Povežite se sa nama

FELJTON

FLORENS ARTMAN: KAKO JE POLITIKA SAVLADALA ŽIVOT (I): Persona non grata

Objavljeno prije

na

Kako je izgledala omladina koja ide u rat?
Kada idem iz Beograda u Vojvodinu vidim regrute kako plaču ili pak kako su tužni. Po malim gradovima regruti su pokazivali knjige, pisma i poruke sakrivene u zamrzivače, gdje su pisali da ne žele ići u rat, tako da je bilo očito da ljudi pričaju o tome šta se dešava. Imali ste i ljude po kafićima koji su hvaliti to što su radili. Sve smo to dosta popratili. Ništa nije bilo homogeno. O ratu se i tada pričalo.

Nekada ste išli obilaznim putevima prema Sarajevu.
Kada sam htjela idem iz Beograda u istočnu Bosnu ili kada sam željela ići u Sarajevo, onda sam išla sve okolo. To se počelo dešavati onog momenta kad su srpske snage shvatile da mi imamo „malo” više informacije, nego što su oni mislili. Dok smo prelazili Drinu, vidjeli smo oznake, poznati su nam simboli, ali i ako ne znate onda možete provjeriti. U to vrijeme bio je jedan fantastičan ruski novinar koji je bio savjetnik za medije Borisa Jeljcina. Bio je jako pošten. On je izvještavao kako se sa bosanske strane rijeke Drine nalaze ruski vojni ambleni. Svi se pozivaju na komunizam, ali kada ih pitate gdje izlaze sa djevojkama kad su kod kuće, onda će vam oni nabrojati sve diskoteke oko Beograda ili Podgorice. Odmah vam bude jasno da su oni iz Srbije ili Crne Gore. Bili su arogantni pa su znali skidati zastavu da se ne vidi da su iz Srbije, ali ako popričate sa ljudima, a to je vrlo jednostavno, onda potvrđujete da su Srbija i Crna Gora bile agresori.

I onda ste uhićeni u Republici Srpskoj?
Ja sam ‘93 godine uhićena. Te godine u februaru i martu sam pratila Srebrenicu. Došla sam prije na dan pada Konjević Polja. Bilo je jako loše vrijeme. Stigla sam sa kolegicom i obje smo govorile hrvatski jezik. Imale smo BG-e tablice i otprilike je bilo podne. Zaustavili su nas. Nije bila vojna policija. To se desilo u Konjević Polju. Mi smo njih intervjuisale i tražili neke informacije. Oni su nam rekli da više ne možemo ići dalje. Ljubazno su nas prebacili u štab kako bi nas ispitali. Motorolom su zvali vojnu policiju i obavijestili ih, da su nas zaustavili na putu. Jedino smo tada povezle jednu baku koja je išla svojoj kući. U toku dana je živjela u Zvorniku, ali je svakog dana išla i obilazila svoju kuću. Ona nas je stopirala jer valjda bus nije bio došao. Kad je vojna policija stigla, počela nam je uzimati stvari i ispitivati šta tu radimo. Na kraju su pitali otkud baka tu i u kakvoj je ona vezi sa nama. Odveli su nas u štab u Zvorniku odnosno u Karakaj. Tu je bio komadant Pandurević. Mi smo odmah shvatile da smo uhićene, ali smo se ponašale kao da je to rutinska kontrola. Oni su nam čak i vrata otvarali. Bojali su se da ćemo pobjeći. Bili su kulturni. Znali su da smo strani novinari. Na neki način, nama nisu mogli ništa. Da smo bile sa ovih prostora bile bismo mrtve. Na kraju su nas pustili. Nisu znali šta da rade sa nama.

Onda ste proglašeni personom non grata
To se dogodilo ‘93, a ‘94 godine NATO je intervenirao i tom prilikom oborio dva srpska aviona. Mi smo ponovo počeli dokazivali da su ti piloti bili iz Srbije. Ponovno smo povezivali priču o agresiji Savezne Republike Jugoslavije i da je Srbija u ratu. Govorili smo da se srbijanska vojska nalazi na teritoriju druge međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Išla sam u Srbiju na sahranu. Jedan je sahranjen u Podgorici, a drugi u Beogradu. Imala sam dokaze da pišem priču o umiješanosti Srbije u rat. Kad sam završila priču stigla sam u Sarajevo. Početkom aprila ‘94 godine preko UNPROFOR-a moje države obavijestili su me, da mi više nije sigurno raditi u ovom regionu. Odmah mi je bilo jasno da je u pitanju to, što dajem istinite dokaze o raspadu Jugoslavije. Rekla sam UNPROFOR-u: „Onda kada pročitate činjenice iz mojih priča i kasnije mojih knjiga onda vam moram reći da ja nemam veze sa vama. Nemam hijerarhijsku vezu sa vama. Vama je opasno kao i meni a na nama je da svjedočimo. To je naša mogućnost!” Nisu me maltretirali. Još neko vrijeme sam ostala u Sarajevu. U mjesecu maju je objavljeno da sam među novinarima kojima je zabranjen ulazak u Republiku Srpsku, ali i Saveznu Republiku Jugoslaviju. Suština je u tome, da je Milošević novinare koji su znali cijeli proces od početka do kraja, a ne samo od kada je počeo rat i koji su već poznavali jezik pokušavao proglasiti nepoželjnim. Htio nas je ukloniti. To je bila većina stranih novinara i dopisnika koji su bili nastanjeni u Beogradu.

Šta ste onda uradili?
Ja sam se u Pariz vratila direktno iz Sarajeva. Nisam ni mogla ići u Beograd da pokupim svoje stvari. Nastavila sam raditi u redakciji Le Monde-a. Poslije sam se vratila da nastavim pokrivati Hrvatsku, i Bosnu. Nastavila sam pokrivati i izbliza i izdaleka. Pratila sam politiku prema Bosni, jer je već počeo i internet. Imala sam svoje kontakte i telefone u Bosni. Čitala sam naveliko novine na bosanskom jeziku. Rijetko je neko znao pokrivati unutrašnju politike, a da nije bio iz Srbije. Ja sam to mogla. Nakon nekog vremena, zabranili su mi pisati i u Le Monde-u o Jugoslaviji. Sklonjena sam. Nastavila sam raditi tako što sam sve svoje izvore i veze dala svojim konkurentnim kolegama iz druge novine. Išla sam kao govornik na konferencije o ratu u bivšoj Jugoslavije, preko cijele Europe do Amerike. Na kraju sam napisala knjigu Milošević-dijagonala luđaka . Više nisam mogla da pišem o bivšoj Jugoslaviji u svome listu.

Zašto niste imali pravo da pišete o tome?
Ne znam. Pretpostavljam da je to bilo neko naređenje. To mi je omogućilo da napišem knjigu. Šta da radite kada ne možete pisati o temi o kojoj znate? Da li da idem raditi u drugu novinu? Teško. Vaše kolege ne žele da dođete i da radite vi koji znate jezik, koji znate sve strane i znate pravu istinu o tome šta se događalo. To drugi ne žele. Takvog vas ne žele. Ja sam mislila da će se promijeniti osoba koja je dobila naređenje, da će otići. Nije otišao.

Onda ste otišli da budete glasnogovornica Tužiteljstva ICTY-a i savjetnica tužiteljice Carle del Ponte…
Ja sam uvijek pratila ICTY-e. Bio mi je vrlo zanimljiv. To je bila potpuno nova stvar. Drugo, mi smo uvijek bili u tom sukobu: novinari koji su bili i prije rata i koji smo bili u raspadu i što smo isto govorili, ne zato što smo se dogovorili, nego zato što smo isto vidjeli. Mislim, ozbiljni novinari prave objektivne opise a ne zbog toga što je to bilo neko naređenje da svi pišemo na isti način . Oprostite, ali idete na terene i znate više nego što znaju ljudi u gradovima ili pak na selima. Jednostavno, politika, ali i činjenica na terenu. Tako da taj raskorak je uvijek bio. Uvijek su nam pokušavali nametnuti raspravu da li je neko od nas za jednu ili pak drugu stranu; ko je prosrpski, ko je probošnjački, prohrvatski ili pak antihrvatski. To je nama izgledalo potpuno suludo. Kada ste svjedoci svega toga i kada živite ovdje godinama; da li živjeli u Holiday Inn-u ili po svim tim mjestima i gudurama četiri godine, ili pak živjeli u Mostaru ili Zagrebu, svi smo mi bili u istom košu. Kada prođe vrijeme svi vam onda kažu: „Pa nije to baš tako bilo”, pa onda, „Svi imaju odgovornost”; „Nije tako jednostavno…” Ok. Super. Mi smo radili ono što smo mogli i rizikovali svoje živote. Pokušavali smo razumjeti dobro i oprezno smo radili, jer su naši urednici zahtijevali da dobro provjeravamo stvari. Govorili su nam: „Ne pišite Možda… imate oči, provjerite!”. Nekada čekate jedan dan da to uradite, ali smo znali da smo taj posao obavili što smo ozbiljnije mogli. Jedino ko je mogao utvrditi taj broj, problem rata i potvrditi istinitost našeg rada je bio ICTY-e. To je bilo, ne samo za region, ne samo za istinu, vrlo važna komponenta da se potvrdi naš rad. Ona osoba o kojoj sam govorila, što nije otišla sa svoje pozicije, a ja sam se tome nadala da će na neki način otići, natjerala me da napišem knjigu, da se kandidujem za ICTY-e. Nisam ja time napustila novinarstvo. Niti je novinarstvo sprečavalo moj rad. I prije Beograda su me izbacili, a ja sam im rekla: „Slušajte ne mogu ja mijenjati vašu odluku ali samo jednu stvar vam ne dozvoljavam da mi kažete, a to je da nisam objektivna novinarska. Ne volite to što pišem, to je uredu, ali kažite mi jednu činjenicu gdje sam pogriješila”. Na kraju su priznali da ne vole moj ton. Ok. Međutim, ipak sam svoje na kraju dotjerala. Ne samo ja, nego svi novinari nisu dovoljno opisivali. Naravno, nama je dosta toga bilo zabranjeno, ali smo mi dosta toga okolo čitali. Mnogo stvari koje nismo smjeli ni vidjeti, ni saznati, a ipak smo dobro uradili taj posao. Znači, taj rat je bio najbolje pokriven. Neke stvari nismo mogli ni opisati koliko su bile opsežne. Nismo mogli ni tvrditi, jer nismo tužitelji koji rade mirno poslije rata jer imaju dokumente. U prilici u kojoj smo mi bili, mi smo strašno dobro to uradili. To nije da se hvale novinari nego da se zna da smo mnogo sebe dali u tome. To nije bio događaj koji se desio samo vama, zavisi gdje ste živjeli, nego je to sve išlo vani. Svijet je bio obaviješten o tome šta se događalo. Sve se znalo. Znalo se šta se dešava u Sarajevu. Najbolje pokriven rat u srcu Europe i ništa se nije uradilo da se to zaustavi.

(Nastavlja se)
Razgovarao: Edvin Kanka Ćudić

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Netačni navodi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Netačni navodi

(Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu, Monitor br.1582)

 

Povodom netačnih navoda u tekstu “Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu”, objavljenog 12.02.2021. u online izdanju Monitora, Uprava za zaštitu kultumih dobara traži da se isti isprave.

Naime, u odgovoru upućenom Vašem nedeljniku, kao i Mitropoliji Crnogorsko primorskoj, koje dostavljamo u prilogu, nigdje se ne pominje Državni arhiv, već da je dokument na Revers svojevremeno Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Crne Gore ustupio pravnoj službi SO Cetinje.

Molim Vas da u cilju tačnog i objektivnog informisanja javnosti objavite naš demant.

Prilog:

– Odgovor na novinarska pitanja

– Dopis MCP

19Direktor Božidar Božović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XI): Tri godine s Ćanom (1992–1994)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano i ja smo na angažman u Monitoru gledali kao na misiju koja je bila izvan naših osnovnih profesija. Imali smo dvije konvergentne, ali različite uloge. Ja sam i dan i noć živio sa listom i lokalnom sredinom. Ćano je uglavnom boravio u Beču i Moskvi i otuda pomagao list. U redakciju je dolazio rijetko. Spojio nas je crnogorski independizam u teškom istorijskom trenutku. Ludilo srpskog nacionalizma prijetilo je da izbriše krunu višestoljetne crnogorske borbe za slobodu – crnogorsku državu. Iako smo gajili uzajamno poštovanje i povjerenje, nijesmo drugovali u slobodnom vremenu. Jer slobodnog vremena nijesmo ni imali. Ni mnogo zajedničkih prijatelja, jer je Ćano bio 28 godina stariji od mene. Od ljeta 1991. formirao se odnos u kojem je moj zadatak bio da vodim list i da o svemu obavještavam Ćana tokom njegovih dolazaka u Crnu Goru.

Redovno sam dolazio u Montex kad je on bivao u Podgorici. Ćano nije pomagao samo Monitor, već cijeli independistički pokret. Bio je član SDP, ali je pomagao i Liberalni savez i umjetničke projekte. Ćano je bio i veliki dobrotvor. Pomagao je ljudima u školovanju djece, za liječenje u inostranstvu, za nabavku zdravstvenih pomagala. Jednom studentu našeg univerziteta platio je za operaciju i liječenje 200.000 dolara. Kad je kasnije u Crnoj Gori zbog hiperinflacije zavladalo siromaštvo, prostorija u kojoj je sjedjela Ćanova sekretarica ličila je na čekaonicu u ljekarskoj ordinaciji u vrijeme gripa. Osjećao sam se neprijatno što ulazim preko reda i naši susreti najčešće su imali karakter brifinga. Moj pogled na političku situaciju bio je obavezna „tačka dnevnog reda”.

Ćano je vjerovao da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje može riješiti u bliskom vremenu, u okviru rješavanja jugoslovenskog pitanja. Ja sam mislio da s marionetskim režimom u Crnoj Gori, koji ne može ni tri dana opstati bez Miloševićeve podrške, crnogorsko pitanje ne može da se riješi kao i za druge republike bivše Jugoslavije. Treba u pripravnosti pratiti raspad Jugoslavije, ali je zadatak naše generacije da ne dopusti da se to pitanje zatvori sa nepopravljivom štetom. Potrebno nam je vrijeme da epskog Crnogorca preobratimo u racionalnog političkog građanina. U tu svrhu nužni su nam masovni mediji (dnevni list i televizija). Veso Popović je govorio: „Molim te, ne širi defetizam”.

Jedan Ćanov i moj politički angažman pomjerio je Ćana prema mom pogledu na značaj medija za ostvarenje onog što želimo. Da bi se spriječilo rasplamsavanje rata između srpske JNA i drugih republika, Evropska zajednica organizovala je Mirovnu konferenciju sa sjedištem u Hagu, koja je trajala od septembra do decembra 1991. godine. Predsjednik konferencije lord Piter Karington ponudio je plan da sve jugoslovenske republike dobiju međunarodno priznati suverenitet i naprave savez suverenih država. Momir Bulatović je na sjednici koja je održana 18. oktobra saopštio da je crnogorski parlament prihvatio Karingtonov mirovni plan. Uslijedio je pakleni pritisak na Bulatovića od strane Miloševića i njegovih sljedbenika u Titogradu i Beogradu. Bulatović nije izdržao i 30. oktobra podnio je u Hagu amandman kojim je poništio svoju saglasnost datu dvije nedjelje ranije. Crna Gora je počela da zastupa stav Srbije da republike koje to žele mogu ostati u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Druge republike to nijesu prihvatile. Savjet ministara Evropske zajednice je 17. decembra donio deklaraciju da Jugoslavija više ne postoji i da će EZ i njene članice priznati nezavisnost republikama koje to zatraže. Bulatović je izjavio da rukovodstvo DPS-a „ne umije da pravi nezavisnu Crnu Goru”. U januaru i februaru se koprcao da Crnoj Gori obezbijedi što bolji položaj u dvočlanoj „federaciji”.  Beograd je pritiskao, a marionete popuštale sve dok nijesu pristale na zajedničku državu Srbije i Crne Gore pod nazivom Jugoslavija u koju će se uključiti teritorije u Hrvatskoj i BIH na kojima živi srpski narod. Drugim riječima, da se izbriše crnogorstvo kao istorijska kategorija. DPS je od 22. januara počeo da sprema tzv. referendum o ovom mudrom planu.

Među independistima je zavladala panika. Jasno je bilo da će podvala o očuvanju Jugoslavije uspjeti. Trebalo je postići odlaganje referenduma. Ćano je predložio da ubrzamo formiranje široke nepartijske organizacije koju je ranije planirao. Ja sam bio blizak sa rukovodstvom Liberalnog saveza, a Ćano sa rukovodstvima socijalista. Poveliki broj ljudi koji su u doba starog režima imali važne dužnosti, ostao je u „praznom prostoru”. DPS je smijenio one koji nijesu bili dovoljno Srbi, a druge potisnuo da bi na važnim pozicijama u sistemu imao one koji su spremni da slijede ratnohuškačku politiku bespogovorno. Većina tih ljudi nije se učlanila ni u jednu partiju, ali je imala potrebu da politički djeluje u kritičnim 1990-im. Ćano je održavao odnose i sa ovim ljudima. Obećao im je da će napraviti nepartijsku političku organizaciju, kroz koju bi i oni dali doprinos u borbi koju su predvodili Liberalni savez, Monitor i socijalisti. Ćano je tražio da mu pomognem. Idealizovao je sliku i razmišljao o okupljanju svih relevantnih independističkih snaga u jedan pokret. Rekao sam mu da naše independističke prvake nije moguće objediniti. Operativno objedinjavanje je moguće samo od projekta do projekta. Rekao je, pa dobro, onda za ovu priliku. Pristao sam, uz napomenu da nemam snage da u tome budem mnogo aktivan. Ćano je okupio tim za pripremu, kojem su logističku podršku dali ljudi iz Montexa.

Ćano je bio ličnost velikog formata i regrutovanje članova je teklo brzo u svim sredinama. Devetog februara 1992. održana je Osnivačka skupština Građanskog foruma i njegovog Savjeta. Velika sala Doma omladine pod Goricom bila je dupke puna. Forumu je pristupilo preko 500 pripadnika društvene elite: profesora univerziteta, umjetnika, pisaca, advokata, novinara, privrednika. Skupština GF je izabrala Savjet GF. Za predsjednika GF izabran je Ćano, a za predsjednika Savjeta ja.

Skupština GF je usvojila Rezoluciju, kojom se obratila Skupštini, Predsjedništvu i Vladi Crne Gore i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U rezoluciji se podvlači:

„Reintergracija Jugoslavije u vidu nekog saveza jugoslovenskih zemalja (država) istorjiski je interes crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore. Ali, stvaranje i podržavanje zablude da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu, takozvanu federalnu državu, čin očuvanja Jugoslavije, zloupotreba je tragične situacije u kojoj se našla Crna Gora. To je čin protiv jugoslovenstva i svake ideje o zajedništvu jer ponavlja velikodržavne težnje okupljanja južnoslovenskih naroda oko takozvanog vodećeg naroda. Takva ideja dugoročno ne samo da znači nestajanje Crne Gore kao države, već u svom začetku eliminiše mogućnost zajednice ravnopravnih jugoslovenskih naroda i južnoslovenskih zemalja.

Samo suverena i međunarodno priznata Crna Gora može biti faktor integracije među jugoslovenskim zemljama i u Evropi.”

Za režim je Rezolucija Građanskog foruma bila neprijatna, jer su članovi foruma u velikom broju bili ljudi iz establišmenta, mnogi od njih još uvijek članovi DPS-a (kao članovi bivšeg SK). Ta činjenica je osporavala politiku režima u trenutku kad je on krenuo u referendum.

Očekivali smo da Bulatović i Đukanović neće odustati od svoje namjere, ali smo se nadali da će ovakva Rezolucija, donesena od značajnog uzorka društvene elite, s pažnjom biti dočekana od predstavnika međunarodne zajednice, koji se bave jugoslovenskim problemom. Stoga smo prevod rezolucije uručili ambasadorima velikih sila i poslali njihovim ministrima spoljnih poslova. Stupili smo u kontakt sa Robertom Badinterom i lordom  Karingtonom. Sastavili smo Promemoriju Londonskoj konferenciji koju su potpisale sve suverenističke političke partije i organizacije. Pozivajući se na istorijsko pravo na vjekovnu crnogorsku državnost, Promemorija osporava legitimitet pučističke od Beograda instalirane vlasti da realizuje faktičko prisajedinjavanje Crne Gore Srbiji. Zahtijevali smo da Crna Gora na konferenciji ima ravnopravan status sa ostalim republikama Jugoslavije koja se raspadala. I da ne bude predstavljena zajedničkom delegacijom Srbije i Crne Gore, da se ne bi ponovila situacija sa Pariske mirovne konferencije poslije Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora pripojena Srbiji, iako je bila član pobjedničke koalicije. Tražili smo da u sastav crnogorske delegacije budu uključeni i predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju.

Znali smo da su male šanse da naši predlozi budu prihvaćeni, ali smo Promemorijom pokazali da značajne političke snage ne prihvataju zamjenu crnogorske državne nezavisnosti zajedničkom državom Crne Gore i Srbije. Da ta zamjena ne rješava crnogorsko pitanje, već ga zaoštrava i ostavlja otvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (X):  Korisne posljedice napada na Monitor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Paradoksalno, ali Monitor  je imao i značajne pozitivne posljedice od bombardovanja redakcije. Strane ambasade u Beogradu su se zainteresovale za pritisak režima na list. Postali smo predmet njihovog stalnog interesovanja kod režima. Osobito je bio značajan susret sa ambasadorom SAD-a Vorenom Cimermanom (Warren Zimermann), koji je u svojim memoarima o ratu u Jugoslaviji ispričao da sam pravio intervju s njim u redakciji iznad koje je na krovu zgrade zjapila rupa u krovu. Kad je saznao da sam bio viziting profesor na Univerzitetu u Mičigenu, zadržao se na toj informaciji. Neko iz njegove porodice (čini mi se bratanić) studirao je na tom prestižnom univerzitetu, pa se raspitivao o motivaciji profesionalno ostvarenog naučnika da radi to što ja radim. Rekao sam mu da je ovo važan istorijski trenutak za Crnu Goru, jer od toga kakav će državni status imati kad se završi jugoslovenska kriza, zavisiće kvalitet života i sloboda u njoj narednih pola vijeka. Upoznao sam ga sa istorijom Crne Gore, Vilsonovom podrškom 1920-ih, višestruko sporijim razvojem Crne Gore od razvoja drugih republika u Jugoslaviji Karađorđevića i slično. Objasnio sam mu da je puč 1989. bio drugi anšlus Crne Gore Srbiji u dvadesetom vijeku. Na kraju razgovora rekao mi je da je za sat i po našeg razgovora naučio o Crnoj Gori više nego za cijeli prethodni boravak u Jugoslaviji. Pitao me šta može da učini za mene i Monitor. Nalazeći se pod utiskom od nedavnog bombardovanja, odgovorio sam da bi možda intervencijom kod vlasti mogao da doprinese bezbjednosti lista i novinara. Rekao je da će svaki put kad bude dolazio u Crnu Goru tražiti preko državnog protokola da mu organizuje posjetu Monitoru. Održao je riječ i svakih mjesec-dva parkirao bi svoju ogromnu limuzinu ispred redakcije i ulazio da razgovaramo. Učinio je i niz drugih stvari. Tražio je od svojih kolega ambasadora u Beogradu da se kod crnogorske vlasti takođe interesuju za Monitor. To nas je zaštitilo od novih napada na redakciju. Našao je i neku fondaciju (čini mi se da se zvala Maršalov fond za medije) u Vašingtonu, koju sam kasnije posjetio. Naredne godine dobili smo od ovog fonda poveliku količinu kompjuterske opreme. Kada je neko od novinara kasnije bio u Americi po programu kulturne razmjene, organizator ga je vodio i u tu fondaciju. Na zidu prostorije za sastanke bila je slika naslovne strane Monitora.

I drugi ambasadori animirali su fondacije u svojim zemljama, koje su davale tehničku pomoć medijima. Tokom narednih pola godine posjetili su nas predstavnici niza fondacija. Razvijala se saradnja između Monitora i tih fondacija, takođe i lični odnosi između nas i ljudi koji su njima rukovodili. Tako je došlo do niza mojih posjeta raznim fondacijama i listovima u inostranstvu. Jedna fondacija nas je snabdjela diktafonima za novinare, druga laserskim štampačem, treća s nekoliko kompjutera, tako da smo naredne godine bili solidno opremljeni kompjuterskom opremom. Listovi su pravili informaciju o Monitoru, tako da je problem pritiska režima na Monitor dobijao više pažnje nego što smo mogli i pomisliti.

REZIME ZA 1991: Sljedeće pismo koje sam krajem novembra 1991. poslao Ćanu, rezimira razvoj Monitora za trinaest mjeseci od osnivanja. (U stvari, do kraja 1991, jer u decembru nije bilo značajnih novina u životu lista.)

Montenegropublic, d.o.o. – Monitor

Titograd, Dalmatinska 52

tel. 081/15-394, tel./fax 081/33 727

ref: 434-01  datum: 25.11.91.

Dragi Ćano,

Monitor je u svom polaganom napredovanju došao dotle da se u Crnoj Gori prodaje u više primjeraka nego Vreme, NIN, Danas, Nedjelja i Duga zajedno. To znači da nam je Monitor, u ovom trenutku, veoma značajan projekat.

Rad u redakciji sam kompjuterizovao i trenutno sami vršimo cjelokupnu pripremu lista. Na laserskom štampaču štampamo nulti primjerak lista. Odnesemo ga u štampariju oko tri popodne, oko šest imamo list gotov.

Preuzimajući 80 odsto tehnološkog procesa iz faze koja prethodi štampanju, smanjio sam troškove za ovu fazu 50 odsto (što čini 25 odsto ukupne cijene štampanja). Tako sam se primakao blizu granice da zarada od prodaje lista bude jednaka troškovima štampanja. (Ostali bi onda troškovi za prostorije, energiju, telefone, potrošni materijal i honorare – oko 2.500 dolara mjesečno). Moj je cilj da preuzmem od Pobjede sve faze rada koje su jeftinije u mojoj izvedbi. U štampariji se obavljaju još tri uzastopna snimanja lista, dva na fotografske folije, jedno na ploče koje se montiraju na rotaciju, s kojih se prenosi otisak na papir. Prva dva snimanja se mogu eliminisati. Mislim da ću pomoću folija koje sam ti tražio izbjeći prvo snimanje. Drugo se može izbjeći ako se nabave takozvane pozitivne ploče, koje ovi komunistički slijepci iz Pobjede nijesu do sada koristili.

Mislim da bi ti, odnosno CINEX, mogli da mi pomognete u nabavci ovih ploča. Budući da se može desiti da u toku narednih godinu dana nabavimo štamparsku mašinu ili promijenimo štampariju, ne treba kupovati godišnju potrebu, već za pola godine, na primjer. Za početak bi bilo dovoljno i za jedan mjesec, da probamo.

Na kraju, moguće su uštede u papiru, koji me prilično košta. Papir je veoma skup, a kvalitet koji Pobjeda nabavlja je slab. Po jednom broju Monitora troškovi papira su oko 650 dolara, kad se nabavlja preko Pobjede, odnosno kad je papir dio usluge koju daje Pobjeda. S njima nikad nijesam siguran da nijesu dali jednu a naplatili drugu vrstu papira. Oni bi pristali da, zbog kvaliteta, ja nabavljam papir koji mi treba. Ovo s pločama i papirom može biti od vitalne važnosti zbog ekonomske blokade. Lako se može desiti da oni, kao što su već jednom učinili, jedno jutro kažu: ,,Nemamo papira i ploča za ovaj broj”. Zato ovo izuči i kaži mi šta mi možeš pomoći u vezi sa nabavkom i transportom do Titograda, bez obzira da li ćeš moći jedan dio ili cjelokupne troškove da preuzmeš na sebe.

Da rezimiram: Od 130.000 dolara koliko je koštalo izdavanje Monitora za minulih 13 mjeseci, ja sam zaradio od prodaje 45.000 dolara, od sponzorstva, tj. od tebe, ti znaš koliko, a ostalo sam dobio od reklama i drugih vrsta pomoći.

U toku narednih nekoliko mjeseci nužna mi je pomoć od 2.500 dolara mjesečno, bez obzira da li ćeš moći da mi pomogneš u nabavci materijala koji sam gore naveo. Vremena su teška, ljudi sve oskudnije žive i ne mogu da zadržim novinare ako im po nešto ne plaćam.

Porazmisli o svemu i po gospođi Popović mi poruči što treba; na primjer, kad da ti se javim.

Mnogo pozdrava tebi i tvojima,

M.

P.S. Šaljem ti kopiju projekta za izdavanje dnevnih novina. Budući da mi za taj projekat treba mnogo kompjuterske opreme, a ova koju trenutno imam većinom je stara više od 10 godina, ako gdje povoljno ispadne kompjuter iz generacije PC 386 brzi (više od 33 MHz) ili bilo koji (oni su svi brzi) iz generacije PC 486, kupi mi. Ako sačuvamo Monitor do vremena kad budeš imao bilo kakvu noviju štampariju (recimo samo dio onoga što predlaže Vuko (Vuko Vukadinović, tadašnji direktor Montex banke u Podgorici, prim. aut.), bićemo u stanju da odmah startujemo sa dnevnim listom. Pritom nećemo ništa gubiti ni na Monitoru ni na dnevnim novinama. Naprotiv, na ovim posljednjim se može ostvariti i zarada, kako se u priloženom projektu vidi.

 

Iz gornjeg pisma vidi se da je krajem 1991. Monitor već postigao veliki uticaj. Prvi put u XX vijeku neka crnogorska novina je imala veći uticaj na formiranje javnog mnjenja od srpskih novina. Početkom 1992. Rajo je donio i informaciju da u Miloševićevom kabinetu postoji „referent za Monitor”. Ćano i ja smo bili zadovoljni Monitorovim i našim doprinosom jačanju suverenističkog pokreta. (Ja sam više koristio termin independistički, a Ćano suverenistički.) Planirali smo da Ćano daje 2.500 USD dolara mjesečno, a Monitor iz prodaje i reklama zajedno sa sponzorima još najmanje toliko.

Na osnovu promjene raspoloženja prema pitanju nezavisnosti Crne Gore, koju je izazvao independistički pokret (Liberalni savez, Monitor, dvije socijalističke partije i independistički orijentisani intelektualci), mislio sam da bi televizija i dnevni list to raspoloženje višestruko povećali. Vjerovao sam da bi to dovelo do obaranja promiloševićevog pučističkog režima ili bar do promjene njegove politike. Finansijske mogućnosti pokreta koji je održavao Monitor nijesu bile dovoljne za pokretanje dnevnog lista ili televizije. Ćano je bio jedina ličnost koja je mogla obezbijediti finansije za takve projekte. Iz gornjeg pisma se vidi da sam ga uvlačio u tu priču. Priču o dnevnom listu nije primao k srcu, ali o televiziji jeste. Međutim, ideju nijesmo operativno razrađivali jer se Ćano nije izjašnjavao o njegovim mogućnostima da finansira taj projekat.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo