Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Iskustvo od šest godina … pokazuje da je cilj teško ostvariv. … Mislim da duh koji ti unosiš u kolektiv ne vodi rješenju problema. … Misliš kratkoročno u zadatku koji traži dugoročnu strategiju. U tome je osnovni sukob. Na primjer, dok računi pokazuju da su Monitor i Antena M imali velike gubitke u prošloj godini, kao i u svima do sada, ti trijumfalno klikćeš: Monitor  (može da) izdržava sebe, u stanju je da preuzme odgovornost za radio, da kupi stan Esadu, da pravi poslovnu zgradu itd. Potireš svijest o potrebi za strpljenjem i dugoročnom strategijom. Umjesto da rukovodeći ljudi svakodnevno rade na dugoročnom razvoju, naš je vrhunac popunjavanje formulara i zahtjeva za pomoć iz privremenih izvora.

Ostali nesporazumi su manje bitni, bez obzira što zbog svoje površnosti iznosiš netačne podatke i stvaraš predstavu o meni, uključujući i moralnu ravan, koja je daleko od onog što ja jesam.

Pređimo sada u ravan činjenica relevantnih za nastavak razgovora. …

Na nivou moje odgovornosti, poslovanje u 1995. (s tačnošću do nekoliko procenata) izgleda ovako (vidi sumarne preglede Monitorovih i Anteninih prihoda i rashoda u prilogu):  Antena M  je imala gubitak od 127.000 DEM, a Monitor oko 147.000 DEM. … Monitorov cjelokupni gubitak je pokriven iz: pomoći njemu naznačenoj za 1995… + zalihe u papiru iz pomoći za 1994. i 1995. godinu … Monitorov saldo, na kraju, je: + 2 950 DEM.

Antenin gubitak bio je 1995. veći od pomoći međunarodne zajednice njoj naznačenoj za 92.000 DEM. Ova sredstva morao je da stvori Montenegropublic (tj. njegovi vlasnici svojim donacijama, u šta spada i štamparija, koja do 31. 03. 1996. nije imala samostalni ž. račun)….

Primijeti da … slijedi da je bulažnjenje svaka priča o tome da sam ja, odnosno vlasnici Montenegropublica mogli u bilo kom vidu uzeti od međunarodne pomoći za medije bilo kakve pare za plaćanje bilo čega osim troškova koje su imali mediji.

Stvaranje 92.000 DEM za Antenu M nije jednokratan čin, već proces od šesnaest mjeseci. Da bi se preživjelo u tom procesu, uzimali su se krediti od banaka, vršile su se pozajmice od osnivača, priticale donacije, radila štamparija, vršile i pozajmice unutar preduzeća itd. (Na primjer, od Montex banke smo uzimali kredit bar pet puta od novembra 1994. pa do kraja 1995. Kredit od 35.000 din., pretpostavljam da o tom kreditu govoriš u svom pismu, prenesen je još iz 1994, kada je uzet za infuziju radiju u vrijeme kad se čekalo da Stevo podmiri svoj dio troškova u njemu, što nikada nije učinio. …) Tebi, a pod tvojim uticajem, i drugima iz Monitora izgleda problematično to što je štamparija 1995, u knjigovodstvenom smislu, radila za radio, a ne za vas. Vi biste htjeli da vam ona sve štampa besplatno i da istovremeno Montenegropublic pokrije 92.000 DEM gubitka Antene M napravljenih u prvih godinu i po dana njenog postojanja. A sami, ni poslije skoro šest godina sopstvenog života, nijeste u stanju da živite bez dotacija koje su, gotovo u dinar, jednake vašem ukupnom godišnjem prihodu.

Interesantno je, da se ti, budući drugim čovjekom po rangu u operativnom poslovnom životu Montenegropublica, nikad ne zainteresova o mom zadatku da stvorim pare za izdržavanje Antene M. … Za tebe bi, po svoj prilici, bilo potpuno prihvatljivo, da ja prodam svu ličnu svojinu … , pokrijem gubitke Antene M, i produžim ne samo da besplatno štampam Monitorove korice, već i da nabavljam štamparski materijal za koji je Monitor dobio međunarodnu pomoć.

Ne dragi Željko, ne može ni jedna od gornje dvije opcije. Da bi Montenegropublic mogao da pokrije jednom svom sektoru 92.000 DEM gubitaka, treba još mnogo godina njegovog razvoja. Osnivači su još jednom, kao i svih prethodnih šest godina, morali da daju sopstvene pare da mediji (ovog puta Antena M) prežive. Zato je i štamparija morala da „naplati” jedan dio svojih usluga bratu Monitoru (čiji su se gubici mogli pokriti od međunarodne pomoći i zaliha u materijalu iz minulih godina) i „pokloni” sestri Anteni M. …

Kad se razdvoje kese djelova preduzeća (na čemu si ti insistirao od početka i to ostvario), odnosi se i psihološki i suštinski mijenjaju. Kao kad se braća podijele. Nema više ništa džabe u međusobnim odnosima. Mora sve da se plati. Možda ne po cijenama kao kod drugog, ali više ništa ne može biti kao što je bilo u kućnoj zajednici koju je otac vodio. A roditelj će, po pravilu, pomoći najslabijeg.

Sad odgovor na tvoje pitanje, šta bi se desilo kad bi međunarodne institucije i domaća publika vidjeli račune za štampanje Monitora u štampariji Slog, glasi: Šta bi se desilo kad bi Fordova fabrika za proizvodnju stakla džabe radila djelove od stakla za ostale sektore Forda?

Mislim da je uputno da te ovdje podsjetim kako je počinjala i čemu je do sada služila naša štamparija? [Slijedi ono što sam izložio o formiranju štamparije, od početka1991. kad su Ćano i Dragica Ponorac nabavili prve mašine, pa do ljeta 1993. kad je štamparija počela da radi, a sve gotovo godinu dana prije nego što je Monitor počeo da dobija međunarodnu pomoć.] …

U prilogu se nalazi izvod iz mog izvještaja Upravnom odboru i evidencija o investicijama u štampariju, koji će ti bolje objasniti kako su se stvari dalje razvijale, što se tiče investicija u nju, i čija je, ona, u stvari. …

Imam potrebu da ti ovdje još ispričam šta sam ja učinio za tu štampariju, osim što sam u nju uložio nešto para. (Ti si, izgleda, odsustvovao iz  Monitorovog života, baš u vrijeme strašnoga suda, nastupa i trajanja hiperinflacije.)… Ti si za to vrijeme osnivao i razvijao Kron, AIM, sjedio u kafani, eventualno, u redakciji. I sad tražiš dio u štampariji ili besplatne usluge.

Zaključak o štampariji: To je tuđe i to utuvi u glavu. Tražićemo pomoć od vlasnika štamparije i nešto sigurno dobiti. Međutim, za prošlu godinu, kada je ostalo da Montenegropublic pokrije 92.000 DEM efektivnog gubitka Antene M, a ti kao zreo čovjek, s integritetom, obavijestio Redakciju i osnivače da je Monitor poslovao bez gubitaka i da može sam da se izdržava, moraš platiti i rad, a ne samo potrošeni materijal za ono što se za Monitor štampalo u njoj. (Da nijesi činio što si činio, možda bih ja ponovo uzeo kredit, i mučio se dok te ne oslobodim plaćanja za rad štamparije.)

U daljem, dogod Monitor bude u stanju da se izdržava bez pomoći Montenegropublica, takođe će plaćati svaku uslugu u štampariji. O cijenama i pomoći bratski ćemo se dogovarati. Na primjer, malo jeftinije nego u Pobjedi + svakog mjeseca korice za jedan broj štampaće se besplatno. Vlasnici štamparije će odlučivati hoće li pare koje zarade od Monitora da daju radiju. …

Nažalost, štamparija je isuviše mala da daje značajnu pomoć ako sama treba da preživi. …

Zaključak: Dugoročna strategija za održavanje medija, praktično, više ne postoji jer ti sve planove temeljiš na Biltovoj izjavi da treba pomagati lokalne medije na Balkanu, ako se želi da rat ponovo ne bukne. (Ni do sada strategija nije bila bog zna šta, ali je držala vodu 5,5 godina.) … Lobi više ne funkcioniše, pa je Antena M već u dubokoj finansijskoj i egzistencijalnoj krizi. …

Ti si stalno usmjeren na to, kako da odnekud dobiješ pomoć. Ja sam mislio da, osim toga, treba stvarati biznis oko novine da bi je taj biznis izdržavao, kad pomoć prestane da pritiče. Za dvije godine u tom pravcu nijesi učinio ništa….

Intuitivno osjećaš da si igrač za kratke pruge, a problemi dugoročni, pa si se nadvio nada mnom kao Salijeri nad Mocartom, da iščupaš iz mene polumrtvog posljednje atome snage. Međutim, dragi moj Željko, … da bi dokazao da si dobar direktor moraćeš nešto sam da komponuješ. Da napregneš um, zasučeš rukave i da stvaraš. Jer sopstveno djelo se ne može učiniti značajnim pravljenjem intriga o drugim ljudima i njihovom činu.

Na mene više ne računaj. Ja sam, i prije infarkta, na petogodišnjici Monitora objavio da se iz medija povlačim za pola godine-godinu. I već sam se faktički povukao i zaronio u svoj, kako ga ti zoveš, samotnjački svijet. …

Ostalo mi je nekoliko nedovršenih stvari u Monitoru. Prva je stan Esada Kočana, kojem sam obećao, ako Monitor uspije da preživi da ćemo kupiti neki stan. …

Druga stvar koju želim da završim je da pomognem da se nađe neko rješenje za vlasništvo nad Monitorom, prihvatljivo za sve. I za sadašnje vlasnike i za novinare – ratne drugove. Poslije tvoje suptilne igre to će tražiti mnogo više vremena nego što je bilo neophodno. Računaj, da niko od važnih osnivača-trenutnih vlasnika, bez čije saglasnosti nije moguće obaviti posao, neće pristati na 50-50. Lekcija s Hribarom ti je slaba. Le Mond je pravio De Gaul, državnim parama, za slavu Francuske. Da stvori u Francuskoj analogon velikim anglosaksonskim listovima – londonskom i njujorškom Tajmsu. Monitor je napravljen privatnim parama. Pomoć je došla tek pošto je napravljen. Ova dva iskustva su neuporediva, kao što su neuporedivi i Monitor i Naša Borba (koja je, u suštini, započela s parama iz Brisela).

Treća stvar je da se Vladu Jovanoviću reguliše radni staž za što je moguće duži period unatrag. Bojim se da neće moći za sve četiri godine.

Četvrta, da vam ne oštetim posao u vezi sa dnevnim listom. Za taj projekat na mene računajte samo toliko koliko treba sada u fazi sklapanja ugovora o kreditu, da što ne pokvarim. … Ako nije moguće obaviti posao bez ove dvije institucije [Montenegropublica  i Monitora], onda nema ugovora i garancija prije nego što mi predočite ekipu koja će povesti posao, spremna da uradi za taj projekat ono što sam ja radio za Monitor. (I da ima ljude za menadžment bolje od mene.)

 (Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Ipak, uspjeli smo da se posvađamo. Željko je mislio da sam ja svoje pismo zaista poslao na međunarodne adrese koje sam pomenuo na kraju mog prethodnog pisma (što ja nijesam učinio, već je to bio moj utuk na njegovu „informaciju” da je za svoje stavove konsultovao IFJ i Koordinacijski centar, da mu kažem da sam uvjeren u ispravnost svojih stavova). Iznerviran, nije čekao da završim predavanja i ispite (što sam u prethodnom pismu tražio za nastavak razgovora), već je odmah  napisao novo pismo. Pismo je imalo preambulu „Uputstvo za čitanje i upotrebu”, u kojoj me ukorio: „Možeš i kao ono svoje [pismo] da ga [njegovo pismo] pošalješ evropskim institucijama. Ja neću, jer nije moj stil, i jer mi je, kao i uvijek, interes kuće ispred ličnih strasti i emocija, a znam da bi tako nešto izazvalo veliku štetu…”.

Počela je svađa, ali smo gledali da ne izazovemo ozbiljnu krizu u Monitorui da ne ugrozimo projekat dnevnog lista. Željkovo opširno pismo od četiri stranice formata A4 i moj još duži odgovor rado bih preskočio u ovom tekstu, jer obiluju nategnutim subjektivnim ocjenama i namjernim nekorektnostima. Postoji, međutim razlog zbog kojeg ću neke djelove naših pisama da prenesem. Deceniju i po kasnije Đukanović je počeo obračun sa dnevnim listom Vijesti, po karakteru i žestini nezapamćen u istoriji Balkana. Jer je ovaj list bio najveća smetnja zaokruživanju njegove diktature. Doveo je za glavnog urednika Pobjede izvanjca Srđana Kusovca, koji je novinarima u Pobjedi rekao da je došao da uništi Vijesti. Kusovac je u proljeće 2010. objavio feljton „Kako je nastala medijska imperija”, od 43 nastavka. Svrha feljtona je bila moralno uništenje „Miška i Željka”. Koristio je i naša dva pisma iz 1995. kao važno svjedočanstvo. Zainteresovani čitalac može uporediti ono što je objavljeno u Pobjedi u martu 2010. sa ovim što ću ja ovdje citirati. Ta usporedba pokazuje u kojoj mjeri stručni agent može svojim „tumačenjima” istrgnutih citata da krivotvori sadržaj izvornih dokumenata. Na osnovu nekih detalja koje ću kasnije iznijeti, čitalac će takođe moći da zaključi koji članovi redakcije su čuvali pisma petnaest godina i dostavili ih tamo gdje je trebalo i kad je trebalo. Evo nekoliko isječaka iz Željkovog pisma.

„Dragi Miško,

Prihvatajući tvoju ideju da, radi konstruktivnosti (a i da bi ostao neki pisani trag), komuniciramo pismenim putem, a povodom nekih tvojih ključnih ocjena, koje si preksinoć iznio u razgovoru sa ….., osjećam potrebu da ti napišem par redaka.

Tvoje dvije glavne teze, prva da ćemo mi, redakcija, ili ja, direktor Monitora, da rasturimo tvoju firmu, i druga, da je redakcija protiv tebe, su potpuno izvrnute…. Ni ja, niti bilo ko iz ove redakcije, Monitor nijesmo doživljavali kao tvoju ili bilo čiju privatnu firmu, već kao ono što si ti toliko puta, u vrijeme misionarstva, podvlačio, kao – našu zajedničku kuću. Zato, o rasturanju zajedničke kuće nema govora, što potvrđuje ponašanje redakcije u posljednjih pola godine – sav prljavi veš, koga ima u svačijoj kući, ona je čuvala i još uvijek čuva daleko od očiju javnosti. …

Ono što, čini mi se, ti ne shvataš, a što ti je Vilem [direktor Međunarodnog novinarskog koordinacijskog centra] podvukao u onom pismu dok si još bio u bolnici – Monitor je daleko prevazišao svakog od nas pojedinačno, uključujući i tebe koji si ga stvorio. Vraćanje na nivo koji si ti dugo forsirao, opravdano ili ne, nema veze, da kuća počiva na dva čovjeka, konkretno tebi i Bobu, jednostavno je nemoguće. Postoje samo dva rješenja – ili gašenje novine poput Antene M, ili dalji razvoj aktiviranjem novih projekata, prije svega dnevnog lista … Vilem ti je dobro napisao – na Zapadu, čovjek koji pokrene jedan sistem, ako ni nakon pet godina ne uspije da ga prenese na tim profesionalaca, smatra se neuspješnim. Miško, ti si to, makar i nesvjesno, makar i pod mojim pritiskom, uspio – ali to smatraš neuspjehom. Apsurdno! Kao da bi da stvari ponovo vratiš na početak, na jednog ili dva čovjeka i to je to. Kao ovo u Anteni – Miljo u reklamama, Miljo u Žurnalu, Miljo u Utisku, Miljo u Domaćim zadacima …

Ne zamjeri mi, ali sada ću te izložiti psihološkoj analizi. … Usamljenost razvija kod čovjeka i sebičnost. On se ne druži, ne komunicira, zatvara se u svoj svijet i ljubomorno ga čuva. Čuva svoje krpice, a kada dođe u poziciju da ih podijeli sa drugima, radije ih pocijepa i zapali. …”

Danas, dvadeset pet godina kasnije, žao mi je što neću moći da pročitam In memorijam koji će mi Željko napisati poslije našeg višedecenijskog prijateljstva koje se rađalo u vrijeme kad smo jedan drugom pisali ova svadljiva pisma. Tokom kojeg me bolje upoznao nego što je to mogao početkom devedesetih kad sam izbjegavao razvijanje bliskih odnosa sa novinarima formiranim u komunističkoj policijskoj državi.

Pismo je završio kritikom mog odnosa pojedinačno sa devetnaest novinara i privilegijama koje su neki od njih imali kod mene (što ne mogu da citiram, iako bi bilo interesantno, da ne bih zavađao još uvijek žive i aktivne ljude), sumnjom da sam međunarodnu pomoć (koju je nominalno dobio Monitor) lukrativno preraspodijelio među organizacionim jedinicama Montenegropublica i moj odnos prema njemu nazvao nezahvalnošću.

U nizu projekata u čijem pokretanju sam učestvovao od 1980. do 1995, činio sam baš onako kako Željko navodi u pismu da je Vilem rekao da čine uspješni pokretači projekata na Zapadu. Na rukovodećoj poziciji nijesam se zadržavao duže od jednog mandata. Čim bismo instituciju stavili na tračnice, odlazio sam na drugi projekat: direktor (dekan) Instituta za matematiku i fiziku, glavni urednik za prirodnomatematičke i medicinske nauke u novoosnovanom Leksikografskom zavodu Crne Gore, prorektor za razvoj, član Upravnog odbora Matice crnogorske (manje od mandata) itd. U Montnegropublicu rukovodio sam Monitorom jedan mandat i onda rukovodeću poziciju prepustio Željku. I u Anteni M sam ubrzo po osnivanju rukovođenje prepustio drugima, ali smo zapali u finansijske probleme zbog njihovog neiskustva. Na petu godišnjicu Monitora 19. oktobra 1995. na javnoj svečanosti organizovanoj tim povodom, najavio sam svoje skoro povlačenje sa čelne operativne pozicije u Montenegropublicu. Željko je znao da to znači da će rukovođenje medijskim sektorom on preuzeti. Jer od kada sam ga početkom jeseni 1994. imenovao za direktora Monitora, nijednu važnu odluku u vezi sa medijima nijesam donio bez konsultacije s njim. Mnoge su bile donesene na njegov predlog. Projekat dnevnog lista je on vodio. Zato mi je njegov pritisak bio nejasan. „Dvije glavne teze” s kojima počinje pismo ja uopšte nijesam formulisao u formi kako on kaže da su mu prenesene. Nikad nijesam govorio ni „moja firma”, pogotovo ne u kontekstu u kojem Željko kaže da sam rekao, jer sam uvijek gledao da jačam kolektivni duh na kojem je Monitor opstajao. Stoga rečenica u preambuli pisma u kojoj je rekao da je ovo njegovo pismo „jedan od mojih posljednjih pokušaja, iznuđen, moram priznati, od strane drugih …”, kod mene je pobudila sumnju u njegovog kolegu na koga se pozivao u pismu. Tokom vremena sam otkrio da je ovaj često usmjeravao stvari u kolektivu na način koji se opisuje u priručnicima za propagandu i manipulaciju. Poveo bi razgovor sa jednom od dvojice kolega i sopstvenim „kritičkim” stavovima o drugom kolegi iz prvog vješto izvukao neki stav o drugom. Onda bi taj stav, istrgnut iz konteksta prećutkivanjem onoga što je sam kazao ili preusmjeravanjem stava ka drugom kontekstu, prenio drugom kolegi. I tako vice versa. U tom trenutku ovu sliku o „mudracu” još nijesam bio sklopio. Pošto nijesam išao u redakciju, nijesam mogao da ustanovim da li su Željkove interpretacije proizvod namjere prenosioca, pa sam napisao odgovor u kojem sam oštricu suzdržano usmjerio na Željka.

Dragi Željko,
4. 05. 1995.

Ponovo si napravio grešku u koracima, i na osnovu rekla-kazala, napisao pismo za koje si vjerovao da može biti objektivno. Trebalo je da sačekaš pismo koje sam najavio, s činjenicama i (mojim) interpretacijama, pa tek onda da pišeš svoje „posljednje pismo”. S druge strane, ovo što si napisao, ne zvuči kao konstruktivni pokušaj da se prevaziđu nesporazumi. Umjesto da pobrojiš stvari za koje misliš da su sporne i izneseš svoje mišljenje, te zatražiš moje, ti u pismu igraš trostruku ulogu: dostavljača prijave (s neprovjerenim podacima), tužioca i sudije (bez prethodnog istražnog postupka). Pride, priprijetio si javnošću, što je zvučalo kao policijska ucjena: učinjeno će ti se oprostiti, ako pristaješ na saradnju. Nedostajalo ti je i vrline i mudrosti. No, šta je tu je. Sokrat u Menonu ovome objašnjava da se vrlina ne može naučiti, a u Odbrani da ne može biti mudar onaj koji misli da zna ono što ne zna… Budući da je svako ljudsko suđenje subjektivno, pa i ova Sokratova, a ja nemam drugog Željka, niti sam još riješio da ga tražim, prihvatam tvoj poziv na konstruktivni razgovor (kako ja shvatam značenje tih riječi). Pokušaću da razjasnim stvari koje su se, iz mog ugla gledano, ispriječile između nas, te ometaju našu saradnju. …

Ja smatram da ti i ja, na nivou glavnih stvari, nemamo i ne možemo imati suprostavljene interese. Obojica bi trebalo da stremimo k tome da Monitor bude dobra (što bolja) i uticajna novina, u stanju da sama sebe izdržava. Da novinari imaju solidne plate, a vlasnici (ko god bili) zadovoljni i listom i našim radom. Sa dužnostima koje imamo, Ljubiša, ti i ja smo trenutno najodgovorniji i za uspjeh i za neuspjeh.

Ja sam pritom pater familias Montenegropublica, koji trenutno broji četvoro djece. Moj zadatak je da svakom od njih pomognem da odraste i osamostali se. Da radim na tome da zajedništvo bude korisno za svaki subjekat i iniciram razvoj drugih djelatnosti koje su projektovane pri osnivanju sistema. Bio Monitor sektor Montenegropublica ili samostalno preduzeće čiji je većinski vlasnik Montenegropublic ili grupa njegovih osnivača, on i koncepcijski i funkcionalno ostaje dio šireg emancipatorskog projekta, zbog kojeg je i u okviru kojeg je, osnovan.

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Sad želim da se osvrnem na ključna mjesta u vašem pismu. Prije svega treba razdvojiti dvije stvari. Jedna je pravo novinara na nezavisnost i integritet u obavljanju svoje profesije u okviru koncepcije koju je definisao osnivač, a druga je sticanje vlasničkih prava novinara koji su radili u listu. Što se tiče prvog problema, niko nema ništa protiv da se on riješi na nivou najviših standarda u nezavisnim (privatnim) medijima u SAD i Evropi. Treba, prosto, prikupiti materijal o tome kako se to tamo radi i donijeti odgovarajući interni akt (budući da se naši zakoni ne bave takvim stvarima).

Rješenje ovog problema nema nikakve veze sa tim da li neki novinari istovremeno pripadaju krugu vlasnika, i upravljačka prava redakcije u profesionalnim stvarima ne treba brkati sa vlasničkom participacijom. Vlasništvo se daje individualno, na ime i prezime, a ne redakciji. Ti novinari-suvlasnici ne učestvuju u upravljanju kao članovi redakcije, niti je predstavljaju. …

Vlasnik Monitora je … Montenegropublic, čiji su se vlasnici osnivačkim aktom obavezali da ne mogu otuđivati svoj vlasnički dio bez saglasnosti kruga vlasnika …, niti da neko izvan toga kruga može postati suvlasnik bez saglasnosti svih osnivača. Dalje, Monitor je registrovno i zakonom zaštićeno ime na koje polaže pravo Montenegropublic, i takvim ostaje sve dok bude izlazio najmanje jednom u pola godine.

Nakon našeg sastanka koji pominjete, niko od vlasnika s kojima sam imao priliku da razgovaram (nijesam  bio u prilici da razgovaram sa svima jer sam se ubrzo i iznenada razbolio), nije imao ništa protiv da se … smanjenjem njihovog vlasničkog dijela obezbijedi da jedan broj novinara …, koji su Monitoru dali značajan doprinos, dobije vlasničku participaciju u listu. Međutim,  to je stvar za strpljiv razgovor. Vlasnici su držali list više od tri teške godine bez pomoći stranih fondacija. S druge strane, postoje novinari prvoborci i borci od pada Italije i pobjede na Staljingradu. Postoje oni koji su otišli dovoljno rano, oni koji su odlazili i vraćali se itd. Postoje samo tri novinara koji su cijelo vrijeme bili s Monitorom. Itd, itd. Da skratim i ponovim još jednom: Ove stvari se ne mogu prelamati preko koljena, jer mnogi pitanje vlasništva u Monitoru gledaju kao pitanje časti koju nijesu spremni da dijele bez dobro zasnovanih razloga.

Ja sam bio prihvatio obavezu da obezbijedim za novinare 20–25 procenata, jer sam bio spreman, ako drukčije ne sredim stvar, da dio ili cijela sopstvena vlasnička prava prenesem na one novinare za koje se dogovorimo. Međutim, vaš novi zahtjev za 50 odsto vlasništva izazvao je takvu reakciju nekoliko velikih akcionara, bez čije saglasnosti nije moguće naći nikakvo rješenje, da se bojim da u ovom trenutku neće htjeti da razgovaraju ni o onih 25 odsto.

Sad sve počinje preciznije da se mjeri. Prije svega tu su argumenti da se naš slučaj razlikuje i od Naše Borbe i od Vremena. … Vlasnici su do današnjeg dana uložili u Monitor bar četiri puta više nego što je ukupna međunarodna pomoć koja je do sada dobijena. Naša Borba je počela s kapitalom dobijenim od Evropske unije. Novinari Vremena su iz međunarodne pomoći napravili vlasniku još dva preduzeća: International Vreme i Vreme knjige, pa opet nijesu dobili 50 odsto vlasništva. Evropska unija, FIJ i njihov Koordinacioni centar se pojavljuju kasno, tek 1995. godine, poslije skoro pet godina od osnivanja lista. Osim toga, ni u jednom ugovoru o pomoći novinari se ne pominju ni jednom riječju. Pomoć se daje, uglavnom, za nabavku papira i repromaterijala za štampanje lista, i, u znatno manjem dijelu, za teheničku opremu. Montenegropublic je ispunio sve svoje ugovorom predviđene obaveze, i što se pravnih stvari tiče, tu je kraj. (Dopustite da podsjetim, da nikad i nikom od osnivača nije palo na pamet da se i jedan pfening iskoristi za bilo šta drugo osim za korist lista i novinara. Kompjutere i faksove ne pominjem, jer su prve kompjutere i prve faksove donijeli-kupili sami osnivači …).

Da ovaj dio zaključim: Meni je stalo do toga da list živi i razvija se u istoj zajednici i s istom redakcijom s kojom je radio do sada. Ne bih volio da zbog crnogorskog kaprica dođe u krizu i da se zbog dioba u redakciji ili među vlasnicima, zatvori ili pretvori u dvonedjeljnik ili mjesečnik. Itd. Međutim u zdravstvenoj situaciji u kojoj se nalazim, ne pada mi na pamet da se sada tim poslovima bavim intenzivno. Od šestog do tridesetog maja moram da se uključim u nastavu, da završim neke kurseve na fakultetu i u ovom periodu na ovo neću da potrošim ni jednu jedinu minutu. To se odnosi i na onaj dio juna kad držim usmene ispite. (Reinfarkt se događa kod 40 odsto onih koji se izlažu povećanim psiho-fizičkim naprezanjima u toku prvih godinu dana od prvog srčanog napada.) Ako vam se žuri, sami stupite u kontakt sa Ćanom Koprivicom, Rorom Radevićem, Zoranom Mišurovićem itd. I razgovarajte.

Za svaki slučaj, da ponovim, da odlaganje ove teme ne odlaže pitanje regulisanja zaštite vaših profesionalnih prava u Monitoru, koje može da se riješi brzo. I dosad ste pisali što ste htjeli. I ja stajao javno iza toga, i kad je bilo dobro i kad je bilo provincijalno i balkanski sročeno. Još nešto: Kako se god riješilo vlasničko pitanje, uvijek će postojati neko iznad redakcije i njenog rukovodstva ko štiti interese vlasnika. … Na primjer, bez saglasnosti (predstavnika) vlasnika ne može se odlučivati o … investicijama, o pokretanju novih edicija itd.

Dopustite da se sada pozabavim problemom dnevnog lista i predložim vam nešto što možete riješiti praktično odmah, a ide u vašu korist i daleko je profitabilnije nego pitanje vlasništva u Monitoru. Ako je kredit (vi pogrešno kažete – mašinu) dobila redakcija Monitora…, osnujte preduzeće (da biste stvorili pravni subjekt), uzmite kredit na ime tog pravnog subjekta i sami napravite dnevni list. Niko od vlasnika Monitora neće imati ništa protiv toga. Naprotiv, mi smo se dobro i umorili i potrošili u održavanju Monitora i Antene M. Mnogi od vlasnika će vam pružiti logističku podršku. Montenegropublic kao cjelina, takođe. Budući da sam ja, u dobroj mjeri, uložio ugled, a i veze, u ostvarivanje projekta dnevnog lista (počinjući od gospođe Ranson čijih 135.000 DEM-a je projekat učinilo ostvarljivim, do gospodina Naglera koji je obećao 1/4 novca za mašinu), u toj varijanti ću morati samo da ih obavijestim da ja i vlasnici Monitora nijesmo više u stanju da se bavimo tim projektom zbog mojih zdravstvenih problema i da svesrdno preporučim svoje mlađe kolege koji su se okupili u, recimo, Montenegrotimesu, da oni preuzmu kredit i obaveze. I da zamolim da vam se da sva pomoć i povjerenje koje je bilo namijenjeno Monitoru kao instituciji. Ako kredit dobija Monitor kao institucija – pravni subjekt, a ne samo njegova redakcija, što se mene tiče (vjerujem i ostalih osnivača), ništa se ne mora mijenjati u prethodnom scenariju. Preuzmite stvar …

Da biste razumjeli moju poziciju, i da ne pomislite da se radi o nekom kapricu, dopustite da vam ukažem na sljedeće. … Demontiranje velikih mašina je teško i skupo, i štetno za takve mašine, pa bi najbolje rješenje bilo da se ima sopstvena hala. (Ne vidim ko bi vam iznajmio halu na 15–20 godina.) … To su stvari koje prevazilaze moje mogućnosti, a ostale osnivače smo već toliko gurnuli od sebe, da nije lako obezbijediti  kolektivnu volju i entuzijazam nužne za taj posao. Dalje, velika rotacija, koliko god radila, mora da košta minimum 10.000 DEM [mjesečno]. Mora da ima stalnog mehaničara i stalnog električara… i u jednoj smjeni angažovanih dodatnih pet grafičkih radnika. To je 120.000 DEM godišnje, što se sa kreditom i amortizacijom penje k cifri od 200.000 [godišnje], koju nije moguće lako obezbijediti na ovako malom tržištu kakvo je Crna Gora ili krnja Jugoslavija. … Zato mislim da se ne može izbjeći da, bar neko vrijeme, dnevni list učestvuje u značajnoj mjeri u tim troškovima i u potpunosti u troškovima materijala.

Ja ne kažem da nema rješenja koje projekat čini mogućim, ali ja trenutno nemam snage da za njega odgovaram. Među vama takođe ne vidim nikoga ko bi imao marketinško-organizacione sposobnosti i volju da godinu-dvije života radi 15 sati dnevno na neizvjesnom projektu. Sve u svemu, stvari su mnogo komplikovanije nego što se pretpostavlja u vašem pismu. (Izgleda da niko od vas nije pravio kuću sopstvenim rukama, ili vodio projekat za čiju realizaciju je nužna decenija. Ne zaboravite, USA Today je pravio gubitke pet godina, prije nego što je postao profitabilan.)

Sada o još nekim stvarima koje navodite. Ako postoji normativna dezorganizacija rada, onda su za to prevashodno odgovorni direktor i glavni urednik. Skoro će dvije godine od kad obavljaju te poslove i skoro će biti deset mjeseci od kad sam od njih tražio da podnesu neki početni materijal …

Ako je došlo vrijeme da se list može samostalno finansirati, onda je to radosna vijest za vlasnike. To znači da će … profit koji se stvara moći da iskoriste za pokretanje novih projekata. … Nažalost, ja znam da je procjena koju ste predočili pogrešna. Bez međunarodne podrške koja omogućuje besplatnu nabavku papira, …, ploče, boju i drugi repromaterijal, osnivači bi morali da ponovo kupuju taj materijal, kao što su činili prve tri godine. … Realno, Monitor  je u 1995. godini imao gubitak ne manji od 125.000 DEM … Dalje, novinari nijesu pravedno penzijski zaštićeni. …

Transformaciju Monitora u dioničarsko društvo osnivači bi svesrdno podržali … Osnivači CNN su pretvorili kompaniju iz ortačkog u dioničarsko društvo; prestali su da budu 100 odsto vlasnici, ali su inkasirali 7,5 milijardi dolara…. Ali slična operacija nije još moguća s Monitorom, uz uslov da sačuva koncepciju. Testiranje smo vršili na samom početku kad je Željko imenovan za direktora. (On je uvijek htio da riješi probleme vlasničkim transformacijama.)

Osnivači lista su već bili donijeli odluku da se Ćano Koprivica upiše u impresumu kao osnivač lista, jer bez njegove pomoći list ne bi preživio kritične početne godine postojanja. Ćano Koprivica je to prihvatio uz uslov da isti tretman dobije i M. Perović. Ja sam zahvalan za ispoljenu kurtoaziju, ali vašim predlogom nijesam naročito impresioniran, jer kako ste obrnuli vektor djelovanja u posljednje vrijeme, lako se može desiti da se kolektiv koji je dosada pravio i držao Monitor raspadne. …

Srdačan pozdrav,
Miodrag Perović

(Nastaviće se)

Komentari