Povežite se sa nama

FELJTON

MIRKO KOVAČ: NAJDAROVITIJI PISAC MEĐU VELIKANIMA (I): Cement nacionalizma

Objavljeno prije

na

U prvom broju Monitora, od 19. oktobra 1990. godine, objavljen je intervju sa Mirkom Kovačem pod naslovom ,,Trijumf vođa, katastrofa naroda”. U uvodnom dijelu navodi se da je već dugo Kovač u samom vrhu jugoslovenske književne scene, ali da je ,,ovih dana i hroničar vremena – homo politikus”. Sa grupom beogradskih intelektualaca osnovao je Liberalni forum, udruženja koje se u Srbiji pojavilo kao ,,protivteža” i vladajućoj politici i njenoj opoziciji. Zato je razgovor sa Kovačem započeo o politici.

KOVAČ: Možete Ii zamisliti da mi sad ovdje sjedimo i drvimo o književnim postupcima, o ,,tački motrišta” u proznom djelu, o ,,semantičkim poljima” u pjesništvu itd. Doduše, meni bi takav razgovor bio ugodniji, rado bih govorio o književnosti, ali mi za to više naprosto nemamo uslove, nemamo ni vremena, a uskoro nećemo imati ni građanskog mira. Sjećate se one božanstvene pripovijetke Danila Kiša Kratka biografija A. A. Darmolatova. Pjesnik Darmolatov ušuškavao je telefon perjanim jastucima da ne bi čuo uznemirujući glas. Kad je Ahmatova pričala o egzekuciji nad velikim pjesnikom Gumiljovim, zbrisao je s čašom u ruci i zavalio se u fotelju. Mandeljštam je pred hapšenje došao da se oprosti od druga iz mladosti Darmolatova, ali ovaj je žurio na jahanje, odskakutao je u smiješnim jahaćim gaćama, nije se pozdravio s Mandeljštamom koji je umro u nekom od kotimskih logora. Darmolatov je ostao na slobodi, ali je obolio od elefantijazisa mošnji koje su dostigle veličinu ,,kolhozne tikve”, kako to pisac reče. Dakle, istorija se ne može izbjeći, ona ostavija udarce bilo da si u njoj do guše, bilo da si kao Darmolatov. Mandeljštam je ušao u svjetsku istoriju književnosti, a Darmolatov u udžbenike patologije kao medicinski fenomen. Hoću reći: naš je ulazak u istoriju neminovan, ali mi moramo odlučiti kako tamo utazimo. Danilo je lijepo rekao ,,da nisu dovoljna samo muda”, vidjeli smo slučaj Darmolatova, moraju se sada uložiti i intelektualne moći da se barem ukaže na nove i sve očitije zablude, da se ne suglasimo s nepravdom i ludilom. Otuda i moja potreba da se pojavim u ulozi političkog Čovjeka, kako rekoste, ma koliko imao otpore prema politici, ali ne može se dopustiti da vas ovi politički krokodili pojedu, naprosto u čovjeku prorade odbrambeni instinkti. Prema tome, sve što u ovom trenutku činim politički i intelektualno nije ništa drugo do samoodbrana, moralna samoodbrana!

MONITOR: Liberalni forum dokaz je prisustva i one vrste intelektualaca koja se na jasan način distanciraju od tobožnjih intelektualaca koji su svoj individualitet, ukoliko su ga i posjedovaili, žrtvovali fanatizovanom nacionalnom osjećaju, utapajući se u bezličnu masu. Ima li vas više od onog broja koji se javno oglasio?
KOVAČ: Što se tiče LiberaInog foruma reći ću vam sljedeće: to je jedna intelektualna družina koja se našla zajedno, ili bolje reći na istoj strani, u trenutku kad se dio srpske inteligencije slizao s vlastima. Tada je ostao prazan intelektualni prostor u kojem se onda zatekao onaj homo vulgaris, prostor kojim je zagospodarila vulgarna politika, a kumovali su joj upravo intelektualci. Mi smo se, svako na svoj način, kritički postavili prema tzv. ,,mladom totalitarizmu” da uzmem taj Gliksmanov termin, koji se rađao na razvalinama istočnoevropskog, pa i našeg, totalitarizma. E, sad, da ne odem previše u filozofiranje, svako je od nas, manje-više, imao priliku o svemu tome govoriti, imao je priliku da se jasno odredi prema novim mitovima, prema novim formama diktature, ali sve je to mnogo efektnije kad se oglasite preko jednog Foruma, kad se vežete uz evropski liberalni pokret u koji se ne ulazi pojedinačno već organizovano. Naš Forum je, ipak, elitistički, nemamo nikakvih ambicija da se otimamo za vlast, ali želimo djelovati razborito i samo u prilog liberaIne demokratije. Ima nas mnogo više nego što mislite, a naše je dejstvo mnogo veće nego što mi mislimo, ali nije stvar u tome, nama brojke nijesu potrebne, mi baratarno drugim sredstvima. U Beogradu nas već nazivaju ,,masonskom ložom”, a to već ponešto govori o uznemirenju koje unosi naš Forum u ovaj duhovno razoreni Beograd. Znate, danas su vremena prevratnička, a ona uvijek donose razne zablude i razne zavjere: mi se tu moramo odrediti. Na kraju da kažem i to, naš Forum nije partija, uostalom Iiberali su i u razvijenim parlarmentarnim demokratijama samo neka vrsta intelektuaIne distance, ako se tako može reći, neka vrsta korektiva. U ovoj fazi mi ćemo imati takvu ulogu.

MONITOR: Na jugoslovenskoj političkoj sceni, preciznije na njenim jugoistočnim prostorima, bestidno se zloupotrebljava masa kojoj se umjesto istinske demokratije i hljeba nude opasne, prljave igre s oružjem. Nazire ii se kraj tome?
KOVAČ: Ja sam se prilično jasno odredio prema masovnim pokretima, prema kolektivnim euforijama uopšte, u tome sam već ponešto rekao i izrazio svoju odbojnost prema ,,masi koja se lako gnječi i mijesi”. Na Ieđima rulje uvijek isplivaju tipovi sumnjivih vrijednosti. Moglo bi se slobodno reći najgori, jer čestit čovjek ne pristaje da zlorabljenjem stiče bilo kakve političke poene. Ono što je odurno kod rulje to je neka uspaljenost, neka ,,podivijala erotika”, pa neka alkoholizirana svijest, jedan mutan pogled na stvarnost.

Masa je uvijek daleko od istine, tako je nekako rekao jedan njemački pisac. To što se kod nas zbivalo u posljednje dvije-tri godine, taj pokret srpske raje, imao je jedan antidemokratski karakter, u suštini bjekstvo od civilizacije… Ta galama po našim palankama i krčmama, to arlaukanje pijane mase zapravo je uvod, uvodna sekvenca u raspad Jugoslavije. Odmah da se razumijemo, kad kažem raspad Jugoslavije nijesam ni najmanje sentimentalan, ne bih htio da ispadnem braniteij one lažne federacije, ali sam očekivao ideološki raspad prije svega, krah boljševizma, očekivao sam demokratsku revoluciju, napad na birokratske institucrje, na birokratski socijalizam u cjelini. Medutim, raja je rušila pojedince, manje-više već srušene, dakle rušila je jedne, a veličala druge, možda još gore tipove od njihovih prethodnika, ali masa nikada ne zna šta radi, ona se samo valja ulicama i gazi, to je broj tijela i ništa više! Ima li tome kraja? Nema, ali dođe jedan trenutak, da se poslužirn Le Bonom, kad se masa zasiti nereda i instinktivno zaplovi prema ropstvu. Tu ropsku masu imali smo četrdesetak godina pod proleterskom diktaturom, ali ona se nije oslobodila već je samo prešla u novu formu ropstva. Dakle, opet se robuje mitovima, sada nacionalnim, opet se kliče vođama, tako da ćemo u narednom periodu imati tzv. ,,izborne gomile”. Ako bih se malo igrao proroka, uvjeren sam da će pravoslavne mase i na slobodnim izborima glasati za komuniste, daj bože da se prevarim, ali čitajući Berđajeva sve više vjerujem da postoje krvne veze između komunizma i pravoslavlja. Sam Berđajev doživijava komunističku partiju kao neku vrstu ,,ateističke sekte”. On čak ističe da je komunizam izrazito ruska tvorevina, a da mu je taj ruski religijski temperament, ta ruska raskolnička psihologija temelj. Mi sad imamo u srpskoj boljševičkoj politici spregu i ljubav te politike i pravoslavlja, a tu je cement nacionalizam!

Filip David: Posljednji veliki pisac epohe
– Sa odlaskom Mirka Kovača, a to mi je činjenica koju ne mogu da prihvatim, izgleda mi zastrašujuće i neverovatno prosto da Mirka sa onom njegovom snagom, inteligencijom više nema; to je kraj jedne epohe u kojoj je on poslednji veliki pisac i ne samo to, nego odlaskom Mirka Kovača, zapravo, čini mi se da je to konačan kraj jedne velike Jugoslavije. Jer Mirko Kovač je, kao i njegovi prijatelji Kiš i Pekić, pripadao svim književnostima, i crnogorskoj, i srpskoj, i hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj, on je bio posljednji veliki pisac epohe.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo