Povežite se sa nama

FELJTON

FLORENS ARTMAN: KAKO JE POLITIKA SAVLADALA ŽIVOT (I): Persona non grata

Objavljeno prije

9 godina

na

Kako je izgledala omladina koja ide u rat?
Kada idem iz Beograda u Vojvodinu vidim regrute kako plaču ili pak kako su tužni. Po malim gradovima regruti su pokazivali knjige, pisma i poruke sakrivene u zamrzivače, gdje su pisali da ne žele ići u rat, tako da je bilo očito da ljudi pričaju o tome šta se dešava. Imali ste i ljude po kafićima koji su hvaliti to što su radili. Sve smo to dosta popratili. Ništa nije bilo homogeno. O ratu se i tada pričalo.

Nekada ste išli obilaznim putevima prema Sarajevu.
Kada sam htjela idem iz Beograda u istočnu Bosnu ili kada sam željela ići u Sarajevo, onda sam išla sve okolo. To se počelo dešavati onog momenta kad su srpske snage shvatile da mi imamo „malo” više informacije, nego što su oni mislili. Dok smo prelazili Drinu, vidjeli smo oznake, poznati su nam simboli, ali i ako ne znate onda možete provjeriti. U to vrijeme bio je jedan fantastičan ruski novinar koji je bio savjetnik za medije Borisa Jeljcina. Bio je jako pošten. On je izvještavao kako se sa bosanske strane rijeke Drine nalaze ruski vojni ambleni. Svi se pozivaju na komunizam, ali kada ih pitate gdje izlaze sa djevojkama kad su kod kuće, onda će vam oni nabrojati sve diskoteke oko Beograda ili Podgorice. Odmah vam bude jasno da su oni iz Srbije ili Crne Gore. Bili su arogantni pa su znali skidati zastavu da se ne vidi da su iz Srbije, ali ako popričate sa ljudima, a to je vrlo jednostavno, onda potvrđujete da su Srbija i Crna Gora bile agresori.

I onda ste uhićeni u Republici Srpskoj?
Ja sam ‘93 godine uhićena. Te godine u februaru i martu sam pratila Srebrenicu. Došla sam prije na dan pada Konjević Polja. Bilo je jako loše vrijeme. Stigla sam sa kolegicom i obje smo govorile hrvatski jezik. Imale smo BG-e tablice i otprilike je bilo podne. Zaustavili su nas. Nije bila vojna policija. To se desilo u Konjević Polju. Mi smo njih intervjuisale i tražili neke informacije. Oni su nam rekli da više ne možemo ići dalje. Ljubazno su nas prebacili u štab kako bi nas ispitali. Motorolom su zvali vojnu policiju i obavijestili ih, da su nas zaustavili na putu. Jedino smo tada povezle jednu baku koja je išla svojoj kući. U toku dana je živjela u Zvorniku, ali je svakog dana išla i obilazila svoju kuću. Ona nas je stopirala jer valjda bus nije bio došao. Kad je vojna policija stigla, počela nam je uzimati stvari i ispitivati šta tu radimo. Na kraju su pitali otkud baka tu i u kakvoj je ona vezi sa nama. Odveli su nas u štab u Zvorniku odnosno u Karakaj. Tu je bio komadant Pandurević. Mi smo odmah shvatile da smo uhićene, ali smo se ponašale kao da je to rutinska kontrola. Oni su nam čak i vrata otvarali. Bojali su se da ćemo pobjeći. Bili su kulturni. Znali su da smo strani novinari. Na neki način, nama nisu mogli ništa. Da smo bile sa ovih prostora bile bismo mrtve. Na kraju su nas pustili. Nisu znali šta da rade sa nama.

Onda ste proglašeni personom non grata
To se dogodilo ‘93, a ‘94 godine NATO je intervenirao i tom prilikom oborio dva srpska aviona. Mi smo ponovo počeli dokazivali da su ti piloti bili iz Srbije. Ponovno smo povezivali priču o agresiji Savezne Republike Jugoslavije i da je Srbija u ratu. Govorili smo da se srbijanska vojska nalazi na teritoriju druge međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Išla sam u Srbiju na sahranu. Jedan je sahranjen u Podgorici, a drugi u Beogradu. Imala sam dokaze da pišem priču o umiješanosti Srbije u rat. Kad sam završila priču stigla sam u Sarajevo. Početkom aprila ‘94 godine preko UNPROFOR-a moje države obavijestili su me, da mi više nije sigurno raditi u ovom regionu. Odmah mi je bilo jasno da je u pitanju to, što dajem istinite dokaze o raspadu Jugoslavije. Rekla sam UNPROFOR-u: „Onda kada pročitate činjenice iz mojih priča i kasnije mojih knjiga onda vam moram reći da ja nemam veze sa vama. Nemam hijerarhijsku vezu sa vama. Vama je opasno kao i meni a na nama je da svjedočimo. To je naša mogućnost!” Nisu me maltretirali. Još neko vrijeme sam ostala u Sarajevu. U mjesecu maju je objavljeno da sam među novinarima kojima je zabranjen ulazak u Republiku Srpsku, ali i Saveznu Republiku Jugoslaviju. Suština je u tome, da je Milošević novinare koji su znali cijeli proces od početka do kraja, a ne samo od kada je počeo rat i koji su već poznavali jezik pokušavao proglasiti nepoželjnim. Htio nas je ukloniti. To je bila većina stranih novinara i dopisnika koji su bili nastanjeni u Beogradu.

Šta ste onda uradili?
Ja sam se u Pariz vratila direktno iz Sarajeva. Nisam ni mogla ići u Beograd da pokupim svoje stvari. Nastavila sam raditi u redakciji Le Monde-a. Poslije sam se vratila da nastavim pokrivati Hrvatsku, i Bosnu. Nastavila sam pokrivati i izbliza i izdaleka. Pratila sam politiku prema Bosni, jer je već počeo i internet. Imala sam svoje kontakte i telefone u Bosni. Čitala sam naveliko novine na bosanskom jeziku. Rijetko je neko znao pokrivati unutrašnju politike, a da nije bio iz Srbije. Ja sam to mogla. Nakon nekog vremena, zabranili su mi pisati i u Le Monde-u o Jugoslaviji. Sklonjena sam. Nastavila sam raditi tako što sam sve svoje izvore i veze dala svojim konkurentnim kolegama iz druge novine. Išla sam kao govornik na konferencije o ratu u bivšoj Jugoslavije, preko cijele Europe do Amerike. Na kraju sam napisala knjigu Milošević-dijagonala luđaka . Više nisam mogla da pišem o bivšoj Jugoslaviji u svome listu.

Zašto niste imali pravo da pišete o tome?
Ne znam. Pretpostavljam da je to bilo neko naređenje. To mi je omogućilo da napišem knjigu. Šta da radite kada ne možete pisati o temi o kojoj znate? Da li da idem raditi u drugu novinu? Teško. Vaše kolege ne žele da dođete i da radite vi koji znate jezik, koji znate sve strane i znate pravu istinu o tome šta se događalo. To drugi ne žele. Takvog vas ne žele. Ja sam mislila da će se promijeniti osoba koja je dobila naređenje, da će otići. Nije otišao.

Onda ste otišli da budete glasnogovornica Tužiteljstva ICTY-a i savjetnica tužiteljice Carle del Ponte…
Ja sam uvijek pratila ICTY-e. Bio mi je vrlo zanimljiv. To je bila potpuno nova stvar. Drugo, mi smo uvijek bili u tom sukobu: novinari koji su bili i prije rata i koji smo bili u raspadu i što smo isto govorili, ne zato što smo se dogovorili, nego zato što smo isto vidjeli. Mislim, ozbiljni novinari prave objektivne opise a ne zbog toga što je to bilo neko naređenje da svi pišemo na isti način . Oprostite, ali idete na terene i znate više nego što znaju ljudi u gradovima ili pak na selima. Jednostavno, politika, ali i činjenica na terenu. Tako da taj raskorak je uvijek bio. Uvijek su nam pokušavali nametnuti raspravu da li je neko od nas za jednu ili pak drugu stranu; ko je prosrpski, ko je probošnjački, prohrvatski ili pak antihrvatski. To je nama izgledalo potpuno suludo. Kada ste svjedoci svega toga i kada živite ovdje godinama; da li živjeli u Holiday Inn-u ili po svim tim mjestima i gudurama četiri godine, ili pak živjeli u Mostaru ili Zagrebu, svi smo mi bili u istom košu. Kada prođe vrijeme svi vam onda kažu: „Pa nije to baš tako bilo”, pa onda, „Svi imaju odgovornost”; „Nije tako jednostavno…” Ok. Super. Mi smo radili ono što smo mogli i rizikovali svoje živote. Pokušavali smo razumjeti dobro i oprezno smo radili, jer su naši urednici zahtijevali da dobro provjeravamo stvari. Govorili su nam: „Ne pišite Možda… imate oči, provjerite!”. Nekada čekate jedan dan da to uradite, ali smo znali da smo taj posao obavili što smo ozbiljnije mogli. Jedino ko je mogao utvrditi taj broj, problem rata i potvrditi istinitost našeg rada je bio ICTY-e. To je bilo, ne samo za region, ne samo za istinu, vrlo važna komponenta da se potvrdi naš rad. Ona osoba o kojoj sam govorila, što nije otišla sa svoje pozicije, a ja sam se tome nadala da će na neki način otići, natjerala me da napišem knjigu, da se kandidujem za ICTY-e. Nisam ja time napustila novinarstvo. Niti je novinarstvo sprečavalo moj rad. I prije Beograda su me izbacili, a ja sam im rekla: „Slušajte ne mogu ja mijenjati vašu odluku ali samo jednu stvar vam ne dozvoljavam da mi kažete, a to je da nisam objektivna novinarska. Ne volite to što pišem, to je uredu, ali kažite mi jednu činjenicu gdje sam pogriješila”. Na kraju su priznali da ne vole moj ton. Ok. Međutim, ipak sam svoje na kraju dotjerala. Ne samo ja, nego svi novinari nisu dovoljno opisivali. Naravno, nama je dosta toga bilo zabranjeno, ali smo mi dosta toga okolo čitali. Mnogo stvari koje nismo smjeli ni vidjeti, ni saznati, a ipak smo dobro uradili taj posao. Znači, taj rat je bio najbolje pokriven. Neke stvari nismo mogli ni opisati koliko su bile opsežne. Nismo mogli ni tvrditi, jer nismo tužitelji koji rade mirno poslije rata jer imaju dokumente. U prilici u kojoj smo mi bili, mi smo strašno dobro to uradili. To nije da se hvale novinari nego da se zna da smo mnogo sebe dali u tome. To nije bio događaj koji se desio samo vama, zavisi gdje ste živjeli, nego je to sve išlo vani. Svijet je bio obaviješten o tome šta se događalo. Sve se znalo. Znalo se šta se dešava u Sarajevu. Najbolje pokriven rat u srcu Europe i ništa se nije uradilo da se to zaustavi.

(Nastavlja se)
Razgovarao: Edvin Kanka Ćudić

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVI): Crkve i manastiri iz doba Petrovića

Objavljeno prije

2 sedmice

na

24 Juna, 2022

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U slobodnim djelovima Crne Gore, u vrijeme dok su njome vladali mitropoliti i Petrovići, obnavljane su ranije sagrađene i porušene ili gradile  su se nove crkve i manastiri kao duhovni i svjetovni centri ili mjesto dogovora za dizanje ustanaka.

U Dajbabama kod Podgorice, 1897. godine podignut je manastir posvećen Uspenju Presvete Bogorodice; u Ždrebaoniku je 1818. godine, podignuta crkva Sv. Arhangela Mihaila; Manastir Podmaine je više puta obnavljan i spaljivan; Obnovljeni su Reževići; Manastir Duga, prvobitno sagrađen na ušću Male rijeke u Moraču, zbog opasnosti od turske pohare, premješten je polovinom XVIII vijeka, na lokaciju Duga na ulazu u kanjon Platije…

Posebno mjesto među crkvama i manastirima podignutim u doba Petrovića zauzima Manastir Ostrog, sagrađen krajem XVII vijeka. Poseban je po mnogo čemu. Manastir je ugrađen u Ostroške grede po kojima je i dobio ime. Posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom koji je pred kraj života službovao u ovom manastiru i obnovio ga, o čemu svjedoči zapis:

,,…сагради се сија свјатаја и свјаштенаја церков, во име часнаго и животворјашчаго креста во љето 7170. года, (1662. г. од Христова рођења) а пописа се в љето 7175. (1667.) са благословенијем всеосвјаштенаго митрополита Захумскаго Кије Василије, трудом и подвигом и платоју јеромонаха игумана Исаија ва унук перваго свјатаго и преподобнаго оца нашего Исаије, од Оногошта от села Попе. Бог да их прости, иже почеше и савршише“.

Život Svetog Vasila Ostroškog u pećinskoj crkvi – nekadašnjoj ćeliji isposnici, po vjerovanju ima višestruko iscjeliteljske moći, zbog čega vjernici svih konfesija dolaze da im se poklone i pomole za iscjeljenje bolesti, zatraže oprost od grjehova i spas duše.

Jedna od posebnosti Manastira Ostrog je i u tome što je u njemu, 8. i 9. januara 1942. godine, u organizaciji rukovodstva Narodno-oslobodilačkog pokreta Crne Gore i Boke, održana skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, poznata kao Ostroška skupština. Učestvovalo je 65 delegata – predstavnika svih političkih partija predratne Jugoslavije koje su djelovale u Crnoj Gori i Boki. Na dnevnom redu je bilo jačanje borbe za jedinstvo i slobodu naroda Crne Gore i Boke… Učesnici Skupštine, nakon usvajanja rezolucije, položili su Ostrošku zakletvu:

,,Na ovom mjestu gdje su se naši đedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire – zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

Kad je riječ o crkvenim objektima sagrađenim u doba Petrovića, ne mogu a da ne pomenem crkvu Svetog Spasa na Grahovcu. Podignuta je kao spomenik u čast velike bitke koja se tu odigrala 1858. godine i pobjede crnogorske vojse u toj bici. Podignuta je na mjestu gdje se nalazio šator komandanta turske vojske Husein-paše.  Crkva je izgrađena 1864. godine po naredbi knjaza Nikole i njena izgradnja je počela u utorak, a završena u četvrtak – na Spasovdan, baš kao i sama bitka na Grahovcu.

 

CRKVENI OBJEKTI U BOKI

Istorija Boke je slična istoriji stare Crne Gore, samo su osvajači bili drugi. Boka je, najvećim svojim dijelom, tokom XV vijeka potpala pod mletačku vlast. U XVI i XVII vijeku pojedini djelovi Boke bili su i pod turskom vlašću. Od kraja XVIII vijeka u Boki se smjenjuju habzburška, ruska, francuska i na kraju austrijska vlast koja je ostala do 1918. godine.

Ovaj period je u Boki ostavio značajno graditeljsko nasljeđe, gdje se posebno izdvajaju palate, crkveni objekti i vojne tvrđave.

Najznačajnije crkve izgrađene u tom vremenu su Gospa od Zdravlja, podignuta u XV vijeku na brdu Sveti Ivan iznad Starog grada Kotora. U istom vijeku podignuta je i Gospa od Milosti u Tivtu. Kotorska crkva Sv. Eustahija u Dobroti sagrađena je u XVIII vijeku. Crkva u Prčanju, posvećena Rođenju Bogorodice, izgrađena je u periodu od 1789. do 1809. godine po projektu venecijanskog arhitekte Bernardina Makarucija. Crkva Svetog Nikole u Perastu, sa zvonikom visokim 55 m, podignuta je 1616. godine po  projektu koji je uradio mletački arhitekta Đuzepe Beati (Giuseppe Beati)…

Posebno mjesto u graditeljstvu sakralnih objekata zauzima Gospa od Škrpjela u Perastu. Podignuta na vještačkom ostvcetu, nastalom nasipanjem kamenja oko hridi (škrpjel), koje se obavlja 22. jula, a datira još od 1452. godine i traje do danas. Prvobitna crkva posvećena Uspenju Bogorodice sagrađena je polovinom XV vijeka.

Redovnim nasipanjem ostrvce se uvećalo pa je u periodu od 1710. do 1725. godine crkva dograđena i dobila sadašnji izgled. Dogradnju crkve je projektovao arhitekta Ilija Katičić, a radove su izvodili Vuk Kandijot iz Dobrote i Petar Dubrovčanin.

Na brdu iznad Kamenara u Boki, podignuta je 1704.  godine crkva Svete Neđelje. Vijek kasnije, 1804. godine u  Starom grtadu u Budvi podignuta je crkva Svete  Trojice. Nešto kasnije, 1831. godine, na Savini kod Herceg Novog, sagrađena je velika crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, koju je gradio Nikola Foretić sa Korčule…

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXV): Najstarije džamije na području Crne Gore

Objavljeno prije

3 sedmice

na

17 Juna, 2022

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U drugoj polovini XV vijeka Turci zaposijedaju najveći dio Balkana. Nakon zauzimanja Skadra zaključuju sporazum sa Venecijom 1479. godine napadaju Crnu Goru i osvajaju veći dio njenih teritorija. Uporedo sa osvajanjima počinje i izgradanja vjerskih objekata. Negdje su gradili nove, a negdje postojeće crkve pretvarali u džamije.

Po nekim izvorima najstarija džamija podignuta na prostoru sadašnje Crne Gore (sa teritorijama koje prije osvajanja nijesu pripadale Crnoj Gori) je džamija sultana Murata II (Gornja džamija) u Rožajama, podignuta 1450. (ili 1455). Nešto kasnije, 1471.  godine, sagrađena je  Gradska džamija u Bijelom Polju i  Stara (carska) džamija u Plavu.  Vijek kasnije, 1570. godine, podignuta je Husein-pašina džamija u Pljevljima.

Stara ili Drvena džamija, podignuta 1471. godine najstarija je građevina u Plavu i jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori. Podignuta u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača i po njemu dobila ime Carska džamija. Prednji dio džamije izgrađeni su od drveta, pa je poznata i pod imenom Drvena džamija.

Među najstarije na prostoru Crne Gore spadaju pljevaljske džamije:  Hadži Zekerija džamija – Serhat (1607.g.), Hadži rizvan Čauš džamija (1609.g.) i Hadži Ačijina džamija (1763.g.); zatim Kučanska džamija u Rožajama (1779.g.); Redžepagića džamija u Plavu (1774.g.); Džamija sultan Ahmeda I, sagrađena u Gusinju od 1603. do 1617.g., stradala u požaru 1746/7. godine; Čekića džamija (1687.g.) i Vezirova džamija (1765.g.) u Gusinju.

Najstarije ulcinjske džamije su Lamova u Novoj mahali (1689.g.), Kalaja u Starom gradu (1693.g.), Pašina na Pristanu (1719.g). Omerbašića džamija, podignuta 1662.  godine, najstarija je u Baru. Među najstarijim džamijama u ovom gradu je i Derviš Hasanova džamija u Starom Baru iz 1723. godine

Džamija sultana Ahmeda III, podignuta 1704. godine, prva je džamija u Spužu, a 1723.  godine podignuta je i džamija Husein-age Mićukućića.

Pred kraj XVII vijeka u Nikšiću je podignuta Donjogradska džamija, zatim Hadžidanuša koju je u prvoj polovini XVIII vijeka podigao hadži Husein Danević, Rišnjanin. Glavna i najveća džamija u Nikšiću bila je Pašina džamija, koju je podigao ,,izvjesni Mehmad-paša”. Četrvrta i jedina džamija u Nikšiću koja i danas postoji je Hadži Ismailova džamija, koju je ,,o svom trošku podigao nikšićki trgovac hadži Ismail Lekić, iz grudskog bratstva Mehmednikića 1807. godine (1219. po hidžri)”. U okolinI Nikšića (Onogošta) postojale su i džamije u Kazancima, Crkvicama, Goranskom i Grahovu. Nikšić je oslobođen od Turaka 1877. godine. To znači da su sve pomenute džamije sagrađene prije toga.

Najstarija podgorička i jedna od najstarijih džamija na području sadašnje Crne Gore bila je džamija Mehmed Fatiha. Pretpostavlja se da je izgrađenja 1474. godine u blizini ušća Ribnice u Moraču. Srušena je 1890. godine. Glavatovića džamija je podignuta početkom XVIII vijeka, Hadži Mehmed-paša Osmanagić sagradio je krajem XVIII vijeka Sahat kulu i džamiju, koju zbog toga što su je održavali Lukačevići, nazivaju i džamija Lukačevića. U njenom dvorištu je turbe graditelja, Mehmed-paše Osmanagića, gdje je i pokopan. Među najstarijim džamijama je i Nizamska džamija, za koju se pretpostavka da je sagrađena 1476. godine ispod brda Dećić kod Tuzi. U XVII vijeku je sagrađena Dračka džamija, a 1770.  godine džamija u Dinoši…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXIV): Cetinjski manastir

Objavljeno prije

4 sedmice

na

10 Juna, 2022

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Nakon preseljnja prijestonice na Cetinje i sređivanja stanja u državi, Ivan Crnojević je od 1483. do1844. godine podigao na Ćipuru Cetinjski manastir. „V ime Rožestva ti presveta Bogorodice, sazidah si sveti xram tvoj v leti 6992 (1483/1484)“, u kome je i sahranjen 1490. godine.

Ivan Crnojević je  4. januara 1485. godine izdao manastiru osnivačku povelju „u Rece“, to jest na Obodu, kojom je novu zadužbinu obdario posjedima i prihodima, „vrlo skromnim doduše, jer su i njegove mogućnosti bile male“. Osnivačkom poveljom, u sporazumu s ondašnjim mitropolitom zetskim Visarionom, Ivan je odredio da „sveštenejši otci arhijereji“ sa svom „bratijom“ moraju održavati „opštežitije“ bez obzira na visinu manastirskih prihoda i da niko ne smije „ništa stezati ni u svoju kjeliju držati“.

Krajem XVII vijeka, u doba Morejskog rata, skadarski paša Sulejman Bušatljia dva puta zauzima Cetinje. Prilikom prvog pohoda 1685. godine opljačkao je manastir, a 1692. godine ga porušio do temelja.

Slučaj je htio da je nekoliko mjeseci prije rušenja manastira, na Cetinju boravio mletački arhitekta Frančesko Barbijeri. Svoj boravak na Cetinju je iskoristio da snimi manastir i napravi situacioni plan koji se čuva u Mletačkom muzeju.

Crnogorske vladike su više puta obnavljale manastir, a skadarske paše ga uporno rušile. Vladika Petar I Petrović, poslije još jednog rušenja, obnavlja manastir 1786. godine. Nakon smrti i proglašenja za sveca vladike Petra I Petrovića 1834. godine, njegov ćivot je smješten u Cetinjskom manastiru gdje se i sada nalazi. Manastir je više puta obnavljan, a sadašnji izgled je dobio 1927. godine.

Na mjestu prvobitnog manastira na Ćipuru kralj Nikola Petrović je 1886. godine podigao dvorsku crkvu, posvećenu Rođenju Bogorodice. U njoj su zemni ostaci Ivana Crnojevića, a od 1989. godine i zemni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere preneseni z San Rema.

U XV i XVI vijeku podignuti su Manastir Svete Trojice kod Pljevalja, Pivski manastir, Crkva Sv. Nikole u Nikoljcu kod Bijelog Polja, crkva u Tvrdošu…

Preseljenje Pivskog manastira: Pivski manstir je podignut između 1573. i 1586. godine na obali rijeke Pive, nedaleko od Plužina. Podigao ga je mitropolit hercegovački Savatije Sokolović. Manastirska crkva posvećena je Uspenju Presvete Bogorodice.

Manastir je 1982. godine, prilikom izhradnje HE Mratinje, razgrađen i preseljen na višu kotu, na lokaciji Sinjac.

Preseljenje je trajalo punih 13 godina. Izvršeno je detaljno snimanje i mapiranje kompletnog manastira. Svaki kamen je obilježen i svaki kvadratni santimetar fresaka. Nakon preseljenja svaki kamen je postavljen na označeno mjesto na kom je bio prije preseljenja.

Preseljenje manastira, poduhvat koji do tada nije bio poznat u svijetu, izveli su stručnjaci i radnici Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, zajedno sa kolegama iz cijele Jugoslavije i svijeta, ekspertima UNESKO-a, Instituta za očuvanje kulturnih vrijednosti iz Rima. Pored institucija treba odati priznanje i pojedincima koji su ovaj projekat iznijeli na svojim leđima: Anika Skovran, Dušan Nonin, Ljubomir Ivanišević i čitava armija njihovih saradnika i neposrednih izvršilaca ovog izuzetno složenog projekta.

 

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo