Povežite se sa nama

FELJTON

NN: FLORENS ARTMAN: KAKO JE POLITIKA SAVLADALA ŽIVOT (III): Milošević nije vjerovao da će biti izručen

Objavljeno prije

13 godina

na

Onda ste otišli da budete glasnogovornica Tužiteljstva ICTY-a i savjetnica tužiteljice Carle del Ponte…
Ja sam uvijek pratila ICTY-e. Bio mi je vrlo zanimljiv. To je bila potpuno nova stvar. Drugo, mi smo uvijek bili u tom sukobu: novinari koji su bili i prije rata i koji smo bili u raspadu i što smo isto govorili, ne zato što smo se dogovorili, nego zato što smo isto vidjeli. Mislim, ozbiljni novinari prave objektivne opise, a ne zbog toga što je to bilo neko naređenje da svi pišemo na isti način. Oprostite, ali idete na terene i znate više nego što znaju ljudi u gradovima ili pak na selima. Jednostavno, politika, ali i činjenica na terenu. Tako da je taj raskorak uvijek bio. Uvijek su nam pokušavali nametnuti raspravu da li je neko od nas za jednu ili pak drugu stranu; ko je prosrpski, ko je probošnjački, prohrvatski ili pak antihrvatski. To je nama izgledalo potpuno suludo. Kada ste svjedoci svega toga i kada živite ovdje godinama; da li živjeli u Holiday Inn-u ili po svim tim mjestima i gudurama četiri godine, ili pak živjeli u Mostaru ili Zagrebu, svi smo mi bili u istom košu. Kada prođe vrijeme svi vam onda kažu: „Pa, nije to baš tako bilo”, pa onda, „Svi imaju odgovornost”; „Nije tako jednostavno…” Ok. Super. Mi smo radili ono što smo mogli i rizikovali svoje živote. Pokušavali smo razumjeti dobro i oprezno smo radili, jer su naši urednici zahtijevali da dobro provjeravamo stvari. Govorili su nam: „Ne pišite Možda… imate oči, provjerite!”. Nekada čekate jedan dan da to uradite, ali smo znali da smo taj posao obavili što smo ozbiljnije mogli. Jedino ko je mogao utvrditi taj broj, problem rata i potvrditi istinitost našeg rada je bio ICTY-e. To je bilo, ne samo za region, ne samo za istinu, vrlo važna komponenta da se potvrdi naš rad. Ona osoba o kojoj sam govorila, što nije otišla sa svoje pozicije, a ja sam se tome nadala da će na neki način otići, natjerala me da napišem knjigu, da se kandidujem za ICTY-e. Nisam ja time napustila novinarstvo. Niti je novinarstvo sprečavalo moj rad. I prije Beograda su me izbacili, a ja sam im rekla: „Slušajte, ne mogu ja mijenjati vašu odluku ali samo jednu stvar vam ne dozvoljavam da mi kažete, a to je da nisam objektivna novinarka. Ne volite to što pišem, to je u redu, ali kažite mi jednu činjenicu gdje sam pogriješila”. Na kraju su priznali da ne vole moj ton. Ok. Međutim, ipak sam svoje na kraju dotjerala. Neke stvari nismo mogli ni opisati koliko su bile opsežne. Ali, svijet je bio obaviješten o tome šta se događalo. Sve se znalo. Znalo se šta se dešava u Sarajevu. Najbolje pokriven rat u srcu Europe i ništa se nije uradilo da se to zaustavi.

Jeste li se ikada prije sretali sa Slobodanom Miloševićem prije njegovog dolaska u ICTY-e?
Kad je došao u Den Haag ja ga nisam vidjela. Nikada mi ni u Beogradu nije odobrio intervju. Vidjela sam ga za vrijeme svoga boravka u Beogradu na dvije-tri konferencije što je održao i na susretima predsjednika republika.

Neki kažu da je morao razgovarati sa Carlom del Ponte?
S njom je morao razgovarati. Ona ga je tu i dovela. Moram da kažem da je apsolutno bila neprihvatljiva i nepodnošljiva njegova arogancija. Svakoj osobi i kome je on odlučivao o životu i smrti a koja ga je poslije pratila i gledala u sudnici kako se ponaše bilo je u najmanju ruku to neprihvatljivo i nedolično za jednog predsjednika. S druge strane, njemu je već bilo loše. On je bio zatvorenik. To je bio očajnički čin jednog čovjeka koji je bio gotov. On više nikada nije imao slobodu. To je vrlo bitno. Zanimljivo je koliko taj čovjek nije vjerovao da će biti izručen u ICTY-e. Bila je to arogancija čovjeka koji se ne kaje, nego živi u virtuelnom svijetu. Prije no što je izručen, nakon tri mjeseca boravka u zatvoru u Beogradu, prvo je tražio obećanje da neće biti izručen u ICTY-e. Plašio se. Vidio je da ima podršku Koštunice. Đinđić je čekao da Koštunica ode van Srbije kako bi ga izručio. Kad su mu saopštili da ide u Den Haag, nije mogao vjerovati. Nije htio da se suoči sa realnošću. To je problem svih političara. Političari ne žele da vide realnost. Žive u svom svijetu.

Govorio je da ga trujete u ICTY-e?
Njemu je bilo u redu da sudnicu koristi za svoj politički govor. Međutim, kada više to nije mogao, deset sati pred kraj suđenja pokušao je prvo da se ne liječi kako bi isprovocirao srčani udar. Imao je forsirano liječenje. To je morao. Počeo je da ide na terapije. Njegovi ljekari, čak i ljekar iz Beograda, nisu mogli da vjeruju da terapije ne funkcioniraju. Možda mogu terapije da ne djeluju u potpunosti, ali baš nikako, to je bilo nemoguće. Slučajno je provaljeno da uzima neke lijekove čije se reakcije ne mogu otkriti običnim nalazima. Bile su potrebne nove analize. Shvaćeno je da treba da uzima lijek koji je htio. Dobio je nalaze na tri dana prije nego što će umrijeti. Taj nalaz trebalo je da se iznese na suđenju. Trebao je lijek koji to neutrališe, jer je time stavio svoj život u opasnost. Mislim da nije kalkulisao datumom i ne vjerujem da je mogao u minut odlučiti kada će da umre. Uoči svoje smrti zvao je ruskog ambasadora i kazao mu da ga trujemo.

Greške u suđenju Slobodana Miloševića?
Problem u tom sudu je anglosaksonski pristup po kojem čovjek optužen za teški zločin može da brani samog sebe. Imate neke države koje prihvate da se branite sami, kao što je to Italija, ali ne zbog teškog kaznenog djela nego zbog kaznenog djela. Ako je kazneno djelo za koje se može dobiti kazna preko 20 godina onda se više ne možete braniti sami. Njegovi odvjetnici su njegovi savjetnici. Oni to jesu bili i u slučaju Miloševića. Međutim, oni nisu imali nikakvog odnosa sa Miloševićem. Njegovi odvjetnici, iako to oni nisu bili, učinili su sve najbolje za njega.

Kako danas gledate na ICTY-e? Je li ostvario svoju misiju?
Jeste! No, ona nije zadovoljavajuća. Oni su uradili mnogo toga. Ne bi bilo ni jednog zločinca iza rešetaka da nije bilo ICTY-a. Bez presuda se ne bi mogla braniti ova negiranja i provokacije u vezi Srebrenice. Ne bi se govorilo o presudama i ekshumacijama. Možete se braniti samo činjenicama. Da nije bilo ICTY-a ovdje ne biste mogli otvoriti usta. Pravo na pravdu je fundamentalno pravo. Tako da imati pravdu znači još više očekivati u vezi zaštite ljudskih prava. Zato pravo i postoji da zaštiti kolektivno i individualno. Pravo nije sebična stvar.

Šta mislite o presudama u ICTY-e? Jesu li male?
Logično je da su žrtve nezadovoljne, ali sud ne može po tome funkcionirati. Koja je to visina kazne dovoljna, ja to ne znam. Naravno, žrtve misle da je doživotna kazna jedino rješenje. Ono što je važno jeste da su izrečene presude. Važnije je da se govori o tome, a ne da se govori o tome da je taj i taj osuđen na toliko i toliko. Svi reaguju na to. Važno je da se kaže da taj koji je optužen i osuđen nikada više ne može biti heroj. Važno je potencirati zbog čega je optužen, a ne samo gledati na koliko je godina osuđen.

Ali Erdemoviću je izrečena kazna od svega pet godina…
Erdemović je poseban slučaj. On je pomogao da se mnogi drugi osude. Priznao je krivicu. Da li je to dovoljno ili ne? Zaista, ne znam. Jedan slučaj je ostao problematičan. To je suđenje Biljani Plavšić. Ne govorim samo o visini njezine kazne, nego i o tome što je ona priznala nešto što je i počinila. Sudsko vijeće je trebalo ponovo otvoriti njen predmet. Ponovo joj suditi. Kazna joj je manje više dogovorena. Na kraju je oslobođena, iako je imala malu kaznu. To je bilo skandalozno. Najskandaloznije je da je to njeno priznanje uticalo na visinu kazne. Nakon toga ona je počela da poriče. Svjedočila je na suđenju Miloševiću, pa je onda na kraju i javno porekla svoju krivnju u intervjuima i tokom izdržavanja zatvorske kazne i poslije boravka u zatvoru. Trebalo je to uzeti u obzir da je ona svoju krivnju negirala. Tako da ona nije dobila pravedno suđenje. To nije bilo na njenu štetu, nego u njenu korist. To je apsolutno skandalozno. Na kraju se ispostavilo da je njeno priznanje krivnje ustvari laž.

(Nastavlja se)
Razgovarao: Edvin Kanka Ćudić

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVIII): Svatovska trpeza

Objavljeno prije

3 dana

na

7 Novembra, 2026

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

PRIČA O SVATOVSKOJ TRPEZI: Svatovska trpeza je toponim koji se nalazi u reonu sela njeguškog podvršja, Podi. Priča o nastanku ovog toponima predstavlja zanimljivu istorijsku priču protkanu narodnim običajima i vjerovanjima. Miračkim putevima i Pođanskim stranama su išli mnogobrojni trgovci, putnici, pastiri koji su putovali sa udaljenih lovćenskih katuna ka Kotoru, Tivtu, Budvi, ali i iz sela Gornjeg i Donjeg Grblja koji su putovali k Cetinju. Kako su sela i katuni njeguškog podvršja bili mjesta na kojima se živjelo, boravilo, pa ponekad čak i konačilo, sklopljena su brojna prijateljstva, kumstva i brakovi. Jedna veoma interesantna priča vezana je za Markišu Perkova. Markiša je kao mlad čovjek puno radio, stvarao, trgovao, uzimao u zakup dolove i pašnjake. Stvorio je veoma lijepi imetak i na Dolovima podigao
sebi poveću kuću i katun s čijeg se uzvišenja pogled pružao na Jadransko more. Markiša je imao u životu sve osim talije (sreće) da upozna svoju životnu saputnicu. No, kako su u tim vremenima ljudi bili mnogo humaniji, odluče da za njega isprose viđenu, vrijednu i lijepu đevojku Veliku iz bratstva Mršulja iz Grblja. Pođu na dogovor viđeniji Njeguši. Nakon lijepog gostoprimstva i razgovora saopšte njenom ocu razlog svog dolaska. Otac pozove svoju kćerku Veliku i saopšti joj razlog njihove posjete, a Njegušima reče da će odgovor dati kroz neđelju dana, uoči samog Đurđevdana. Tako je i bilo. Kada su ponovo došli, triput ih
Velikine sestre i majka počastiše vinom. Po starom običaju starješina prosaca nudi đevojci čašu vina. Kako je Velika primila čašu vina, to je značilo da je njeni „daju“ i da je spremna za udaju.

Poslije nekog vremena dođoše svatovi i mladoženja. Nakon „ženske svadbe“ svatovi i mlada na konjima krenuše prema katunu Dolovi. Poslije nekog vremena, kod jednog velikog kamena uz Pođanske strane, Markiša zamoli da svi malo odmore i predahnu i da prostru bijeli čaršav na kome će poslužiti po čašu crnog vina i po komad domaće pog za dug i srećan život mladenaca. Kada su svi sjeli da predahnu uz čašu vina i dok su držali komad pogače, Markiša se obrati Veliki:

„Dobro pogledaj svoj Grbalj, a sada dobro pogledaj vrhove Štirovnika, to ti je da znaš đe si bila i đe ideš i da nas na tom putu i u životu prati svaka sreća i da nikada ne zaboravimo da čuvamo ono što nas vezuje.“

Tako je i bilo, Velika je rodila pet sinova i dvije šćeri. Oboje su dočekali duboku starost i živjeli u sreći i blagostanju. No, mnogi Njeguši, Katunjani i Grbljani bez obzira da li su koga ženili ili udavali s ovih prostora ili čak i iz najudaljenijih sela Katunske nahije ili Grblja, a da su išli pođanskim ili miračkim putevima su stajali na ovo mjesto čuvši priču o Markiši Perkovu pa bi za sreću i napredak mladenaca na tom istom mjestu ručali i dizali zdravice. Od tada taj predio dobi ime Svatovska trpeza da svjedoči o lijepoj riječi i običajima koji su, nažalost, danas iščezli, ali i o ljudima i ljudskoj riječi koja je bila čvršća od kamena
sa Lovćena i Štirovnika.

LEGENDA O NASTANKU IZVORA SOKO: Katun Pavlov krst predstavlja jedan od starijih katuna na području NP „Lovćen“. Njegova ljepota se ogleda u mnogobrojnim stijenama i planinama koje ga okružuju i čine njegovu nestvarnu ljepotu. Malene vrtače, obrasle stablima bukove šume, bilesu vjekovima izvor života, a okolni pašnjački kamenjari davali su dobru ispašu za manja stada ovaca. Pored samog katuna vodio je i vodi stari karavanski put od Koložunja preko Majstora i Majstorice, Probioskog dola, Karana krša i Borovika prema Cetinju. Tim putem su
išli brojni trgovci, mještani, putnici. Jedina izvorska voda kojom bi se krijepili tokom dugih ljetnjih mjeseci na tom putu bila je Dobra voda na Koložunju.

Mještani katuna Pavlov krst su oskudijevali u pitkim vodama pa su svoja stada morali voditi na druge vode i ublove po dogovoru koji se morao poštovati. Legenda kaže da su vile, koje su boravile na Vilinim pločama, znale da tokom ljetnjih noći sjede na stijenama i posmatraju katun Pavlov krst, ali i nebeski svod koji je bio prošaran zvjezdanim putevima.
Da bi se tokom noći osvježile i okupale na tim stijenama su, snagom svojih moći, otvarale omanji izvor koji bi pred samu zoru zatvarale, čuvajući ga tako samo za sebe. Ako bi izvor obasjao prvi zrak jutarnjeg sunca, vile ga više ne bi mogle zatvoriti. Mjesec avgust je bio s posebno visokim temperaturama tako da su i noći bile vruće. Svakog jutra u samu zoru čulo se pištanje sokolova koji su kružili oko katuna Pavlov krst tražeći makar malo vode u obližnjim kamenicama i kamenjaru. Vode nije bilo ni za lijek. Legenda kaže da su sokolovi jedne večeri našli svoj počinak upravo na stijenama đe su vile boravile i posmatrale sami
katun. Te večeri vile su opet otvorile izvor da se u njemu okrijepe i okupaju svoje duge plave kose. Igra vila trajala je do pred samu zoru. Kada su vile stale da očešljaju svoje duge kose pred svitanje, sunce samo što nije bilo izgrijalo, jedno glasno pištanje sokolova je uznemirilo vile, okrenule su se prema sokolovima koji su bili u blizini njih. Utoliko prvi zrak sunca obasja vile i vile u trenu nestadoše. Izvor nastavi da teče, sokolovi slećeše na izvor i napiše se hladne vode. Legenda dalje kaže da su pastiri stalno gledali da na istom mjestu sokolovi slijeću oko podneva. Najstarijem pastiru s ovog katuna – Ivu sve je to bilo neobično. Kada je svoje stado u vrijeme najveće žege sklonio u obližnje plandište, odlučio je da se pažljivo popne na stijenu đe su sokolovi slijetali. Kada se uspeo, otkrio je maleni izvor. Zajedno s drugim mještanima izvor je usmjerio da teče niže prema kamenjaru. Tu su od kamena sazidali malenu kaptažu i uredili izvor davši mu naziv Soko.

Izvor je tekao punom snagom sve do razornog zemljotresa 1979. godine, a nakon njega izgubila se jaka „žica“. No, legenda kaže da su vile vjekovima čekale da ga ponovo vrate u središte zemlje jer samo njima pripada.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVII): Kult vila

Objavljeno prije

1 sedmica

na

31 Oktobra, 2026

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

LEGENDA O VILINOJ PEĆINI I MARKOVOM KAMENU: Svaka priča o njeguškim selima, zaseocima i katunima nosi onaj dah i duh prošlih vre mena na padinama Lovćena. Njeguško podvršje je tamo đe se teško živjelo, ali časno stvaralo, tamo đe su Mirac, Poda, Čavori, Koložunj i Majstori. Jednu od legendi o Vilinoj pećini s Poda prenosimo čuvajući najljepše tradicije i usmena predanja.

Nekada davno kada su sela bila puna pastira koji su živjeli na padinama Lovćena s brojnim stadima koja su se bijeljela, a svaka kuća bila puna, narod je poštovao drevna vjerovanja i legende. Vile su u dugim zimskim, ali i ljetnjim noćima znale da obilaze stada i čobane, da čuvaju iste od nevremena, vukova i svakog zla, ali ponekad i da otmu najljepšeg mladića ili đevojku zbog svoje ljepote i odvedu ih sa sobom. Jedne ljetnje noći dok je mjesec obasjavao stada, a noć bila tiha i mirna bez zavijanja vukova, tri vile su, praćene zvjezdanom prašinom nebeskog svoda, na jednom kraju vidjele visokog, stasitog mladića Marka, plavih očiju koji im je ličio više na nadljudsko, a ne čovječje biće. Opijene njegovom ljepotom, tri vile se odluče da ga zarobe i odvedu u svoju pećinu. Nakon što su ga zarobile, vile su čuvale da im Marko ne pobjegne jer je pećina imala dva izlaza. Jedna je vila stojala na ulazu, druga na izlazu, a treća je posmatrala njegovu ljepotu. Marko ih je i dalje opčinjavao, a one su pratile svaki njegov pokret. Marko je svake noći vilama pričao priče u nadi da će vile zaspati i da će on uspjeti da im umakne. Jedne večeri dok im je pričao svoje priče, vile, opijene mediteranskim i lovćenskim vazduhom, uz cvjetove i mirise pelima i ruzmarina, utonuše u duboki san. Marko iskoristi priliku i lagano se iskrade. Dok je brzim koracima grabio što dalje od pećine, jedan krik gavrana u zvjezdanoj noći probudi vile. One se hitro podigoše i na tri strane se razdvojiše da pronađu Marka. Jedna od vila ga ugleda. Ne mogavši da oprosti Marku bijeg, ali ni njegovu ljepotu, ustrijeli ga i Marko se nepomično ukoči i pretvori u kamen.

Od tada pa do danas čuva se ova drevna legenda, prenoseći se s koljena na koljeno pored ognjišta, a mjesto đe je Marko ustrijeljen dobi naziv Markov kam da podsjeća na nemoguće ljubavi između vila i ljudi.

LEGENDA O VILI SA PESTINGRADA: Istočno od Malih Zalaza nalaze se Veliki Zalazi, iznad Kotorskog zaliva a na rubu dobrotskih strana. Ovo selo krije mnoge lijepe legende, ali i tajne i priče vremena i vjekova, a jedna od njih je o Pestingradu i njegovom nastanku.

Legenda o Pestingradu i pećini Vilinici i Vilinim vratima, na padinama Štirovnika i Lovćena koji izranjaju iz mora, je neponovljiva svojom ljepotom pripovijedanja. Jedinstveni položaj i ljepota mnogobrojnih katuna i sela Njeguša su toliko nesvakidašnji i vanvremenski. Zato ne treba da nas čudi da su ljudi prosto vjerovali u snagu božanskih sila, prirode i njenog djelovanja jer su živjeli u skladu s prirodom. U dalekoj prošlosti mnogobrojni pomorci koji su putovali po dalekim prostranstvima širom svijeta s radošću su se vraćali u Boku.

Vila Alkima (grčki: Snažna) živjela je zajedno s drugim bogovima i boginjama na Olimpu. Po grčkoj mitologiji, Titani su bili toliko veliki da su za prijestole koristili planine. A Kronos, najjači i najveći među njima, sjedio je, gdje drugo, nego na Olimpu. Kasnije čitav panteon bogova živi u velelepnim kristalnim palatama koje se nalaze na vrhu ove planine
uživajući u raskoši. Za hranu su uzimali ambroziju, a za piće nektar. Ova božja hrana, po predanju, im je davala besmrtnost. Vila Alkima je živjela u slozi s bogovima i boginjama. Međutim, nakon sukoba s bogom mora Posejdonom, Alkima je morala da napusti Olimp i drevnu Grčku. Prognana od bogova i boginja svoje utočište od sigurne smrti našla je u gredama Pestingrada u blizini Velikih i Malih Zalaza. Sa strmih greda u dugim noćima je pratila pomorce na dalekim morima, ali i čuvala stada i pastire na brojnim katunima od udara gromova, snjegova, vukova i oluja. Tu vila ima i svoju pećinu, u kojoj je sačuvan jedan poseban
svijet nedostupan ljudskom oku i civilizaciji. Legenda kaže da onaj ko pokuša da naruši njen mir i harmoniju na padinama Štirovnika, bude snagom njenih mitskih čuvara gurnut u bezbrojne vode i bezdane koji se sa Lovćena spuštaju prema Bokokotorskom zalivu.

U drevnoj legendi Alkima je prve pomorce i stanovnike jednog od najljepših zaliva na svijetu savjetovala da ne dižu grad na planinskim gredama Pestingrada, iznad Kotora, već da ga sagrade uz more, jer „bez mora, ribe i soli nema njima ni života“. Zapravo, Alkima je svoje carstvo Pestingrada željela da sačuva samo za sebe, daleko od očiju pomoraca i
pastira njeguških sela. Stari pomorci su je poslušali, a onda je vila, zahvaljujući svojim moćima, napravila most do susjednog brda koje je bilo odvojeno od Pestingrada. Most je ličio na velika gradska vrata, a i dan-danas se ona zovu Vilina vrata. Pastiri podlovćenskih sela
i katuna, kao i ribari i pomorci koji su noćima plovili zalivom, govorili su da se kroz Vilina vrata, u određeno vrijeme noći, može vidjeti mjesečev srp, zlatan i svijetao, poput lađe na noćnom nebu. Tada, neki Njeguši, Kotorani, Dobroćani i drugi miljenici vila mogu pred zoru
vidjeti vilu kako sjedi na Vilinim vratima i čeka zlatnu lađu, kako bi njome zaplovila po vodama Boke i dalje u daleki svijet. Vila Alkima i dalje se nada da će joj se bogovi sa drevnog Olimpa smilovati, oprostiti joj i dozvoliti povratak u njenu postojbinu. Do danas se to nije desilo. Zbog njenih dobročinstava i dan-danas živi legenda o vili Alkimi i Pestingradu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVI): Njeguši

Objavljeno prije

2 sedmice

na

24 Oktobra, 2026

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

LEGENDA O NASTANKU LEDINCA (NJEGUŠA): Kada je vrhovni bog stvarao svijet i ljude, neke predjele je želio da ostavi samo za svoje vile i bogove. Vile Rusalke i bog voda Voden su željeli samo za sebe prostor planine koja je izrastala iz samog mora i najljepšeg zaliva, pa su molili slovenskog boga Peruna da im usliši molbu. Perun im ispuni molbu, ali im reče da prirodne ljepote nijesu samo za vile i bogove već i za ljude, i da to moraju poštovati. Vrijeme je prolazilo, a taj prelijepi prostor koji su krasile padine planina prema moru, krasili su i izvori i jezera na samom vrhu planine. Bog Voden i vile Rusalke su uživale u svim ovim pogodnostima koje su koristili samo za sebe, ne dozvoljavajući da se ovim ljepotama približe prvi ljudi i uživaju u blagodetima prirode.

Bog Perun se rasrdi i planinu i veliko polje, i druga polja kao i brojne izvore i vode, zajedno s boginjom zime Morenom, pretvori u jedan veliki lednik. Okova ovo područje i njegove ljepote, u jednom danu pretvori u beskraj leda i snijega kako ga ne bi koristili ni bogovi ni ljudi. Prošli su vjekovi, a vile Rusalke i bog voda Voden zaboravili su na ove prostore. Vrhovni bog Slovena Perun je shvatio da je bio pravičan prema drugim bogovima, ali ne i prema ljudima kada je sve pretvorio u lednik. Zajedno s boginjom proljeća Vesnom otopio je lednička jezera, svojim moćima otvorio je jezera i podario ih ljudima. Suparništvo boginje proljeća Vesne i njenog neprijatelja Morene, boginje zime, ponavljalo se svake godine na
smjeni zime i proljeća. Vesna je odnosila pobjedu nad Morenom, vraćajući je u podzemni svijet i oslobađajući time zemlju od zime.

U znak poštovanja i podsjećanja na snagu i ulogu bogova, u narodnim pričama, predanjima i legendama naziv Ledinac je bilo prvo ime, a kasnije ime Njeguši dobi čitavi ovaj prostor koje i danas nosi.

LEGENDA O ŠARGANU SA BIŽALJEVCA: Bižaljevac je jedan od najljepših katuna na području NP „Lovćen“ i Žanjev Do. Na njegovim padinama, koje gledaju ka Boki, rođeni su brojni Ljesari, Vulovići i Perovići. Jedna od legendi i predanja vezana je i za ove prelijepe prostore. U davnoj prošlosti na ovom katunu i njegovim pašnjačkim kamenjarima bila su brojna stada lovaca koja su se napasala do samih vrhova Štirovnika.

Kako su ljeta bila topla i često sušna, pojavljivale su se po kamenjarima zmije, tražeći hladovinu, često su se sklanjale ispod brojnih krša i ploča. Nespretni pastir koji bi nepažnjom sio na ploču ili kamen ispod kojeg bi ona bila, bio bi ujeden. Isto tako i ovce i goveda su znala često da stradaju od zmijskog ujeda. Kako nije bilo seruma, majke su uvijek svojoj djeci u džepovima stavljale bijeli luk i ljekovite trave da ih štite od ujeda. No, često i pored svega toga, mladi pastiri su znali da postradaju od zmijskog ujeda. Kada je u samom selu Žanjev Do jednu od najmlađih i najljepših đevojaka, Gospavu, ujela zmija, a koju su otrgli od sigurne smrti, mještani odluče da na tom mjestu podignu crkvu koju su posvetili Svetom proroku Jeremiji. Sveti prorok Jeremija je zaštitnik od zmija otrovnica. Zato je običaj da se
na njegov dan razgone ovi gmizavci da ne bi preko ljeta ujedali pastire, žitelje i ovce. Žanjevdoljani bi išli 14. maja, na dan Svetog proroka Jeremije, u crkvu njemu posvećenu i govorili bi: „Jeremija u polje, a sve zmije u more! Samo jedna ostala, za zlo njeno ostala, oba oka
izbola, na dva trna glogova, na četiri šipova, zlu kob izjela“. Sveti prorok Jeremija je uslišio njihove molitve pa je jednoj od otrovnica oduzeo njenu otrov pretvorivši je u jednu od najmanjih i najljepših zmija koju Njeguši nazvaše šargan (lat. Vipera ursinii macrops).

Ubrzo su ovaj običaj preuzeli i drugi Njeguši moleći se Svetom proroku Jeremiji, zaštitniku od zmija otrovnica. Šargan i danas nastanjuje najviše vrhove Štirovnika i Lovćena i upravo ga na Bižaljevcu, oni koji imaju sreću, mogu ugledati. Njegov otrov je toliko slab, a on se uglavnom hrani sitnim insektima i manjim gušterima.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo