Povežite se sa nama

FELJTON

PROPAGANDA – SILA ZA SEBE (V): Emocionalni sendvič

Objavljeno prije

na

Političkom propagandom u Crnoj Gori tokom devedesetih godina prošlog vijeka detaljnije se bavio crnogorski istoričar dr Radenko Šćekić u prilogu Sredstva političke propaganda u Crnoj Gori, koji je objavio časopis Matica prije dvije godine. Tokom izborne kampanje 1992. godine mitinzi, manifestacije, tribine i muzički hepeninzi ulaze u politički život novooformljenih stranaka kao nezaobilazni oblik prezentovanja političkih programa i ideja, navodi Šćekić.

Pozivajući se na dnevni list Pobjeda, on podsjeća da promocija Liberalnog saveza Crne Gore u Podgorici održana u prepunoj dvorani sportskog centra Morača. Na skupu se pjevalo „Oj svijetla majska zoro”, „Montenegro”, „Crna Gora jes’ malena al’ će biti suverena”, „Oj junačko naše leglo, viva vero Montenegro”, „Crna Gora nema mira dok je Mila i Momira” …

Na promociji Srpske radikalne stranke, održane takođe u Podgorici iste godine, moglo se čuti: „Crna Gora – Srbija”, „Od Topole do Topole …”, „Crna Gora nije mala, biće groblje liberala”, „Peroviću izdajniče, sa Lovćena vila kliče”, „Srbija ..”.

,,Na ovim i ovakvim prezentacijama političkih poruka mogu se uočiti brojne propagandne tehnike i načela, poput personalizacije politike, pojednostavljivanja slike svijeta, segmentacije publike, propagande akcijom, tehnike transfera, direktne propagande, tehnike ponavljanja poruka. Lider opozicionog LSCG, Slavko Perović oštro je kritikovao politički marketing vladajuće DPS-a: „Ja bih se duboko zabrinuo da sam na mjestu Momira Bulatovića. Ko je taj ko mu pravi marketing? Njihov slogan za izbore glasi: „Mi znamo kako”. Liberalni savez tu stavlja dvije tačke i nastavlja: „kako posvađati narode u Crnoj Gori, kako poniziti Crnu Goru, kako organizovati mitinge i dobrovoljačke odrede, kako izazvati međunacionalne i međuvjerske napetosti, kako Crnu Goru dovesti do ekonomskog kraha”, piše Šćekić.

Većinu stranačkih skupova karakterisalo je isticanje stranačkih i nacionalnih simbola, zastava, frenetično skandiranje lideru i rukovodstvu stranke. Nisu rijetki bili ni pokušaji svojevrsne propagandne tehnike „emocionalnog sendviča” u formi organizovanja muzičkog hepeninga ili guslarske večeri, prije i nakon stranačke promocije, čime je trebalo u prvom redu privući što veći broj građana, a takođe i ostaviti pozitivan utisak i djelovati na emocije prisutnih putem karakterističnog kolorita, nacionalnih ili državnih zastava i amblemima, podići nivo emocija kako bi prisutni lakše primili pripremljene govore i ideje.

Emocionalni sendvič se, kako objašnjava Šćekić, odnosi na elementarno pravilo razrade propagandne poruke. Ova tehnika započinje izazivanjem snažnih emocija, čime se stvaraju pretpostavke za prijem poruke, zatim slijedi poruka koja je usmjerena više-manje racionalno, da bi se na kraju ponovo snažnim emocijama zatvorio ovaj svojevrsni sendvič. Ta tehnika je prisutna i u ekonomskoj, ali i u političkoj propagandi.

„Na primjer, na predizbornom mitingu veliki je broj državnih zastava i ostala nacionalna obilježja, nacionalna himna, čime se stvara snažan

emocionalni osjećaj zajedništva i pripadnosti. Prve rečenice govornika uvijek su nabijene emocijama i njima se govornik predstavlja prisutnima kao pravovjerni i iskreni zastupnik upravo onih vrijednosti u zastavi, grb i himni” (I. Šiber, Osnove političke psihologije, Politička kultura, Zagreb, 1998, ).

Dominantne teme tadašnjih stranačkih sučeljavanja bile su: ideološke (na liniji komunisti-četnici, komunističko-zelenaške, četničko-zelenaške, pitanje Golog otoka i sl.), nacionalne (crnogorstvo–srpstvo), konfesionalne (muslimani-pravoslavci, pravoslavlje-katoličanstvo), odnos pozicija-opozicija (pitanje monopola u medijima, „izdaja nacionalnih interesa”, šverc i korupcija).

Koristeći se populizmom na tribinama i mitinzima, kopirajući od komunističkog vremena ostale tehnike agitovanja na terenu, stvarajući zastave i ambleme kao znak prepoznavanja, stranke su nastojale da propagandno djeluju na biračko tijelo Crne Gore, kaže Šćekić. Kroz vidove otvorenog propagandnog djelovanja, propaganda participacije, propaganda agitacije, primjenjujući načelo potreba, tehnike prenosa emocija, učestalog ponavljanja ideja i stavova i tehnike nagrade i kazne vršio se snažan uticaj na javno mnjenje i glasače.

Tadašnji jedini dnevni list u Crnoj Gori i državno glasilo Pobjeda podsticala je na patriotizam, a u negativnom kontekstu i sa animozitetom pisala o onima koji nisu podržavali rat za Dubrovnik, podsjeća Šćekić.

,,Proces političke propaganda u tragičnim sukobima na prostoru bivše SFRJ tokom posljednje decenije 20. vijeka, karakterisala je surova i bespoštedna borba sa političkim protivnicima putem medijskog govora mržnje, monopola i kontrole medija, kao i putem njihove cenzure i zabranom rada nepodobnih”, piše Šćekić u pomenutom radu.

U tom periodu većina medija bivše Jugoslavije bezrezervno je bila u službi nacionalnih političkih programa.

,,Nove vlasti nastale nakon sloma bivše Jugoslavije su se poslužile medijima kao oružjem koje može da doprinese ostvarenju njihovih kratkoročnih i dugoročnih političkih ciljeva. Da bi to ostvarila, svaka vlast je nastojala da zavlada medijima na svojoj teritoriji, a naročito televizijom, pretvarajući ih u instrumente režimske propagande sa zadatkom da se stanovništvo ‘pridobije’ za svoje političke zamisli i akcije”, kaže Šćekić.

Uređivačka politika Televizije Crne Gore i Pobjede okarakterisana je još početkom 1990-te od strane opozicije kao „dio partijskog aparata”, odnosno „potpuno u njegovoj funkciji”. Crna Gora je kraj osamdesetih i početak raspada SFRJ dočekala u medijskom monopolu. Imala je državni dnevni list, radio I televiziju koje je kontrolisala vlast. Međutim, ubrzo počinje osnivanje nezavisnih medija, prvo Kruga, Monitora i Radija Antena M, čime se razbija informativni mrak.

U tom turbulentnom vremenu državni crnogorski mediji vlastima su bili pouzdano sredstvo za manipulisanje javnošću prilikom propagiranja određenih političkih ideja i stavova, ali i za plasiranje neistina o ratnim dešavanjima u okruženju. Bilo je to vrijeme patriotskog i ratnohuškačkog novinarstva. Zbog toga je Demokratska partija socijalista, kao apsolutni kontrolor državnih medija, zajedno sa tim medijima često s pravom bila predmet oštrih kritika od strane opozicije. Tako je, na primjer, Žarko Rakčević, lider Socijaldemokratske partije tvrdio da ti mediji nisu „sredstvo obavještavanja, već dezinformisanja, u najvećoj mjeri”. Tvrdeći da je u ratu ,,poginula istina”, Rakčević je posebno apstrofirao fabrikovanje neprijatelja i izdajnika, imajući u vidu prvenstveno Pobjedu. Čime se sve tada služila Pobjeda najbolje svjedoče tri brošure njenih ratnih izvještaja naslovljene Rat za mir.

Iz Liberalnog saveza naglašavali su da su javna glasila u Crnoj Gori treća ruka vladajuće partije. Poslanik Liberalnog saveza Ranko Đonović, govoreći o primjerima zloupotrebe medija (juli 1993.), podsjetio je da je Radio Crne Gore dezinformisao slušaoce da je u Pakracu bilo 40 mrtvih i da je objavljeno da je lider LSCG Slavko Perović sa devet hiljada Crnogoraca krenuo na Knin u odbranu Hrvatske, nakon čega su i Perović i Liberalni saveza doživjeli neviđenu satanizaciju.

Novine i politika

Predstavnici crnogorske vlasti negirali su da se državni mediji nalaze pod njihovom kontrolom. Hvalili su se da su objektivni i da ne učestvuju u medijskom ratu koji je na prostorima bivše Jugoslavije plamtio paralelno sa oružanim sukobima. Svetozar Marović, tadašnji sekretar CK SKCG, imao je redovnu kolumnu u Pobjedi. U kolumni pod naslovom Sloboda štampe, objavljenoj 13. maja 1991. godine, Marović između ostalog piše: „Novine nesumnjivo daju moć ili tu moć oduzimaju određenim ljudima ili idejama, njihova vezanost za politiku je nesumnjiva. Novine kao i politika savjetuju o onome što se svakoga tiče i nastoje da ljude vežu za sebe. Novine kao i politika nastoje da im se vjeruje. Politika nastoji novinama steći ili učvrstiti povjerenje u javnosti, a svaka novina ima svoju politiku i onda kada odbacuje bilo kakvu političnost svojih namjera”.

Pripremio: V. KOPRIVICA
(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XII): Muzika i arhitektura

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Vida MATJAN – Pedagogica, kompozitorka, osnivačica i direktorica prve privatne muzičke škole u Kotoru.

Rođena je u Sloveniji odakle potiču i njeni roditelji. Odrastala je uz svoju majku Antoniju Učak, dramski sopran. Uz majku je Vida naučila prve note okarine i klavir, te je tako još kao djevojčica i sama Vida stupila u muzičke vode. Sa druge strane Vidin otac Franc Hribar je u vaspitavanju i podizanju Vide bio strog. Vida je željela da pokaže ocu njenu spremnost i odgovornost u radu i bavljenju muzikom: ,,Majka je nastojala da ja učim klavir. Mama je imala mali klavir sa žutim dirkama. Otac nije dao. Međutim u trećem gimnazije donijela sam svjedočanstvo. Velikim rukopisom je bila ispisana ocjena ‘pravo dobro’. Mama je bila presretna i pitala je: što hoćeš? Ja sam joj rekla: Da učim klavir! Majka je tada uticala na oca” – (1883.). Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u Sloveniji. Uporedo sa gimnazijom, učila je i na Glazbenoj matici đe je sticala muzičko obrazovanje (1911.). Iako je planirala da studira u Beču, početak Prvog svjetskog rata je omeo u planovima.

Pred sam kraj rata 1917. godine udala se za Alojza Matjana, studenta arhitekture. Njihova porodična kuća bila je centar za skupljanje umjetnika poput slavnog književnika Ivana Cankara, vajara Lojze Dolinara, slikara Antona Kosa i mnogih drugih. Godine 1920, Vida i Alojz dobili su šćerku Sonju. Zbog Vidine želje da završi svoje muzičko obrazovanje porodica se 1930. godine seli u Beograd. U periodu između 1935. i 1940. godine Vidino poznavanje dekorativnih umjetnosti je preporučilo za rad u mnogim pozorištima, od Slovenije pa do krajnjeg juga. Početkom Drugog svjetskog rata, bračni par odlučuje da se preseli u Kotor, đe se tokom rata nije bavila pedagoškim radom.

Pri kraju rata, Vida u Kotoru osniva prvu privatnu muzičku školu. Ova škola je nakon dvije godine rada pridružena novoosnovanoj Državnoj nižoj muzičkoj školi. Uporedo sa pedagoškim radom, Vida Matjan je vodila hor AFŽ-a i Pionirski hor. Vida je pośedovala i naročito znanje iz dekorativne umjetnosti što joj je služilo u radu sa različitim pozorišnim i folklornim grupama u Kotoru. Ansambl AFŽ-a izvodio je djela koja je Vida Matjan izučavala kao dio folklora i tradicije narodnih i građanskih igara Boke Kotorske (studiozni terenski rad i obrada Dobrotske svadbe i Škaljarskog kola). Dekore za predstave je radila sama.

Odlaskom u penziju uspijeva da podatke uredi u materijal za knjigu koja je objavljena tek 1984. godine – Igre i pjesme Dobrote i Škaljara. Knjiga je poklon gradu Kotoru. Iste godine završila je Dječiju operu U susret ribama na tekst Miloša Miloševića, poklon omladini Kotora. Savez kompozitora Jugoslavije, povodom dvadesete godišnjice postojanja dodijelio joj je zlatnu medalju i povelju 1970. godine (Pobjeda, 15. oktobar 1970).

Od 1949. godine do penzionisanja bila je direktorica Muzičke škole u Kotoru. Aktivno se bavila komponovanjem i autorka je više kompozicija za đecu.

Za svoj rad u Crnoj Gori, posebna zalaganja i doprinos, Vida Matjan dobila je više nagrada, zahvalnica i priznanja. Dobitnica je ordena za zasluge za narod sa srebrnim zracima koji joj je uručio predśednik opštine Kotor, zatim novčane nagrade Ministarstva prosvjete Cetinje, Nagrade 21. novembar, Zlatne medalje Saveza kompozitora Jugoslavije. Dobitnica je i priznanja povodom 30 godina I kongresa AFŽ-a Crne Gore i Boke i još mnogih nagrada.

Muzička škola za osnovno i srednje muzičko obrazovanje u Kotoru od 2007. godine nosi ime Vida Matjan, a povodom obilježavanja sedam decenija od postojanja škole 2017. godine je snimljen i dokumentarni film, koji je predstavljen na KotorArt festivalu i Don Brankovim danima muzike.

 

Olga Ivanova LAZOVIĆ (Olgivanna LLOYD WRIGHT) – Plesačica, kompozitorka, spisateljica, filozofkinja.

Olga Ivanova Lazović imala je filmski zanimljivu karijeru i životnu putanju, od rodne Crne Gore, preko Rusije do Amerike, đe je imala sudbonosni susret sa Frenkom Lojd Rajtom, svjetski najpoznatijim arhitektom, koji je, između ostalog, projektovao i muzej Gugenhajm.

Olga je druga od najpoznatijih unuka Marka Miljanova Popovića Drekalovića, uz Milenu Ameliju Gvozdenović. Markova šćer Milica, koja se kao dobrovoljac kasnije borila u Prvom svjetskom ratu, udala se za Ivana Lazovića i na Cetinju im se rodila Olga. Olga je veoma mlada pošla za Rusiju, tačnije za Batum u Gruziji, kod svoje starije sestre koja je tamo studirala fiziku. Odatle je prešla za Tiflis, đe se udala za arhitektu Valdemara Hinzenberga i dobila šćer Svetlanu. Tamo se upoznala i sa filozofom i mistikom Georgijem Gurđijevim i postala njegov sljedbenik. Po izbijanju Oktobarske revolucije odselila se za Pariz, odakle je pošla za Ameriku.

Sudbonosan je bio njen susret sa arhitektom Frenk Lojd Rajtom, u novembru 1924. godine. Počeli su da žive zajedno, dobili šćer Jovanu 1925., a vjenčali su se 1928. godine. To je bio njen drugi, a Rajtu treći brak. Otada je Olga, koju je Rajt nazvao Olgivana, učestvovala u svim Rajtovim programima i postala njegova muza i poslovni partner. Govorilo se da su njena predanost i snaga dale novi impuls Rajtovoj genijalnosti. Njih dvoje su 1932. godine osnovali Društvo Talijesin, svojevrsnu ekscentričnu komunu za studije „organske” arhitekture i filozofskog pristupa životu. Uz to su 1940. godine osnovali Fondaciju Frenka Lojda Rajta, čiji je cilj bio da inspiriše ljude da otkriju i prihvate arhitekturu za bolji život, kroz smislene veze s prirodom i umjetnošću. Nakon Rajtove smrti 1959. godine Olgivana je postala predśednica Fondacije i na toj poziciji je ostala do kraja života. Njenim zalaganjem Američki institut arhitekata proglasio je Rajta za najvećeg arhitektu svih vremena.

Olgivana je uz organizaciju rada Fondacije dosta vremena posvećivala plesu i pisanju. Pisala je kolumne, koje je u raznim časopisima objavljivala od 1950. godine, pod nazivom „Naša kuća” i sve je publikovala pod istim naslovom. Objavila je još četiri knjige: Sjajno čelo: Frank Lloyd Wright (1960), Korijeni života (1963), Frank Lloyd Wright: Njegov život, njegovo djelo, njegove riječi (1966) i Unutrašnja borba (1971).

Sa Rajtom je bila rijedak spoj uspješnosti i kreativnosti. Preminula je 1985. godine u Skotsdejlu, država Arizona. Olgivana Lojd Rajt, stasita, lijepa i mudra Crnogorka, brinula je o nasljeđu svoga muža Frenka i poštovala svoje ishodište.

Koliko je Olgivana bila vezana i cijenila rodni kraj govori i podatak da je prisustvovala svečanom otvaranju Muzeja Marka Miljanova 1971. godine i često je bila viđena u crnogorskoj narodnoj nošnji i obilježjima. Tu ljubav je prenijela na šćer Jovanu Rajt, koja je po sopstvenoj želji sahranjena na Medunu 2016. godine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XI): Ja ću svojoj Crnoj Gori, pa šta bude!

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jelisaveta POPOVIĆ

Prva kompozitorka u Crnoj Gori.

U Crnoj Gori svjetovna muzika počinje da se razvija u drugoj polovini XIX vijeka, kada dolazi do kulturnog preobražaja osnivanjem društava, čitaonica i odgovarajućih institucija. Jedno od njih je „Jedinstvo” iz Kotora, osnovano 1839. godine, u kome su 1865. i 1866. formirani ženski hor i orkestar. Takva atmosfera uticala je i na muzičko stvaralaštvo, pa je za Kotor vezana i pojava prve žene kompozitora u Crnoj Gori. Vrijedi pomenuti da je u drugoj polovini XIX vijeka Crna Gora dobila i prvog školovanog muzičara, kompozitora Jovana Ivaniševića, koji je tragično nastradao 1889, prije svoje tridesete godine.

Jelisaveta Popović rođena je u Kotoru. Rano se odselila iz Crne Gore za Odesu u Ukrajini, đe se i školovala. Solidno muzički obrazovana za ono doba, ali vrlo talentovana, rano se počela baviti komponovanjem. Po riječima muzikološkinje Manje Radulović njene solo pjesme su „skromni pokušaji sa svim osobinama nadahnutog i romantičarskog rodoljublja, osamnaestogodišnje autorice”.

Od njenih djela poznata je samo zbirka od 11 solo pjesama, koje su nastale na stihovima Rista Milića. Svoje djelo Jelisaveta je 1872. godine posvetila kotorskom pjevačkom društvu, svrstavjući se time i među prve kompozitorke u južnoslovenskoj muzici.

Po oskudnim podacima prije nje su se komponovanjem bavile Jelena Pucić – Sorkočević i Marina Sorkočević, iz poznate dubrovačke vlasteoske i muzičarske porodice iz XVIII vijeka.

Da muzika Jelisavete Popovića ima i trajnijih vrijednosti govori podatak da je poznati dirigent i muzički pisac Dušan Skovran, koji je posebno izučavao crnogorsko muzičko nasljeđe, orkestrirao dvije njene pjesme. To su „I ja ljubim” i „Tražiš li?”

Tačno mjesto i vrijeme smrti Jelisavete Popoviće, prve kompozitorke iz Crne Gore nijesu utvrđeni.

Mis Petruša UŠĆUMLIĆ-STEFANELI

Mis Milena DELIBAŠIĆ-LEKOVIĆ

Početkom 1907. godine knjaz Nikola je dobio pismo iz Londona i poziv za učešće na velikoj manifestaciji predstavljanja Crne Gore i ostalih država na Balkanu u Velikoj Britaniji. U pismu ga još pozivaju da u London iz Crne Gore pošalje dvije birane đevojke i dva momka ,,da svijet vidi šta Crna Gora ima”.

Kralj Nikola šalje ljude da odaberu najljepše u Crnoj Gori. Za najljepše đevojke odabrane su Petruša Ušćumlić iz Nikšića i Milena Delibašić iz Spuža. Kralj šalje zahtjev njihovim roditeljima da im dozvole putovanje i predstavljanje u Londonu. Nakon dugog nagovaranja i konačnog pristanka roditelja, Nikola I je izabrane đevojke i mladiće ugostio na Cetinju i poslao ih da im uzmu mjere za izradu najljepših nošnji koje će nositi specijalno na Reviji.

Na put je sa njima poslao ministra Petra Plamenca i učiteljicu sa Cetinja Vidnu Memedović, kako bi bio siguran da će sve proći kako treba. U Londonu su boravili tri mjeseca i uživali u raznim pośetama i aktivnostima.

Kada je došlo vrijeme za smotru, prve su nastupile Crnogorke i sa njima odabrani Crnogorci. Milena Delibašić dobila je lentu i diplomu kao najljepša đevojka i računa se prvom zvaničnom ljepoticom ili misicom Crne Gore.

Iako su obje dame izazvale veliko interesovanje u Londonu i tražene su njihove ruke, obje su se vratile u Crnu Goru. Milena Delibašić se udala u Crminici, za Nika Lekovića. Od kralja Nikole je na poklon dobila imanje na Zabjelu, u Podgorici. Petruša Ušćumlić udala se za dokora veterinarstva Đorđa Stefanelija, koji je vidio u Londonu i za njom došao u Crnu Goru.

U posljednjem intervjuu iz 1973. godine Milena Delibašić Leković se prisjeća Londona: – Sjećam se, ka da je juče bilo, kako su nas dočekali u Londonu. Skupio se bijeli svijet da nas vidi. Čoče, došle cure i momci iz cijeloga svijeta, ali samo oko nas četvoro sjatilo se malo i veliko. A mi, bogme, obukle robu zlatom prošivenu. Pletenice pustile niz prsa, a kapice na čelo namakle. Lica nam se bijele, obje vitke, prave ka’ omorika. Kosto i Mašan poskakuju ka’ da krila imaju. Smeli se oko nas visoki činovnici Engleske. Mogla sam, duše mi, da se udam za plemića, samo da sam riječ izustila. Znali ste poneku riječ engleski? – zapitali smo. Jok, ne treba za to engleski, očima se govori. Ali, kad me neko pogleda, ja očima preda se. Šta ću, jadna ja, da ostanem, pa da mi se majka ubije. Ja ću svojoj Crnoj Gori, pa šta bude! Devetnaest mi godina, zemlja puca kuda hodam.

Petruša nije doživjela duboku starost kao Milena, tri godine po povratku sa londoskog vašara, Petruša se udala za doktora veterine iz Temišvara Đorđa Stefanelija. Uoči Balkanskog rata rodila im se šćerka Natalija, kad je Natalija napunila sedam godina njena majka Petruša je umrla od španske groznice u 27. godini života. Nekoliko godina nakon nje umro je i Đorđe. Poznato je da je jedan engleski lord zatražio Petrušinu ruku, ali ga je odlučno odbila. Po povratku na Cetinje, knjaz je upitao: „Zašto se, Petrija, nijesi udala u Londonu, kad su te tražili onakvi velikani? “Vaše veličanstvo odgovorila je malo uvrijeđena, Vi me nijeste tamo poslali da se udajem, nego da pred svijetom predstavljam ljepotu Crnogorke!

Nešto tako London do sada nije vidio – pisale su engleske novine na uvodnim stranama. Smotra ljepote protekla je u znaku stasitih Crnogorki i Crnogoraca. Ako je suditi po interesovanju Londona, onda su momci i đevojke iz Crne Gore nadmašili sve koji su došli na smotru.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (X): Za čast domovine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Tringa IVEZAJ Tringë Smajl Martini Ivezaj – Heroina, borkinja za slobodu albanskog naroda protiv Osmanskog Carstva.

Tringa Smajl Martini Ivezaj je rođena je 1880. godine, poznatija kao Tringë Smajlja, a na zapadu znana pod imenom Yanitza.

Tringe je bila albanska borkinja protiv Osmanskog Carstva u Crnoj Gori. Šćer čuvenog i prekaljenog borca Smajl Martinija, jednog od vođa malisorskog katoličkog klana Grude.

Njen otac je bio potpisnik protestnih peticija śevernoalbanskih plemena koje se šalju evropskim ambasadorima u Osmanskom Carstvu. Peticija je izražavala negodovanje dijela albanskih plemena prema odlukama Sanstefanskog ugovora i Berlinskog kongresa, dajući mnogo teritorija Skadarskog vilajeta Crnoj Gori. Smajl se posebno istakao tokom Prizrenske lige, prognan je od strane Osmanlija koji su ga konačno uhapsili 1886. godine. Zatvaraju ga neđe na području Anadolije, odakle se nikad nije vratio. Tringina dva brata Gjon i Zef, takođe su bili dio vojske Lige, oba su poginula u borbi 1883. godine.

Nakon njihove smrti, Tringa je preuzela njihovu ulogu, pridruživši se ustanicima, đe se posebno istakla u bici kod Dečića (Tuzi). Tringe je 23. juna 1911. godine bila učesnica Grečkog memoranduma. Svoju borbu za slobodu albanskog naroda nastavila je i nakon proglašenja nezavisnosti Albanije.

Tringa je umrla 2. novembra 1917. godine i sahranjena je na porodičnom groblju u selu Krševo (alb. Kshevë). Nakon okupacije Crne Gore od strane Srbije, vojska tadašnje SHS tokom invazije i pretrage Malesije 1919. godine uništila je njenu grobnicu.

Tringino junaštvo nastavilo je da živi u pričama legendama i ostalo je trajno zabilježeno u narodnim epskim pjesmama Albanaca i Crnogoraca.

Na osnovu priče u crnogorskoj verziji koju je dopisnik Tajmsa čuo u Podgorici 1911. godine, The New York Times opisuje Tringu pored njenog herojstva i kao ,,lijepu mladu ženu”, i naziva je albanskom Jovankom Orleankom. Pored Njujork Tajmsa, 20. maja 1911. godine i francuske novine La Petit Journal portretišu Tringe uz opis ,,Yantiza kao albanska Jovanka Orleanka”.

Neke ulice i škole na Kosovu i u Albaniji su nazvane po njoj, dok je Republika Kosovo 2014. godine lansirala poštansku markicu s likom Tringe Smajl Martini Ivezaj.

Ksenija PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, fotografkinja, prva žena vozač na Balkanu.

Ksenija Petrović-Njegoš rođena je 22. aprila 1881. godine na Cetinju, kao deseto dijete i osma šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kraljice Milene Petrović.

Obrazovanje je stekla na cetinjskome dvoru, jedina od đece kralja Nikole I Petrovića koje se nije školovalo u inostranstvu. Na Cetinju je razvila mnoge vještine i hobije. Govorila je ruski, njemački i francuski jezik.

Najljepša šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša, odlučila je da ostane neudata, bez obzira na prosce koji su dolazili iz uglednih porodica.

Njen karakter i duh očitavali su se upravo u izboru da se posveti drugim vrijednostima. Bila je prva princeza majstor fotografije. Ksenija Petrović je bila članica Bečkog društva za fotografiju i prva žena vozač, ne samo u Crnoj Gori već i na Balkanu. Vozila je automobile marke Fiat 1100, poklon sestre, kraljice Jelene Savojske.

Ksenija Petrović-Njegoš, iskazivala je ljubav prema Crnoj Gori učešćem u unutrašnjoj i spoljnjoj politici. Kralj je zvao ,,Velika” i često joj prepuštao donošenje važnih državnih odluka. Na dvoru je obavljala i tehničke zadatke, ne mareći što je princeza, jednako se posvećujući i tim, kao i složenim poslovima.

Nakon rata pomagala je svom narodu, smještajući izbjeglice, ranjenike, đecu…

Za razliku od njenih sestara koje su živjele okružene bogatstvom i luksuzom, Ksenija nije imala tu privilegiju. Godine 1916., sa ocem, majkom i sestrom Vjerom napušta Crnu Goru. Najprije se nastanjuje u Francuskoj, a kasnije u Italiji, slijedeći sudbinu svoje porodice u tim zemljama.

Bila je glavni oslonac, politički savjetnik, sekretar, stub crnogorske monarhije u egzilu sve do očeve smrti 1921. godine.

Odlučna, hrabra, snažna i dostojanstvena, Ksenija Petrović-Njegoš je nastojala da očuva i čast, kako porodice, tako i domovine Crne Gore.

Ponosno prihvatajući siromaštvo, nije pristajala na kompromise niti na nuđenu pomoć Kraljevine SHS, kasnije SFRJ, smatrajući ih nadoknadom za nenadoknadljivo – otkupom svoje domovine, Crne Gore.

S bolnom željom da se vrati u Crnu Goru, nakon 44 godine egzila, Ksenija Petrović-Njegoš umrla je 10. marta 1960. godine u Parizu u 80. godini života.

Posmrtni ostaci sa ostatkom familije prenešeni su u Crnu Goru 1991. godine i počivaju na Cetinju.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo