Povežite se sa nama

FELJTON

FLORENS ARTMAN: KAKO JE POLITIKA SAVLADALA ŽIVOT (I): Persona non grata

Objavljeno prije

na

Kako je izgledala omladina koja ide u rat?
Kada idem iz Beograda u Vojvodinu vidim regrute kako plaču ili pak kako su tužni. Po malim gradovima regruti su pokazivali knjige, pisma i poruke sakrivene u zamrzivače, gdje su pisali da ne žele ići u rat, tako da je bilo očito da ljudi pričaju o tome šta se dešava. Imali ste i ljude po kafićima koji su hvaliti to što su radili. Sve smo to dosta popratili. Ništa nije bilo homogeno. O ratu se i tada pričalo.

Nekada ste išli obilaznim putevima prema Sarajevu.
Kada sam htjela idem iz Beograda u istočnu Bosnu ili kada sam željela ići u Sarajevo, onda sam išla sve okolo. To se počelo dešavati onog momenta kad su srpske snage shvatile da mi imamo „malo” više informacije, nego što su oni mislili. Dok smo prelazili Drinu, vidjeli smo oznake, poznati su nam simboli, ali i ako ne znate onda možete provjeriti. U to vrijeme bio je jedan fantastičan ruski novinar koji je bio savjetnik za medije Borisa Jeljcina. Bio je jako pošten. On je izvještavao kako se sa bosanske strane rijeke Drine nalaze ruski vojni ambleni. Svi se pozivaju na komunizam, ali kada ih pitate gdje izlaze sa djevojkama kad su kod kuće, onda će vam oni nabrojati sve diskoteke oko Beograda ili Podgorice. Odmah vam bude jasno da su oni iz Srbije ili Crne Gore. Bili su arogantni pa su znali skidati zastavu da se ne vidi da su iz Srbije, ali ako popričate sa ljudima, a to je vrlo jednostavno, onda potvrđujete da su Srbija i Crna Gora bile agresori.

I onda ste uhićeni u Republici Srpskoj?
Ja sam ’93 godine uhićena. Te godine u februaru i martu sam pratila Srebrenicu. Došla sam prije na dan pada Konjević Polja. Bilo je jako loše vrijeme. Stigla sam sa kolegicom i obje smo govorile hrvatski jezik. Imale smo BG-e tablice i otprilike je bilo podne. Zaustavili su nas. Nije bila vojna policija. To se desilo u Konjević Polju. Mi smo njih intervjuisale i tražili neke informacije. Oni su nam rekli da više ne možemo ići dalje. Ljubazno su nas prebacili u štab kako bi nas ispitali. Motorolom su zvali vojnu policiju i obavijestili ih, da su nas zaustavili na putu. Jedino smo tada povezle jednu baku koja je išla svojoj kući. U toku dana je živjela u Zvorniku, ali je svakog dana išla i obilazila svoju kuću. Ona nas je stopirala jer valjda bus nije bio došao. Kad je vojna policija stigla, počela nam je uzimati stvari i ispitivati šta tu radimo. Na kraju su pitali otkud baka tu i u kakvoj je ona vezi sa nama. Odveli su nas u štab u Zvorniku odnosno u Karakaj. Tu je bio komadant Pandurević. Mi smo odmah shvatile da smo uhićene, ali smo se ponašale kao da je to rutinska kontrola. Oni su nam čak i vrata otvarali. Bojali su se da ćemo pobjeći. Bili su kulturni. Znali su da smo strani novinari. Na neki način, nama nisu mogli ništa. Da smo bile sa ovih prostora bile bismo mrtve. Na kraju su nas pustili. Nisu znali šta da rade sa nama.

Onda ste proglašeni personom non grata
To se dogodilo ’93, a ’94 godine NATO je intervenirao i tom prilikom oborio dva srpska aviona. Mi smo ponovo počeli dokazivali da su ti piloti bili iz Srbije. Ponovno smo povezivali priču o agresiji Savezne Republike Jugoslavije i da je Srbija u ratu. Govorili smo da se srbijanska vojska nalazi na teritoriju druge međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Išla sam u Srbiju na sahranu. Jedan je sahranjen u Podgorici, a drugi u Beogradu. Imala sam dokaze da pišem priču o umiješanosti Srbije u rat. Kad sam završila priču stigla sam u Sarajevo. Početkom aprila ’94 godine preko UNPROFOR-a moje države obavijestili su me, da mi više nije sigurno raditi u ovom regionu. Odmah mi je bilo jasno da je u pitanju to, što dajem istinite dokaze o raspadu Jugoslavije. Rekla sam UNPROFOR-u: „Onda kada pročitate činjenice iz mojih priča i kasnije mojih knjiga onda vam moram reći da ja nemam veze sa vama. Nemam hijerarhijsku vezu sa vama. Vama je opasno kao i meni a na nama je da svjedočimo. To je naša mogućnost!” Nisu me maltretirali. Još neko vrijeme sam ostala u Sarajevu. U mjesecu maju je objavljeno da sam među novinarima kojima je zabranjen ulazak u Republiku Srpsku, ali i Saveznu Republiku Jugoslaviju. Suština je u tome, da je Milošević novinare koji su znali cijeli proces od početka do kraja, a ne samo od kada je počeo rat i koji su već poznavali jezik pokušavao proglasiti nepoželjnim. Htio nas je ukloniti. To je bila većina stranih novinara i dopisnika koji su bili nastanjeni u Beogradu.

Šta ste onda uradili?
Ja sam se u Pariz vratila direktno iz Sarajeva. Nisam ni mogla ići u Beograd da pokupim svoje stvari. Nastavila sam raditi u redakciji Le Monde-a. Poslije sam se vratila da nastavim pokrivati Hrvatsku, i Bosnu. Nastavila sam pokrivati i izbliza i izdaleka. Pratila sam politiku prema Bosni, jer je već počeo i internet. Imala sam svoje kontakte i telefone u Bosni. Čitala sam naveliko novine na bosanskom jeziku. Rijetko je neko znao pokrivati unutrašnju politike, a da nije bio iz Srbije. Ja sam to mogla. Nakon nekog vremena, zabranili su mi pisati i u Le Monde-u o Jugoslaviji. Sklonjena sam. Nastavila sam raditi tako što sam sve svoje izvore i veze dala svojim konkurentnim kolegama iz druge novine. Išla sam kao govornik na konferencije o ratu u bivšoj Jugoslavije, preko cijele Europe do Amerike. Na kraju sam napisala knjigu Milošević-dijagonala luđaka . Više nisam mogla da pišem o bivšoj Jugoslaviji u svome listu.

Zašto niste imali pravo da pišete o tome?
Ne znam. Pretpostavljam da je to bilo neko naređenje. To mi je omogućilo da napišem knjigu. Šta da radite kada ne možete pisati o temi o kojoj znate? Da li da idem raditi u drugu novinu? Teško. Vaše kolege ne žele da dođete i da radite vi koji znate jezik, koji znate sve strane i znate pravu istinu o tome šta se događalo. To drugi ne žele. Takvog vas ne žele. Ja sam mislila da će se promijeniti osoba koja je dobila naređenje, da će otići. Nije otišao.

Onda ste otišli da budete glasnogovornica Tužiteljstva ICTY-a i savjetnica tužiteljice Carle del Ponte…
Ja sam uvijek pratila ICTY-e. Bio mi je vrlo zanimljiv. To je bila potpuno nova stvar. Drugo, mi smo uvijek bili u tom sukobu: novinari koji su bili i prije rata i koji smo bili u raspadu i što smo isto govorili, ne zato što smo se dogovorili, nego zato što smo isto vidjeli. Mislim, ozbiljni novinari prave objektivne opise a ne zbog toga što je to bilo neko naređenje da svi pišemo na isti način . Oprostite, ali idete na terene i znate više nego što znaju ljudi u gradovima ili pak na selima. Jednostavno, politika, ali i činjenica na terenu. Tako da taj raskorak je uvijek bio. Uvijek su nam pokušavali nametnuti raspravu da li je neko od nas za jednu ili pak drugu stranu; ko je prosrpski, ko je probošnjački, prohrvatski ili pak antihrvatski. To je nama izgledalo potpuno suludo. Kada ste svjedoci svega toga i kada živite ovdje godinama; da li živjeli u Holiday Inn-u ili po svim tim mjestima i gudurama četiri godine, ili pak živjeli u Mostaru ili Zagrebu, svi smo mi bili u istom košu. Kada prođe vrijeme svi vam onda kažu: „Pa nije to baš tako bilo”, pa onda, „Svi imaju odgovornost”; „Nije tako jednostavno…” Ok. Super. Mi smo radili ono što smo mogli i rizikovali svoje živote. Pokušavali smo razumjeti dobro i oprezno smo radili, jer su naši urednici zahtijevali da dobro provjeravamo stvari. Govorili su nam: „Ne pišite Možda… imate oči, provjerite!”. Nekada čekate jedan dan da to uradite, ali smo znali da smo taj posao obavili što smo ozbiljnije mogli. Jedino ko je mogao utvrditi taj broj, problem rata i potvrditi istinitost našeg rada je bio ICTY-e. To je bilo, ne samo za region, ne samo za istinu, vrlo važna komponenta da se potvrdi naš rad. Ona osoba o kojoj sam govorila, što nije otišla sa svoje pozicije, a ja sam se tome nadala da će na neki način otići, natjerala me da napišem knjigu, da se kandidujem za ICTY-e. Nisam ja time napustila novinarstvo. Niti je novinarstvo sprečavalo moj rad. I prije Beograda su me izbacili, a ja sam im rekla: „Slušajte ne mogu ja mijenjati vašu odluku ali samo jednu stvar vam ne dozvoljavam da mi kažete, a to je da nisam objektivna novinarska. Ne volite to što pišem, to je uredu, ali kažite mi jednu činjenicu gdje sam pogriješila”. Na kraju su priznali da ne vole moj ton. Ok. Međutim, ipak sam svoje na kraju dotjerala. Ne samo ja, nego svi novinari nisu dovoljno opisivali. Naravno, nama je dosta toga bilo zabranjeno, ali smo mi dosta toga okolo čitali. Mnogo stvari koje nismo smjeli ni vidjeti, ni saznati, a ipak smo dobro uradili taj posao. Znači, taj rat je bio najbolje pokriven. Neke stvari nismo mogli ni opisati koliko su bile opsežne. Nismo mogli ni tvrditi, jer nismo tužitelji koji rade mirno poslije rata jer imaju dokumente. U prilici u kojoj smo mi bili, mi smo strašno dobro to uradili. To nije da se hvale novinari nego da se zna da smo mnogo sebe dali u tome. To nije bio događaj koji se desio samo vama, zavisi gdje ste živjeli, nego je to sve išlo vani. Svijet je bio obaviješten o tome šta se događalo. Sve se znalo. Znalo se šta se dešava u Sarajevu. Najbolje pokriven rat u srcu Europe i ništa se nije uradilo da se to zaustavi.

(Nastavlja se)
Razgovarao: Edvin Kanka Ćudić

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIX): Sa predsmrtne visine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Đurđa VLAHOVIĆ –  Partizanka, ilegalka, čobanica.

Đurđa Vlahović, osuđena na smrt vješanjem. Njeno stradanje opisaćemo Lalićevim citatatima: ,,Kada je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović joj se obratio: ,,Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe, juče nijesi hramala, a danas cotaš?” Đurđa njemu odgovara: ,,I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”

Đurđa je nastavila priču i ,,sa predsmrtne visine”: ,,Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Đurđa je, ,,s predsmrtne visine”, nastavila da ,,čašćava” četničke glavešine, odgurnula je laktom dželata, kao i Joka Baletić, uz riječi ,,umijem se ja i sama objesiti“ ili kako napisa Lalić ,,jednim skokom se vinu na stočić među direcima. Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do pō pojasa… Proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom. Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe”.

Istorija je sasatavila ove dvije žene kao i antifašizam i želju za slobodom i pravdom.

Sudije kao da su poštovali ,,Zakonik Knjaza Danila” i član član 73 iz 1855. godine, kojim se propisuje: „…žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga koji pušku nosi i puškom se brani” tako su osudili na smrt vješanjem doktoricu Ružu Rip i Đurđu Vlahović.

 

Olga POPOVIĆ-DEDIJER – Bila je doktorica medicine, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Iako je bila iz imućne porodice, Olga Popović rano se uključila u rad revolucionarne omladine i postala član KPJ-a. Nakon završetka Medicinskog fakulteta, počela je da radi na Hirurškoj klinici u Beogradu. Bila je i nadarena sportiskinja, bavila se skijanjem. To joj je pomagalo da bude manje primijećena kada je, po nalogu, partije organizovala i vodila sanitetske kurseve, koji su bili priprema za odbranu zemlje pred fašizmom.

Stupila je u brak sa revolucionarom Vladimirom Dedijerom, kasnije istoričarem i publicistom, sa kojim je dobila šćer Milicu, koja je arhitektica. Olga je u okupiranom Beogradu kao ljekar bila u prilici da pomaže mnogim ilegalcima i pripadnicima antifašističke borbe. Uhapšena je 1942. godine, kada je otkriveno da je pomogla prilikom bjekstva iz bolnice revolucionarki Ivanki Maučević – Nikoliš, koja se tu porodila. Nije dugo bila u zatvoru, jer je zamijenjena za neke zarobljene Njemce.

Priključila se partizanima i postala šef hirurške ekipe (dobila i čin majora) Druge proleterske divizije, u čijem su se sastavu nalazili borci Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade.

Ta mlada, požrtvovana ljekarka našla se u borbenom stroju sa crnogorskim partizanima, nesebično im pomažući i dijeleći sa njima snove i sudbinu. Tokom bitke na Sutjesci, na Milinkladama je teško ranjena i morali su joj amputirati ruku. Iako iscrpljeni dugotrajnom borbom, gladni i ranjeni, saborci su na nosilima nosili svoju omiljenu doktorku, nadajući se da će preživjeti, kao što je mnogima od njih svojom intervencijom Olga spasila život. Međutim, gangrena je zahvatila operisano mjesto i u nemogućim uslovima za liječenje viđelo se da Olgi nema spasa. Ona je sve stoički izdržavala, odbijajući u posljednjim trenucima injekciju kamfora, da bi to moglo da se da nekome kome može pomoći. Olga je žrtvovala sebe, odbijajući da primi ljekove koji bi mogli više pomoći njenim saborcima, crnogorskim partizanima, uz koje je provela svoje posljednje dane. Od posljedica ranjavanja preminula je na Romaniji, 20. juna 1943. godine.

U znak śećanja na svoju suprugu, njenu humanost i uzajamno poštovanje i ideale sa crnogorskim saborcima, Olgin suprug dr Vladimir Dedijer, dio honorara od svojeknjige „Josip Broz Tito“, u iznosu od preko 500 000,00 dolara, poklonio je nikšićkom zdravstvu. Od tog novca podignut je Hirurški paviljon Nikšićke bolnice, otvoren 5. maja 1961. godine.

Dr Olga Popović Dedijer, posthumno je, 19. decembra 1945. godine odlikovana Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XVIII): Dvije jevrejske heroine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jolan LEVINGER MIRA – Profesorica njemačkog jezika i matematike, upravnica biblioteke, učesnica Trinaestojulskog ustanka, borkinja NOB-a (Pločice Vojvodina 1913 – 2004).

Jolan Levinger Mira je bila jedina Jevrejka, učesnica Trinaestojulskog ustanka koja je do 1941. godine živjela u Crnoj Gori, a koja se pridružila partizanima. Bila je profesorica gimnazije u Bijelom Polju do odlaska u partizane. U Bijelo Polje je došla 19. aprila 1940. godine, đe je ukazom Ministarstva prosvjete postavljena za profesora. Tokom ovog perioda Levinger će bjelopoljsku đecu podučavati njemački jezik i matematiku. Po podacima škole pored časova jezika i matematike bila je i rukovoditeljka školske biblioteke.

Drugi svjetski rat je bio posebno težak za jevrejsku zajednicu, koja je, iako malobrojna i pred ratom, skoro potpuno raseljena ili istrijebljena u Crnoj Gori. Poznavajući istorijske prilike i dešavanja tokom rata nema sumnje da je Jolan Levinger Mira, u tom trenutku bila najugroženija stanovnica Bijelog Polja.

Sve do januara 1942. godine Jolan Levinger Mira živjela je u Bijelom Polju. Njen odlazak u partizane je njene stanodavce i one za koje su vlasti smatrale da imaju veze sa tim, koštao zatvora. Tako su tada pritvorene Bjelopoljke Ika Čopić i Stana Vuković i njen unuk Batrić Kršikapa. Očigledno da je profesorica Levinger, iako je u Bijelom Polju živjela kratko, uspjela da postane ugledna i uvažena članica lokalne zajednice i da je, iako nije rođena i odrasla tu, stanovnici Bijelog Polja smatraju svojom. Od početka Trinaestojulskog ustanka bila je članica NOP-a. Primljena je u KPJ 1942. godine. Radila je kao bolničarka u Bjelopoljskom partizanskom odredu.

Kasnije je raspoređena u Treću sandžačku brigadu. Bila je član Politbiroa Centralne bolnice Vrhovnog štaba. Ranjena je u ofanzivi na Sutjesci, dok je rukovodila prihvatilištem za đecu. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine.

Naše Bijelo Polje je tokom rata imalo oko 300 kuća, mali gradić, u kojem je svako znao svakog i o svima se znalo sve, ljudi su svjesno rizikovali vlastite živote kako bi zaštitili ženu koja je njihovu đecu učila da broje i govore njemački jezik. Zaštiti Jevrejku, učiteljicu u ratu u kojem su Jevreji bili osuđeni na smrt samim tim što su bili Jevreji, građani Bijelog Polja pokazali su osim hrabrosti i antifašizam na djelu. Da Bijelo Polje nije bio grad koji ne izdaje svoje bližnje, ime Jolan Levinger bi ostalo u sjećanjima i na nekom spomeniku užasa kao posljedica fašizma iz Drugog svjetskog rata.

Ružica-Ruža RIP – Jugoslovenska ljekarka, učesnica NOB-a.

Rođena je 1914. godine u Bezdanu u jevrejskoj porodici Dezidera Ripa. Tokom studija priključila se revolucionarnom studentskom pokretu, završila je Medicinski fakultet u Beogradu 1940. godine kad je postala i član Komunističke partije Jugoslavije.

Poslije kapitulacije Jugoslavije Ruža je sa svojim vjerenikom Milutinom Lakićevićem napuštila Beograd i došla u Crnu Goru. Bila je učesnica Trinaestojulskog ustanka u kolašinskom srezu.

Tokom i nakon Pljevaljske bitke, decembra 1941. godine rukovodila je partizanskom bolnicom na Žabljaku. Ostalo je zapisano kako je doktorka Ruža, ,,to nježno, mladoliko žensko biće” previjala ranjenike sa bitke na Pljevljima, lično ih je pratila do bolnice na Žabljaku. Nakon toga je bila ljekarka u Komskom partizanskom odredu do napada četnika Pavla Đurišića na partizanske snage u okolini Kolašina, u martu 1942. godine. Tada su Ružicu zarobili u Crkvinama.

U toj borbi između partizana i četnika poginulo je 29 boraca i rukovodilaca, među kojima i Budo Tomović, Bajo Sekulić i Luka Simonović. Ružicu su četnici utamničili i kao komunistu i kao jevrejku i tražili su od nje da se odrekne vjerenika, što je ona odbila.

Ruža je samo pet dana bila utamničena u četničkom zatvoru u Kolašinu. Lalić piše: ,,Pričalo se kako je Ruža svojom sitnom kao dječjom rukom podigla bujnu kosu, koja joj je padala niz leđa, da je prebaci preko omče…”

Presudom četničkog vojnog suda, osuđena je na smrt vješanjem, zajedno sa đevojkom koja je skrivala partizanske letke u njedrima – Đurđom Vlahović.

Milorad Bulatović, u poemi „Stratištima u pohode”, poetski je prikazao njihovu smrt: ,,Požurićeš, do varoši, ako stigneš, Ružu i Đurđu sa vješala dako skineš. Bez rana su, one će vam okov skidat, Ružica će vam, doktorica, rane vidat…”

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XVII): Revolucionarke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Vasa Ljubova PAVIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Rođena u činovničkoj porodici, Vasa je završila gimnaziju u Nikšiću, đe je stupila u redove napredne omladine, učestvujući u svim akcijama i protestima koje su organizovali protiv nenarodnog režima. Svoje aktivnosti Vasa je nastavila u Podgorici, đe se sa porodicom preselila u oktobru 1932. godine. Član KPJ-a postala je 1935. godine, što je smatrala priznanjem za svoj veliki rad na terenu, đe je kao studentkinja prava umjela da približi ideje za koje se zalaže i privuče mlade ljude da joj se pridruže.

Uhapšena je 1936. godine kada je došlo do izdaje i provale partijskih organizacija u Crnoj Gori. Teror državnih vlasti nad slobodoumnim ljudima i borcima za prava naroda i ravnopravnost Crne Gore kulminirao je na poznatim protestima na Belvederu 1936. godine. Tada su žandarmi pucali na goloruke protestante i ubili šest, a ranili više narodnih boraca za slobodu i demokratiju.

Devet mjeseci Vasa je provela po zatvorima, uz mučenja, isljeđivanja i šikaniranja. Iz dubrovačkog kazamata „Termoterapije” prebačena je za Sarajevo, a odatle u zatvor na Adi Ciganliji, kod Beograda. Uspjela je da sve izdrži i nastavi sa još većim žarom da radi. Prvo je u Podgorici radila u Studentskim udruženjima i Studentskoj samopomoći. Za veća prava žena Vasa je djelovala preko Komisije za rad sa ženama čiji je član od njenog formiranja 1939. godine, pri PK KPJ-a. Uz to pomagala je i u  radu partijske tehnike.

Učestvovala je u pripremama i u samom Trinaestojulskom ustanku 1941. godine. Njena porodica takođe je učestvovala u NOB-u. Vasa je početkom maja 1942. godine imala zadatak da poveže ilegalce i pomogne im da se dokopaju slobodne teritorije i priključe partizanskim jedinicama. Tokom izvršenja zadatka došlo je do sukoba sa četnicima, kod Novog Sela, u danilovgradskoj opštini. Boreći se, hrabro je poginula.

U znak śećanja na njen veliki doprinos revoluciji i borbi za slobodu i prava žena, muzička škola u Podgorici nosi njeno ime.

Đorđina Đina VRBICA – Poslije završetka osnovne škole, upisala se u Trgovačku akademiju u Podgorici. U ovoj školi i u podgoričkoj gimnaziji postojao je jak revolucionarni omladinski pokret. Maturirala je 1932. godine, tada je primljena u SKOJ. Željela je odmah da nastavi školovanje, ali je morala da se zaposli kao sezonska radnica na obradi duvana. U KPJ je primljena 1934. godine.

Zbog političkih aktivnosti otpuštena je sa posla. Napušta Podgoricu i seli se u Sarajevo đe je nastavila partijski rad zbog čega je i uhapšena 1936. godine. U zatvoru je mučena i poslije šest mjeseci je puštena na slobodu. Odlazi u Zagreb i upisuje Visoku komercijalnu školu. Tamo je posebno bila aktivna na radu sa omladinom i ženama. Poslije čuvene provale u KPJ 1936. godine ponovo je uhapšena, a tom prilikom preživjela je teška mučenja i nakon nekoliko mjeseci je puštena iz zatvora. Njen čvrsti stav da nikoga ne oda zaustavila je dalju partijsku provalu.

U maju 1937. godine, prilikom rasturanja ilegalnih partijskih letaka, bila je uhapšena i u opet je bila podvrgnuta strašnom mučenju. Mjesec dana je provela i samici, uz saslušanja i mučenja tada je u zatvoru napisala pjesmu ,,U samici”. Svoj dalji revolucionarni rad nastavila je na Beogradskom univerzitetu. Godine 1938. izabrana je u Pokrajinski komitet SKOJ-a za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju, a sljedeće godine formirana je komisija za rad sa ženama koju je vodila sa Ljubišom Milidragovićem, budućim suprugom.

Zajedno dolaze u Crnu Goru i aktivno učestvuju u pripremi Trinaestojulskog ustanka. Nakon ustanka odlaze u Sandžak đe rade na pripremanju naroda za borbu protiv okupatora. Prilikom italijanskog napada na grupu partizana, u kojoj su se nalazili Đina i Ljubiša, krajem 1941. godine gine njen suprug. Đina se vraća u Podgoricu i radi na organizovanju omladine i formiranju odbora žena na terenu. U toku treće neprijateljske ofanzive Đina postaje komesar Centralne partizanske bolnice, iako je bila u drugom stanju nastavila je odlučno borbu. Na putu za Bosnu zbog teških ratnih prilika i zime, tek rođeno dijete ostavlja u Mratinju kod jedne porodice na čuvanje. Nažalost poslije njenog odlaska dijete je poslije nekoliko mjeseci preminulo.

Đina je u to vrijeme vodila teške bitke s Trećom sandžačkom brigadom, oslobađali su i neke gradove po Bosni, a ona je uz rat nastavljala i političke aktivnosti. Radila je na opismenjavanju žena i na njihovom kulturnom uzdizanju kako bi ih znanjem otrgla od zaostalosti. Na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ-a, izabrana je u Centralni odbor.

Želja je vukla da vidi svoje dijete, poslije završetka Četvrte neprijateljske ofanzive, tražila je da se vrati u Crnu Goru, u nadi da će naći svoju ćerku, ne znajući da ona više nije živa. Dobila je odobrenje da sa Drugom krajiškom brigadom krene za Crnu Goru. Đina je i kod njih postala član Politodjela. Dobili su zadatak da pređu rijeku Bosnu i pruže pomoć ranjenicima sa Sutjeske. U borbi protiv Njemaca i ustaša kod Teslića, Đina gine 29. maja 1943. godine.

Đinini posmrtni ostaci su 13. jula 1957. godine prenešeni i sahranjeni u zajedničku grobnicu na brdu Gorica u Podgorici đe su sahranjena i 62. narodna heroja.

Đina Vrbica je za Narodnog heroja proglašena u julu 1953. godine. Danas njeno ime kao naziv, nosi jedan vrtić u Podgorici.

Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo