Povežite se sa nama

FELJTON

MIRKO KOVAČ: NAJDAROVITIJI PISAC MEĐU VELIKANIMA (IV): Čudno je da neko neće vlastitu državu

Objavljeno prije

na

Na konstataciju da će trećerazredni pisci podražati i u Beogradu nedavno osnovanu Vladu u izbjeglištvu tzv. Republike Krajine u Hrvatskoj, Kovač je odgovorio:

– Naravno da ti isti trećerazredni pisci imaju svoje prste u svemu tome. Zamislite da se na tom skupu pojavio jedan genijalni Rade Konstantinović, Srbin od koljenovića, i rekao im: ,,Ne činite to, to je uzaludna stvar, okanite se zabluda, gledajte na život realno!”, šta bi bilo? Bio bi izviždan, ako ne i linčovan.

To se s početka devedesetih dogodilo Gojku Nikolišu kada je u Sava-centru na svesrpskom skupu pokušao da urazumi ratoborne Srbe. Srbi su trajno obilježeni psihologijom gubitnika. Oni koji se ne mogu toga otresti vuku za sobom u ponor cio narod. Molim vas, uzmite uslovno u ovom kontekstu izrečen pojam Srbi, koristim ga u nedostatku preciznijeg termina, jer meni se stalno pripisuje kako sve Srbe trpam u istu košaru. Ja vrlo dobro znam da u tom narodu, kao uostalom u svakom, ima pametnog i razumnog svijeta, a inače nijesam pristalica ,,karakterologije naroda” i etnopsihologije. Ta Vlada u sjenci samo je još jedan od srpskih anahronizama, još jedna loša predstava vječitih gubitnika. I nije problem ta šačica gubitnika, nego javna podrška radikala, a njih je preko trideset posto na srpskoj političkoj sceni. Iz Koštuničine stranke intimno ili tajno podržavaju takve besmislice, koje u određenim istorijskim okolnostima postaju opasne, ali ne smiju javno reći, jer su na vlasti. Lično mislim da ta samozvana vlada ništa ne znači, jer Srbi u Hrvatskoj to s gnušanjem odbijaju.

 

MONITOR: Vjerovatno pratite savremenu crnogorsku književnu produkciju. Da li Vam je pažnju privukla knjiga nekog crnogorskog pisca i koliko se u Hrvatskoj zna za nove knjige crnogorskih pisaca?

KOVAČ: Pratim one crnogorske pisce koji objavljuju u Hrvatskoj. Čitao sam proze Balše Brkovića, Nikolaidisa, Spahića. Oni su poznati u Hrvatskoj, o njima se puno pisalo. Različiti su, ali odlični pisci.

MONITOR: Tokom devedesetih, od kako živite u Hrvatskoj, napisali ste, kako ste i sami jednom rekli, najbolja djela. Čime to objašnjavate?

KOVAČ: U Hrvatskoj sam završio svoj najbolji roman Kristalne rešetke, privodim kraju novi roman Grad u zrcalu, knjigu ,,antimemoara”, a ovdje sam napisao neke nove pripovijetke, esejističke i dramske tekstove, a uz sve to radio sam za novine, pisao za neke inostrane listove itd. Mislim da je razlog tome iskustvo, posvećenost poslu, onaj zavjet da se ostaje u ,,ćeliji književnosti”, a sve ostale izazove i tzv. počasti treba uzimati na vrhu kašičice.

MONITOR: Nedavno ste boravili u Crnoj Gori, sigurno pratite šta se u njoj i oko nje događa… Kako Vam sve to izgleda?

KOVAČ: Moj boravak u Crnoj Gori bio je na žalost kratak. Imam dobrih prijatelja u Crnoj Gori, osoba koje doista volim. Kad bih imao više vremena, ostao bih malo duže, ali ovako nakratko teško se mogu steći neki dojmovi. Mislim da Crna Gora prolazi sve ono što i ostale zemlje u tranziciji, premda njen položaj otežava taj nedefinisani državni status. Za sudbinu Crne Gore, usudio bih se reći za njenu nesreću, istorijsku će odgovornost snositi prosrpski Crnogorci, njihove ludosti i podaništvo Beogradu. Začuđujuće je da neko neće vlastitu državu, vlastiti posjed. Ti ljudi ne razumiju demokratiju. Niko im neće i ne može braniti da srbuju u svojoj državi koja se zove Crna Gora, premda su ta zanimanja banalna i zastarjela. Ako bi sjutra u svojoj državi koja se zove Crna Gora prosrpske stranke došle na vlast, onda bi one vodile nezavisnu politiku i ne bi odmah morale juriti ujedinjenje, jer će taj problem pokrivati ujedinjena Evropa. Stoga mislim da bi sve stranke morale razraditi svoje projekte samostalne države Crne Gore kao članice Evrope. I uvijek se mnogo poslova može obavljati i dijeliti sa Srbijom, na kulturnom, sportskom, naučnom, političkom i nekom drugom planu, jer su crnogorske veze sa Srbijom već dio zajedničke tradicije.

MONITOR: Za sve to je potrebna dobra volja svih…

KOVAČ: Mislim da bi taj pokret za samostalnu Crnu Goru koji vodi g. Lukovac morao u prvom redu voditi duge, iscrpljujuće i teške razgovore sa političarima, pa i glasačima, prosrpski orijentisanim. Realno, to je vrlo teško dok god Srbija podstiče i huška ,,svoje Crnogorce”, ili, kako ih Jevrem zove ,,terazijske Crnogorce”, na odbijanje svih predloga te vrste, a oni idu čak tako daleko da ne priznaju crnogorsku naciju i na Crnu Goru gledaju kao na srpsku pokrajinu. Ali uprkos svemu tome, argumenti u dijalogu moraju biti presudni. Trebalo bi izbjegavati međusobne uvrede, držati se dijaloga i tolerancije.

Protiv nacionalista svih boja

Mirko Kovač ke sebe smatrao crnogorskim, hrvatskim, srpskim i bosanskim piscem. Time se suprotstavljao nacionalnoj histeriji i uvažavao realnost isprepletenosti bliskih naroda i književnosti. Takav je bio i Kovačev književni jezik – majstorski osjećaj za jezik naslanjao je na tradiciju i život svih jezičnih standarda na prostoru jednog, četveroimenog jezika, što su mu, kako su objavile podgoričke Vijesti povodom njegove smrti, nacionalisti ‘svih boja’ žestoko zamjerali. Kovač je studirao dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu. Prva knjiga proze Gubilište (1962), doživljava političku i ideološku osudu ,,zbog crne slike svijeta”. Ta će ga politička etiketa pratiti tokom šezdesetih i sedamdesetih godina. Slijedi roman Moja sestra Elida (1965), a šest godina kasnije objavljuje roman Životopis Malvine Trifković, koji je preveden na brojne jezike. Ruganje s dušom izlazi 1976. godine, a dvije godine kasnije objavljuje Vrata od utrobe, roman koji će mu donijeti NIN-ovu nagradu (1978), nagradu Željezare Sisak (1979) i nagradu biblioteka Srbije za najčitaniju knjigu (1980). Po motivima romana Vrata od utrobe Lordan Zafranović snimio je film Večernja zvona. Potom je uslijedio Životopis Malvine Trifković koji je napisao šezdesetih. Slijede romani Uvod u drugi život (1983), te Kristalne rešetke (izdanje Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995). Osamdesetih godina objavio je romane Molitva za intelektualca, Evropska trulež i Uvod u drugi život. Posljednju fazu Kovačevog pisanja obilježio je roman Grad u zrcalu, koji mu je donio brojne nagrade.

 

Djelo vrhunskog ostvarenja

… Roman Grad u zrcalu je književno-umjetničko djelo vrhunskog ostvarenja, a jedna od karakteristika takvih djela jeste da je u njima sve autobiografsko, čak i citat. I ne samo to, ne samo da su takva djela stvarne autobiografije pisaca, nego zbog svoje umjetničke snage i stepena estetske ostvarenosti lako mogu postati – a često i postaju – autobiografije svojih čitalaca. Pripovjedač porodične povijesti, i sam književnik, u prvom licu jednine opisuje sudbine likova koji su obilježili godine njegovog odra­stanja u hercegovačkom zaleđu Du­brovnika, na relaciji između Trebinja i Nikšića. Razgranato porodično stablo, s očeve i majčine strane bogato je ek­scentricima svih vrsta koje pripovjedač opisuje sagledavajući ih istovremeno na dva načina: iz pozicije čovjeka zrele dobi koji ih se sjeća, ali i očima djeteta čijeg su svijeta ti likovi bili formativni dio. Osnovnu liniju naracije čiji su glavni protagonisti otac, majka i pri­povjedač, autor obogaćuje meandrima izuzetne ljepote, čestim digresijama koje nastaju unutar narativnog toka, a čija je funkcija da samu priču obo­gate novim značenjima tako što će je osvijetliti iz drugog ugla, i učiniti potpunijom. Nelinearno pripovijedanje čini da roman bude još enigmatičniji i zahtjevniji za tumačenje, ali, što je takođe bitno, djelo zbog toga ne gubi na koherenciji, jer delikatna ravnoteža koja postoji između središnje naracije i pripovjedačevih metanarativnih ek­skursa ostaje nenarušena. Grad koji se zrcali u sudbinama li­kova je Dubrovnik…

Monitor, 18. jul 2008.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo