Povežite se sa nama

FELJTON

FLORENS ARTMAN: KAKO JE POLITIKA SAVLADALA ŽIVOT (I): Persona non grata

Objavljeno prije

na

Kako je izgledala omladina koja ide u rat?
Kada idem iz Beograda u Vojvodinu vidim regrute kako plaču ili pak kako su tužni. Po malim gradovima regruti su pokazivali knjige, pisma i poruke sakrivene u zamrzivače, gdje su pisali da ne žele ići u rat, tako da je bilo očito da ljudi pričaju o tome šta se dešava. Imali ste i ljude po kafićima koji su hvaliti to što su radili. Sve smo to dosta popratili. Ništa nije bilo homogeno. O ratu se i tada pričalo.

Nekada ste išli obilaznim putevima prema Sarajevu.
Kada sam htjela idem iz Beograda u istočnu Bosnu ili kada sam željela ići u Sarajevo, onda sam išla sve okolo. To se počelo dešavati onog momenta kad su srpske snage shvatile da mi imamo „malo” više informacije, nego što su oni mislili. Dok smo prelazili Drinu, vidjeli smo oznake, poznati su nam simboli, ali i ako ne znate onda možete provjeriti. U to vrijeme bio je jedan fantastičan ruski novinar koji je bio savjetnik za medije Borisa Jeljcina. Bio je jako pošten. On je izvještavao kako se sa bosanske strane rijeke Drine nalaze ruski vojni ambleni. Svi se pozivaju na komunizam, ali kada ih pitate gdje izlaze sa djevojkama kad su kod kuće, onda će vam oni nabrojati sve diskoteke oko Beograda ili Podgorice. Odmah vam bude jasno da su oni iz Srbije ili Crne Gore. Bili su arogantni pa su znali skidati zastavu da se ne vidi da su iz Srbije, ali ako popričate sa ljudima, a to je vrlo jednostavno, onda potvrđujete da su Srbija i Crna Gora bile agresori.

I onda ste uhićeni u Republici Srpskoj?
Ja sam ‘93 godine uhićena. Te godine u februaru i martu sam pratila Srebrenicu. Došla sam prije na dan pada Konjević Polja. Bilo je jako loše vrijeme. Stigla sam sa kolegicom i obje smo govorile hrvatski jezik. Imale smo BG-e tablice i otprilike je bilo podne. Zaustavili su nas. Nije bila vojna policija. To se desilo u Konjević Polju. Mi smo njih intervjuisale i tražili neke informacije. Oni su nam rekli da više ne možemo ići dalje. Ljubazno su nas prebacili u štab kako bi nas ispitali. Motorolom su zvali vojnu policiju i obavijestili ih, da su nas zaustavili na putu. Jedino smo tada povezle jednu baku koja je išla svojoj kući. U toku dana je živjela u Zvorniku, ali je svakog dana išla i obilazila svoju kuću. Ona nas je stopirala jer valjda bus nije bio došao. Kad je vojna policija stigla, počela nam je uzimati stvari i ispitivati šta tu radimo. Na kraju su pitali otkud baka tu i u kakvoj je ona vezi sa nama. Odveli su nas u štab u Zvorniku odnosno u Karakaj. Tu je bio komadant Pandurević. Mi smo odmah shvatile da smo uhićene, ali smo se ponašale kao da je to rutinska kontrola. Oni su nam čak i vrata otvarali. Bojali su se da ćemo pobjeći. Bili su kulturni. Znali su da smo strani novinari. Na neki način, nama nisu mogli ništa. Da smo bile sa ovih prostora bile bismo mrtve. Na kraju su nas pustili. Nisu znali šta da rade sa nama.

Onda ste proglašeni personom non grata
To se dogodilo ‘93, a ‘94 godine NATO je intervenirao i tom prilikom oborio dva srpska aviona. Mi smo ponovo počeli dokazivali da su ti piloti bili iz Srbije. Ponovno smo povezivali priču o agresiji Savezne Republike Jugoslavije i da je Srbija u ratu. Govorili smo da se srbijanska vojska nalazi na teritoriju druge međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Išla sam u Srbiju na sahranu. Jedan je sahranjen u Podgorici, a drugi u Beogradu. Imala sam dokaze da pišem priču o umiješanosti Srbije u rat. Kad sam završila priču stigla sam u Sarajevo. Početkom aprila ‘94 godine preko UNPROFOR-a moje države obavijestili su me, da mi više nije sigurno raditi u ovom regionu. Odmah mi je bilo jasno da je u pitanju to, što dajem istinite dokaze o raspadu Jugoslavije. Rekla sam UNPROFOR-u: „Onda kada pročitate činjenice iz mojih priča i kasnije mojih knjiga onda vam moram reći da ja nemam veze sa vama. Nemam hijerarhijsku vezu sa vama. Vama je opasno kao i meni a na nama je da svjedočimo. To je naša mogućnost!” Nisu me maltretirali. Još neko vrijeme sam ostala u Sarajevu. U mjesecu maju je objavljeno da sam među novinarima kojima je zabranjen ulazak u Republiku Srpsku, ali i Saveznu Republiku Jugoslaviju. Suština je u tome, da je Milošević novinare koji su znali cijeli proces od početka do kraja, a ne samo od kada je počeo rat i koji su već poznavali jezik pokušavao proglasiti nepoželjnim. Htio nas je ukloniti. To je bila većina stranih novinara i dopisnika koji su bili nastanjeni u Beogradu.

Šta ste onda uradili?
Ja sam se u Pariz vratila direktno iz Sarajeva. Nisam ni mogla ići u Beograd da pokupim svoje stvari. Nastavila sam raditi u redakciji Le Monde-a. Poslije sam se vratila da nastavim pokrivati Hrvatsku, i Bosnu. Nastavila sam pokrivati i izbliza i izdaleka. Pratila sam politiku prema Bosni, jer je već počeo i internet. Imala sam svoje kontakte i telefone u Bosni. Čitala sam naveliko novine na bosanskom jeziku. Rijetko je neko znao pokrivati unutrašnju politike, a da nije bio iz Srbije. Ja sam to mogla. Nakon nekog vremena, zabranili su mi pisati i u Le Monde-u o Jugoslaviji. Sklonjena sam. Nastavila sam raditi tako što sam sve svoje izvore i veze dala svojim konkurentnim kolegama iz druge novine. Išla sam kao govornik na konferencije o ratu u bivšoj Jugoslavije, preko cijele Europe do Amerike. Na kraju sam napisala knjigu Milošević-dijagonala luđaka . Više nisam mogla da pišem o bivšoj Jugoslaviji u svome listu.

Zašto niste imali pravo da pišete o tome?
Ne znam. Pretpostavljam da je to bilo neko naređenje. To mi je omogućilo da napišem knjigu. Šta da radite kada ne možete pisati o temi o kojoj znate? Da li da idem raditi u drugu novinu? Teško. Vaše kolege ne žele da dođete i da radite vi koji znate jezik, koji znate sve strane i znate pravu istinu o tome šta se događalo. To drugi ne žele. Takvog vas ne žele. Ja sam mislila da će se promijeniti osoba koja je dobila naređenje, da će otići. Nije otišao.

Onda ste otišli da budete glasnogovornica Tužiteljstva ICTY-a i savjetnica tužiteljice Carle del Ponte…
Ja sam uvijek pratila ICTY-e. Bio mi je vrlo zanimljiv. To je bila potpuno nova stvar. Drugo, mi smo uvijek bili u tom sukobu: novinari koji su bili i prije rata i koji smo bili u raspadu i što smo isto govorili, ne zato što smo se dogovorili, nego zato što smo isto vidjeli. Mislim, ozbiljni novinari prave objektivne opise a ne zbog toga što je to bilo neko naređenje da svi pišemo na isti način . Oprostite, ali idete na terene i znate više nego što znaju ljudi u gradovima ili pak na selima. Jednostavno, politika, ali i činjenica na terenu. Tako da taj raskorak je uvijek bio. Uvijek su nam pokušavali nametnuti raspravu da li je neko od nas za jednu ili pak drugu stranu; ko je prosrpski, ko je probošnjački, prohrvatski ili pak antihrvatski. To je nama izgledalo potpuno suludo. Kada ste svjedoci svega toga i kada živite ovdje godinama; da li živjeli u Holiday Inn-u ili po svim tim mjestima i gudurama četiri godine, ili pak živjeli u Mostaru ili Zagrebu, svi smo mi bili u istom košu. Kada prođe vrijeme svi vam onda kažu: „Pa nije to baš tako bilo”, pa onda, „Svi imaju odgovornost”; „Nije tako jednostavno…” Ok. Super. Mi smo radili ono što smo mogli i rizikovali svoje živote. Pokušavali smo razumjeti dobro i oprezno smo radili, jer su naši urednici zahtijevali da dobro provjeravamo stvari. Govorili su nam: „Ne pišite Možda… imate oči, provjerite!”. Nekada čekate jedan dan da to uradite, ali smo znali da smo taj posao obavili što smo ozbiljnije mogli. Jedino ko je mogao utvrditi taj broj, problem rata i potvrditi istinitost našeg rada je bio ICTY-e. To je bilo, ne samo za region, ne samo za istinu, vrlo važna komponenta da se potvrdi naš rad. Ona osoba o kojoj sam govorila, što nije otišla sa svoje pozicije, a ja sam se tome nadala da će na neki način otići, natjerala me da napišem knjigu, da se kandidujem za ICTY-e. Nisam ja time napustila novinarstvo. Niti je novinarstvo sprečavalo moj rad. I prije Beograda su me izbacili, a ja sam im rekla: „Slušajte ne mogu ja mijenjati vašu odluku ali samo jednu stvar vam ne dozvoljavam da mi kažete, a to je da nisam objektivna novinarska. Ne volite to što pišem, to je uredu, ali kažite mi jednu činjenicu gdje sam pogriješila”. Na kraju su priznali da ne vole moj ton. Ok. Međutim, ipak sam svoje na kraju dotjerala. Ne samo ja, nego svi novinari nisu dovoljno opisivali. Naravno, nama je dosta toga bilo zabranjeno, ali smo mi dosta toga okolo čitali. Mnogo stvari koje nismo smjeli ni vidjeti, ni saznati, a ipak smo dobro uradili taj posao. Znači, taj rat je bio najbolje pokriven. Neke stvari nismo mogli ni opisati koliko su bile opsežne. Nismo mogli ni tvrditi, jer nismo tužitelji koji rade mirno poslije rata jer imaju dokumente. U prilici u kojoj smo mi bili, mi smo strašno dobro to uradili. To nije da se hvale novinari nego da se zna da smo mnogo sebe dali u tome. To nije bio događaj koji se desio samo vama, zavisi gdje ste živjeli, nego je to sve išlo vani. Svijet je bio obaviješten o tome šta se događalo. Sve se znalo. Znalo se šta se dešava u Sarajevu. Najbolje pokriven rat u srcu Europe i ništa se nije uradilo da se to zaustavi.

(Nastavlja se)
Razgovarao: Edvin Kanka Ćudić

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006-2022. (V): Istorijski revizionizam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti do prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica

 

Spomenici i hodonimi su jedan od najpopularnijih medija za istorijski revizionizam. Na više lokacija u Crnoj Gori, supotno zakonskim odredbama prema kojim nije moguće podići spomenik „licu koje je bilo saradnik okupatora, njegovog saveznika ili pomagača, licu koje je zastupalo fašističke, šovinističke ili nacističke ideje ili ideologije, licu koje je osuđeno za krivično djelo protiv čovječnosti ili drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom ili je proglašeno ratnim zločincem, lice koje je u istoriji Crne Gore ili u istoriji čovječanstva imalo negativnu ulogu“, to je realizovano.

Spomenik Jusufu Čeliću (Isuf Kamer Celaj), saradniku okupatora u II svjetskom ratu, postavljen je u Vusanju 2013. (Sadik Spahia). U julu 2013. Inspektor za kulturnu baštinu je, s obzirom na to da je spomen-obilježje podignuto suprotno Zakonu o spomen-obilježjima, naložio organima opštine Plav da uklone spomenik, ali to nije učinjeno. Krivična prijava koja je bila pokrenuta protiv Arifa Čeljaja finansijera spomenika, zastarjela je.  CDT se obratio za dokumentaciju svim nadležnim organima koji su bili uključeni u ovaj proces, ali je nije dobio.

U selu Slatini, u opštini Andrijevica, Udruženje bratstva Račića i Slatine, bez prethodne saglasnosti nadležnih organa, inicirali su podizanje spomenika osuđenom ratnom zločincu Puniši Račiću, u dvorištu njegove porodične kuće. Podizanje spomenika izazvalo je i oštre reakcije Hrvatske, koja je uputila protestnu notu Crnoj Gori. Uprava za inspekcijske poslove je naložila uklanjanje spomenika, što je i urađeno. Odgovorno lice, M. D, koji je potpisao Sporazumno rješenje o priznanju krivice sa Osnovnim državnim tužilaštvom u Beranama, kažnjen je šest mjeseci zatvora, uslovno na dvije godine.

U 2017. bilo je najavljeno i podizanje spomenika Pavlu Đurišiću u selu Zaostro kod Berana, iako je 2003, nakon intervencije Ministarstva kulture, uklonjen postament za spomenik.

U opštini Tuzi je u avgustu 2019. podignut spomenik Ded Đon Ljuljiju (Dedë Gjó Luli), autora Pjerina Kolnikaja, u dvorištu njegove kuće u Brlaju. Sudskim Rješenjem odbijen je zahtjev predsjednika Opštine Tuzi za davanje saglasnosti na predlog programa podizanja spomen-obilježja u opštini Tuzi za 2019., kojim je predviđeno podizanje spomen-obilježja postavljanjem spomenika Ded Đon Ljulji i naređeno je uklanjanje u roku od 15 dana, koje nije realizovano. Komisija za spomen-obilježja Ministarstva kulture utvrdila je da predlog Programa za podizanje spomen-obilježja ne ispunjava uslove propisane Zakonom o spomen-obilježjima, da Komisija za spomen-obilježja Ministarstva kulture, „na osnovu relevantnih istorijskih izvora, nalazi da je tokom Prvog svjetskog rata D. Đ. L. koegzistirao sa predstavnicima austrougarskih vlasti i djelovao protiv savezničkih snaga (Antante) među kojima se nalazila i Crna Gora“. Ljuljiju je spomenik istog autora postavljen i ispred crkve Sv. Antuna u Tuzima.

Spomenik „šehidima genocida“ 1912-1913. ispred džamije Sultanije u Plavu, arhitekte Armina Redžepagića, postavljen je u julu 2020. Komisija za spomen-obilježja Ministarstva kulture 2018. nije dala saglasnost za podizanje spomenika, jer je bio sporan natpis …,,preko 12 000 nasilno pokrštenih i ubijenih marta mjeseca 1913. prilikom ulaska crnogorske vojske“. Tekst nije utemeljen na istorijskim činjenicama, a nepreciznošću iskaza ostavlja se mogućnost njegovog pogrešnog tumačenja. Nije poznato da li je naknadno dobijeno odobrenje za postavljanje spomenika, na kome nema ploče sa natpisom.

Spomenik Baca Kurti Gjokaju (c. 1807-1881.), autora Tal Istrefija, svečano je otvoren u selu Milješ 23. 08. 2022. Opština Tuzi nije odgovorila CDT-u na zahtjev da li je za postavljenje ovog spomenika sprovedena zakonska procedura.

Spomenici postavljeni bez saglasnosti: Bez saglasnosti Glavnog grada, postavljeni su: spomenik Svetom Simenu Mirotočivom (2018, Miodrag Živković) u dvorištu objekta SPC-a u Staroj varoši, spomenik Nikoli Tesli (2016, Dragan Radenović), spomenik posvećen 1700 godišnjici Milanskog edikta (2013) u ulici Džordža Vašingtona, kod hrama SPC-a. Posljednja dva spomenika nalaze se u Evidenciji bespravno podignutih objekata kao spomen-obilježja. Za spomenik Simeonu Mirotočivom u Podgorici Sekretarijat za kulturu i sport Podgorice je u martu 2020. uputio prijavu Upravi za inspekcijske poslove. Kako još nije okončan postupak, nije donešeno Rješenje o uklanjanju spomenika. Ispred hrama SPC-a u Baru podignut je spomenik Nikoli I Petroviću Njegošu (2018, Miodrag Živković).

 

PREPORUKE

Analiza pokazuje da su problemi kada su u pitanju procedure za postavljanje spomen-obilježja bili slični u svim crnogorskim opštinama. Problemi koji su se javljali su sistematski i moguće ih je riješiti kroz unapređenje strateških politika, zakonodavstva i praksi.

Proširenje krivičnopravne zaštite: S obzirom na mali broj krivičnih prijava i zanemarljiv broj pravosnažnih osuđujućih presuda, neophodno je preispitati u unaprijediti krivično-pravnu zaštitu spomen-obilježja kroz izmjene Krivičnog zakonika Crne Gore. Neophodno je i sankcionisati neizvršavanje odluka sudskih organa kada su u pitanju uklanjanja nezakonito podignutih spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore.

Preporuke za institucije koje su odgovorne za spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore

Ministarstvo kulture i medija Crne Gore: Učiniti dostupnim u elektronskoj formi Centralni registar spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore sa dosijeima spomen-obilježja; Pravilnikom definisati kriterijume za odabir i broj članova Komisije Ministarstva kulture i medija Crne Gore; Definisati Poslovnik o radu Komisije Ministarstva kulture i medija Crne Gore; Izvršiti analizu stanja i dati preporuke za izmjenu pojedinih članova Zakona o spomen-obilježjima; Definisati staranje o spomen-obilježju nakon prestanka rokova koji su navedeni u dokumentaciji; Posebno definisati pitanje spomenika koji su pokloni i ne prolaze zakonske procedure;  Pokrenuti procedure za kontrolu i uklanjanje spomenika koji su u javnom prostoru postavljeni bez važeće zakonske procedure; Formirati stručno tijelo koje će se starati o sprovođenju konkursa na državnom nivou a koje može biti sastavljeno od članova Udruženja arhitekata Crne Gore, Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, Udruženja istoričara umjetnosti i dr. Formirati bazu stručnjaka i stručnjakinja koji mogu biti članovi komisija za odabir idejnih rješenja.

Uprava za zaštitu kulturnih dobara: Učiniti javnim Registar spomen-obilježja koja su kao zaštićena kao kulturna dobra; Postaviti oznake na spomen-obilježjima koji su zaštićena kulturna dobra.

Glavni grad Podgorica, Prijestonica Cetinje, opštine: Izraditi i učiniti javnim Registre spomen-obilježja na teritoriji Glavnog grada, Prijestonice Cetinje i opština; Izraditi i učiniti javnim Evidenciju objekata bespravno podignutih kao spomen-obilježja; Donijeti Programe podizanja spomen-obilježja za narednu godinu do decembra tekuće godine;  Ograničiti zakonski vrijeme za završetak postupka postavljanja spomenika, jer pojedini procesi traju i više godina, a u nekim slučajevima se odustaje od realizacije;  Organizovati javne rasprave sa stanovnicima mjesnih zajednica kako bi se sa njima razgovaralo o značajnim događajima, ličnostima, kojima se želi odati počast u javnom prostoru i oko kojih građanke i građani imaju konsenzus; Pokrenuti procedure za uklanjanje spomen-obilježja koja su postavljena bez sprovedene zakonske procedure; Precizirati zakonski sve elemente koji su važni za uspješnu realizaciju konkursa; Promijeniti način raspisivanja tendera za spomen-obilježja, s obzirom na to da je neadekvatan za umjetnička djela; Obavezati sve naručioce i finansijere spomenika da sklope ugovore sa umjetnicima/umjetnicama, kako bi se zaštitila autorska prava.

Udruženje Likovnih umjetnika Crne Gore: Definisati Pravilnike/smjernice o autorskim honorarima; Inicirati pokretanje procedure za precizno zakonsko regulisanje postavljanja skulptura u javnom prostoru.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006–2022. (IV): Uništavanje, prepravke i krađa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti od prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica

 

Uništavanje spomenika: Na više spomenika u periodu 2006–2022. izvršena su ozbiljna oštećenja.

Spomenik Tuđemilskoj bici, čiji se dan slavi kao Dan Vojske Crne Gore, postavljen 7. oktobra 2008, srušili su nepoznati počinioci u noći 22/23. februara 2011. Stakleni dio spomenika civilnim žrtvama ratova na prostoru Jugoslavije 1991-2001. u Podgorici je, zbog čestih oštećenja, uz saglasnost autora, 2015. zamijenjen mermernim. U decembru 2007, po bisti Grgura Barskog, iscrtani su kukasti krstovi. I spomenik crnogorskim komitama 1916–1929. u Nikšiću oštećen je odmah nakon postavljanja. Za oštećenja biste Nikole Kovačevića u Nikšiću, koja je sa postamentom oborena, počinioci nijesu identifikovani i nijesu odgovarali. Spomenik Ljubu Čupiću je grubo povrijedio uriniranjem 12. 6. 2021. počinilac M. I. Ovo je dovelo do protesta građana u više crnogorskih gradova. Počinilac je osuđen na kaznu zatvora od 10 mjeseci. Skulpture „Moji ljudi”, Dubravke Duletić u Podgorici oštećene su 3. 11. 2022.

Prepravljanje spomenika: Spomeniku na Bojnoj njivi u opštini Mojkovac (1996), na inicijativu Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore, bez odobrenja, 2015. dodat je krst i natpis „Mi smo pali da bi Crna Gora i Srbija živjele“. Osnovni sud u Bijelom Polju je odgovorno lice, M. V, osudio uslovno na kaznu zatvora od jedne godine, ali se kazna „neće izvršiti ukoliko u okviru tri godine ne izvrši novo krivično djelo“.

U spomen kompleksu u Dolima (1977, Luka Tomanović) u opštini Plužine, SPC je 2006. dodala kapelu koja je sagrađena bez saglasnosti nadležnih institucija.

Krađa spomen-obilježja: U više slučajeva zabilježena je krađa spomen-obilježja, posebno bisti istaknutih narodnih heroja i boraca, koji su postavljene prije 2006: Vlada Milića, Špira Mugoše, Đoka Prelevića, Marka Miljanova, Boška Boža Radulovića, Sava Kažića. Zbog nedostatka finansijskih sredstava, neke od njih su zamijenjene neadekvatnim rješenjima.

Nerealizovani spomenici: Iako su donesene odluke o podizanju spomen-obilježja, neka od njih nijesu realizovana. Knjaz Danilo Petrović Njegoš nije dobio spomenik na Cetinju, iako je odluka o tome donešena 2009. Spomenik Đerđu Kastriotu Skenderbegu u Ulcinju koji je trebalo podigne po uzoru na monumentalnu konjaničku skulpturu Skenderbega iz Tirane, nije realizovan.

Finansiranje spomenika: U dokumentaciji koji je CDT dobio od opština, nijesu dostupni precizni finansijski izvori finansiranja i ugovori za izradu spomenika.

Nacrtom Programa investicija za 2018, za „izgradnju“ spomenika Krstu Ivanoviću, opština Budva je predvidjela 20.000 eura. Uklonjena bista Čedomira Ljuba Čupića koštala je opštinu Danilovgrad 4.500 eura.  Donacijama građana i građanki Crne Gore i dijaspore obezbijeđen je iznos od oko 25.000 eura, za podizanje spomenika komitama u Nikšiću. Opština Bijelo Polje sklopila je ugovor o pružanju usluga sa Zlatkom Glamočakom, za izradu spomenika žrtvama otmice u Štrpcima na iznos od 16.100 eura.

Inicijative inostranih ambasada: Više spomenika postavljeno je na inicijativu i uz finansiranje predstavnika inostranih ambasada u Crnoj Gori. Spomenik spašavanju 1000 ranjenih partizana i posada savezničkih aviona (2009) u Breznima, podignut na inicijativu Kevin Lyne, tadašnjeg ambasadora Velike Britanije. Biste grofa Save Vladislavića (2013, Đorđe Lazić) u Herceg Novom i Žukova u Beranama (2020), donacije su ambasade Ruske Federacije u Crnoj Gori. Postavljenje biste Huseina Džavida (2013) U Podgorici inicirala je i finansirala Republika Azerbejdžan. Bista Tarasa Ševčenka (2011) u u Podgorici podignuta je u saradnji sa ambasadom Ukrajine.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006–2022. (III): Spomenici kao „privremeni ili pomoćni objekti”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti od prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica

 

Umjetnička rješenja spomenika: Najveći broj spomen-obilježja su monumentalne figuralne predstave od bronze, mermerni obelisci i biste od bronze. Mali je broj spomenika koji korespondiraju sa savremenim umjetničkim tendencijama u skulpturi. Rijetke su moderne forme, kao što je spomenik Prešernu u Podgorici, rad slovenačkog arhitekte Roka Žnidaršiča. Među umjetnički najuspjelije monumentalne figuralne predstave spada spomenik Josipu Brozu Titu Antuna Augustinčića. U više navrata rađeni su odlivci bista ranijih autora: Draga Đurovića, Petra II Petrovića Njegoša na Cetinju i Ota Loga Veljka Vlahovića u Podgorici.

Najzastupljeniji autori spomenika i autorska prava umjetnika i umjetnica: Najzastupljeniji autori čiji su spomenici i skulpture postavljene u javnim prostorima su Zlatko Glamočak, Pavle Pejović, Nenad Šoškić, Dimitrije Popović, Mitar Živković, Risto Radmilović, Sreten Milatović, Marko Petrović Njegoš, Adina Rastoder i dr. Dimitrije Popović je najzastupljeniji u Cetinju, a Mitar Živković u Podgorici. Mlađa generacija crnogorskih umjetnika i umjetnica je jako malo zastupljena u spomenicima u javnom prostoru Crne Gore.

U više slučajeva, umjetnici su došli u sukob sa naručiocima i finansijerima spomenika, koji im nijesu isplatili dogovorene autorske honorare.

Konkursi, tenderi i komisije za odabir idejnih rješenja spomenika: Konkurse su najčešće sprovodili naručioci spomenika, što se u velikom broju slučajeva pokazalo neadekvatno. Konkursi nijesu bili dovoljno transparentni. Kod objavljivanja nekih konkursa se čini da su raspisani kako bi se „legalizovalo“ već postojeće rješenje i favorizovao određeni umjetnik. Ni konkursi „po pozivu“ nijesu bili dovoljno transparentni.

Za realizaciju spomenika najčešće su dati kratki rokovi, što dovodi do značajnog probijanja istih. Procedura za podizanje spomenika Aleksandru Lesu Ivanoviću, započeta 2017, realizovana je tek 2022. Opština Plužine je Konkurs za idejno rješenje spomenika Baju Pivljaninu, u periodu 2019–2022, raspisala čak tri puta. Građani i građanke Ulcinja tražili su poništavanje konkursa za postavljanje spomenika Servantesu.

Tenderske procedure za izradu idejnog rješenja nijesu podesne za ovu djelatnost, što se vidi iz nekoliko slučajeva sprovedenih tenderskih procedura, koje nijesu rezultirale izborom uspješnog idejnog rješenja.

U najvećem broju odgovora koji je CDT dobio u istraživanju, sastavi komisija i žirija za idejna rješenja spomenika nijesu bili poznati. Rad ovih komisija je, prema odlukama lokalnih organa, bio plaćen ili volonterski. Analiza pokazuje da su neadekvatna idejna rješenja birana i kada su u sastavu ovih komisija bili članovi i članice iz akademske zajednice, umjetnici i umjetnice koji formalno zadovoljavaju potrebne kriterijume.

Svečana otvaranja i „osveštavanja“ spomenika: Inaugurisanje spomenika u javnim prostorima iskorišćeno je za promociju političkih lidera i državnih funkcionera. Najveći broj spomenika svečano su otvorili predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, gradonačelnik Glavnog grada Podgorice Ivan Vuković, gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Bogdanović, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i dr. Spomenici su otvarani na značajne datume iz crnogorske istorije, 13. jul, 21. maj, 19. decembar, 13. novembar i dr. Vrlo rijetko su autori skulptura učestvovali u svečanostima povodom njihovog postavljanja – Dimitrije Popović, Veljo Stanišić.

Kod spomenika koje je, bez zvanične zakonske procedure, podigla SPC, u blizini vjerskih objekata, kojih je najviše u Podgorici, svečana otvaranja pratila su i osveštavanja spomenika i bila su dio proslave vjerskih praznika.

Vlada Crne Gore i politika postavljanja spomenika: Vlada Crne Gore je inicirala i finansirala podizanje više monumentalnih spomenika: spomenik bici na Fundini, spomenik bici na Tuđemilima, spomenik herojima Božićnog ustanka na Cetinju, čiji je autor Pavle Pejović.

Vlada je, shodno čl. 9 Zakona o spomen obilježjima, rukovodeći se značajem postavljanja spomen-obilježja, donijela odluku o odobravanju njihovih postavljanja prije isteka 20 godina od preminule osobe, kako je definisano zakonskim aktima u slučajevima podizanja spomen-obilježja Miodragu Dadu Đuriću, Janu Karskom u Kotoru, Vidoju Žarkoviću u Nedajnom i Urošu Toškoviću u Baru.

Dislokacija spomenika: U više navrata, u navedenom periodu, izvršena je dislokacija spomenika koji su nastali u periodu prije 2006. Razlozi dislokacije bili su najčešće izgradnja novih stambenih i poslovnih cjelina i prenamjene objekata čija imena su nosili. Takav je slučaj sa spomenikom poginulim radnicima Monopola duvana Svetlane Kane Radević, bistom Stanka Dragojevića u Podgorici, bistama Lenke Jurišević i Špira Dacića u Bijelom Polju, spomenikom borcima i civilnim žrtvama (fudbalerima i sportskim radnicima) poginulim za slobodu NOB-a u 1941–1945. i dr.

Spomenici kao privremeni/pomoćni objekti: U pojedinim slučajevima, skulpture su u opštinskoj dokumentaciji kategorisane kao privremeni i pomoćni objekti. Skulptura u obliku ćiriličnog slova Lj, autora Velja Stanišića i Radomana Čvorovića, postavljena u Nikšiću, definisana je kao „pomoćni objekat-kapija-tiposkulpture-tip 5“. „Crnogorsko oro“ vajara Mitra Živkovića u Podgorici je kategorisano kao „privremeni objekat montažnog karaktera-skulptura“. Skulpture Dubravke Dude Duletić „Moji ljudi” postavljene su u Podgorici 2022. Kategorisanje spomenika kao „privremeni ili pomoćni objekti” je neprimjereno za umjetnička djela.

Uklanjanje spomenika: Bista Čedomira Ljuba Čupića, rad Mitra Živkovića, postavljena na trgu u Danilovgradu u maju 2022, pa je, nakon reakcije javnosti, zbog neadekvatnog rješenja, uklonjena samo nekoliko dana kasnije.

Spomenici u podrumu: Spomenik Krstu Ivanoviću, rad Zlatka Glamočaka, još uvijek nije postavljen, iako je autor, još 2008, nakon dogovora sa opštinom Budva, izradio spomenik. Poprsje kralja Bodina (2018, Zlatko Glamočak), koje je finansiralo Ministarstvo kulture Crne Gore, nije postavljeno u Baru, kako je bilo predviđeno.

Spomenici na smetlištima: Bista Save Kovačevića je 2011. pronađena na smetlištu u Grahovu. Na inicijativu stanovnika Grahova i CK JKPCG, prenešena je u porodičnu kuću Kovačevića u Nudolu. Nakon prijetnji da će završiti u moru, bista Veljka Vlahovića (1976, Luka Tomanović), čije je ime nosilo brodogradilište u Bijeloj od 1976. do 1992. godine, sklonjena je i odložena ispred radničke menze, a postament je u jednom od magacina brodogradilišta. Bista je poklonjena rodnoj kući Veljka Vlahovića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo