U korov su zarasle staze u vrtovima emocija. Centri svjetske moći ubacili su u taj vrt dva virusa – da od emocija nema koristi (a korist je jedino što je važno); da je čovjek bez emocija jak,  a emotivni čovjek – slab. Nema više i  jare i pare.  Ne može se biti jak a ostati emotivan

U tri dijela svog posjeda ljudska duša je chez soi – kod sebe, u svom domu: 1. U vrtu emocija; 2. Na metafizičkoj osmatračnici za kormilom čovjekovog života; 3. U tvrđavi morala. Taj posjed svaka duša dobije kao poklon kada se čovjek rodi. Sva tri dijela tog posjeda su integralna cjelina u neotuđivom i apsolutno ekskluzivnom vlasništvu svake individue. Uz poklon, podrazumijevala se odredba da ja održavanje sva tri dijela prostora u kojima boravi  duša u besprijekornom stanju, isključivo obaveza i pravo svakog pojedinca.

Podrazumijevalo se, ali se više ne podrazumijeva! U korov su zarasle staze u vrtovima emocija. Utihnulo je jaglijanje slavuja i zubor šadrvana po đul baščama, paučina se uhvatila po perivojima, ludobilje je izdžikljalo u zakutcima đardina. Centri svjetske moći ubacili su u taj vrt dva virusa – da od emocija nema koristi (a korist je jedino što je važno: ako nema koristi, nema ništa!); da je čovjek bez emocija jak,  a emotivni čovjek – slab. Nema više i  jare i pare. Ne može se biti jak a ostati emotivan!

Projekt de-senzitiviziranja, forsiranja bezosjećanosti, ima svoj raison d’etre,  opravdanje u konkretnoj stvarnosti savremenog svijeta. Strašne scene genocida, masovnih ubistava, agresije nad civilima slabijiih država od strane raspojasanih velesila, postaje isuviše traumatično, čak i nepodošljivo bez emotivne sterilizacije.  Jedini spas je dovesti ljude u stanje tupe ravnodušnosti goveda koja produžavaju da pasu u jednom dijelu livade, dok pred njihovim očima, u drugom dijelu iste livade punom parom radi klanica. Emotivna sterilizacija. U takvim okolnostima znači poštediti ljude od stresa i osposobiti ih da podnesu nepodnošljivo – učiniti ih jačim! Zar ne bi bilo bolje da se ukine uzrok stresa i tako se isključi posljedica? Da se prestane sa strahotama nasilja  i genocida i da se spasi toliko dragocjeni vrt emocija!? Kratko i jasno: Ne! Prekid nasilja nije opcija. Novi svjetski poredak je najpreči cilj. Da bi se taj cilj ostvario, moraće čovječanstvo da vrt emocija prepusti postepenom neumitnom propadanju. Da bi svi koji to prežive, postali toliko jaki da ostanu hladni i smireni pred prizorima najstrašnije ljudske patnje. Tamo gdje zlo nema alternativu, olakšanje podnošenja zla je jedina opcija!

Kao i svaka opaka ideja, tako je i ideja o emotivnoj sterilizaciji i zapuštanju svog vrta emocija kao načinu da čovjek postane jači, u temelju pogrešna! Francuski filozof Anri Bergson (Henri Bergson), dobitnik Nobelove nagrade za djelo Stvaralačka evolucija (Evolution creatrice), u to osnivač intuicizma kao filozofskog pravca, utvrdio je da postoje dvije vrste emocija, kao integralni elementi ljudske svijesti. Po intenzitetu, dijele se na aktivne i pasivne, po kvalitetu na pozitivne i negativne, odnosno na socijalno kostruktivne i socijalno destruktivne. Čovjek bez emocija, bezosjećajni čovjek, koji je ideal savremenog svijeta  u kom najmoćniji prisvajaju sebi pravo nesputanog i nekažnjivog nasilja, prema Bergsonu više i nije čovjek nego puka mentalna nakaza, konkretno – klinički dijagnosticiran psihopata.

Iskustvo potvrđuje i da je mit o jakom bezosjećajnom čovjeku totalno pogrešan. Emocija je snaga a ne slabost. Najveći sportski podvizi, najznačajnija naučna i umjetnička djela bez izuzetka su rezultat strasti – najjače pozitivne, aktivne, socijalno konstruktivne emocije. Uz to, ne samo što je čovjek inspirisan takvom emocijom jači od približno jednako snažnog protivnika bez emocija, nego je svaki čovjek najsposobniji i najjači kada je nadahnut snažnom plemenitom emocijom. Aktivna, pozitivna emocija čini i slabog čovjeka nepobjedivim, dok negativna pasivna emocija može slomiti i najjačeg čovjeka.

Ako hoćete da od sebe učinite sopstveno najbolje djelo, da budete u miru sa drugima i u harmoniji sa sobom, njegujte sa puno ljubavi i pažnje svoj vrt emocija, plijevite korov mržnje, zavisti i ravnodušnosti – posebno ravnodušnosti! – sadite cvijeće nježnosti, saosjećajnosti i ljubavi – najljepši je miris voljene duše, kao što svjedoči stih u kom Merima govori svojoj majci:

„Đul miriše moja mila majko, ja bih rekla – Omerova duša!“

Ferid MUHIĆ

Ako su rijetko kada svi u pravu, još rjeđe se dešava da svi griješe. Mogućnost da su pojmovi slobode i ropstva složeniji nego što se pretpostavlja i da su u sebi protivrječni, nalaže da se  pomno ispitaju i lice i naličje kako slobode, tako i ropstva

Kad god i gdje god sam rekao: „Nema ništa bolje od slobode, ni gore od ropstva!“, svi su se složili sa mnom. Po tome sam znao da griješim! Počeo sam analizirati. Ako je sloboda najveća vrijednost, neugasiva baklja koja osvjetljava put čovječanstvu ivicom mračnog ambisa ropstva; kako to da se početak civilizacije poklapa sa ograničenjem slobode i čak da je njen razvoj pravo proporcionalan sa stepenom ograničenja slobode, upravo sa uvođenjem ropstva!? Ipak, kada sam, uvažavajući činjenično neospornu logiku nastanka i razvoja civilizacije, formulisao antitezu: „Nema ništa gore od slobode, ni bolje od ropstva!“ –  niko se nije složio sa mnom.

Ako su rijetko kada svi u pravu, još rjeđe se dešava da svi griješe. Mogućnost da su pojmovi slobode i ropstva složeniji nego što se pretpostavlja i da su u sebi protivrječni, nalaže da pomno ispitaju i lice i naličje kako slobode, tako i ropstva. Iako bi se očekivalo da prihvatanje svijeta kakav jeste, razumnog čovjeka vodi do prihvatanja sebe i sopstvenog mjesta u takvom svijetu,  podrazumijeva i svijest o nužnom ograničenju slobode – kako individualne, tako i kolektivne u svim sferama života – ideal neograničene slobode, koliko god bio nemoguć i štetan – ostao je neokrnjen.

Na primjer, sloboda mišljenja i govora, ima smisla samo kao neograničena jer je svako ograničenje slobode po definiciji ukidanje samog pojma slobode. Međutim,  kada čovjek govori po onoj „Što na um, to na drum!“, postaje nesocijalizirana karikatura razumnog bića obdarenog čudom govora. Jer, govor i riječi imaju čudesnu i protivrječnu moć. Mogu biti natopljene otrovom zlobe i mržnje, ali i uronjene u miris latica ruže iz vrta ljubavi i dobrote; mogu otkriti  istinu ali i laž; priznanje, ali i klevetu; raniti, ali i ranu izliječiti; inspirisati malodušnog i obeshrabriti preduzimljivog; oplemeniti dušu i srozati je blato zločina. I sve to jednako uvjerljivo! Ali govoriti istinu, odati priznanje, liječiti rane, ohrabriti i oplemeniti dušu, moguće je samo ako se čovjek odrekne  slobode da  laže, kleveće, vrijeđa, obeshrabruje i blati. Čovjek koji sebi dopušta potpunu i neograničenu slobodu mišljenja i govora postaje razulareni maloumnik, kao što je čovjek koji sebi dozvoljava slobodu da uradi šta god mu se prohtije, zapravo mahniti sociopat.  Ovo je lice i naličje slobode i ropstva.

Dijete koje raste bez bilo kakvih ograničenja ne raste kao slobodno dijete, nego kao rob svojih hirova. Čovjek koji oslobodi svoje strasti, ne postaje slobodan čovjek, nego rob svojih strasti. Alkoholičar ili narkoman, na primjer. Ipak, ako se odrekne slobode koja ih je odvela u ropstvo, vratiće se i jedan i drugi na put koji vodi u slobodu. Za razliku od onih koji, u ime lične slobode, promijene pol i više se nikada ne mogu vratiti sebe sebi.

Vrlina i porok su lice i naličje slobode i ropstva. Robovanje vrlini je čovjekova sloboda. Sloboda poroka je čovjekovo ropstvo.

Do slobode se odrasta, dozrijeva, kroz dug proces usavršavanja umijeća ograničavanja slobode poroku, u ime pokoravanja vrlini. Sloboda je rezultat svjesnog izbora, promišljene odluke da svoje postupke potčinimo poštovanju moralnih zakona, svoje ciljeve podredimo humanističkim idealima, svoj život organizujemo na principima pokornosti Bogu i poštovanja Božjih zapovijesti.

Sloboda je ideal ateiste. Ropstvo je ideal vjernika. Svjesna odluka da se izabere bezuslovno ropstvo Dobru, uz punu svijest o realnoj slobodi da se u svakom trenutku može izabrati Zlo, od čovjeka učini sveca. Težnja da se, koliko god je moguće, zauzda bezumna pomama nesputane slobode poroka, u ime potčinjavanja vrlini, održava u čovjeku svijest da je – čovjek.

Možda još uvijek nije prekasno da slobodu poroka i zla zamijenimo robovanjem vrlini i dobru…!?

Ferid MUHIĆ

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Volio bih preći i četvrti put. Treba sanjati o idealnom dobru – jer je to prava mjera za ljudski duh. Ali treba uraditi najbolje što je moguće – jer je to mjera za ljudski život. Prvi korak je: ako postoji greška, ispraviti je; ako postoji smetnja, ukloniti je. Otvoriti granični prelaz preko Čakora znači i ispraviti grešku i ukloniti smetnju

Od svih filozofskih izreka, vjerovatno je najrasprostranjenija:„Ljudski je – griješiti!“ Izvorno odjenuta u odoru filozofskog autoriteta Seneke Mlađeg – Errare humanum est – ova sentenca je postala  omiljeni i nezaobilazmi alibi za pravdanje  bezbrojnih grešaka – od sitnih, beznačajnih previda pojedinca, do kobnih smrtnih grijehova koje su ljudi počinili tokom  dva milenija koliko je proteklo od tada. Na početku ovog trećeg milenija, nagomilalo se toliko takvih grijehova da je to što i dalje nemilice griješimo, ostao gotovo jedini dokaz da smo još uvijek zaista – ljudi!

Međutim, kao i u bezbroj drugih situacija, i u ovoj je autoritet filozofije  zloupotrijebljen da bi se opravdala djela koje  filozofija ne samo što ne opravdava, nego ih direktno osuđuje i od njih odvraća. Naime, cijela rečenica glasi:“Errare humanum est, perseverare autem, diabolicum!“, što znači:“Ljudski je griješiti, (ali) produžiti sa greškama je đavolski!“ Očito, namjerno je izostavljen drugi dio ove kultne apologije površnosti, nemara i zlonamjernih “greški“. Želja da ispravimo počinjene greške splasnula nam je, od  ambicije da izbjegavamo greške, mirne savjesti smo odustali.

Ovih dana, naišao sam na informaciju da je pokrenuta inicijativa za otvaranje graničnog prelaza između Crne Gore i Kosova, na Kučištima, poznatijem kao legendarni Čakor. Zatvoren je od 1999. godine,  već punih 27 godina, Do danas nisam razumio zašto je ljudima draže da brane učinjene greške nego da se sa njima suoče i isprave ih, sebi na čast, svima  u korist. Ljudi koji oduvijek žive na dvije padine iste planine i susreću se na njenom vrhu, kao ptice na krovu iste kuće, već 27 godina ne mogu jedni drugima u posjetu drugačije nego da se spuste svako na svoju stranu pa da prođu, jedni redom: Murino, Andrijevicu, Berane, Rožaje, Kulu, Peć, a drugi taj isti put, samo obrnutim redosljedom!? Ako tada. kada je prijelaz preko Čakora bio zatvoren,  zatvaranje i nije bila greška, nego mjera usklađena sa političkom i bezbjednosnom situacijom, to odavno već jeste očigledna greška,  frustracija i trošak za ljude koji tu žive, zajednička šteta za ekonomiju, budžet i međunarodno pozicioniranje Crne Gore i Kosova na aktuelnoj turističkoj berzi. Posebno velika je šteta za svjetsku afirmaciju ovog zajedničkog spektakularnog i veličanstvenog dara Božjeg ili dara Prirode – da se još jednom pozovemo na ovaj put neredaktiran iskaz jednog filozofa, Baruha Spinoze – za kog je riječ o istom principu koji neki zovu Bog a neki nazivaju Priroda: Deus sive Natura.

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Prvi put prije 65 godina. Autobusom. Drugi put prije 54 godime. Pješke. Na svom putovanju u Tajan. Treći  put prije 40 godina. Svojim “Fićom“ boje južnog voća. Prije dvije godine krenuo sam četvrti put prema Čakoru. Iz Peći, Rugovskom klisurom, snažnim automobilom, u ekstazi od onoga što vidim, egzaltiran od onoga što sam očekivao da ću vidjeti. Jeste, bilo je čudesno u primordijalnoj djevičanskoj ljepoti, u dekoru novih asfaltnih staza, parkova, hotela, turističkih kampova, nacionalnih restorana, vidikovaca. Ali ipak. Ipak! Na samom vrhu Čakora, nakostriješeni šiljci antitenkovskih ‘ježeva’ u obliku piramida – granični prelaz zatvoren!

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Volio bih preći i četvrti put. Treba sanjati o idealnom dobru – jer je to prava mjera za ljudski duh. Ali treba uraditi najbolje što je moguće – jer je to mjera za ljudski život. Prvi korak je: ako postoji greška, ispraviti je; ako postoji smetnja, ukloniti je. Otvoriti granični prelaz preko Čakora znači i ispraviti grešku i ukloniti smetnju. I jedno i drugo može se postići sa dvije simultano donijete zajedničke administratine odluke Crne Gore i Kosova. U makedonskom jeziku riječ “Čekor“, znači “Korak“! Dva čekora i eto nas preko Čakora! Dva koraka iznad oblaka neopravdanog uzajamnog nepovjerenja i eto nas na suncem obasjanom Čakoru!

Ferid MUHIĆ