Povežite se sa nama

FELJTON

FLORENS ARTMAN: KAKO JE POLITIKA SAVLADALA ŽIVOT (I): Persona non grata

Objavljeno prije

na

Kako je izgledala omladina koja ide u rat?
Kada idem iz Beograda u Vojvodinu vidim regrute kako plaču ili pak kako su tužni. Po malim gradovima regruti su pokazivali knjige, pisma i poruke sakrivene u zamrzivače, gdje su pisali da ne žele ići u rat, tako da je bilo očito da ljudi pričaju o tome šta se dešava. Imali ste i ljude po kafićima koji su hvaliti to što su radili. Sve smo to dosta popratili. Ništa nije bilo homogeno. O ratu se i tada pričalo.

Nekada ste išli obilaznim putevima prema Sarajevu.
Kada sam htjela idem iz Beograda u istočnu Bosnu ili kada sam željela ići u Sarajevo, onda sam išla sve okolo. To se počelo dešavati onog momenta kad su srpske snage shvatile da mi imamo „malo” više informacije, nego što su oni mislili. Dok smo prelazili Drinu, vidjeli smo oznake, poznati su nam simboli, ali i ako ne znate onda možete provjeriti. U to vrijeme bio je jedan fantastičan ruski novinar koji je bio savjetnik za medije Borisa Jeljcina. Bio je jako pošten. On je izvještavao kako se sa bosanske strane rijeke Drine nalaze ruski vojni ambleni. Svi se pozivaju na komunizam, ali kada ih pitate gdje izlaze sa djevojkama kad su kod kuće, onda će vam oni nabrojati sve diskoteke oko Beograda ili Podgorice. Odmah vam bude jasno da su oni iz Srbije ili Crne Gore. Bili su arogantni pa su znali skidati zastavu da se ne vidi da su iz Srbije, ali ako popričate sa ljudima, a to je vrlo jednostavno, onda potvrđujete da su Srbija i Crna Gora bile agresori.

I onda ste uhićeni u Republici Srpskoj?
Ja sam ‘93 godine uhićena. Te godine u februaru i martu sam pratila Srebrenicu. Došla sam prije na dan pada Konjević Polja. Bilo je jako loše vrijeme. Stigla sam sa kolegicom i obje smo govorile hrvatski jezik. Imale smo BG-e tablice i otprilike je bilo podne. Zaustavili su nas. Nije bila vojna policija. To se desilo u Konjević Polju. Mi smo njih intervjuisale i tražili neke informacije. Oni su nam rekli da više ne možemo ići dalje. Ljubazno su nas prebacili u štab kako bi nas ispitali. Motorolom su zvali vojnu policiju i obavijestili ih, da su nas zaustavili na putu. Jedino smo tada povezle jednu baku koja je išla svojoj kući. U toku dana je živjela u Zvorniku, ali je svakog dana išla i obilazila svoju kuću. Ona nas je stopirala jer valjda bus nije bio došao. Kad je vojna policija stigla, počela nam je uzimati stvari i ispitivati šta tu radimo. Na kraju su pitali otkud baka tu i u kakvoj je ona vezi sa nama. Odveli su nas u štab u Zvorniku odnosno u Karakaj. Tu je bio komadant Pandurević. Mi smo odmah shvatile da smo uhićene, ali smo se ponašale kao da je to rutinska kontrola. Oni su nam čak i vrata otvarali. Bojali su se da ćemo pobjeći. Bili su kulturni. Znali su da smo strani novinari. Na neki način, nama nisu mogli ništa. Da smo bile sa ovih prostora bile bismo mrtve. Na kraju su nas pustili. Nisu znali šta da rade sa nama.

Onda ste proglašeni personom non grata
To se dogodilo ‘93, a ‘94 godine NATO je intervenirao i tom prilikom oborio dva srpska aviona. Mi smo ponovo počeli dokazivali da su ti piloti bili iz Srbije. Ponovno smo povezivali priču o agresiji Savezne Republike Jugoslavije i da je Srbija u ratu. Govorili smo da se srbijanska vojska nalazi na teritoriju druge međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Išla sam u Srbiju na sahranu. Jedan je sahranjen u Podgorici, a drugi u Beogradu. Imala sam dokaze da pišem priču o umiješanosti Srbije u rat. Kad sam završila priču stigla sam u Sarajevo. Početkom aprila ‘94 godine preko UNPROFOR-a moje države obavijestili su me, da mi više nije sigurno raditi u ovom regionu. Odmah mi je bilo jasno da je u pitanju to, što dajem istinite dokaze o raspadu Jugoslavije. Rekla sam UNPROFOR-u: „Onda kada pročitate činjenice iz mojih priča i kasnije mojih knjiga onda vam moram reći da ja nemam veze sa vama. Nemam hijerarhijsku vezu sa vama. Vama je opasno kao i meni a na nama je da svjedočimo. To je naša mogućnost!” Nisu me maltretirali. Još neko vrijeme sam ostala u Sarajevu. U mjesecu maju je objavljeno da sam među novinarima kojima je zabranjen ulazak u Republiku Srpsku, ali i Saveznu Republiku Jugoslaviju. Suština je u tome, da je Milošević novinare koji su znali cijeli proces od početka do kraja, a ne samo od kada je počeo rat i koji su već poznavali jezik pokušavao proglasiti nepoželjnim. Htio nas je ukloniti. To je bila većina stranih novinara i dopisnika koji su bili nastanjeni u Beogradu.

Šta ste onda uradili?
Ja sam se u Pariz vratila direktno iz Sarajeva. Nisam ni mogla ići u Beograd da pokupim svoje stvari. Nastavila sam raditi u redakciji Le Monde-a. Poslije sam se vratila da nastavim pokrivati Hrvatsku, i Bosnu. Nastavila sam pokrivati i izbliza i izdaleka. Pratila sam politiku prema Bosni, jer je već počeo i internet. Imala sam svoje kontakte i telefone u Bosni. Čitala sam naveliko novine na bosanskom jeziku. Rijetko je neko znao pokrivati unutrašnju politike, a da nije bio iz Srbije. Ja sam to mogla. Nakon nekog vremena, zabranili su mi pisati i u Le Monde-u o Jugoslaviji. Sklonjena sam. Nastavila sam raditi tako što sam sve svoje izvore i veze dala svojim konkurentnim kolegama iz druge novine. Išla sam kao govornik na konferencije o ratu u bivšoj Jugoslavije, preko cijele Europe do Amerike. Na kraju sam napisala knjigu Milošević-dijagonala luđaka . Više nisam mogla da pišem o bivšoj Jugoslaviji u svome listu.

Zašto niste imali pravo da pišete o tome?
Ne znam. Pretpostavljam da je to bilo neko naređenje. To mi je omogućilo da napišem knjigu. Šta da radite kada ne možete pisati o temi o kojoj znate? Da li da idem raditi u drugu novinu? Teško. Vaše kolege ne žele da dođete i da radite vi koji znate jezik, koji znate sve strane i znate pravu istinu o tome šta se događalo. To drugi ne žele. Takvog vas ne žele. Ja sam mislila da će se promijeniti osoba koja je dobila naređenje, da će otići. Nije otišao.

Onda ste otišli da budete glasnogovornica Tužiteljstva ICTY-a i savjetnica tužiteljice Carle del Ponte…
Ja sam uvijek pratila ICTY-e. Bio mi je vrlo zanimljiv. To je bila potpuno nova stvar. Drugo, mi smo uvijek bili u tom sukobu: novinari koji su bili i prije rata i koji smo bili u raspadu i što smo isto govorili, ne zato što smo se dogovorili, nego zato što smo isto vidjeli. Mislim, ozbiljni novinari prave objektivne opise a ne zbog toga što je to bilo neko naređenje da svi pišemo na isti način . Oprostite, ali idete na terene i znate više nego što znaju ljudi u gradovima ili pak na selima. Jednostavno, politika, ali i činjenica na terenu. Tako da taj raskorak je uvijek bio. Uvijek su nam pokušavali nametnuti raspravu da li je neko od nas za jednu ili pak drugu stranu; ko je prosrpski, ko je probošnjački, prohrvatski ili pak antihrvatski. To je nama izgledalo potpuno suludo. Kada ste svjedoci svega toga i kada živite ovdje godinama; da li živjeli u Holiday Inn-u ili po svim tim mjestima i gudurama četiri godine, ili pak živjeli u Mostaru ili Zagrebu, svi smo mi bili u istom košu. Kada prođe vrijeme svi vam onda kažu: „Pa nije to baš tako bilo”, pa onda, „Svi imaju odgovornost”; „Nije tako jednostavno…” Ok. Super. Mi smo radili ono što smo mogli i rizikovali svoje živote. Pokušavali smo razumjeti dobro i oprezno smo radili, jer su naši urednici zahtijevali da dobro provjeravamo stvari. Govorili su nam: „Ne pišite Možda… imate oči, provjerite!”. Nekada čekate jedan dan da to uradite, ali smo znali da smo taj posao obavili što smo ozbiljnije mogli. Jedino ko je mogao utvrditi taj broj, problem rata i potvrditi istinitost našeg rada je bio ICTY-e. To je bilo, ne samo za region, ne samo za istinu, vrlo važna komponenta da se potvrdi naš rad. Ona osoba o kojoj sam govorila, što nije otišla sa svoje pozicije, a ja sam se tome nadala da će na neki način otići, natjerala me da napišem knjigu, da se kandidujem za ICTY-e. Nisam ja time napustila novinarstvo. Niti je novinarstvo sprečavalo moj rad. I prije Beograda su me izbacili, a ja sam im rekla: „Slušajte ne mogu ja mijenjati vašu odluku ali samo jednu stvar vam ne dozvoljavam da mi kažete, a to je da nisam objektivna novinarska. Ne volite to što pišem, to je uredu, ali kažite mi jednu činjenicu gdje sam pogriješila”. Na kraju su priznali da ne vole moj ton. Ok. Međutim, ipak sam svoje na kraju dotjerala. Ne samo ja, nego svi novinari nisu dovoljno opisivali. Naravno, nama je dosta toga bilo zabranjeno, ali smo mi dosta toga okolo čitali. Mnogo stvari koje nismo smjeli ni vidjeti, ni saznati, a ipak smo dobro uradili taj posao. Znači, taj rat je bio najbolje pokriven. Neke stvari nismo mogli ni opisati koliko su bile opsežne. Nismo mogli ni tvrditi, jer nismo tužitelji koji rade mirno poslije rata jer imaju dokumente. U prilici u kojoj smo mi bili, mi smo strašno dobro to uradili. To nije da se hvale novinari nego da se zna da smo mnogo sebe dali u tome. To nije bio događaj koji se desio samo vama, zavisi gdje ste živjeli, nego je to sve išlo vani. Svijet je bio obaviješten o tome šta se događalo. Sve se znalo. Znalo se šta se dešava u Sarajevu. Najbolje pokriven rat u srcu Europe i ništa se nije uradilo da se to zaustavi.

(Nastavlja se)
Razgovarao: Edvin Kanka Ćudić

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLVI): Još jednom o vlasništvu novinara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Istekom ljeta 2001. istekao je i četvorogodišnji mandat Milki i Drašku. Mislio sam da je to povoljna prilika da izvršimo uređivački oporavak Monitora. Napravio sam plan da za glavnog urednika izaberemo novinara koji je bio u ,,herojskoj” redakciji (prije Draškovog dolaska). Iako još nije bila završena dioba Montenegropublica na Monitor i Antenu M, sprovešćemo istu proceduru kao i 1997. Pozvao sam Ćana telefonom da ga informišem o ovoj namjeri. Do ovog razgovora mislio sam da je dogovor o problemu visine vlasništva koje dajemo novinarima postignut u telefonskoj komunikaciji nakon sastanka u Beogradu krajem 1998. Sad se u razgovoru razjasnilo da smo sa beogradskog sastanka otišli sa različitim shvatanjem dogovora. Ćano je bio ljut, a ja razočaran što je, kako je meni izgledalo, odustao od dogovora. Mogući razlog za to mogao je biti Veseljko Koprivica. U posljednje vrijeme se bavio intrigama. Osjećao se zapostavljenim. Ni redakcija ni ja nijesmo ga nikad smatrali pogodnim za glavnog urednika, bez obzira što je bio jedan od najstarijih monitorovaca. Napisao sam Ćanu pismo, koje je, u suštini, bilo produžetak telefonskog razgovora.

 

19. septembar 2001.
Dragi Ćano,

Nemoj da se ljutiš, ja te neću lišiti mogućnosti da ostvariš svoja prava. Pišem ti smatrajući svojom obavezom, prije svega prema tebi samom, da ti kažem kako tvoje potonje stanovište izgleda odavde, i koje posljedice može imati ako ostaneš pri njemu.

  1. Bilješke o našem razgovoru koje smo vodili u tvom stanu u Beogradu 17. 12. 1998. pokazuju:
  2. a) da si bio zadovoljan što si u impresumu lista upisan
    kao utemeljivač i da si na početku razgovora bio spreman
    da svoj udio u Monitoru daš novinarima;
  3. b) da smo se složili da, ipak, diobu treba izvršiti na četiri‚ približno iste časti: ti, ja, ostali ulagači (pomagači) i novinari, te da ću ja probati da se dogovorim s novinarima da njima pripadne 25-30 odsto; …
    c) da ćeš da osnuješ fondaciju u čijem će savjetu biti
    Ljubiša Stanković, Miodrag Perović, …; da ću ja pokrenuti školu čiji će suvlasnik biti fondacija …; da će se u zgradi fondacije jedan dio prostora dati Monitoru, Itd.
  4. Kad novinare nijesam uspio da ubijedim da pristanu
    na manje od 50 odsto, nakon tvog telefonskog pristanka obećao
    sam im 50 odsto vlasništva, i problem vlasništva u Monitoru
    za nas je bio završen. Ostalo je da se novinari dogovore o svojim zaslugama i njihovim pojedinačnim procentima. Za njih je to bio težak zadatak i tek ovih dana, kad treba birati novog urednika i direktora, smatraju da mogu taj posao da završe.
  5. Kad smo se prošle godine sreli, ti si rekao da više nikom u životu ne daš nijednog feninga (ili paru ili centa, ne sjećam se). Ja sam mislio da se to odnosi na buduće, a ne na prošle dogovore.

Ako ostaneš pri promijenjenom stanovištu, ja ne mogu predvidjeti u kom pravcu će se stvari razvijati. Prvo što sam pomislio je da se ja odreknem dijela i dam ga novinarima, pa nek je sa srećom i tebi i njima. Dosta mi je muka oko Monitora. Od njega sam dobio infarkt u 48. godini života, a moj brat koji je bdio nada mnom u desetinama i stotinama neprijatnih situacija kojima sam ja bio nedorastao, dobio ga je 1999. godine u njegovoj 43. godini, kad me vod vojske tražio po Podgorici. A obojica … [ponovljeno iz ranijeg pisma].

U tom mom infarktu i ti si učestvovao – dok te nijesam bolje upoznao vjerovao sam svim tvojim maštarijama. Bio sam prinuđen da potrošim svoju teško stečenu profesorsku ušteđevinu da bih kompletirao štampariju koja je stajala u Fabrici radijatora u Danilovgradu i radnici sa nje uzimali šarafe i poluge, a onda do infarkta da ko rob radim u njoj i
drugim dijelovima sistema. (Slučaj je htio da prva pomoć od EU dođe baš onih dana kada sam ja dobio infarkt, pa me na poslovima koje sam tada obavljao smijenilo devet ljudi.) Na kraju, kad smo je prodali za 117.000 dao sam tebi 25.000, Dragici Ponorac 9.000, Bobu Dediću 30.000,
vratio Žarku Jovanoviću (kumu Žarka Rakčevića) 13.000, Žarku Rakčeviću 4.300, Milutinu Drljeviću 4.000, Pavlu Spasiću 4.300, Miju Popoviću 11.000, Ranku Vukotiću 5.000, što čini ukupno 103.600. Meni ostaje 13.400, a uložio sam 50. 000. I još nijesam vratio sve. Na primjer, Dušku Petranoviću koji je 1994. otišao u Kaliforniju, dužan sam
oko 4.500 (2.000 USD).

Ovo je bio način da novinarima dam 50 odsto i sačuvam obraz prema drugima. I da sačuvam Monitor, jer su bili krenuli da prave drugi Monitor, po ugledu na Našu Borbu.

Vremena su se promijenila. Monitor više nema onaj značaj koji je imao, i ja nemam motive da se žrtvujem kao ranije, iako bi i sada bilo veoma važno da postoji tako utemeljen i orijentisan list. Budući da i ja imam neku sujetu, u ovom trenutku mislim da ću te pustiti da ti razgovaraš sa novinarima. Umjesto 17 odsto zadrži 24 odsto (od institucije koja ne može ni novinarima obezbijediti normalan život, a kamoli dividendu vlasnicima), a oni neka prave drugi list.

Na kraju, preporučujem ti da vodiš računa o Veseljku. Ako ispadne da je on kriv za tvoje odustajanje od dogovora, njemu nema opstanka tamo, pa da je vlasnik svih 100 odsto.

Želio sam još ponešto da ti kažem, ali imam neke obaveze zbog kojih moram da prekinem.

Ostaj mi zdravo. Pozdravi Veru.
Miško

Čitalac će u nastavku vidjeti kako se ovaj problem završio. Veseljko Koprivica je 2020. objavio tekst za koji je rekao da je to Ćanov odgovor na prethodno moje pismo. Ja takvo pismo nikad nijesam dobio. Možda se dogodila neka greška, pa me iz Monitora nijesu obavijestili o prispijeću faksa. Pošto Ćano u pismu imperativno osporava 50 odsto za novinare, mogu, teorijski, da dopustim da mi faks iz kaprica namjerno nijesu izručili. Ali u vjerodostojnost verzije koju je Veseljko objavio sumnjam zasnovano na osnovu nekoliko detalja koje ću u nastavku komentarisati. Radi potpunog čitaočevog uvida, objavljujem Veseljkov tekst, ali u petitu.

Moskva, 24. 09. 2001.

Zahvaljujem se na informacijama, savjetima, prijetnji i intrigama. Nikada se nisam složio da se novinarima da 50 odsto akcija. Ranije sam zahtijevao da se svim novinarima koji su radili u Monitoru daju akcije. Ti se nisi složio, te smo se složili do 25 odsto. Tačno je da sam Ti saopštio da imam namjeru da formiram fondaciju i da ću formirati savjet u kome će biti Ljubiša Stanković, Miodrag Perović i drugi.

Tačno je da sam se tada saglasio (i danas sam saglasan) da će fondacija biti suvlasnik škole koju bi Ti otvorio i da ću raditi na otvaranju Ekološkog instituta-fakulteta.

Moji stavovi nijesu se izmijenili u odnosu na novinare da njima pripada od 25–30 odsto akcija. O mom oduševljenju što se nalazim u impresumu Ti se grdno varaš. Ja nijesam primio nijedan orden. Moji su principi drugi.

Događaji iz prošlosti me ne interesuju, niti Tvoja tumačenja. Moje je pravo da vlasništvo zadržim. Po ovom pitanju ne želim nikakve diskusije.

Želim ti skrenuti pažnju da imam 74 godine i da Veseljko nije maloljetan. On apsolutno nema nikakve veze sa mojim odlukama. Što se tiče Veseljka, ja sam ga molio da bude moj zastupnik.

Dragi Miško, trebalo bi da me bolje poznaješ i da znaš da ja uvijek sam donosim svoje odluke.

Pozdrav,
Ćano

Komentar (razlika u sjećanju). U mojoj zabilješci o
razgovoru sa Ćanom koji smo sedamnaestog decembra 1998. vodili u njegovom stanu u Beogradu stoji:  ,,2. Ćano je pokazao zadovoljstvo što je u impresumu upisan kao utemeljivač lista, saglasno odluci osnivača iz 1994. godine. [Vidi u broju od 7. maja Ćanovo pismo od 30. marta 1994]. Složio se da tražim rješenje u kojem će novinarima biti data participacija u vlasništvu i iskazao spremnost da se odrekne dijela svog uloga ako bude potrebno. Ja sam ga informisao da tražim rješenje
kojim bi se novinarima obezbijedilo 25–30 odsto u Monitoru i manje od toga u Anteni M. … 3. Ćano je saglasan da prodam našu štampariju i da njemu isplatim 20-30.000 DEM. [Slog sam prodao 2000. i dobijena sredstva distribuirao kako stoji u mom gornjem pismu.] 4. U vezi sa školom koju želim da pokrenem,… predložio je … [isto kao u Veseljkovom tekstu].”

Izgleda da je do nesporazuma došlo zato što se na sastanku u Beogradu, zaista, nijesam složio da se svim novinarima koji su bili članovi redakcije daje vlasništvo u Monitoru. Jer je takvih novinara bilo mnogo, a broj svih vlasnika u društvu sa ograničenom odgovornošću je bio zakonski ograničen na 30.

Ako je postojalo gornje Ćanovo pismo, na osnovu dva detalja sam uvjeren da mu je Veseljko ponešto dodao ili preformulisao. 2001. godine Ćano je mogao imati 72, a ne 74 godine kako stoji u Veseljkovoj verziji. Jedini
zastupnik kojeg je Ćano ikad imenovao bio je Nebojša Medojević. Ne postoji nikakav dokument ili pismo kojim bi Ćano imenovao Veseljka za svog zastupnika. Niti se ja sjećam da je to ikad usmeno pomenuo.

U kojoj god verziji ovo Ćanovo pismo postojalo ili ne postojalo, ja ga nijesam dobio. Međutim, i bez njega Ćanov stav iznesen u telefonskom razgovoru bio je dovoljan da zastanem sa realizacijom toga što sam dogovorio s novinarima. Ćano je znao da Monitor kao biznis
ne vrijedi ništa. Činilo mi se da je bio povrijeđen, jer ga je pratila uobičajena crnogorska nezahvalnost od kad je Montex došao u egzistencijalnu krizu, a on izgubio finansijsku moć. (I Majka Tereza je imala trenutaka kad je bila pobijeđena ljudskom sebičnošću.) Produžio sam da skupljam neveliki broj preostalih ovlašćenja osnivača,
iako nijesam imao jasnu ideju kako da nađem rješenje
koje bi prihvatili i Ćano i novinari.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLV): Uređivačka kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Nakon što je Dragan Šoć zamijenio Novaka Kilibardu na čelu Narodne stranke, ova je u decembru 2000. objavila da ne prihvata platformu DPS-a i SDP-a o konfederalnoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, već se zalaže za dvočlanu federaciju. Narodna stranka je uskratila povjerenje vladi na vanrednom zasijedanju Skupštine u februaru 2001. Đukanović (u svojstvu predsjednika republike) je raspisao izbore za 22. april 2001. DPS i SDP su formirale koaliciju Pobjeda je Crne Gore. Liberalni savez nije ušao u ovu koaliciju jer je tražio neodložno uspostavljanje državne samostalnosti Crne Gore. Unionističke partije formirale su koaliciju Zajedno za Jugoslaviju, koju je predvodio Predrag Bulatović. Zaoštrila se razlika između Liberalnog saveza i koalicije Pobjeda je Crne Gore jer je Liberalni savez smatrao da konfederacijom Srbije i Crne Gore Đukanović hoće da obmane crnogorske independiste. Referendum o nezavisnosti postao je nezaobilazna tema. Đukanović je obećao da neće biti moratorijuma na referendum, koji je pominjan u Beogradu i međunarodnim krugovima. Odnos snaga koalicija Pobjeda je Crne Gore i Zajedno za Jugoslaviju bio je izjednačen. Šoć je iznio mišljenje da u odlučivanju o državnom statusu ne treba da učestvuju Muslimani i Albanci. 31. marta u Beogradu je uhapšen Slobodan Milošević. Koalicija Pobjeda je Crne Gore je na izborima dobila 5000 glasova više od koalicije Zajedno za Jugoslaviju, odnosno 36 prema 33 poslanička mandata. Liberalni savez je osvojio 6 poslaničkih mandata, a albanske nacionalne partije 2. Kakva parlamentarna većina, odnosno vlada će se formirati, zavisilo je od Liberalnog saveza.

Većina independista je smatrala da Liberalni savez treba da uđe u vladu sa koalicijom Pobjeda je Crne Gore i da udruženim snagama organizuju referendum o nezavisnosti. Sa LS-om i SDP-om u vlasti, to bi mogla biti i reformska vlada, koja bi prinudila DPS da prihvati demokratske reforme.  Odmah poslije izbora, u Monitorovom uvodniku pod naslovom Prekretnica napisao sam: „Prvi put od propasti crnogorske države 1918. godine, Crna Gora može da formira vlast koju ne kontroliše Beograd. To znači da su na izborima 22. aprila završene dvije epohe crnogorske istorije. S jedne strane, dokrajčena je okupacija Crne Gore uspostavljena Miloševićevim pučem 1989. godine, s druge, završava se istorijski put na kojem se kolonijalizam u njoj održavao blagodareći zanesenosti jugoslovenstvom i srpstvom.” „Liberali su dobili priliku da odigraju još jednu krupnu istorijsku ulogu u postkomunističkoj tranziciji. Prije jedanaest godina bili su na čelu političkog pokreta koji je probudio istorijsko sjećanje crnogorskog naroda. Danas mogu da Crnu Goru preusmjere sa staze totalitarizma na stazu katarze i demokratije.” „Na osnovu rezultata parlamentarnih izbora iz 1998. i ovih sadašnjih, moralo bi biti jasno LSCG-u i DPS-u da nezavisnost i demokratiju Crnoj Gori ne može donijeti nijedna politička partija, grupa ili pojedinac. Za istorijski iskorak potrebno je objediniti sve demokratski orijentisane snage u Crnoj Gori.”

Liberalni savez je smatrao da je politički prioritet razvlastiti Đukanovića i kriminogene strukture oko njega. Pošto je to mogao samo sa unionistima, krenuo je u formiranje manjinske vlade Liberalnog saveza koju bi podržala koalicija Zajedno za Jugoslaviju, koja je prihvatila i da ta vlada organizuje referendum. Independisti su se pobunili. Smatrali su da će referendum sa razjedinjenim independisitma, imati negativan rezultat za independiste. Održan je veliki miting na kojem su independistički predstavnici rekli da to nije bila izborna volja onih koji su glasali za Liberalni savez. Pod velikim pritiskom Liberalni savez je 21. maja objavio da odustaje od svoje namjere. Dvadeset osmog juna Milošević je izručen Haškom tribunalu. Prvih dana jula formirana je manjinska vlada DPS-a i SDP-a uz podršku Liberalnog saveza. Sporazum sa liberalima je predvidio da će manjinska vlada tokom godinu dana raspisati referendum o nezavisnosti.

U vezi sa formiranjem vlade dvaput sam se sreo sa Đukanovićem (u organizaciji Milana Roćena.) Prvi put dok se još nadao da će liberali ući u vladu. Na sugestiju Žarka Rakčevića ponudio mi je da budem ministar za prosvjetu i nauku i(li) potpredsjednik vlade koju će on voditi. Pretpostavljam da je njegov motiv za ovu ponudu bio da pojača „crnogorstvo” vlade s intelektualcem iz kruga izvornih independista. Zahvalio sam na ponudi i odbio. Rekao sam mu da imam patološku potrebu za ličnim integritetom, a da bih za pola godine u njegovoj vladi izgubio nezavisnost koju sam gradio decenijama i podijelio imidž njegovih korumpiranih ministara. Ali da ću mu davati podršku u pitanjima koja se tiču nezavisnosti, ako bude išao u tom pravcu. Drugi put smo se sreli u vezi sa namjerom liberala da formiraju manjinsku vladu uz podršku unionista. Rekao sam mu da na osnovu nedavnog razgovora koji sam imao sa Slavkom, mislim da će morati da prihvati uslove liberala, uključujući i ekonomsku podršku koju traže, ako želi da dobije njihove glasove za manjinsku vladu. (Prije izbora, profesor istorije na Univerzitetu u Jejlu dr Ivo Banac organizovao je na tom univerzitetu kolokvijum na kojem su četiri crnogorska intelektualca govorila o crnogorskom pitanju nakon raspada Jugoslavije i trenutnoj političkoj situaciji u Crnoj Gori: Slavko Perović, Miodrag Perović, Šerbo Rastoder i Rajko Cerović.
Crnogorski diplomata Željko Perović je nekoliko dana kasnije okupio grupu ambasadora u Ujedinjenim nacijama kojima smo govorili na istu temu.)

Tokom izborne kampanje i još više u postizbornoj krizi koju je izazvao Liberalni savez, ispoljilo se ono o čemu su neki novinari govorili kad sam pisao članak Sizif godinu ranije. Prije Draška cilj
Monitorove uređivačke politike bio je da se ojača independistički i reformski hod Crne Gore. Draško je poslije predsjedničkih izbora 1988. počeo da omekšava kritiku DPS-a i Đukanovića za korupciju i sporost u sprovođenju demokratskih reformi. Independističku orijentaciju Monitora nije bilo moguće oslabiti, jer su redakciju činili izvorni independisti. Ali je Draško bio blagonaklon prema filozofiji DPS-ove independističke politike: nezavisnost i evropski put – da, ali pod uslovom da to ne ugrožava našu vlast i privatne poslove. Rezultat: usta puna demokratije i evropeizacije, dok se vlast zaokružuje kao korumpirani autoritarni režim. Pritisak na DPS da odlučnije krene ka nezavisnosti, Draško je u početku samo ublažavao. Poslije obaranja Miloševića upinjao se da pomogne DPS-u da postane predvodnik independista. Postao sam svjestan njegovih „vještina” poslije izbora 2001. Primijetio sam da članke autora kojima nije smio da interveniše u tekstu, preusmjerava izborom naslova. Kad je Liberalni savez odustao od formiranja vlade sa unionističkom koalicijom, napisao sam članak u kojem stoji: „Politička bura koju je prošle nedjelje podiglo rukovodstvo Liberalnog saveza rezultirala je još jednim korakom u demokratskom sazrijevanju Crne Gore. Političkim elitama je osporeno pravo na postizborni raskid ugovora sklopljenog s biračima na osnovu javne predizborne ponude. I, što je najvažnije, ta javnost je dala na znanje da ima snage da zaustavi zloupotrebu.” Od liberala se „očekivalo da zaustave dalje rastakanje društva i pokušaju da preusmjere Crnu Goru prema demokratskom preporodu. Da pokažu da postoji politička alternativa i DPS-u i SNP-u” … „i da budu garant demokratskog referenduma”. Iskoristivši uredničko pravo da bira naslov teksta, Draško je ovaj tekst o uspjehu demokratije nazvao Pad, sugerišući da tekst govori o porazu Liberalnog saveza i pobjedi DPS-a i SDP-a, a ne o zahtjevu za objedinjavanjem independističkih snaga. Da bi pojačao kvalitet falsifikata, na naslovnoj korici lista stavio je kao glavnu temu Poleće soko i nisko pade. Tako sam na sopstvenom primjeru shvatio ono o čemu su drugi novinari govorili. „Prodimio” sam kad sam kupio primjerak Monitora od 25. maja 2001. Došao sam bijesan u redakciju. Draško je bio odsutan, pa sam nervozno razgovarao s Milkom pominjući Draškovu smjenu.
Milka je pravdala Draška. Rekla je da on nije tuđi igrač u našim redovima, kako sam rekao, već je plašljiv i nesiguran, pa zbog toga ponekad napravi grešku.

Ove Milkine riječi su uticale na mene, ali sam otišao sa sumnjom, jer zluradost prema Liberalnom savezu je bila protivna Monitorovoj tradiciji. Draškov falsifikat izazvao je ljutnju liberala na mene. Bio sam izložen pritisku da 15. juna odem na TV duel sa Slavkom Perovićem na državnoj televiziji. Urednica Rutović zvala je više puta govoreći da Slavko izričito traži mene kao najuticajnijeg nepartijskog independistu. Mislio sam da Slavko želi da me iskoristi da bi oslabio uticaj independista koji mu nijesu potčinjeni. Danas mislim da je Rutović dodatno podgrijavala stvar. Sukob dva istaknuta independista mogao je biti od koristi samo DPS-u kao novom konkurentu Liberalnog saveza. U emisiji sam rekao da i kad monitorovci naprave grešku, da to rade svojom glavom, iako više nijesam bio siguran da u glavi „nejakog Draška” nema neka antena.

U junu se rasplamsala tzv. duvanska afera. Zagrebački nedjeljnik Nacional je u maju počeo da objavljuje seriju tekstova o švercu cigareta na Balkanu. Nacional je pisao da je Milo Đukanović bio sponzor i partner Canetu Subotiću, kojeg je Nacional nazvao šefom cjelokupne balkanske duvanske mafije. Dnevni list Dan prenosio je tekstove iz Nacionala, dok su Vijesti, čiji glavni urednik je tada bio Aleksandar Eraković, u suštini prećutale duvansku aferu. Za tekstove u Monitoru koji su se ticali afere rečeno mi je da ih je Draško cenzurisao. Ovo je izazvalo moju dodatnu pozornost prema njemu, jer do tada u Monitoru nikad nije bilo cenzure.

I prema Erakoviću takođe, jer se o tako velikoj aferi koja je uzdrmala politički establišment Crne Gore i Srbije čitalac morao kvalitetno informisati. Počeo sam nešto pažljivije da pratim rad oba urednika. Kao čitalac, jer sam zbog obaveza na fakultetu rijetko dolazio u redakciju Monitora i još rjeđe u redakciju Vijesti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLIV): Neobična istorija dva pisma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Da pokrenem Monitor inspirisao me terorista Vladimir Iljič Lenjin: „Iskra je bila iskra naše revolucije”. (Iskra je bila publikacija kojom su boljševici pripremili revoluciju.) Moja motivacija i nivo ličnih mogućnosti bili su dovoljni da ja istovremeno obavim poslove: direktora, glavnog urednika, tehničkog urednika, novinara u redakciji, prevodioca, daktilografa, vozača, dežurnog novinara u štampariji, distributera po kioscima, noćnog stražara… Budući da (iz poznatih razloga) od lista nije bilo nikakve zarade (ne vjerujem ni danas da doseže 50 odsto troškova) moje pregnuće ne bi bilo dovoljno da list preživi da mu niz ljudi nije dao moralnu i materijalnu podršku. Dvojica su se u tome izdvojila, i zato su osnivči Monitora: dr Miodrag Perović i Stanisalav Ćano Koprivica.

Prvi je u četrdeset i osmoj dobio infarkt, drugi je skoro bankrotirao zbog toga što su mu se svetili za podršku Monitoru. (Je li tako?)

Od ostalih tvojih ujeda odgovoriću danas na još jedan.  Kažeš da i ja snosim dio krivice u razjedinjavanju Crnogoraca. Moguće, ali ja sam učinio sve što sam mogao da razjedinjenost bude manja. Poništavao sam sebe od prvog dana da ne bih ugrozio druge. Na primjer, u Monitoru sam cijelo vrijeme bio v.d. direktora i glavnog urednika, da bi bilo jasno da tražim ljude koji će biti profesionalni direktor i profesionalni urednik. Za koje će to biti profesija, a ne misija kao za mene. Nikad nijesam stavio svoju sliku u novinu, da bi bilo jasno da ne planiram da budem
političar. Gledao sam da pomirim Slavka i Žarka, Slavka i Jevrema (prekriženo i rukom napisano Ćana), Žarka i Iliju i dr. Pravio sam se da sam naivan i glup i da ne vidim želje onih koji su planirali da budu predsjednici i premijeri Crne Gore, odnosno da su tražili politiku koja vodi tom cilju, iako je to bila iluzija. Nijesam ušao u rat sa novinarima da ne bih ugrozio opstanak medija. Svima koji su me gađali kamenom, vratio sam hljebom. Radio sam to jer sam osjećao da su slabiji od mene, a oni su odlazili s utiskom da sam slab i glup [prekriženo i rukom napisano: slab i pobijeđen].

Na desetogodišnjicu Monitora su pokušali da te zovu u mom prisustvu. Sekretarica je odgovorila da nijesi u Moskvi. Ostavljena je poruka da ti se prenese da su te zvali iz Monitora u vezi sa desetogodišnjicom. Činjenica je da je to moglo biti odrađeno bolje i da za dozu traljavosti ja snosim najveći dio krivice. Razlog je, vjerovatno, što sam malo otupio od iscrpljenosti od života koji sam vodio posljednjih dvanaest godina.

Za inicijativu o dječjem gradu na Prevlaci koja ti nije objavljena, nijesam čuo. Jesi li siguran da su monitorovci dobili tvoje pismo? Trebalo je da me zoveš, da provjerim o čemu se radi.

Podržaću tvoj zahtjev da Milka i Draško podnesu izvještaj i račune kad zaželiš. Dostavili su mi izvještaje za 1997. i 1998. godinu, koje čuvam arhivirane. U načelu, trebalo je davno da dobijem izvještaj za 1999. (a kroz dva mjeseca i za 2000). Preopterećenje koje imaju zbog brzine i količine događaja od bombardovanja NATO pakta 1999. je saopšteni razlog što kasne sa izvještajem. Ima bar pola godine kako stalno govore, i kad ih ne pitam, znamo da kasnimo, biće uskoro.

Ako si zaboravio ko je Pavle Spasić (a ne Savić), pitaj Maju. Ona mu je slala tvoj i moj zahtjev da kupi diskove. Ali ja ti nijesam o tome pisao zato što očekujem da ti participiraš u isplati, već, kako sam u pismu rekao, kao informaciju o ljudima i čudima. (Prošlo je 6,5 godina od tada i ja sam računao da je to bila pomoć zagrebačkih Crnogoraca.)

Kad ćeš ovamo?
Pozdravi Veru.
Miško

Iako Ćanovo pismo i moj odgovor nemaju značaja za istoriju Monitora, uključio sam ih u ovaj tekst jer su ta pisma imala neobičnu istoriju. Marko Špadijer je bio jedan od monitorovaca koji je kasnije „poginuo” braneći Đukanovića od moje i Monitorove kritike. Pošto se približio režimu, želio je da umanji moju ulogu u osnivanju Matice crnogorske. Povodom nekog jubileja Matice napisao je da sam ja odmah po osnivačkoj skupštini, na kojoj sam izabran za jednog od potpredsjednika, napustio Maticu. Navodno zbog toga što sam bio u lošim odnosima sa Božinom Ivanovićem, koji je izabran za predsjednika. Ja sam, u stvari, s Božinom imao odlične odnose još od vremena kad sam se bavio osnivanjem Prirodno-matematičkog fakulteta, kad je Božina bio ministar za obrazovanje i nauku. Naši odnosi su se produbili kad je osnovan Leksikografski zavod Crne Gore.

Božina je bio naš (Ratko Đurović, Sreten Perović, Radoš Rotković i ja) česti gost. Rukovodstvo Matice sam napustio iz dva razloga. Prije svega da bih oslobodio mjesto za nekoga od mojih kolega profesora s univerziteta, koji su željeli da daju doprinos. (Bio sam u osnivačkim tijelima niza tzv. procrnogorskih organizacija.) Tačno je da sam jednom u šali prigovorio Božini zbog nečega što je učinila CANU dok je on bio njen sekretar. Naime, CANU je za naučnika godine proglasila magistra Momira Bulatovića, koji u to vrijeme nije mogao da zadrži zvanje asistenta jer nije doktorirao u zakonom predviđenom roku od devet godina. Na sastanku predsjedništva Matice, našalio sam se na Božinin račun, koji je na dodjeljivanju nagrade stajao pored Momira: „Što ne ode u toalet da p…. kad je televizija snimala”. Poslije ove šale ja sam još podugo ostao u predsjedništvu Matice. Marko je napravio priču o netrpeljivosti s Božinom deceniju i po kasnije, jer je to bilo vrijeme kad se odricanjem od Miška Perovića na dvoru zasluživala milost. Drugi razlog što sam napustio Maticu desetak mjeseci po osnivanju (tada je to bilo kao danas pet godina), bio je, u stvari, to što je Marko žurio da smjesti Maticu u zagrljaj vlasti. Kad je 2010. počeo pritisak na mene, Marko i ja, kad bi se sreli, držali smo se na distanci koja nije odgovarala istoriji naših odnosa. U jednom susretu na groblju, bio je u društvu Milana Roćena. Milan mi je prišao i rukovali smo se. Zaustavio se i Marko, nije imao kud. Za par minuta koliko je susret trajao, uspio je da mi ispriča da kad je i u Maticu stiglo Ćanovo pismo, on ga je odmah pohranio u trezor banke. Nije me pitao da li sam odgovarao Ćanu, niti nudio da pohrani i moje pismo. Samo je sa žaljenjem konstatovao da pismo na faks papiru blijedi, pa će postati teško čitljivo.

Ćanovo pismo i moj odgovor su se u javnosti prvi put pojavili u feljtonu Srđana Kusovca 2010. u Pobjedi. To je bio početak hajke čiji cilj je bio da se uništi „medijska imperija” i tzv. Druga familija. (Tada se to odnosilo na moju porodicu i porodicu moje sestre i brata. Danas ovaj termin koriste DPS i DF za vodeće ljude u sistemu Vijesti.) Kusovac je napisao da mu je pisma donio Ćanov sin Nikola. Drugi put Ćanovo pismo je 2020. godine iskoristio Veseljko Koprivica. Tada je počela nova hajka na mene, Željka i sistem Vijesti zbog toga što nijesmo podržali –  Đukanovića i DPS na avgustovskim izborima 2020, kad su izgubili vlast. Pisali smo da je obaranje diktature mirnim putem na izborima istorijsko postignuće Crne Gore i da treba formirati vladu bez DPS-a. Da je jedini način da Crna Gora, koju je Đukanovićev režim egzistencijalno ugrozio, preživi, je da počne da demokratski miri svoje različitosti. Veseljko je objavio po dva moja i Ćanova pisma i stavio naslov Polemika Miodrag Perović – Ćano Koprivica. Objavio je moje pismo koje je rasrdilo Ćana i Ćanovo pismo, ali nije objavio moj odgovor na Ćanovo pismo, već je umjesto mog odgovora stavio moje pismo Ćanu pisano gotovo godinu dana kasnije. Htio je da stvori utisak da se zaista radi o polemici, iako i osrednje pažljiv čitalac vidi da to pismo nema logičke veze sa prethodnim Ćanovim pismom. Povodom njegovog falsifikovanja, Veseljko i ja smo razmijenili dva pisma o kojima ću govoriti kasnije.

Nekoliko stvari iz Ćanovog pisma ću, ipak, prokomentarisati ovdje. Ja nijesam volio proslave jubileja siromašnog Monitora. Proslave su organizovalii direktori i glavni urednici. Jedina svečanost koju sam ja organizovao bilo je otvaranje Radija Antena M 1994. (Na teniskom terenu ispred redakcije, bez ikakvih troškova.) Ćano je redovno pozivan, ali nije dolazio. Nije došao na otvaranje Radija Antene M (jul 1994), nije došao na petogodišnjicu Monitora (1995), nije došao na petogodišnjicu Antene M 1999. Ovo je moglo uticati na agilnost u obavještavanju o desetogodišnjici. Ipak, sigurno je da je kod sekretarice u Moskvi ostavljena poruka desetak dana prije događaja. I da je sekretarica zadužena da ponovo pozove Ćana kroz par dana (do kad je trebao da se vrati s puta). Njen poziv je morao biti malo bliži danu jubileja, ali sigurno nije bio dan pred jubilej, kako je Veseljko pisao 2020.

Bilo je neprirodno da Monitor odbije da piše o Ćanovoj ideji da se na Prevlaci podigne zajednički dječji grad Crne Gore i Hrvatske. Rečeno mi je da Ćano svoje obraćanje nije poslao na Monitor, već, možda usmeno preko Veseljka, koji je trebao da spremi tekst. Koja vrsta nesporazuma se dogodila između Draška i Veseljka nijesam shvatio.

Veseljko je 2020. pisao da nije mogao da ostvari Ćanovu želju da gornje Ćanovo pismo objavi u Monitoru. Ja u to sumnjam iz dva razloga. Ćanovo pismo je pisano kao lično pismo meni, bez ijedne riječi o objavljivanju. Drugo, jer je Veseljko znao da bih ja izvršio pritisak da se pismo objavi zajedno sa mojim odgovorom. S obzirom na ulogu koju Veseljko danas igra, ne bih se iznenadio da je nešto muvao oko objavljivanja Ćanovog pisma, ali bez mog odgovora. Da bi sakrio da je u pitanju nesporazum, a ne „polemika” kako kaže 2020. godine.

Ćanovu konstataciju da će jednog dana tražiti da mu se podnesu računi o poslovanju tumačio sam njegovom ljutnjom. Jer od kad je u septembru 1994. za direktora Monitora imenovan Željko Ivanović, ja sam o finansijama Monitora znao uglavnom ono što je pisalo u završnom računu i godišnjem izvještaju koji je direktor podnosio Upravnom odboru, čiji član je bio i Ćano.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo