Povežite se sa nama

FELJTON

MIRKO KOVAČ: NAJDAROVITIJI PISAC MEĐU VELIKANIMA (III): Kolektivne euforije uvijek pometu pojedinca

Objavljeno prije

na

U drugom intervjuu Monitoru, objavljenim 2005. godine pod naslovom Pisac nema uticaja ako govori istinu, Mirko Kovač je komentarisao činjenicu da je sve više političara, pisaca, novinara i ostalih javnih ličnosti koje nastoje da relativizuju svoje i tuđe zločine iz prošlog rata i retuširaju nedavnu prošlost, a sve manje onih koji javno dižu glas protiv toga.

KOVAČ: Iskreno rečeno, ja nijesam u stanju neke stvari objasniti, ma koliko se upinjao. Ponekad pomislim da je naš svijet zaostao, neobrazovan, primitivan, a onda vidite u odborima za zaštitu ratnih zločinaca nekakve doktore, profesore univerziteta, pisce. Naravno, sve te titule ne znače da nijesu zaostali i primitivni, ali bi čovjek očekivao da ih je škola kroz koju su prošli emancipovala, da su ih neka znanja prosvijetlila. Tragično je što je duhovna razina obrazovanog i šlosera potpuno ista, ako ih povezuje ,,nacionalna mistika”. Kako pojmiti to da je Slobo doveo svoj narod do bijede, a oni ga i dalje vole i njih gotovo četrdeset odsto tvrde da u Hagu govori istinu. Ne, zbilja, to se ne može objasniti.

Jedno od pitanja u ovom intervjuu odnosilo se na tužbu Emira Kusturice protiv Monitora, kojom je Kusturica tražio odštetu od sto hiljada eura tvrdeći da ga je naš list oklevetao komentarišući njegove stavove iznesene u intervjuu za Figaro.
KOVAČ: Kusturica svaku kritiku doživljava kao klevetu. To je bolesno i u stilu njegova umjetničkog pravca neoprimitivizma, kojemu, kako je to sam davno obzanio, pripada. Ali kod takvih tipova i karaktera uvijek postoji i jedna žica lukavosti, pa i spretnosti, jer on tačno zna kakvi su sudovi u ovim korumpiranim društvima ,,burazerske tranzicije”, kako to voli reći jedan beogradski publicista. Kusturica je za sudije autoritet, u prvom redu autoritet zbog materijalnog statusa, jer sudije I tako ne znaju ništa o filmu, niti bilo kojoj umjetnosti, niti to prate. Oni na TV gledaju taj filmski glamur u Kanu, vide među tim bogatim malograđanima i domaćeg uspješnog čovjeka s velikim tompusom u ustima, hoda crvenim tepihom, dobro se snalazi, ne spotiče se, ne ujeda starlete, itd. Sudije misle da je sve to strašno važno, njih ne zanima praznina iza svega toga, to oni ne mogu dokučiti. I sad dođe neki naš čovjek, znamo ga, znamo mu oca, i on se usudi da napada toga svjetskog frajera. Sudije misle da je to čast kad te tuži Kusturica. Dakle, on na to računa i vrlo dobro zna da je Nikolaidis sve tačno naveo iz Figaroa, kao što zna za sebe da je bio uz Miloševića i da je već s početka devedesetih pjevao: sve će njih Slobo srediti! On to sve zna, ali drugi o tome nemaju pravo pričati. On je bio uz Miloševića, ali sada je uz Koštunicu – dakle, on smatra normalnim da je uz one koji su na vlasti, kao što će biti uz svaku sljedeću garnitiru. Kao što je bio uz komunističku vlast, roditelji su bili visoki partijski funkcioneri, a sin mezimče toga poretka, čak i dobitnik nagrade AVNOJ-a. Nemojte se iznenaditi ako izgubite proces.

MONITOR: Vi ste se među prvima suprotstavili Miloševićevoj ratnoj politici i srpskom nacionalizmu. Je li taj sukob bio odlučujući da napustite Beograd?
KOVAČ: Ne, nije. Bilo je vrijeme da nađem neki kutak gdje bih se posvetio pisanju i gdje bih imao mir. Nikakva buka velikog grada više mi nije bila potrebna. Beograd je i tako već bio počeo truliti i tonuti u samoizolaciju. Nekadašnji kosmopolitski grad postajao je sve više palanka u duhovnom smislu. Ja sam samo jednog jutra shvatio da to više nije onaj grad, zazirao sam od dojučerašnjih poznanika I prijatelja, bježao na drugu stranu ulice da ih izbjegnem. Nijesam mogao uticati na tok stvari, jer kolektivne euforije uvijek pometu pojedinca, čak ga dovedu u tragične situacije. Nijesam htio priuštiti nacističkoj rulji da ,,gušta” u mom propadanju. Nijesam htio dopustiti da me ponižavaju, maltretiraju, vrijeđaju. Jednom su mi upali u stan neki tipovi sa ,,škorpionima” i isljeđivali mene I suprugu najmanje osam sati, kao u ime neke organizacije ,,Crna ruka”. Kada sam to pričao mom najboljem prijatelju Bori Pekiću, on se smijao i samo se raspitivao kod moje supruge kako sam se držao. Brzo sam donio odluku, naglo raskinuo sa svim, stavio crtu ispod jednog cijelog razdoblja i odselio se. Ispratio me samo jedan čovjek, moj dugogodišnji prijatelj Filip David.

MONITOR: Neki su vam zamjerali što ste izabrali Hrvatsku koja se u to vrijeme nije mogla podičiti demokratijom.
KOVAČ: Ja nijesam otišao u Zagreb iako sam volio taj grad, ondje proveo neke godine i bio scenarista sedam filmova. U Zagrebu sam davnih godina objavljivao knjige, imao mnoga prijateljstva, pa ipak sam otišao u primorski gradić, u Istru, u kojoj nema nacionalističkih stranaka i u kojoj se njeguje tolerancija. Bilo je više razloga za moj izbor Hrvatske. Ja sam vrlo dobro znao šta je Tuđmanov uskogrudi nacionalizam, ali ja sam u Hrvatskoj našao ogroman broj istomišljenika. U Srbiji su gotovo svi bili za Miloševića, u Hrvatskoj je bio jak otpor Tuđmanu, posebno oko lista Feral Tribune za koji sam pisao mnogo oštrije tekstove protiv hrvatskog nacionalizma i Tuđmana, nego što sam to činio u Beogradu. Nadalje, izabrao sam Hrvatsku kad je ona bila napadnuta, kad su njeni gradovi bombardovani. To je bio moj moralni gest solidarnosti. Bio sam u kolima, na cesti iznad Limskog kanala kad su iznad mene fijuknule rakete JNA, gađali su mali sportski aerodrom u Vrsaru. Ima još razloga. Ja sam učio književni zanat čitajući hrvatske pisce, u prvom redu mediteranske pisce poput Ranka Marinkovića, Šimunovića, Kaleba, Desnice. Učio sam od Krleže, Matoša, Tina Ujevića. Osjećam se dijelom te kulture. Sam sam nešto doprinio toj kulturi svojim filmovima. Scenarista sam filma Lisice koji je uvršten u deset najboljih hrvatskih filmova svih vremena. Dakle, ja nisam otišao, nego sam se vratio. Pisac pripada onoj kulturi koju zastupa.

MONITOR: Nedavno ste napisali da je Vaša pozicija autsajderska, da pisci nemaju političkog i društvenog uticaja… Zašto tako mislite?
KOVAČ: Kad to kažem onda mislim na onog pisca koji se suprotstavlja kolektivnim zanosima, koji je kontra gomile, kritičan, neposlušan, nepotkupljiv. Takav je pisac u ovim našim kulturama nužno autsajder. Ne udvara se narodu, ne udvara se naciji, ne veliča vođe, a to sve znači da je nekoristan i da ga ne treba slušati. Uzmimo primjer Danila Kiša koji za života nije bio nikakav autoritet u nekom društvenom I političkom smislu, bio je naravno literarni autoritet, posebno za njegove prijatelje I pisce koji su ga cijenili i voljeli, ali za većinu je bio malo poznat, a od onih koji ga danas hvale osporavan, pljuvan, čak i na sud izveden. Isti taj čovjek da je živ i da jednom svojom izjavom udari u kontru, da izjavi, recimo, da je Karadžić zločinac, odmah bi ga počeli kuditi. Ali mrtav je, ne može ništa reći i zato ga vole! Pisac nema uticaja ako govori tačne stvari. U velikim kulturama to je drukčije. Sartr je bio autoritet i držalo se do njegovog mišljenja baš zato što je bio kontra režimu i kritikovao slabosti društva. Gledao sam nedavno na TV neke srpske pisce koji se takmiče ko će više izreći lijepih riječi u slavu zločinaca Šešelja, Karadžića, Mladića i drugih ubojica. Nije važno što su to trećerazredni pisci, ali oni imaju uticaja na javno mnjenje.

Elita gora od rulje

… Kovač je iz Beograda proteran od strane horde graditelja velike Srbije, a rušitelja gradova, potpaljivača knjiga i masovnih ubica ljudi. To je krucijalna činjenica njegove biografije i biografije naše prestonice. Bez te činjenice ne bismo mogli da shvatimo zašto je jedan čovek slobodnog duha izbegavao jedan grad kao što se izbegava kužno mesto. Danilo Kiš, Borislav Pekić i Mirko Kovač, izabrali su da žive i umru negde drugde. To, u komemorativnom tekstu na vest o smrti svog prijatelja, pominje juče i Filip David. Podsetimo se da je Bogdan Bogdanović preminuo u Beču. Sva četiri čoveka, vrsna stvaraoca i intelektualca, umrla su u egzilu. Već dugo, Beograd je opasno mesto za častan život i spokojno umiranje. Zašto je to tako? Mirko Kovač, koji je pisao kristalno jasno, dao je nedvosmislen odgovor: zato što je elita gora od rulje.

Danas, 22. avgusta 2013.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVII): Period poratne obnove i izgradnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Po završetku Drugog svjetskog rata prioritet je bio obnova i izgradnja porušene Crne Gore, a potom izgradnja prioritetnih puteva, željeznica, škola, bolnica… svega onog što Crna Gora nije imala. U sakralne objekte se, shodno prioritetima, ulagalo samo u krajnjoj nuždi i radi zaštite kulturnog blaga i graditeljskog nasljeđa, što je posebno došlo do izražaja poslije katastrofalnog zemljotresa iz 1979. godine, u kome su stradali mnogi vjerski objekti. U ovom periodu, pored pomenutog preseljenja Pivskog manastira, iz istih razloga preseljen je i manastir Kosijerevo.

Istina,1972. godine završena je davno započeta izgradnja crkve Svetog Save u Tivtu i izgrađena dva reprezentativna crkvena objekta katoličke crkve u Crnoj Gori: Katolička crkva u Nikšiću i Katolička katedrala u Titogradu.

Nekadašnja katolička crkva u Podgorici, posvećena Presvetom Srcu Isusovom, podignuta 1901. godine, zajedno sa samostanom i župskim uredom, stradala je prilikom savezničkog bombardovanja u maju 1944. godine. Zemljište na kome se crkva nalazila, par godina nakon rata je nacionalizovano i na njemu podignut Dom Jugoslovenske narodne armije.

Crkveni velikodostojnici katoličke crkve u Crnoj Gori su pune dvije decenije vodili pregovore oko nadoknade za izvršenu eksproprijaciju i dobijanja nove lokacije i odobrenja za izgradnju nove crkve. Pregovaralo se u Titogradu, Beogradu i Vatikanu. Pregovori su urodili plodom pa je 1967. godine počela njena izgradnja.

Crkva je sagrađena prema projektu koji su uradili profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Zvonimir Vrkljan i Boris Krstulović, asistent na istom fakultetu. Izvođač radova je bilo GP ,,Prvoborac” iz Herceg Novog. Crkva je otvorena 29. juna 1969. godine. Novac za izgradnju obezbijeđen je iz donacija Crne Gore i Titograda, međunarodne humanitarne organizacije „Caritas internationalis” i doborovoljnih priloga vjernika iz Crne Gore i dijaspore. Kao i prethodna koja je porušena prilikom bombardovanja, i ova crkva je posvećena Presvetom Srcu Isusovom.

Kuća u kojoj je bila župna crkva u Nikšiću, koja potiče iz 1933. godine, porušena je 1971. godine jer se nije uklapala u novi urbanistički koncept centra grada. Pet godina kasnije, po projektu arhitekte Slobodana Vukajlovića, počela je izgradnja nove crkve u Rastocima. Izgradnja je trajala 10 godina pa je crkva svečano blagosiljana 25. jula 1986. godine.

Promjena političkog sistema nastala raspadom nekadašnje Jugoslavije karakteristična je i po ekspanziji izgradnje vjerskih objekata, koja je zahvatila sve države koje su nastale njenim raspadom.  Religija je dobila primat u političkom odlučivanju, unutrašnjoj i spoljnoj politici, prosvjeti i obrazovanju… pa i onda kad se odlučivalo o ratu ili miru. Vjerski objekti niču kao pečurke poslije kiše. Njihovu izgradnju finansiraju Vatikan, Beograd, Bliski Istok, vjernici, dijaspora, vlada, lokalne samouprave, državna preduzeća, biznismeni… i grešnici. Svi grade i svuda po Crnoj Gori, sa dozvolom i bez dozvole. Često i bez valjane tehničke dokumentacije. Dovoljan je blagoslov crkvenog velikodostojnika. Novca za njihovu izgradnju uvijek ima, a za ostalo ni danas ne smije ni da se pita. Jedino nije bilo novca za izgradnju svetilišta Crnogorske pravoslavne crkve u Podgorici.

Tako su nastale i nastaju i dalje desetine novih bogomolja. Neko gradi crkvu, neko džamiju, sjemenište, hram, medresu… Podignut je Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, Medresa u Milješu kod Tuzi, Hram Svetog Vladimira, Džamija Selimija i Katedrala u Baru i… U isto vrijeme nije sagrađena ni jedna nova bolnica, ni jedan kilometar nove željeznice, a nove škole i vrtiće možemo izbrojiti na prste…

Saborni hram u Podgorici: Idejno rješenje Hrama Hristovog Vaskresenja uradio je poznati arhitekta iz Beograda, prof. dr Predrag- Peđa Ristić.

Idejni projekat je urađen 1994. godine na Građevinskom fakultetu u Podgorici a njegova revizija na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Idejni projekat je uradio stručni tim u sastavu: Koordinator projekta  prof. dr Mitar Čvorović, dipl.inž. geod.; rukovodioci projekta prof. dr Božidar Milić, dipl.inž.arh i prof. dr Radenko Pejović, dipl.inž.građ;  odgovorni projektant arhitekture prof. dr Božidar Milić, dipl.inž.arh.; projektanti arhitekture: mr Dušan Vuksanović, dipl.inž.arh. i Dušan Lazarevski, dipl.inž.arh; odgovorni projektant konstrukcije Radivoje Mrdak, dipl.inž.građ; projektant konstrukcije Zvonko Tomanović, dipl.inž.građ; odgovorni projektant vodovoda i kanalizacije prof. dr Aleksandar Ćorović, dipl,.inž.građ a odgovorni projektant elektro instalacija Ranko Radulović, dipl.inž.el.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVI): Crkve i manastiri iz doba Petrovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U slobodnim djelovima Crne Gore, u vrijeme dok su njome vladali mitropoliti i Petrovići, obnavljane su ranije sagrađene i porušene ili gradile  su se nove crkve i manastiri kao duhovni i svjetovni centri ili mjesto dogovora za dizanje ustanaka.

U Dajbabama kod Podgorice, 1897. godine podignut je manastir posvećen Uspenju Presvete Bogorodice; u Ždrebaoniku je 1818. godine, podignuta crkva Sv. Arhangela Mihaila; Manastir Podmaine je više puta obnavljan i spaljivan; Obnovljeni su Reževići; Manastir Duga, prvobitno sagrađen na ušću Male rijeke u Moraču, zbog opasnosti od turske pohare, premješten je polovinom XVIII vijeka, na lokaciju Duga na ulazu u kanjon Platije…

Posebno mjesto među crkvama i manastirima podignutim u doba Petrovića zauzima Manastir Ostrog, sagrađen krajem XVII vijeka. Poseban je po mnogo čemu. Manastir je ugrađen u Ostroške grede po kojima je i dobio ime. Posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom koji je pred kraj života službovao u ovom manastiru i obnovio ga, o čemu svjedoči zapis:

,,…сагради се сија свјатаја и свјаштенаја церков, во име часнаго и животворјашчаго креста во љето 7170. года, (1662. г. од Христова рођења) а пописа се в љето 7175. (1667.) са благословенијем всеосвјаштенаго митрополита Захумскаго Кије Василије, трудом и подвигом и платоју јеромонаха игумана Исаија ва унук перваго свјатаго и преподобнаго оца нашего Исаије, од Оногошта от села Попе. Бог да их прости, иже почеше и савршише“.

Život Svetog Vasila Ostroškog u pećinskoj crkvi – nekadašnjoj ćeliji isposnici, po vjerovanju ima višestruko iscjeliteljske moći, zbog čega vjernici svih konfesija dolaze da im se poklone i pomole za iscjeljenje bolesti, zatraže oprost od grjehova i spas duše.

Jedna od posebnosti Manastira Ostrog je i u tome što je u njemu, 8. i 9. januara 1942. godine, u organizaciji rukovodstva Narodno-oslobodilačkog pokreta Crne Gore i Boke, održana skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, poznata kao Ostroška skupština. Učestvovalo je 65 delegata – predstavnika svih političkih partija predratne Jugoslavije koje su djelovale u Crnoj Gori i Boki. Na dnevnom redu je bilo jačanje borbe za jedinstvo i slobodu naroda Crne Gore i Boke… Učesnici Skupštine, nakon usvajanja rezolucije, položili su Ostrošku zakletvu:

,,Na ovom mjestu gdje su se naši đedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire – zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

Kad je riječ o crkvenim objektima sagrađenim u doba Petrovića, ne mogu a da ne pomenem crkvu Svetog Spasa na Grahovcu. Podignuta je kao spomenik u čast velike bitke koja se tu odigrala 1858. godine i pobjede crnogorske vojse u toj bici. Podignuta je na mjestu gdje se nalazio šator komandanta turske vojske Husein-paše.  Crkva je izgrađena 1864. godine po naredbi knjaza Nikole i njena izgradnja je počela u utorak, a završena u četvrtak – na Spasovdan, baš kao i sama bitka na Grahovcu.

 

CRKVENI OBJEKTI U BOKI

Istorija Boke je slična istoriji stare Crne Gore, samo su osvajači bili drugi. Boka je, najvećim svojim dijelom, tokom XV vijeka potpala pod mletačku vlast. U XVI i XVII vijeku pojedini djelovi Boke bili su i pod turskom vlašću. Od kraja XVIII vijeka u Boki se smjenjuju habzburška, ruska, francuska i na kraju austrijska vlast koja je ostala do 1918. godine.

Ovaj period je u Boki ostavio značajno graditeljsko nasljeđe, gdje se posebno izdvajaju palate, crkveni objekti i vojne tvrđave.

Najznačajnije crkve izgrađene u tom vremenu su Gospa od Zdravlja, podignuta u XV vijeku na brdu Sveti Ivan iznad Starog grada Kotora. U istom vijeku podignuta je i Gospa od Milosti u Tivtu. Kotorska crkva Sv. Eustahija u Dobroti sagrađena je u XVIII vijeku. Crkva u Prčanju, posvećena Rođenju Bogorodice, izgrađena je u periodu od 1789. do 1809. godine po projektu venecijanskog arhitekte Bernardina Makarucija. Crkva Svetog Nikole u Perastu, sa zvonikom visokim 55 m, podignuta je 1616. godine po  projektu koji je uradio mletački arhitekta Đuzepe Beati (Giuseppe Beati)…

Posebno mjesto u graditeljstvu sakralnih objekata zauzima Gospa od Škrpjela u Perastu. Podignuta na vještačkom ostvcetu, nastalom nasipanjem kamenja oko hridi (škrpjel), koje se obavlja 22. jula, a datira još od 1452. godine i traje do danas. Prvobitna crkva posvećena Uspenju Bogorodice sagrađena je polovinom XV vijeka.

Redovnim nasipanjem ostrvce se uvećalo pa je u periodu od 1710. do 1725. godine crkva dograđena i dobila sadašnji izgled. Dogradnju crkve je projektovao arhitekta Ilija Katičić, a radove su izvodili Vuk Kandijot iz Dobrote i Petar Dubrovčanin.

Na brdu iznad Kamenara u Boki, podignuta je 1704.  godine crkva Svete Neđelje. Vijek kasnije, 1804. godine u  Starom grtadu u Budvi podignuta je crkva Svete  Trojice. Nešto kasnije, 1831. godine, na Savini kod Herceg Novog, sagrađena je velika crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, koju je gradio Nikola Foretić sa Korčule…

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXV): Najstarije džamije na području Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U drugoj polovini XV vijeka Turci zaposijedaju najveći dio Balkana. Nakon zauzimanja Skadra zaključuju sporazum sa Venecijom 1479. godine napadaju Crnu Goru i osvajaju veći dio njenih teritorija. Uporedo sa osvajanjima počinje i izgradanja vjerskih objekata. Negdje su gradili nove, a negdje postojeće crkve pretvarali u džamije.

Po nekim izvorima najstarija džamija podignuta na prostoru sadašnje Crne Gore (sa teritorijama koje prije osvajanja nijesu pripadale Crnoj Gori) je džamija sultana Murata II (Gornja džamija) u Rožajama, podignuta 1450. (ili 1455). Nešto kasnije, 1471.  godine, sagrađena je  Gradska džamija u Bijelom Polju i  Stara (carska) džamija u Plavu.  Vijek kasnije, 1570. godine, podignuta je Husein-pašina džamija u Pljevljima.

Stara ili Drvena džamija, podignuta 1471. godine najstarija je građevina u Plavu i jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori. Podignuta u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača i po njemu dobila ime Carska džamija. Prednji dio džamije izgrađeni su od drveta, pa je poznata i pod imenom Drvena džamija.

Među najstarije na prostoru Crne Gore spadaju pljevaljske džamije:  Hadži Zekerija džamija – Serhat (1607.g.), Hadži rizvan Čauš džamija (1609.g.) i Hadži Ačijina džamija (1763.g.); zatim Kučanska džamija u Rožajama (1779.g.); Redžepagića džamija u Plavu (1774.g.); Džamija sultan Ahmeda I, sagrađena u Gusinju od 1603. do 1617.g., stradala u požaru 1746/7. godine; Čekića džamija (1687.g.) i Vezirova džamija (1765.g.) u Gusinju.

Najstarije ulcinjske džamije su Lamova u Novoj mahali (1689.g.), Kalaja u Starom gradu (1693.g.), Pašina na Pristanu (1719.g). Omerbašića džamija, podignuta 1662.  godine, najstarija je u Baru. Među najstarijim džamijama u ovom gradu je i Derviš Hasanova džamija u Starom Baru iz 1723. godine

Džamija sultana Ahmeda III, podignuta 1704. godine, prva je džamija u Spužu, a 1723.  godine podignuta je i džamija Husein-age Mićukućića.

Pred kraj XVII vijeka u Nikšiću je podignuta Donjogradska džamija, zatim Hadžidanuša koju je u prvoj polovini XVIII vijeka podigao hadži Husein Danević, Rišnjanin. Glavna i najveća džamija u Nikšiću bila je Pašina džamija, koju je podigao ,,izvjesni Mehmad-paša”. Četrvrta i jedina džamija u Nikšiću koja i danas postoji je Hadži Ismailova džamija, koju je ,,o svom trošku podigao nikšićki trgovac hadži Ismail Lekić, iz grudskog bratstva Mehmednikića 1807. godine (1219. po hidžri)”. U okolinI Nikšića (Onogošta) postojale su i džamije u Kazancima, Crkvicama, Goranskom i Grahovu. Nikšić je oslobođen od Turaka 1877. godine. To znači da su sve pomenute džamije sagrađene prije toga.

Najstarija podgorička i jedna od najstarijih džamija na području sadašnje Crne Gore bila je džamija Mehmed Fatiha. Pretpostavlja se da je izgrađenja 1474. godine u blizini ušća Ribnice u Moraču. Srušena je 1890. godine. Glavatovića džamija je podignuta početkom XVIII vijeka, Hadži Mehmed-paša Osmanagić sagradio je krajem XVIII vijeka Sahat kulu i džamiju, koju zbog toga što su je održavali Lukačevići, nazivaju i džamija Lukačevića. U njenom dvorištu je turbe graditelja, Mehmed-paše Osmanagića, gdje je i pokopan. Među najstarijim džamijama je i Nizamska džamija, za koju se pretpostavka da je sagrađena 1476. godine ispod brda Dećić kod Tuzi. U XVII vijeku je sagrađena Dračka džamija, a 1770.  godine džamija u Dinoši…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo