FELJTON
MIRKO KOVAČ: NAJDAROVITIJI PISAC MEĐU VELIKANIMA (I): Cement nacionalizma

Objavljeno prije
12 godinana
Objavio:
Monitor onlineU prvom broju Monitora, od 19. oktobra 1990. godine, objavljen je intervju sa Mirkom Kovačem pod naslovom ,,Trijumf vođa, katastrofa naroda”. U uvodnom dijelu navodi se da je već dugo Kovač u samom vrhu jugoslovenske književne scene, ali da je ,,ovih dana i hroničar vremena – homo politikus”. Sa grupom beogradskih intelektualaca osnovao je Liberalni forum, udruženja koje se u Srbiji pojavilo kao ,,protivteža” i vladajućoj politici i njenoj opoziciji. Zato je razgovor sa Kovačem započeo o politici.
KOVAČ: Možete Ii zamisliti da mi sad ovdje sjedimo i drvimo o književnim postupcima, o ,,tački motrišta” u proznom djelu, o ,,semantičkim poljima” u pjesništvu itd. Doduše, meni bi takav razgovor bio ugodniji, rado bih govorio o književnosti, ali mi za to više naprosto nemamo uslove, nemamo ni vremena, a uskoro nećemo imati ni građanskog mira. Sjećate se one božanstvene pripovijetke Danila Kiša Kratka biografija A. A. Darmolatova. Pjesnik Darmolatov ušuškavao je telefon perjanim jastucima da ne bi čuo uznemirujući glas. Kad je Ahmatova pričala o egzekuciji nad velikim pjesnikom Gumiljovim, zbrisao je s čašom u ruci i zavalio se u fotelju. Mandeljštam je pred hapšenje došao da se oprosti od druga iz mladosti Darmolatova, ali ovaj je žurio na jahanje, odskakutao je u smiješnim jahaćim gaćama, nije se pozdravio s Mandeljštamom koji je umro u nekom od kotimskih logora. Darmolatov je ostao na slobodi, ali je obolio od elefantijazisa mošnji koje su dostigle veličinu ,,kolhozne tikve”, kako to pisac reče. Dakle, istorija se ne može izbjeći, ona ostavija udarce bilo da si u njoj do guše, bilo da si kao Darmolatov. Mandeljštam je ušao u svjetsku istoriju književnosti, a Darmolatov u udžbenike patologije kao medicinski fenomen. Hoću reći: naš je ulazak u istoriju neminovan, ali mi moramo odlučiti kako tamo utazimo. Danilo je lijepo rekao ,,da nisu dovoljna samo muda”, vidjeli smo slučaj Darmolatova, moraju se sada uložiti i intelektualne moći da se barem ukaže na nove i sve očitije zablude, da se ne suglasimo s nepravdom i ludilom. Otuda i moja potreba da se pojavim u ulozi političkog Čovjeka, kako rekoste, ma koliko imao otpore prema politici, ali ne može se dopustiti da vas ovi politički krokodili pojedu, naprosto u čovjeku prorade odbrambeni instinkti. Prema tome, sve što u ovom trenutku činim politički i intelektualno nije ništa drugo do samoodbrana, moralna samoodbrana!
MONITOR: Liberalni forum dokaz je prisustva i one vrste intelektualaca koja se na jasan način distanciraju od tobožnjih intelektualaca koji su svoj individualitet, ukoliko su ga i posjedovaili, žrtvovali fanatizovanom nacionalnom osjećaju, utapajući se u bezličnu masu. Ima li vas više od onog broja koji se javno oglasio?
KOVAČ: Što se tiče LiberaInog foruma reći ću vam sljedeće: to je jedna intelektualna družina koja se našla zajedno, ili bolje reći na istoj strani, u trenutku kad se dio srpske inteligencije slizao s vlastima. Tada je ostao prazan intelektualni prostor u kojem se onda zatekao onaj homo vulgaris, prostor kojim je zagospodarila vulgarna politika, a kumovali su joj upravo intelektualci. Mi smo se, svako na svoj način, kritički postavili prema tzv. ,,mladom totalitarizmu” da uzmem taj Gliksmanov termin, koji se rađao na razvalinama istočnoevropskog, pa i našeg, totalitarizma. E, sad, da ne odem previše u filozofiranje, svako je od nas, manje-više, imao priliku o svemu tome govoriti, imao je priliku da se jasno odredi prema novim mitovima, prema novim formama diktature, ali sve je to mnogo efektnije kad se oglasite preko jednog Foruma, kad se vežete uz evropski liberalni pokret u koji se ne ulazi pojedinačno već organizovano. Naš Forum je, ipak, elitistički, nemamo nikakvih ambicija da se otimamo za vlast, ali želimo djelovati razborito i samo u prilog liberaIne demokratije. Ima nas mnogo više nego što mislite, a naše je dejstvo mnogo veće nego što mi mislimo, ali nije stvar u tome, nama brojke nijesu potrebne, mi baratarno drugim sredstvima. U Beogradu nas već nazivaju ,,masonskom ložom”, a to već ponešto govori o uznemirenju koje unosi naš Forum u ovaj duhovno razoreni Beograd. Znate, danas su vremena prevratnička, a ona uvijek donose razne zablude i razne zavjere: mi se tu moramo odrediti. Na kraju da kažem i to, naš Forum nije partija, uostalom Iiberali su i u razvijenim parlarmentarnim demokratijama samo neka vrsta intelektuaIne distance, ako se tako može reći, neka vrsta korektiva. U ovoj fazi mi ćemo imati takvu ulogu.
MONITOR: Na jugoslovenskoj političkoj sceni, preciznije na njenim jugoistočnim prostorima, bestidno se zloupotrebljava masa kojoj se umjesto istinske demokratije i hljeba nude opasne, prljave igre s oružjem. Nazire ii se kraj tome?
KOVAČ: Ja sam se prilično jasno odredio prema masovnim pokretima, prema kolektivnim euforijama uopšte, u tome sam već ponešto rekao i izrazio svoju odbojnost prema ,,masi koja se lako gnječi i mijesi”. Na Ieđima rulje uvijek isplivaju tipovi sumnjivih vrijednosti. Moglo bi se slobodno reći najgori, jer čestit čovjek ne pristaje da zlorabljenjem stiče bilo kakve političke poene. Ono što je odurno kod rulje to je neka uspaljenost, neka ,,podivijala erotika”, pa neka alkoholizirana svijest, jedan mutan pogled na stvarnost.
Masa je uvijek daleko od istine, tako je nekako rekao jedan njemački pisac. To što se kod nas zbivalo u posljednje dvije-tri godine, taj pokret srpske raje, imao je jedan antidemokratski karakter, u suštini bjekstvo od civilizacije… Ta galama po našim palankama i krčmama, to arlaukanje pijane mase zapravo je uvod, uvodna sekvenca u raspad Jugoslavije. Odmah da se razumijemo, kad kažem raspad Jugoslavije nijesam ni najmanje sentimentalan, ne bih htio da ispadnem braniteij one lažne federacije, ali sam očekivao ideološki raspad prije svega, krah boljševizma, očekivao sam demokratsku revoluciju, napad na birokratske institucrje, na birokratski socijalizam u cjelini. Medutim, raja je rušila pojedince, manje-više već srušene, dakle rušila je jedne, a veličala druge, možda još gore tipove od njihovih prethodnika, ali masa nikada ne zna šta radi, ona se samo valja ulicama i gazi, to je broj tijela i ništa više! Ima li tome kraja? Nema, ali dođe jedan trenutak, da se poslužirn Le Bonom, kad se masa zasiti nereda i instinktivno zaplovi prema ropstvu. Tu ropsku masu imali smo četrdesetak godina pod proleterskom diktaturom, ali ona se nije oslobodila već je samo prešla u novu formu ropstva. Dakle, opet se robuje mitovima, sada nacionalnim, opet se kliče vođama, tako da ćemo u narednom periodu imati tzv. ,,izborne gomile”. Ako bih se malo igrao proroka, uvjeren sam da će pravoslavne mase i na slobodnim izborima glasati za komuniste, daj bože da se prevarim, ali čitajući Berđajeva sve više vjerujem da postoje krvne veze između komunizma i pravoslavlja. Sam Berđajev doživijava komunističku partiju kao neku vrstu ,,ateističke sekte”. On čak ističe da je komunizam izrazito ruska tvorevina, a da mu je taj ruski religijski temperament, ta ruska raskolnička psihologija temelj. Mi sad imamo u srpskoj boljševičkoj politici spregu i ljubav te politike i pravoslavlja, a tu je cement nacionalizam!
Filip David: Posljednji veliki pisac epohe
– Sa odlaskom Mirka Kovača, a to mi je činjenica koju ne mogu da prihvatim, izgleda mi zastrašujuće i neverovatno prosto da Mirka sa onom njegovom snagom, inteligencijom više nema; to je kraj jedne epohe u kojoj je on poslednji veliki pisac i ne samo to, nego odlaskom Mirka Kovača, zapravo, čini mi se da je to konačan kraj jedne velike Jugoslavije. Jer Mirko Kovač je, kao i njegovi prijatelji Kiš i Pekić, pripadao svim književnostima, i crnogorskoj, i srpskoj, i hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj, on je bio posljednji veliki pisac epohe.
(Nastavlja se)
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (IV): Romantična vrlina prošlosti

Objavljeno prije
5 danana
27 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
„Moje prvo ljubavno pismo, koje sam poslala, bilo je jako tužno. Sećam se kako sam danima, prvo razmišljala, a potom i smišljala, da svoja osećanja prenesem na papir i da to liči na nešto. Uz mnogo snebivanja, muke, dilema, i dosta znoja, pismo je, na kraju, napisano i poslano. Danima u nestrpljenju čekala na odgovor koji nikada nije stigao“. Ovako piše na svom blogu poznata slikarka, opisujući svoje nevolje kada su muškarci i žene jedni drugima svoje intimne i ljubavne poruke iznosili u pismima. Jetka i iskrena ispovest o jednom romantičarskom narativu kojeg je vreme definitivno prebrisalo.
Noseći u svom biću aromatične asocijacije svoga vremena i sopstveni emotivni univezum dosledne mere ukusa, razumevanja i vrednovanja, ovaj iskustveni prtljag prošlosti, uzdrhtale emocionalne rascvetalosti bio je intimni koordinatni sistem ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, snova i stvarnosti. Izrastao, kako iz nužnosti za ljubavlju, tako i iz individualne kreacije takve potrebe, jače i od koristi i od razuma, postaje neodvojiv deo svake tradicije. Kao sklonište i utočište, kao trajna uspomena na mladost, ljubavna pisma su važan deo sociokulturnog, antropološkog, sociološkog i tradicijskog nasleđa. Ona su i značajan izvor informacija o vremenu u kojem su nastajala, a mogu biti vredna građa etnolozima, istoričarima, umetnicima. Kao znamenje samog života, ona su i trag hiljadugodišnje istorije čovečanstva. U antičkoj književnosti, ona su bila poseban vid retorike, pa su postojali i priručnici za sastavljanje pisama. Ta neobična filozofija života bila je druga priroda naših predaka, iako prikrivena, zaklonjena, pritajena.
Kao aktivno mesto života, njihov početak se vezuje za pronalazak pisma i pismenosti. Koliko je stara istorija pismenosti, toliko je stara i ova epistolarna forma. Pisma su od davnina savladavala razdaljine i spajale emocije, prenoseći poruke različitog sadržaja. Dugi niz vekova to je bio jedini vid kontakta među onima koji nisu zajedno. Od „Solomonove pesme“ koja se nalazi u Bibliji i Starom zavetu, preko drevne prepiske indijskog cara i carice, nezavisno od kultura i generacija, ona su bila glas intimnosti, i izraz bliskosti između dvoje ljudi. U težnji da ljubav tumače snagom svoje poetske raskoši, izražavala su najtananija i najintimnija osećanja. Kao nemi svedoci vremena, takva pisma predstavljaju riznicu ogromnog planetarnog bogatstva osećanja u originalnoj formi. U tim živopisnim slikama jednog sveta, koji će za većinu nas ostati fizički nedostupan, sve je bilo ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u istinsku lepotu pravih vrednosti. U potrazi za ljubavlju i za svim onim što pokreće svakog čoveka, pisma su im omogućavala da izraze skriveni aspekt svog bića, da podele tajni šapat svojih duša. Bio je to najkraći, najjednostavniji i najefikasniji način da se pronađe put do emocija, snažnih doživljaja i sveta otvorenih mogućnosti. („Zahvaljujući pismima, moj unutrašnji život je bio bogatiji; emocije nisam držala pod ključem. Ljubav mi je bila uzvraćena“, pohvalila se čitateljka jednog časopisa).
Skupljajući sećanja, od zbunjenosti, smetenosti do potpunog stasavanja, kroz senovitost potisnutih uspomena, tadašnji momci, puni individualne anarhije, znali su da nema te lepote koja se neće izložiti zavodljivoj slabosti briljantno napisanog ljubavnog pisma, tj. iskazane duboke emocije. Savršeno oblikovane misli u svoj svojoj lepoti bila je garancija njihovog uspeha. Za razliku od momaka, devojke su, odrastajući u ambijentu tradicionalnih shvatanja, ređe bile inicijatori kontakta sa momcima preko pisama. Takva njihova iskušenja mogla su imati posledice po cenu njihove časti i ponosa, zbog čega su svoju skučenost bojile strpljenjem, a svoju osujećenost nadom. Čiste od mnogo čega, njihova čednost nikad nije bila oslobodjena od predrasuda. Ako su želele da prenesu poruku, morale su da nađu kreativan način da je sakriju. U takvim okolnostima devojke su imale svoje „strategije“ i rituale, pomoću kojih su momcima kradom dodavale svoja kratka pisamca ili slale šifrovane poruke. (U Londonu je 1977. godine objavljen priručnik za dame, u kojem se, između ostalog, objašnjava kako se preko lepeze mogu slati ljubavni signali. Inače, šifrovane poruke su se stavljale u goblenima, zidnim tapiserijama, umetničkim slikama, pesmama…)
„Kad se djevojka i momak vole i nemaju prilike da ašikuju, šalje jedno drugome znakove ljubavi. Ti su znakovi od strane devojke: jabuka i u nju usađen karanfil, kita cvijeća, svezana svilom i zlatom u znak da njih dvoje jedno uz drugo pristaju, ko zlato na svilu i da se nerazrješivo svežu. Komadić od hasure znači, da je djevojka momku od srca hasret (rada);komadić ugljena, da joj srce za njim crni kao ugljen; zrno kafe znači, da bi rado sa njim posjedila, razgovarala i kahvu popila. Jagluk (marama) znači da jaduje za njime i da će suze roniti, ako joj se iznevjeri. Osim toga znači i selam“. (Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, „Dobra knjiga“, Tuzla, 2021).
I kao što se svaka varoš nije mogla zamisliti bez bogomolje i kafane, ni ljubavna pisma nisu mogla zaobići zavodljivu melodiju srca koja vole. Kakav god bio – život u sjaju i raskoši, sivilu, oskudici i povremenoj tuposti, ljubav je suverena sila koja ima moć da preobražava stvarnost. Pisma su povezivala život, ljude, sreću, bol, mladost, nadu, brigu, godine; pusta usta, gola duša, niko te ništa ne pita. U njima se život, kakav god bio, prikazuje ili iscrpljuje – na jednom ramenu anđeo, na drugom đavo. Ljubavna pisma su bila svetla, orjentiri i ognjišta pod nebrojivim zvezdama; bogatila su ljudsko postojanje, umnožavala živote. U ovim narativima, ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, ona su životu pridodavala dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, lepote, ostvarenosti. Između topline i večnosti, sreće i vesele nade, bilo je i tuge i očaja.
Bila je to gotovo nevidljiva, ali sveprisutno naglašena običajnost, nešto nedovoljno definisano a, opet, rasprostranjeno; nešto što se ne izdvaja i ne izdiže iznad života, već čini njegov sastavni deo, savremenim generacijama teško dokučivo i shvatljivo. Struktuirana u kulturulošku pojavnost romantičarske tradicije, kao metafora ranjivosti duše i kulturnih korena, ljubavna pisma danas figuriraju kao umetnička projekcija romaneskne književnosti. Pročišćenim i svedenim stilom, stoje na braniku poezije velike lepote, te najfinijeg i najrazumljivijeg književnog jezika, koji u svakom pogledu može biti uzor. Najlepši stihovi, sročeni u ovim pismima, nikad neće biti pročitani. Bio je to šapat davnog, primarnog oblika, osvetljen fenomenologijom gorke istine i sama istina o čovekovoj potrazi za ljubavlju i srećom. U ovim pismima, ali i lakoći njihovog razumevanja i uživanja, traje emocija surove nežnosti u svedenom ritualu, najbliža dramskoj napetosti, kojom se zadržava pažnja sevdalisanja ili serenadisanja. Lepotu romantičnih osećanja u ljubavnim pismima mnogih slavnih ljudi nikad neće moći da zamene internet i savremena digitalna tehnologija. („Ti si veća od nebesa, ti si veća od zemlje, ti za koju je otkupninu bio sam Stvoritelj svijeta. Ali, što je on vidio u tebi, pitam se, kojemu ništa ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog poslednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? Šta li je drugo mogao tražiti u tebi ako ne tebe samu“, Pjer Abelar Eloizi Abelar (Heloise et Abelard). „Kamo sreće da volim Boga, kao što volim tebe“, bio je odgovor Eloize (prepiska iz XII veka).
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (III): Veliki riality show

Objavljeno prije
2 sedmicena
20 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Generacijsku decu, koja su odrastala sa milionima svojih vršnjaka širom Jugoslavije, karakterisala je vedrina igre, slavljenje života i humor koji donosi rasterećenje. Mladost bez nade ne može da se razvija, a kamoli da u zrelom dobu rešava neke teške probleme. „Dan mladosti se proslavljao izuzetno organizovano, svečano, masovno, u svim djelovima zemlje. Brojne i raznovrsne programe – masovni ispraćaji, govori, tv prenosi – tokom dva tri mjeseca, priređivali su pretežno mladi – pioniri i omladina- ali su učestvovali i stariji, a posebno vojska. Bio je to jedan od najvažnijih državnih praznika. Kroz desetine raznovrsnih programa, u kojima su učestvovale na hiljade mladih, dolazilo je do masovnog druženja i njihovog zbližavanja, a to je doprinosilo ostvarivanju duha zajedništva i bratstva i jedinstva. Bio je to pravi veliki riality show. U krajnjem, sve je to bilo u funkciji afirmacije zajedničkog života svih građana, u svim republikama Jugoslavije“, zapisao je istaknuti crnogorski novinar i publicista Danilo Burzan.
Više od tri i po decenije, Tito je bio nezaobilazna figura iz detinjstva, mladosti i zrelog doba najvećeg broja Jugoslovena. O njemu skoro da sve znamo: napisane su silne knjige i snimljeni mnogi filmovi. Urastao u svoj istorijski trenutak, kao osvedočeni antifašista i partizanski vođa, Tito je bio brend, jednako koliko i Jugoslavija; čovek misije koji je uvek verovao u moć energije mladosti, i to je posebno naglašavao. Državnik magične energije ispisao je realan bajkoliki životni scenario ostvarenog životnog podviga. („Jednom prilikom, na svečanom ručku u Diseldorfu, predsednik nemačke vlade upita predsednika Tita: „Čujem, gospodine predsedniče, da ste bili jedan od prvih gastarbajtera iz vaše zemlje u Nemačkoj i da ste tada, pred Prvi svetski rat, razmišljali o tome da se iselite u Ameriku. Šta bi bilo sa vama i sa vašom zemljom i sa Evropom, da ste tada otišli preko okeana? Bio bih milioner, odgovorio je Tito“, Ivan Ivanji, JBT i njegovo doba, „Vreme“, maj 2011). Ogromna većina takvih istorijskih veličina, jednako poput uglednih domaćina, kojima je čast bila ispred života, a obraz iznad svakog bogatstva, posle svoje smrti „zasluže“ čitave knjige ispunjene sa mnogo klevete, pakosti, prostote, raznih falsifikata, od pseudo ekspertskih znalaca i narcisoidnih manipulatora, koji tako namire sebe prodajom u visokim tiražima. U takvim manipulacijama svaki zdrav razum bi ustuknuo pred ogromnim talasom gluposti, u kojoj mnoge stvari liče na mržnju. Ljudi imaju jednu večnu, neutaživu želju da vrše nasilje nad interpretacijom prošlosti, a u svakom ludilu je svaka istina obesnažena. Takvima je teško doći do istine, osim one kojom su okovani. Naravno, pred nama je prošlost satkana od niti sećanja i redefinisanja istorije i simbola iz mladosti, odnosno bogati dvosmisao viđenja, te zato prošlost treba gledati i analizirati vrlo pažljivo i odgovorno. O ljudima, istoriji i vladarima, ljubavi i prijateljstvu ne treba imati iluzija.
Štafeta mladosti je zamišljena kao opštejugoslovenska manifestacija i, kao takva, „predstavljala je sinonim za masovnost i raznovrsnost telesnog i duhovnog razvoja najšireg sloja građanstva, bez obzira na klasnu, versku i nacionalnu pripadnost. Prenošenjem štafete, povezivani su svi koji su je držali u ruci, ali i oni koji su je samo videli i pozdravili. Okupljanjem ljudi oko zajedničke „stvari“, ujedinjavale su se široke mase i tako se identifikovao zajednički nacionalni identitet“. Pragmatično prilagođena kulturnom miljeu i najmasovnijem društvenom sloju, sa veštim spojem autoritarne svesti i tradicionalizma, štafeta mladosti je svojim zamahom, obimom i strategijom, decenijma prekrivala smisao društvenog života u Jugoslaviji. Kao manifestantna dramska forma i društvena činjenica, poput religioznog obreda, ovaj fenomen je postao neizbežni deo istorije privatnog života i snažnih ličnih doživljaja, iako je svako od njih bio istureni statista, u kojima su ova iskustva oblikovana po strogim pravilima igre. Sve je u toj neobičnoj priči, potencirane atmosfere, bilo besprekorno složeno, s ciljem stvaranja idealizovane slike o bliskosti jednog autoritarnog režima sa narodom a, pre svega, sa omladinom. Smisao iskušenja kroz koje zajedno prolaze, sjedinjuje razdvojene krajnosti. Doduše, sem prvih desetak godina posle rata, bilo je to doba stabilne države i socijalne jednakosti, u kome je svako mogao da se bori i izbori za pravdu, porodicu, za krov nad glavom, za spokojnu noć i da putuje gde želi, sa crvenim pasošem, koji je bio simbol toga vremena. Raznovrsnost svega u tadašnjoj zemlji bila je naša vrednost i prednost. Raspad Jugoslavije je bukvalno svima na ovom prostoru prelomio živote, zaustavio sve društvene procese, zatvarajući sva individualna, kolektivna i zajednička vrata iza sebe.
S ove vremenske distance, štafeta i Dan mladosti, kao onovremeni damar i tanani društveni refleks, ostaju najlepše uspomene mnogih učesnika takvih manifestacija. U njih su utkane priče detinjstava, važnih trenutaka, nezaboravnih ljubavi, velikog drugarstva i prijateljstva, koje je bilo uzvišeno, solidarno, puno poštovanja i najlepših manira. Da bi ovaj fenomen dobio adekvatnu analizu, moraju se okolnosti čitati u novom ključu, uz potpuno sagledavanje opštih istorijskih i društvenih procesa. Ne treba naglašavati, ni idealizovati, ali ne treba ni zaboraviti koliko su simbolično stilizovani realiteti značili tom vremenu. I zato u ovoj naraciji ima nečeg neodoljivog u oživljavanju neke konekcije koja daje raskošan vez emocija i uspomena, koje današnje i buduće generacije neće biti u stanju da razumeju. I baš zato, ovaj društveni obrazac govori jezikom nedovršenosti, nudeći mogućnost novih čitanja, otkrića i tumačenja, produbljenih analiza.
Autentična ideja poimanja karaktera i smisla jugoslovenskog društvenog i kulturnog prostora još uvek je i te kako živa i bliska osećajnosti mnogih malih, običnih ljudi. I danas posle mnogo godina od ukidanja štafete i Dana mladosti, bivši junaci ili njihovi potomci uzalud traže sebe u krhotinama prošlosti, obilazeći dvadeset petog maja „Kuću cveća“ i Muzej „25 maj“, donoseći cveće i štafete sa porukama iz svih republika zemlje koja više ne postoji, afirmišući recepciju da snove i uspomene ne ruše priče, već mi sami. Odanost jednoj ideji koja je želela da spoji nacije, religije, običaje i strahove, svojstvene svim jugoslovenskim građanima, podjednako, kroz stvaranje jedne idealizovane slike o svom predsedniku, završila se njegovim krajem. Da je imala drugi smisao, poruku i cilj, možda bi njena egzistencija trajala i danas.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (II): Simbolički dodiri

Objavljeno prije
3 sedmicena
13 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Decenijski fenomen proslave rođendana Josipa Broza Tita, oličene u Štafeti i Danu mladosti, uz hiljade parola, poruka, ispraćaja, sletova i raznih drugih kulturno-umetničkih i sportskih manifestacija, i njihova kulturološka, sociološka, politička i etnološko-antroplološka priča o štafeti nije, niti će uskoro biti do kraja ispričana. Između iskustva normalnog, svakodnevnog života, svih društvenih slojeva i narativa namenjenih narodnim masama, koji su tom životu pridavali određeni smisao, nije zjapio prazan prostor niti je bilo ogromnih provalija. Bio je to duh otvorene i komotne, izazovne i pronicljive improvizacije, sa licem odgovornog života i ljudskog ponosa. Ljudi su živeli bez osećanja apatije, gubitništva i depresije, zadovoljni onim što poseduju i velikom nadom da će im budućnost doneti egzistencijalnu komociju i sigurnost. Sa neuništivom nadom, iskonskom verom i podstrekom ka traženju višeg cilju u svemu što su radili, bila je to svojevrsna emanacija energije, slobode, pokreta, u stvarnosti koja je tekla u veseloj lakoći nemaštine, pravoj gustini drugarstva i prijateljstva, i spremnosti da se odgovori na sve poteškoće koje život donosi.
Formalni organizator svih manifestacija, oličenih u Štafeti i Danu mladosti, bila je omladina Jugoslavije, koja je imala bezrezervnu podršku svih relevantnih institucija, počev od lokalnih do najviših državnih organa vlasti. Stara je istina: kad god se pojavi nešto novo, samim tim postaje i lepše, interesantnije, intrigantnije. To životu pridodaje dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, ostvarenosti. Vođeni željom da krenu u susret nečemu što ih ispunjava, da menjaju svoju sudbinu, pomeraju i ruše granice, a ne samo da tako nešto pasivno očekuju, omladina je prihvatila poziv da, u vrtlogu emocija, svojom aktivnošću organizuje i pokrije sve proslave oko štafete. Bilo je to nesumnjivo podsticajno, jer su bili vezivno tkivo između stvarnog i izmaštanog, između mogućeg i nemogućeg, a takvi poduhvati, obično, pokrenu dobru energiju, združenu raznolikim senzibilitetima u duhu, tada, avangardnih događanja. U postrevolucionarnom periodu, puni nemira, svetlosti, radosti, u potrezi za prostorom, za nebom, mesečinom, za igrom i pevanjem, druženjem i prijateljstvom svaka njihova manifestacija imala je više lica, a istinsko je samo jedno: lice strasti i ljubavi, gde se stapaju pogledi i dodiri, kao savršenstvo međuljudske komunikacije.
Pored glavne, postojale su još i lokalne, regionalne, republičke i stalne štafete. Svake godine, glavna štafeta je polazila iz nekog drugog mesta, koja su baštinila odredjenu revolucionarnu tradiciju, u skladu sa tadašnjim standardom republičkog ključa. Obilazila je čitavu zemlju, različitim rutama, a završna, moderna i sažeta gimnastičko sletska manifestacija, sa nekoliko hiljada učesnika, organizovana je na stadionu JNA u Beogradu, pod sloganom: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Doček savezne štafete u svakom mestu priređivan je uz veliko uzbuđenje i radost, uz cveće, državne i republičke zastave, parole i transparente. Tamo gde bi prenoćila, omladina je uz logorske vatre i koncerte, priređivala razne priredbe i igranke koje su trajale celu noć. Lokalne i regionalne štafete slivale su se u tokove značajnijih, a uručivane su rukovodiocima na mitinzima, organizovanim u njihovim mestima. „Svaka republika je imala svoju centralnu manifestaciju proslave Dana mladosti čime su svoj doprinos davali i oni koji nisu prisustvovali završnoj svečanosti u Beogradu“. Poslednji nosioci koji su štafetu uručivali Titu birani su među najboljim radnicima, poljoprivrednicima, studentima, učenicima, i to po republičkom ključu. Kao uspomenu na taj događaj, darivan im je zlatan ručni časovnik. Inače, glavna štafeta je izrađivana od drveta, ređe pleksiglasa, ili nekog plemenitog metala, poput zlata i srebra, sa dodatkom dragog kamenja. Na vrhu palice nalazila se zvezda petokraka, buktinja ili grb, dok su poruke pionira, omladine, raznih društvenih i sportskih organizacija smeštane u unutrašnjost štafete. (U Muzeju istorije Jugoslavije čuva se više od dvadeset dve hiljade štafeta).
Od momenta polaska pa sve do predaje glavne štafete, sredstva informisanja su, svakodnevno, poklanjala izuzetnu pažnju i sveobuhvatnost, kako u informativnim tako i specijalnim emisijama i prilozima što, sa aspekta današnjeg rezona, prevazilazi svaku meru i pristojnost. Mesecima, iz dana u dan, udarna vest na tv dnevniku bila je štafeta mladosti. Pragmatično osmišljen i prilagođen, višeslojni informativno propagandni odnos uspostavlja naraciju u više smerova, poruka i skrivenih značenja. Mediji su stvarali utisak čarolije putem magije, koja je dekorisanu, stilizovanu, ubogu stvarnost izmeštala u neku lepšu dimenziju vremena i prostora, što je bio cilj i namera društvenim, kulturnim i političkim idealima toga vremena. Simbolički dodiri svih prostora kroz koje je prolazila štafeta, u čvrstom spoju života i igre mladosti, postala je nova stvarnost koja simbolište bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, na čelu sa Josipom Brozom Titom. Taj spektakl nije bio samo ritualni ornament realnog društva, već središte njegove nestvarnosti. Pola godine Jugosloveni su se pitali, gde će štafeta konačiti. O ovom fenomenu su snimljeni mnogi filmovi, a posebno dokumentarni video zapisi, koji se čuvaju u depou Jugoslovenske kinoteke i Muzeju istorije Jugoslavije. Štaviše, mnogi umetnici poklanjali su Muzeju svoja vredna dela, inspirsana štafetom i omladinskim manifestacijama.
U želji da se, u atmosferi egzistencijalne teskobe, ovom društvenom ornamentu obezbedi vitalnost, više od onog pojavnog, organizovane su velike manifestacije, počev od mitinga pa do celonoćnih omladinskih igranki i zabava. Kroz harmonizaciju grupne interakcije pojačava se atribut društvenog angažmana. Ta potencirana atmosfera i strategija političkog inženjeringa bile su suština izazova, jer jedan pravi trenutak pobeđuje sve nevolje i sve godine nespokoja i oskudice. U predelima nade i čežnje, mladosti priliči igra, a bez nje je zabava bez obaveze da otkriva sopstvenu prirodu, da razvija i obogaćuje um. Izazov koji im upućuje štafeta mladosti delovao je kao nešto jedinstveno, a žudnja za dubljim doživljajima, po mnogo čemu, fantazmagorično. Ta iracionalna nada bila je inspirativni podsticaj da će neka slična emocija i energija ući u njihov život, kao trenutak dostojan pamćenja ili životnog trajanja.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 dana
Sloboda vladanja
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 5 dana
Sloboda kao provokacija
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Napredak i nepovjerenje
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Duboki kapital
Milan Popović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Hljeba i blokada
Zoran Radulović

Novi broj


SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS

UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
BUDVA I KADRIRANJE: „Projektna“ podrška DPS-a – u foteljama
-
DRUŠTVO4 sedmice
AGENCIJA ZA SPREČAVANJE KORUPCIJE: Pokušaj vraćanja na staro
-
Izdvojeno4 sedmice
RUSIJA-UKRAJINA – RED PREGOVORA, RED DRONOVA: Šta ako mir nije opcija
-
FOKUS3 sedmice
IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku
-
DRUŠTVO3 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
FOKUS4 sedmice
MILAN PAUNOVIĆ- INSAJDERSKE PRIČE: Tajne trojke
-
DRUŠTVO3 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Na početku