učenik. Nacional socijalističkoj partiji pristupa 1922. godine.

U ovom nastavku feljtona objavljujemo dijelove iz obimnog Gebelsovog govora Znanje i propaganda koji je održao partijskim drugovima januara 1928. godine. (Govor je preveo i priredio Bojan Muždeka, student beogradskog Fakulteta političkih nauka, 2006. godine).

… Propaganda je dobra ako se njome postižu željeni rezultati, odnosno nije dobra ako ti željeni rezultati izostanu. Nije važno to koliko je neka propaganda pronicljiva, to nije njen zadatak, već je važno da ona vodi ka uspjehu…

… Propaganda se pokazuje kao dobra onda kada u nekom periodu uspije da podigne i zapali narod za nekom idejom. Ako u tome ne uspije onda je loša. Ako uspije onda je nesumnjivo dobra. Niko ne može reći da je tvoja propaganda okrutna, pretjerana ili brutalna ili još bolje nedovoljno prijatna. Naime, njena svrha nije u tome da bude prijatna, odmjerena, nježna, već da bude uspješna. Zato, dok govorim o propagandi govorim i o znanju…

…Ideje same po sebi su vanvremenske. One nisu vezane za pojedinca, a još manje za narode. One počivaju u narodu, to je istina, i utiču na njihove stavove. Ljudi kažu da su ideje u oblacima. Kada se pojavi neko ko u riječi stavi sve ono što drugi u srcu osjećaju, onda oni kažu: ,,Da! To je ono što sam oduvijek želio i čemu sam se oduvijek nadao.”…

…Neke vrste ideja na početku su svakog političkog pokreta. Nije potrebno dati politički oblik tim idejama i razvijati ih kroz hiljade paragrafa političkog programa. Istorija pokazuje da su se najveći svjetski pokreti razvili onda kada su njihovi lideri znali kako da ih ujedine jednom kratkom i jasnom temom. To je jasna forma kod francuske revolucije, Kromvelovog pokreta, budizma, islama ili hrišćanstva. Hristov cilj bio je jednostavan i jasan: ,,Voli susjeda kao sebe.” Hrist je okupio svoje pratioce oko jasne izjave. Pošto je njegovo učenje bilo jasno, jednostavno i razumljivo, uspio je da okupi mase oko sebe i na kraju da osvoji i svijet. Onda je stvoren čitav sistem na osnovu jednostavnih ideja…

… Što je ideja veća i jednostavnija, što se više poklapa sa svakodnevnim životom, postoji i jača potreba kod svakog od nas da se ispriča drugima… Velika masa nikada neće biti osvojena samo jednom rečenicom, ideja mora svojom sjenkom da pokrije sve aspekte ljudskog života. Vidjećete kako se ideja širi i postaje opšteprihvaćena i kako individue prihvataju takvu formu zajednice i kako organizacija, kao i pokret, rastu iz individue. Ideja više nije zakopana u srcima i umovima individua. Sada ih je četiri, pet, dvadeset, trideset, pedeset, sto i sve više i više. To je tajna same ideje; ideje su kao divlja vatra koja ne može biti ugašena, to je gas koji prolazi kroz sve. Kada ideje nađu ulaz, one naviru i ubrzo osoba postaje inficirana njima. Drugi to ne mogu zaustaviti. Oni mogu da vjeruju da to mogu zaustaviti silom, oni to mogu i da čine dvije, deset, dvadeset ili pedeset godina, ali to do sada nije bilo od velikog značaja u svjetskoj istoriji…

…Propaganda podrazumijeva preovladavanje uslova. Propaganda je uvijek fleksibilna. Ona jedne stvari radi, a druge misli. Ona se ne može glancati, ona mora da zauzme prostor između jednog i mnogih. Ja različito razgovaram u tramvaju sa kondukterom nego što to činim sa biznismenom. Da ne radim tako, biznismen bi mislio da sam lud, a kondukter u tramvaju me ne bi razumio. To znači da propaganda ne smije biti ograničena. Ona se mijenja prema tome kome pokušavam da se približim…

…Jedan može da pravi propagandu. Propaganda je umjetnost. Kao što svaka prosječna osoba može da nauči da svira violinu do određenog nivoa, odnosno do onog nivoa kada mu učitelj kaže da dalje od ovoga ne može, isto tako samo genijalci mogu da dođu do određenog nivoa. Ja svaku prosječnu osobu mogu da naučim osnovama propagande. Ali, ja ću uskoro prepoznati granice. Ili si propagandist ili nisi. Greška je tražiti propagandistu. Neki za propagandistu kažu da je to čak i dobar bubnjar. Međutim, oni nisu u pravu. Često se filozofi od strane mase ignorišu. To niko ne može poreći. Naš pokret ima dobre govornike. Od kako su naši protivnici ostali bez dobrih govornika, često za nas kažu: ,,Vi imate samo dobre dobošare.” Hitlera su nazivali dobošar nacionalne unije. Kada su shvatili da taj dobošar ima ideje koje se nisu uklapale u njihov način razmišljanja došli su do novog naziva za Hitlera ,,ludi političar”. ..

…Propagandisti imaju određenu ulogu u okviru partije. U partiji koja je mlada kao naša potreban je veliki vođa. Taj veliki vođa nije usmjeren na pojedinačno dobro i mora da bude sposoban da čini sve. Mora da bude propagandista, organizator, govornik, pisac itd. Mora da se slaže sa narodom, da nalazi novac, piše članke i čini još mnogo toga. Upravo zato je pogrešno reći da je Hitler samo dobošar. To je ono što je veliko kod njega i što ga odvaja od svih drugih. On je i političar i propagandista, dok su drugi lideri drugih partija isključivo političari, a nikako propagandisti. Možete vidjeti kako je propaganda povezana sa širokim shvatanjem i sa samom organizacijom. Kada završimo težak posao pomjeranja ideje od individua ka masi, propaganda tu kreće i omogućava da se znanje prenese u pravcu države…

…Propaganda je apsolutno neophodna. Kada ne bi bilo propagande ideja ne bi mogla da preuzme državu. Ja moram biti sposoban da prenesem mnogim ljudima ono što ja mislim. Zadatak darovitog propagandiste jeste da uzme ono o čemu mnogi razmišljaju i da to stavi na put koji se kreće ka svima, od edukovanog ka prosječnom čovjeku…

…Propaganda treba da bude popularna, a ne intelektualna. Zadatak propagande nije otkrivanje intelektualnih istina. Njih nalazimo razmišljajući, istražujući, svuda samo ne u prostorima gdje se drže govori. .. Propaganda nema za zadatak da istražuje znanje, već da širi znanje. Mora biti podešena prema onima koji žele da dosegnu to znanje. Propagandisti, njihovi govori, plakati se razlikuju zavisno od toga da li su usmjereni poljoprivrednicima, državnim činovnicima, ljekarima, pacijentima. Propaganda mora biti prilagođena…

…Hitler mi je jednom rekao da nije potrebno davati programe govora publici. Publika ima jedan primitivan pristup. Ako gospodin pita : ,,Vi ste samo propagandista,” odgovor će biti: ,,Da li je Hrist drugačiji? Da li se on možda bavio propagandom? Da li je Muhamed drugačiji? Da li su Buda i Zaratustra propagandisti?”… Napoleon, Cezar, Aleksandar, Musolini, Lenjin svi su oni veliki govornici i sjajni organizatori u kombinaciji sa njihovim retoričkim talentom i filozofskim mogućnostima imaju mogućnost da prenesu ogromno znanje.

Ako meni danas neko kaže da sam demagog, odgovorio bih mu: Demagogija u dobrom smislu je mogućnost da mase shvate ono što ja želim da oni shvate…

Niko nije prepoznao Gebelsov tekst

Dva mlada beogradska afirmisana dramaturga bez stalnog zaposlenja, Maja Pelević I Milan Marković, učlanili su se prošle godine u sve partije provjeravajući šta bi dobili zauzvrat. ,,Razmišljali smo, kako da to uradimo i došli na ideju da vidimo da li bismo mi lako napredovali i da li bi naši životi drugačije izgledali da smo postali članovi partija”, objasnila je Maja Pelević. Prvi korak je bio prilagođavanje teksta Hitlerovog majstora propagande Jozefa Gebelsa iz 1928. godine Znanje i propaganda, koji je poslat na sve partijske adrese kao platforma kojom se preporučuju za partijski angažman. Odgovor jedne partije na ponuđenu Gebelsovu platformu: ,,Draga Majo i Milane, tekst sam pročitao i proslijedio. Mislim da ste pokazali da ste potpuno svjesni uloge angažovanih ljudi u konceptu angažovane kulture koji pri tom ne liči na isto to u službi ranijih autoritarnih sistema..” Maja Pelević je kazala da su sve partije pozitivno reagovale: ,,Neke su čak bile oduševljene, nijedna nije prepoznala Gebelsov tekst, čak je osvanuo na zvaničnom sajtu jedne partije”.

Pripremio: V. KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo