Povežite se sa nama

FELJTON

MIRKO KOVAČ: NAJDAROVITIJI PISAC MEĐU VELIKANIMA (II): Trijumf vođa, katastrofa naroda

Objavljeno prije

na

U nastavku intervjua Kovač je govorio o tome da li je na ovim prostorima neophodan vođa ili političarima bez individualiteta – masa.

KOVAČ: Masa je nezamisliva bez vođe, ona mora nekome da se povinuje. Čitao sam neka istraživanja o vođama navijačkih masa, o onim dirigentima koji su leđima okrenuti igralištu, koji inače ne prate utakmice, e, oni su zaljubljeni u svoju ulogu, a ne u fudbal. Te momke podvrgavali su analizama i to je ispala po-razna slika njihovog duševnog stanja. Možete li vi kao normalna osoba zamisliti da idete na fudbalsku utakmicu, a da je ne gledate već da tamo mašete i trubite i huškate navijače na svakojake radnje. Ti dirigenti su vinovnici svih tuča, tvorci navijačkih slogana, a i inače su vođe potencijalni stihoklepci, pa i političke vođe nisu ljudi od misli. Le Bon kaže da vođe »dolaze iz redova nervoznih, razdražljivih, napola obezumljenih, koji tapaju po rubu ludosti.« Lično mislim da je vođa političke rulje po mentalnom sklopu isto što i vođa navijača. Ako onaj ne gleda utakmicu, ovaj ovamo odbija da gleda stvarnost ako mu ne odgovara.

Mi smo ovdje vidjeli na djelu kako izgleda politička rulja, »kongresna gomila« na onom propalom Kongresu komunista, naravno jedan dio te skupine ponašao se po principu rulje, s kakvim-takvim vođom na čelu; to je područje obrađeno u Psibologiji gomila. Da Slovenci tada nijesu rekli: ma, jebite se, to bi bio trijumf političke mase. Ali da kažem i ovo: postoji razlika između naroda i mase, to nikako nije isto, kao što postoji razlika između lidera u demokratskim društvima u kojima je njihova vlast ograničena i ovih lidera u izbezumljenim totalitarnim režimima u kojima je »trijumf vođe katastrofa naroda!« Jedan američki istoričar tvrdi da su mnoge vođe unizile ljudski rod do neslućenih razmjera, da su ostavili traume od kojih se narodi teško oporavljaju. Lud vođa može za kratko vrijeme da pokvari sve ono što je godinama strpljivo građeno, može da igra na niske instinkte i proizvodi osvetoljubivost koja opet rađa mržnju. Ne može se danas svetiti za kosovski poraz ili pak za petovjekovno ropstvo, to naprosto vodi prema samouništenju. Mislim da je Tokvil rekao, nemojte me hvatati za riječ, da je mudar vođa samo onaj koji se slaže s drugima!

MONITOR: Pamtimo vremena kada su od vas tražili da budete anacionaini, danas i zamjenu za civilizovani osjećaj pripadnosti naciji javija se prenaglašen nacionalni ego koji vodi u svojevrsnu izolaciju kako pojedinaca tako i nacija. Istovrerneno, negira se postojanje nekih nacija u korist »najbrojnijeg naroda«. Ovdje, naravno, mislim na aktuelno stanje u Srbiiji.
KOVAČ: Sada je nacionalizarn nova faza totalitarne ideologije, moglo bi se slobodno reći da joj je, toj ideologiji, produžio vijek. Ako sam ovih godina, ponekad i oštro, govorio o nacionalizmu, onda je to upravo bio strah od ove njegove sadašnje izopačene forme. Sada smo tu gdje jesmo, u nacionalizmu do guše, a on ne donosi nikakvo dobro, s nacionalizmom nema blagostanja, nema mira, ali ovi narodi su to izabrali i sad im jedino preostaje da se u tom sosu dave. Otkad je srpski nacionalizam postao zvanična politika došlo je do sveopšteg etničkog poremećaja u Jugoslaviji, sada su Srbi sa svojim nacionalizmom na jednoj strani, a svi ostali na drugoj. Ne kažem da je to pitanje ranije bilo u redu, bilo je samo potisnuto, aIi sam uvjeren da njegovo stavljanje u prvi plan ne mora voditi u sukobe. Onoga časa kad vi osporite naciju drugog, vi ste učinili jedan prijeteći akt, vi ste izazvali vraga i otada sami snosite odgovornost za vlastitu sudbinu. Isto tako, kad jedna politika u svakoj prilici osporava druge nacije, negira državnost, ne priznaje granice itd. onda ta politika izlaže mržnji vlastiti narod. Ako Srbi dožive neki strašan lom, onda će svu krivnju snositi srpski nacionalisti, srpski intelektualci u prvom redu!

MONITOR: Dužnost je intelektualca da se suoči sa gorkim istinama, prije svega, neroda kojem pripada. Pisac ste hercegovačkog podneblja. Dio mladosti proveli ste u Crnoj Gori, a upravo to su prostori na kojima se nesrećno prelamaju ovi događaji. Kako Vi tumačite to da se upravo ti krajevi postavljaju kao »stražarska mjesta« na bedemima nacionalnih tvrđava. Uz to crnogorskom narodu negiraju niegovo nacionalno biće.
KOVAČ : To da se Crnogorcima odriče nacionalnost nije stvar od juče, a tobože im se priznaje neka posebnost, ali samo u sklopu srpstva. Znate, Berđajev doslovce kaže »da narod nije nacija«, a jedan istoričar tvrdi da postoji sto pedeset definicija nacije, prema tome čak i u okviru istog istorijskog sjećanja, iste tradicije, istog etnosa, može se razviti posve specifično nacionalno osjećanje. Ne poznajem dovoljno sve te finese Srbi – Crnogorci, ali ti raskoli u svakom slučaju stvaraju zlu krv, to već postaje ideološko pitanje, jedno nesrećno pitanje koje vuče u krajnosti, koje je do te mjere netrpeljivo da postaje opasno. Mislim da je nedostatak demokratije to pitanje potencirao, a ja sam uvjeren da će prodor liberalnih ideja sve to jednom staviti na svoje mjesto. Kako sam liberal po uvjerenju, moje je shvatanje ovako: ako postoji jedan čovjek koji se nacionalno osjeća Crnogorcem, onda se crnogorska nacija mora uvažiti!

MONITOR: Umjetnik ste po vokaciji, političko biće onoliko koliko to situacija zahtijeva. Intelektualac, ako se slažete, ne može ostati u ovakvim vrernenima neangažovan i promatrati događaje iza zavjese. Sve to ne može, a da ne ostavi traga u stvaralaštvu angažovanog umjetnika. Je Ii ovo vrijeme već zakoračilo u Vašu literaturu?
KOVAČ: Da vam kažem, ja literaturu čuvam od politike, pa i od masovnosti, ja sam u neku ruku nabokovljevac, ako tako mogu reći, a Nabokov veli da je umjetnost koja se miješa s politikom i ideologijom čisti bofl. Književnost se mora čuvati banalne stvarnosti, a ono što je u njoj dramatično, na posredan način, na prerađen način ulazi u knjige!

Dobitnik prve Njegoševe nagrade

Kovač je dobio prvu Njegoševu nagradu u nezavisnoj Crnoj Gori, za knjigu priča ‘Ruže za Nives Koen’. Zbirka pripovjedaka Rane Luke Meštrevića iz 1971. dobila je nagradu Milovan Glišić, ali je 1973. ta knjiga povučena iz knjižara i osuđena kao “crna slika stvarnosti”, dok je pisac proglašen “perjanicom crnog talasa”. Dopunjeno izdanje istoimene zbirke izlazi 1980, a novoj pripovijetci iz te knjige “Slike iz porodičnog albuma Meštrevića” pripala je Andrićeva nagrada. Za zbirku pripovijedaka “Nebeski zaručnici” 1987. dobija nagradu izdavača BIGZ. Dobitnik je nagrada “Tucholsky” švedskog PEN-centra, “Meša Selimović”, “Vladimir Nazor”, Književne nagrade Kiklop za životno djelo, Trinaestojulske nagrade, koja je najveće crnogorsko nacionalno priznanje, i NIN-ove nagrade. Za životno djelo Mirko Kovač je dobio Herderovu nagradu. Knjige su mu prevođene na desetak jezika: na njemački, francuski, italijanski, engleski, švedski…

Vrsni scenarista

Mirko Kovač napisao je scenarij za filmove Mali vojnici, Lisice, Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Tetoviranje… Autor je više TV i radio-drama. Mnogi filmovi nastali prema njegovim scenarijima dobili su domaće i svjetske nagrade. Jedan od ključnih scenarista jugoslovenske kinematografije dobio je nedavno i nagradu “50 godina”, koju Motovunski filmski festival dodjeljuje umjetnicima koji su više od pola stoljeća posvetili radu na filmu.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo