Povežite se sa nama

FELJTON

FLORENS ARTMAN: KAKO JE POLITIKA SAVLADALA ŽIVOT (IV): Najgore oružje je tišina

Objavljeno prije

na

Kako komentirate pismo sudije Frederik Harhoff svojim prijateljima, a čiji su sadržaj objavili danski mediji, u kojem je iznio ocjenu da ICTY ne dijeli pravdu, već provodi političke odluke?
Ono što mi se čini najvažnije jeste da sudija Frederik Harhoff konkretno ukazuje na kršenje Statuta ICTY-a od strane njegovog predsjednika Teodora Merona. Po Statutu, sudije moraju biti neovisne prilikom donošenja svojih odluka. Frederik Harhoff tvrdi da je Teodor Meron vršio pritisak na druge sudije da osigura većinu glasova u petočlanom Žalbenom vijeću kojim je predsjedavao u predmetu protiv Gotovine i Markača, kao i u slučaju Momčila Perišića. Ovo su dovoljno ozbiljne i, nažalost, kredibilne optužbe da nadležni organi otvore istragu i da Teodor Meron bude smijenjen u slučaju da se utvrdi da je kršio Statut ICTY-a. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN) nema drugog izbora nakon ovog pisma nego da naredi takvu istragu! A ako se utvrdi da neovisnost i nepristranost sudija nije poštovana, onda je moguća i revizija presuda.

Komentar na konačne presude Ante Gotovini i Mladenu Markaču?
Pa, upravo to ukazuje da je sud, u posljednjoj fazi svoga rada, ponovno stavljen pod oštru kontrolu politike. Godinama, svojom hrabrom interpretacijom normi međunarodnog kaznenog prava, težio je učvrstiti načelo kažnjivosti i time stvorio pravne prepreke koje onemogućuju države, pa time i velike sile, da vode ratove bez previše brige da jednog dana i njihovi čelnici mogu biti pozvani na odgovornost. Pred zatvaranje ICTY-a, izgleda da se žele neutralizirati ta pravna ograničenja, kako bi ih pravna regulativa koja će ostati što manje ometala.

Carli del Ponte se često zamjera da je uništila posljednje uspomene Srebreničana…
Za to sam saznala kada sam već otišla. Koliko sam ja čitala i pažljivo gledala kako o tome govori ICTY-e u ovom slučaju se precizira šta je nadležnost Tužiteljstva. Kad je u pitanju posao na kojem sam se ja nalazila nije se moglo reći: Nadležnost Tužiteljstvo je to, a Suda ovo. Institucije imaju nadležnost. Ako je obrana napravila grešku, ili sudije su napravile grešku ili tužiteljstvo pa nije onda cijela institucija napravila grešku. Ako ministarstvo obrane napravi grešku, ne možete optužiti ministarstvo pravde. Tako da treba reći da je u ovom slučaju ovo greška Tužiteljstva ICTY-a. U tom vremenu postojao je već jedan problem, a odnosio se na posmrtne ostatke ubijenih sa Kosova. Ti ostaci su uništeni. Kad se to dogodilo sa Srebreničanima, bila sam ubijeđena da je to i istina. Ponovo sam se sjetila tih kostiju koje su spaljene. Bilo mi je logično da se dogodilo i sa uspomenama Srebreničana. Sud to ne poriče, ali kaže da se izvinjava. To nije odgovor. ICTY-e ima tehnički problem. To se mora riješiti. Ako ne možete da riješite, onda pozovete potencijalnog sponzora ili nađete nekog ko će to vratiti u Bosnu. Tako ćete se onda osloboditi tog, ne znam lijepu riječ, viška nečega. Zaista ne znam kako da se izrazim. Morate znati da je to uspomena. Ne možete to opravdati. Ne možete govoriti o takvoj pravdi. To nema cijenu.

Kakav je osjećaj danas susretati se sa žrtvama?
Pitanje je kako ga formulirano i da li ga formuliramo na isti način. To je neovisan trenutak. O tome sam pričala i sa drugim kolegama. Uvijek ostane nerazumijevanje. To je osjetljiv čin za svakog od nas koji je bio u Bosni, koji je to sve proživljavao. Mi koji smo bili u toku rata dijelimo osjećaje na različite načine. Dijelimo tu bosansku tragediju i nerazumijevanje kako se to nije moglo ranije riješiti. Za to vam ne trebaju riječi. Vas niko ne može da razumije. Neko razumije, ali globalno ne. Dijelimo zajednička iskustvo. Novinari koji su se nalazili u Holiday Inn-u barem jednom dnevno su granatirani sa srpskih položaja. Dijelimo osjećaje i po tom nečemu što se zove nemoguće. Ostali smo vezani za ovaj region. Vrlo je bitno da su svi novinari došli na crvenu liniju svojom voljom u svom privatnom aranžmanu.

Carl Bildt i Vaš sukob sa njim na sarajevskoj Ulici Maršala Tita? Okarakteriran je kao herojski čin strane novinarke.
Toliko je ljudi reklo da im je drago što ste stavili do znanja koliko ste hrabri. Onda sam mislila: Kakva hrabrost?! Svi su trebali da se toga sjete i da tako nešto urade. Takvi hrabri ljudi uvijek uspijevaju. Znam da završetak rata nije doveo ni do kakvih promjena i mi smo mnogo pisali o tome. Opet dijelimo istu sudbinu.

Da li vas to boli?
Naravno. Naravno da me boli. Rizikujete svoj život. Ljudi umiru ispred vaših očiju. Niko to neće da čuje i imali ste privilegovanu poziciju da možda možete pomoći. Najgore oružje je tišina. Mi, novinari, pomogli smo da probijemo tu tišinu; da što više ljudi iz Sarajeva izađe. Svojim pisanjem pokušavali smo uzeti oružje od agresora. Ovi sa Zapada su također protiv zločina, ali zbog pojedinih saveza sa ovim zločincima rekonstruirali su svoju savjest i informaciju. U tome je problem. Znam da politika nije laka. Neću ih pravdati. Nije lako živjeti ni u ratu, ali treba se truditi da se zaustavi taj rat. Niko nema opravdavanje za to.

Današnje sjećanje na BiH?
Srela sam se sa najdostojanstvenijim i sa najgorim ljudima u svome životu. Bila sam na raznim stranama i svašta sam vidjela.


Tribunal odustao od potrage za istinom

MONITOR: Prvostepene presude Jadranku Prliću i još petorici optuženih dokazuju postojanje etničkog čišćenja i udruženi zločinački poduhvat koji se prostire i na hrvatsku državu kroz ideju velike Hrvatske. Sa druge strane imamo oslobađajuće presude Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću?
ARTMAN: Prvostepena presuda izrečena protiv Prlića i ostalih iz ‘Herceg Bosne’ nije konačna jer je najavljena žalba. A preokret koji smo uočili u zadnje vreme u Haškom tribunalu je izvršen od strane Žalbenog veća pod vođstvom predsednika suda. Jasno je da su sudije podeljeni. U slučajevima Stanišića i Simatovića, prvostepeno sudsko veće je odmah, uz neslaganje jednog od sudija, odlučilo osloboditi optuženike od bilo koje odgovornosti za zločine počinjene u Hrvatskoj i u Bosni od stane specijalnih jedinica iz Srbije. U slučaju Prlića, prvostepeno sudsko veće je naprotiv utvrdilo ne samo krivice optuženika nego i istaklo da su čelnici Republike Hrvatske sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu u drugoj državi. Potvrđeno je učešće Hrvatske u ratu u BiH u skladu sa presudama protiv Blaškića i Kordića mada niko iz vojne ili političke komandne strukture u Hrvatskoj nije bio optužen na toj osnovi. Iako će Žalbeno veće po svemu sudeći potvrditi krivicu optuženika, više je nego moguće da će primenjivati isto rezonovanje kao nedavno kod Perišića i da će kazati da utvrđivanje opšte kontrole strane države nad trupama u drugoj državi nije dovoljno. Kao što nije ni dovoljno ukazati da je Zagreb imao nameru da uspostavi hrvatski entitet na teritoriji BiH. jer ono što je trebalo utvrditi je operativna kontrola Tuđmana, Šuška ili Bobetka i ostalih hrvatskih čelnika spomenutih u presudi, nad trupama koje su napravile zločine. Izdvojeno mišljenje francuskog sudije Antonetija koji je predsedavao Sudskim vijećem u slučaju Prlić i ostali već otvara takvu mogućnost jer jasno poriče operativnu kontrolu kao i usmerenost pomoći Hrvatske čelnicima Herceg-Bosne za činjenje zločina.

Nakon oslobađajućih presuda za Perišića, Stanišića i Simatovića, Miloševićeva Srbija je manje-više definitivno oslobođena od učešća u ratnim zločinima u BIH i u Hrvatskoj. Jedino se sugeriše da je osposobila vojne grupacije u tuđim državama da bi pomogle tamošnjim Srbima da očuvaju teritorije na kojima bi mogli živeti a da su te grupacije same odlučile da vrše etničko čišćenje na tim teritorijama. Žalbeno veće će isto tako verovatno kazati za Hrvatsku u konačnoj presudi protiv Prlića i ostalih. Na kraju će ispasti da sukob u BIH nije imao međunarodni karakter, to jest da niko preko granice ništa nije planirao niti organizirao. Svima nama mora nažalost već biti jasno da je Haški tribunal na kraju potpuno odustao od potrage za istinom i pravdom i da je time odlučio svojom voljom da postane prepreka umesto katalizator pomirenju u regionu.

(Monitor, 31. maj 2013)

Razgovarao: Edvin Kanka Ćudić
(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo