Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

U želji da Crnu Goru predstavi u što ljepšem svijetlu kulturnoj Evropi, a i sam zainteresovan za ,,istraživanje starina”, knjaz Nikola, koristeći dio novčanih sredstava dobijenih iz Rusije za izgradnju puteva, angažuje ruskog naučnika P. A. Rovinskog za arheološka istraživanja na Duklji. Radovi na Duklji su počeli 22. januara i trajali do 11. februara 1890. godine. Nastavljeni su iste godine od 16. aprila do 8. maja. Tokom 1891. i 1892. godine radovima na Duklji je takođe rukovodio Rovinski. ,,Pošto se nije radilo o sistematskim, vec o probnim iskopavanjima… izabrao je sredinu grada iz prostog razloga, jer su se na ovom mjestu zapažali znatni ostaci zidova, za koje se nadao da bi mogli pripadati hramu Dukljanske arhiepiskopije… ali je otkrio rimsku baziliku”. Prilikom posjete Duklji (1890) Lazar Tomanović, budući predsjednik Ministarskog savjeta, svoju, ,,najponizniju odanost” Gospodaru, izražava na sljedeći način: ,,… Najposlije mi je to kazati, da se ni malo zemije nije kopalo uzalud, nego gdje se započelo kopati, tu se odmah stala otkrivati Bazilika. Na moje pitanje, da li je bilo kakvoga znaka iznad zemlje, te je baš tu radnja otpočeta, dobio sam sljedeći odgovor: Prije nego je radnja otpočeta dolazilo je Njegovo Visočanstvo s pratnjom na lice mjesta i tu se povela riječ, odakle bi najbolje bilo radnju započeti, ali je svakome trudno bilo reći, jer što bi ko mogao znati, što je pod zemljom, i svi su očekivali da sam Gospodar nešto označi, koji opazivši to reče: – E dobro, neka se ovdje radnja otpočne – udarivši štapom ondje baš gdje je stojao. I tu su baš pod zemijom ležali veličanstveni spomenici stare arhitekture, kojoj se mi danas divimo?”

Tako je, zahvaljujući Gospodaru, kao ,,vrsnom arheologu i stručnjaku” za antički urbanizam i arhitekturu, otkriveno pravo mjesto za istraživanje duklianskog foruma. A ON je predstavljen, kao u svoje vrijeme grčki bogovi, kako svojim ,,trozupcem” otkriva tajne MAJKE ZEMLJE!

Zasluge Pavla Rovinskog za razvoj arheološke nauke u Crnoj Gori, bez

sumnje su velike. No, i pored izvjesnih zamjerki, ne može se preći preko činjenice da je Rovinski otvorio vrata arheološkog nauci u Crnoj Gori, uvodeći u svijet jedan od najznačajnijih antičkih gradova u našoj zemlji. S druge strane, ozbiljnije zamjerke njegovom radu na iskopavanjima Duklje odnose se na nedostatak preciznijih podataka o sitnim nalazima. Ne postoje podaci o mjestu nalaza, dubini, uslovima nalaza. Takođe nedostaju opisi, crteži, fotografije i inventari nalaza. Iako Rovinski piše da je tokom iskopavanja na Duklji pronađen mali broj pokretnih nalaza koji su uglavnom prenijeti na Cetinje, od kojih je jedan dio izložen u dvije vitrine, a ostali spakovani u kutije. Iz ovoga se ipak može zaključiti da se ne radi o nekom zanemarljivom broju sitnih nalaza, već očito je bilo i keramike, stakla, bronzanih i gvozdenih predmeta, djelova plastike, statueta i novca. Naročitu pažnju je posvećivao nalazima novca a što se vidi iz pedantno sačinjenog popisa, a što je predato knjazu Nikoli s preporukom da budu izloženi u budućem muzeju na Cetinju. Izgubio se trag brojnim predmetima, posebno rimskom novcu i lapidima. Kao primjer krajnje nebrige navodimo: prilikom sanacije Zetskog doma poslije zemljotresa (1979), nađena je u šutu, ispod poda, stela sa reljefnom predstavom boga Merkura.

I ondašnja štampa piše o nedovoljnoj brizi o eksponatima donesenim sa Duklje na Cetinje. ,,Starine, što je g. Rovinski našao pri iskopavanju na Duklji, i pribrao u Čitaonici, naode se zabataljene”.

Bez ikakve rezerve možemo konstatovati da se dobar dio pokretnog spomeničkog fonda sa Duklje nalazi(o) u vlasnistvu raznih ,,kolekcionara”. Što su vlasnici uradili sa ovim predmetima, samo možemo da nagađamo, da li su još uvijek u Crnoj Gori kao svojina ,,patriota i ljubitelja antike” ili su prodajom ili preprodajom odavno van granica naše države. I jedno i drugo je moguće. Jedno je izvjesno, ,,rekognosciranja” dukljanskog terena od strane domaćih stručnjaka uz pomoć eksperata, bila su veoma česta a za posljedicu su imala, nerijetko, i vandalske pljačke. Jer je ,,odnoseno sve što je bilo od koristi za domaću upotrebu…”*

Nedostatak finansijskih sredstava i stručnog kadra, kao i bolest Rovinskog, uzrokovali su da dalja arheološka istraživanja na Duklji, već 1893. godine vodi a istovremeno finansira mlada stručna ekipa oksfordskih arheologa pod rukovodstvom A. R. Munroa. Prema arhivskom materijalu, tadašnji ministar inostranih djela Gavro Vuković uputio je pismo (16. avgust 1893.) Jovanu Lazoviću, okružnom kapetanu u Podgorici, o uslovima pod kojima je trebalo da A. R. Munro vrši istraživanja na Duklji. Zbog aktuelnosti teme, prenosimo ad literam pismo:

“G. J. Lazovicu, okrunom kapetanu, Podgorica

Tamo dolazi g. Artur Munro, profesor oksfordskog univerziteta da preduzme kopanje Dokleje. Njemu je dato dozvoljenje pod ovim uslovima:

1. Cio rad prekopavanja da bude o njegovom trošku.
2. Sve što se iskopa da se dijeli između njega i države napoli.
3. Da se oduzima zemlja privatnih ljudi, ako bi bilo od potrebe za kopanje, i to po stimi dobrih judi, a on da isplaćuje što se nađe za pravo. To stimovanje treba da bude pod vašim nazorom, a vi dobro gledajte da se pri stimovanju ne bude prećerivalo.
4. Radnja pod gornjim uslovima trajaće samo do 1. oktobra tek. god. pa će se nanovo ugovarati ako se radnja produži.

Vi s vaše strane treba da se postarate da preduzimaču radnja omili kako bi produžio kopanje što više.

G. Rovinski prisustvovaće kao delegat državni pri iskopavanju. On će se za sve što mu bude od preše na vas obraćati a vi da ste mu u svemu na ruci.

Cetinje, 16. avgusta 1893, No 737″

Izvještaj sa ovih istraživanja objavljen je 1896. godine, a rezultate istraživanja objavio je u monografskom djelu ,,Die Romichen Stadt Doclea in Montenegro” 1913. godine Piero Stikoti, u saradnji sa L. Jelićem i C. Ivekovićem. Stikoti je u ovom djelu prikupio sve raspoložive podatke o grobovima koji su otkriveni u Duklji utvrdio je postojanje dvije velike nekropole.

U periodu od 28. juna 1954. godine do 20. januara 1965. godine vršena su arheološka istraživanja na Duklji, koja, prema mišljenju stručnjaka, spadaju u najznačajnije arheološke zahvate koji su tih godina preduzeti na teritoriji ondašnje Jugoslavije. Tridesetak godina kasnije nastavljena su istraživanja manjeg obima (južni sektor grada), a sljedeće 1996. godine izvršena su zaštitna arheološka istraživanja na prostoru zapadne nekropole.

Od početka arheoloških radova do danas, ovaj izuzetni antički grad doživio je mnoge povrede koje su degradirale njegove vrijednosti. Punih pedeset godina otkrivena (možda bi bilo bolje da je ostala, kao „tajna” pod zemljom) gradska arhitektura je bila bez ikakve zaštite.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Bilo da se radilo o otuđivanju (krađi), neznanju ili o namjernom uništavanju ostataka materijalne kulture, rezultat je, nažalost, isti: gubitak ili osiromašenje kulturne baštine. Drastičan primjer za to je antički grad Doclea, (Duklja). Uz to, ako svoje učine elementarne nepogode i ratovi, najezde varvarskih plemena i raznih zvanih i nezvanih arheologa i drugih eksperata strane i domaće provenijencije, žalosna slika današnje Duklje ne iznenađuje. Od nekadašnjeg municipalnog grada, jednog od najznačajnijih gradova na Balkanu, koji je svoj procvat doživio u doba carske dinastije Flavijevaca (sredina prvog vijeka naše ere), danas više liči na deponiju kamenja nego na ostatke najvažnijeg urbanog centra Prevalisa. Istina, gradovi nastaju, rastu, traju, stare – ali i umiru, a ovaj naš je nestao na najsuroviji i najprimitivniji način.

O ovom važnom arheološkom lokalitetu napisano je dosta knjiga i stručne literature, lamentacija nad zapuštenim ruinama nekadašnje dukljanske urbane ljepotice. Danas smo svjedoci da na domaku crnogorske metropole umjesto kulturološko-turističke atrakcije, imamo zapuštene ruine, čiji su gosti stada ovaca ili slučajni posjetioci. Kao da je prokletstvo pratilo ovaj grad – takmičile su se prirodne sile (zemljotresi…), osvajački ratovi, pohlepnost stranih, a u najvećoj mjeri domaćih ,,ljubitelja zlata i starina”, da ga unište i degradiraju. Ako ovome dodamo permanentno raznošenje ostataka ovog urbanog kompleksa i slabu svijest o poštovanju kulturnih dobara do današnjih dana, onda su porazne posljedice jasne.

„Nijedan stari grad nije tako nemilosrdno, tako haotično i nezaštićeno eksploatisan kao stara Duklja. Ona je nesistematski eksploatisana ili, bolje rečeno, sistematski uništavana, tako da je sve više gubila svoje osnovno arhitektonsko obilježje, svoj životni lik”.

Prošla su stoljeća od razornog zemljotresa (518. godine n. e) kada su srušeni zaštitni hramovi, kada su bogovi i boginje odletjeli sa svojih pijedestala, do prvih pisanih izvora o njegovim ostacima. Prvi put se pominje 1474. godine (Šafarik) u vezi izgradnje turske fortifikacije na Ribnici, kada su u neke kuće stare Podgorice uzidani fragmenti arhitekture i natpisa sa stare Duklje. Ovu ,,civilizacijsku” praksu kasnije su nastavili i komšije iz okolnih sela, koji su u svoje kuće ugrađivali ornamentsku plastiku i skulpturalne figure, a da bi potvrdili svoje ,,neimarsko umijeće” obilato su koristili lijepo tesani kamen sa dukljanskih građevina od konstruktivnih i arhitektonskih djelova. Tako su vlasnici privatnih kuća nesmetano odnosili sa lokaliteta, prema vlastitom izboru, sve što im je bilo potrebno i pristupačno.

O ruševinama Doclee piše i anonimni mletački putopisac o …,,una chiamata Doclia fabricata in honor di Dioclitiano hora del tutto rovinata”. Takođe Docleu pominju Lukarije (1606), Bolica (1614), Orbina (1706) i Farlati (1751). Prema opisu ruskog geologa I. Kovaljevskog, koji je 1841. godine posjetio Duklju i Zlaticu, bedemi grada su bili sačuvani do polovine visine. Tom prilikom pronašao je oveću mermernu ploču s reljefnim figurama ljudi i životinja, dvije votivne are i više moneta iz kasnoantičkog doba.

,,Bedemi Duklje nijesu nikada konzervatorski tretirani, pa su se vremenom krunili, smanjivala se njihova visina, tako da im se na pojedinim mjestima, na kojima su do prije 3-4 decenije bili vidljivi, danas izgubio svaki trag… Pored bedema, konzervatorski nije intervenisano ni na brojnim lapidima, posebno onim sa natpisima, od kojih je jedan broj do današnjih dana doživio znatne promjene u negativnom smislu. Slova su isprana, izgrebana, a na pojedinim su vidljivi i tragovi namjernog lomljenja i uništavanja”.”

Deset godina poslije Kovaljevskog (1851.) J. L. Najgebauer bilježi da su bedemi visoki preko 3,5 metra; našao je novac i bronzanu fibulu u obliku konja. Pošto je dobio podatke od Najgebauera, Bogišića i Miklošića, Teodor Momzen je 1873. godine objavio tri epigrafska spomenika sa Duklje (CIL, III, 1705, 1706, 1707), među kojima se izdvaja počasni natpis posvećen caru Galijenu, koji mu podiže RES PUBLICA DOCLEATIUM. Iz fonda od 120 epigrafskih spomenika, do sada registrovanih, dvije trećine (sepulkralnog, votivnog i počasnog karaktera) su nestali u vremenima mnogobrojnih fizičkih destrukcija koje je dozivljavala Duklja.

Jedna od najdragocjenijih otuđenih kulturnih vrijednosti iz Crne Gore je tzv. Podgorička čaša, koja je slučajno iskopana 1873. godine na prostoru zapadne dukljanske nekropole. S obzirom da se radilo o jedinstvenom nalazu ove vrste, logično je da je to izazvalo paznju kulturne i naučne evropske javnosti. Ovaj nalaz dao je podsticaj za istraživanje na ovom lokalitetu. O podgoričkoj časi prvi je naučnu javnost obavijestio A. Dumont, tadašnji direktor francuske arheološke škole u Atini.

Podstaknut navedenim napisima, ruševine Duklje posjetio je 1879. tadašnji francuski konzul u Dubrovniku Priko de Sant Mari. Konzul sa svog putovanja i posjete ruinama Duklje u svom izvještaju pominje ostatke foruma sa bazilikom kao i trideset grobnih humki od kojih je jednu ,,iskopao na brzinu”. U izvještaju konzul Priko između ostalog piše: ,,Na sjeverozapadu se primjećuju mnogobrojni tulumi. Iskopao sam jedan na varvarski način odozgo zato što sam ostao na Dokleji samo nekoliko sati. Pošto sam podigao humus naišao sam na tri velike opeke ispod kojih se nalazio grob ozidan od krečnjaka, dug 1,80 m i širok 0,60 m, a visok 0,85 m. On sadrži dvije lobanje, tibije, fr. gvozdenog mača, i djelove stakla, ostatke posude velikog trbuha i jedan veliki tanjir isto od stakla, neornamentisan. Ima okolo tridesetak sličnih grobova za ikopavanje u kojima bi se sigurno našlo veliko bogatstvo”.

Dvije godine kasnije (1881), francusko ministarstvo prosvjete šalje poručnika M. T. Saskog koji je, uz neka vizuelna zapažanja, dao i prvi situacioni plan ostatka nartičke Duklje.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

O divljačkom i krajnje neodgovornom ponašanju prema ovom kulturnom blagu budvanske antičke nekropole piše Milutin Plamenac, prvi direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ovaj poznati crnogorski intelektualac, esteta, po vokaciji istoričar umjetnosti, a inače čovjek ,,bez dlake na jeziku”, između ostalog  kaže:
,,U početku radova, kada su kopane jame za gašenje kreča, naišlo se na desetak grobova čije su ploče bile zalivene olovom. To su bile prve i značajnije indikacije za dalji rad. Grobovi su bili poređani jedan prema drugome, a u sebi su sadržavali mnoge dragocjenosti. Budvanin Danilo Rađenović, čovjek koji je tada u mjestu držao bife, obavijestio je o tome Zetsku banovinu na Cetinju, ali niko nije delegiran iz banovine da pregleda iskopine, niti da preduzme nikakve konzervatorske mjere. Destruktivni posao nesmetano je nastavljen, te se pristupilo kopanju za temelje hotela. Kada se počelo nailaziti na dragocjene predmete, posao se izvodio diskretnije, čak i noću, a oko gradilišta podignuta je visoka drvena ograda, tako da je samo uži krug radnika mogao da vidi razvoj i postignute rezultate dubinskih radova na ovom klasičnom tlu. Inženjer Valand, koji je bio vezan za izgradnju hotela, ostavio je naročito nemile uspomene u odnosu prema ovom spomeniku antičke kulture. On je sarađivao sa drugim stručnjacima raznih profila koji su svesrdno pripomagali da se ovo neiscrpno blago drevne nekropole stare Budve što prije razgrabi i raznese na sve strane. Mnoge ličnosti i ustanove imale su udjela u korišćenju ovih dragocjenosti. Čim se doznalo da se pojavljuje novac, zlato i bogati adiđari,  doletio je „kao soko” iz Beograda kustos muzeja bivšeg princa Pavla, Jozo Petrović, koji je vrlo revnosno punio sanduke i mnoštvo raznih objekata poslao u Beograd. Podignuta je i specijalna baraka za privremeni smještaj nađenih predmeta kojom je rukovodio neki Čeh B. Kelner, koji je, kako kažu, izvršio niz zloupotreba, prikrivao nađene nakite i krišom ih, preko svojih agenata prodavao u Dubrovniku i Zagrebu i za kratko vrijeme se obogatio.

Prilikom izvođenja ovih radova u Budvi je boravio jedan nordijski naučnik, član Londonskog antropološkog instituta. Razumljivo je da su, nazovi arheološka iskopavanja, zainteresovala u najvećoj mjeri ovog znalca starina, koji je budno motrio na čudno izvođenje ovih radova. „Tih dana je u jednom od grobova nađen, pored ostalih, i jedan veliki kostur, čija je lobanja u poređenju sa sedam ostalih, izgledala fenomenalno velika. Nju je numizmatičar Petrović odnio u Beograd, a snimak ove kolekcije ljudskih ostataka, nalaze se kod braće Rajković u Budvi. Starom naučniku, antropologu, bilo je spriječeno da proučava ove objekte. U istoj grobnici nađeno je jedno koplje, kaciga i štit.

Kad se u dubini od četiri metra naišlo na jedan nedovoljno definisan predmet, koji je, po riječima jednih izgledao kao bunar, a po mišljenju drugih, koje je svakako tačnije, kao žrtvenik, bio je prisutan i naš gost, norveški naučnik, koji je radoznalo posmatrao radove na otkopavanju.
Pri završetku posla pojavio se Valand i naredio radnicima da sruše objekat. Videći šta se radi, košutnjavi starac poletio je na otkop i za tili čas svojim nemoćnim tijelom pao na žrtvenik da bi ga zaštitio. Ovaj plemeniti heroj nauke prinio je sebe na žrtvenik antičkim bogovima, na žrtvenik nauke i istine. Valand, čovjek osion, altetskog sklopa i vrlo grubih navika, ščepao je starca za jaknu i pokušao da ga odvoji od objekta uz koji se ovaj grčevito pripijao gotov da pogine. Videći da je riješenost i volja starčeva jača od njegove brutalne snage, naredio je radnicima prijetećim glasom da starca smjesta izbace ili će ih sve otpustiti s posla. Na intervenciju Rađenovića radnici su odbili da izvrše zapovijest svog okrutnog gospodara, čiji su postupci nazvani „valandizmom”, kao sinonim za vandalizam.
Malo kasnije, po naređenju Valanda, radovi su obustavljeni. Tada su starčeve oči zasijale nekim čudnim životvornim sjajem, a na njegovanom blijedom licu zaigrao je izraz radosti. On je tom prilikom na engleskom jeziku izgovorio ove klasične riječi: „Dobro je, bar sam ovom lijepom spomeniku produžio i sačuvao život za jedan dan”.
Plamenac dalje piše da su se sitniji djelovi nakita kao i novac nalazili u moru, pri obali, gdje je izbacivana zemlja sa radilišta. Na taj način, kaže Plamenac, razvila se špekulantska trgovina jer su pojedini predmeti od vrijednosti prodavani za bagatelne cijene, a preprodavni za ogromne sume. A sve to na štetu starog grčko-rimskog nakita gdje se to blago vjekovima čuvalo, daleko od ljudske pohlepnosti. Sudski sporovi i afere pratile su ove nedostojne trgovačke transakcije, a Budva je ostala bez svog vlastitog blaga. Sve što je odnijeto iz Budve, bilo u muzeje ili privatni posjed, bilo bi dovoljno da se formira jedan značajan arheološki muzej.

U vezi budvanskog materijala napominjemo da je prije tri godine drug Drago Pavićević obavijestio Zavod da posjeduje jednu zlatnu minđušu iz Budve koju je pokazao sa očiglednim ciljem da je proda. Na minđuši je obrađena u reljefu jedna alegorijska figura sa krilima.

Uporedo sa slučajem Budve u cijeloj Boki, koja je bogata umjetničkim predmetima i starinama, u toku neprijateljskih okupacija ove rijetke tekovine lako su i u velikom broju otuđivane zbog materijalne bijede što su u najvećoj mjeri koristili okupatori i zainteresovani spekulanti za vrijeme rata i kasnije…” ( U potpisu Milutina Plamenac, direktor Zavoda).

U budvanskoj nekropoli bio je zastupljen helenistički zlatni nakit iz svih vrsta i kategorija koji su bili poznati u antičko doba, izuzev dijadema. Najpotpuniju i najprecizniju analizu zlatnog nakita iz budvanske nekropole (1938.), koliko su to dozvoljavale realne mogućnosti, dao je dr Duje Rendić-Miočevic u knjizi Iliri i antički svijet.

O ovome značajnom isječku iz kulturno-umjetničke baštine dr Rendić je koristio za stručne opise i naučne analize, vrlo dobre snimke budvanskog fotografa Šuljaka, koji mu je ustupio kopije, odnosno fotokopije, ,,posebno novokopirane detalje sa tih snimaka”. Autor se takođe koristio i identifikacijom per analogiam sa sličnim ukrasnim predmetima sa drugih nalazišta.

U uvodnom dijelu svoga rada dr Rendić naglašava da je zbog komercijalne gradnje horela, koja je izazvala otkriće ove nekropole, nepovratno upropašćena naučna dokumentacija nalaza i dok je još sa samih radova dolazilo do nekontrolisanog njihovog sabiranja, zlatni nakit je bez prethodnog utvrđivanja njegovog inventarnog stanja ostao ,,gotovo do danas naučno nepoznat i neproučen, najvećim dijelom u rukama privatnika, koji su mu pomalo, no sve više zameli trag”. O tome svjedoči činjenica, navodi dr Rendić, da je dosta sitnih predmeta bilo dospjelo zajedno sa odvučenom zemljom u more, gdje su ih pojedini mještani naknadno našli. To je svojevremeno potvrdio i Budvanin D. Rađenović koji je sakupio lijepu kolekciju takvih predmeta, među kojima i jedan zlatan prsten s ugraviranom glavom.

(Nastaviće se)