Povežite se sa nama

FELJTON

MIRKO KOVAČ: NAJDAROVITIJI PISAC MEĐU VELIKANIMA (IV): Čudno je da neko neće vlastitu državu

Objavljeno prije

na

Na konstataciju da će trećerazredni pisci podražati i u Beogradu nedavno osnovanu Vladu u izbjeglištvu tzv. Republike Krajine u Hrvatskoj, Kovač je odgovorio:

– Naravno da ti isti trećerazredni pisci imaju svoje prste u svemu tome. Zamislite da se na tom skupu pojavio jedan genijalni Rade Konstantinović, Srbin od koljenovića, i rekao im: ,,Ne činite to, to je uzaludna stvar, okanite se zabluda, gledajte na život realno!”, šta bi bilo? Bio bi izviždan, ako ne i linčovan.

To se s početka devedesetih dogodilo Gojku Nikolišu kada je u Sava-centru na svesrpskom skupu pokušao da urazumi ratoborne Srbe. Srbi su trajno obilježeni psihologijom gubitnika. Oni koji se ne mogu toga otresti vuku za sobom u ponor cio narod. Molim vas, uzmite uslovno u ovom kontekstu izrečen pojam Srbi, koristim ga u nedostatku preciznijeg termina, jer meni se stalno pripisuje kako sve Srbe trpam u istu košaru. Ja vrlo dobro znam da u tom narodu, kao uostalom u svakom, ima pametnog i razumnog svijeta, a inače nijesam pristalica ,,karakterologije naroda” i etnopsihologije. Ta Vlada u sjenci samo je još jedan od srpskih anahronizama, još jedna loša predstava vječitih gubitnika. I nije problem ta šačica gubitnika, nego javna podrška radikala, a njih je preko trideset posto na srpskoj političkoj sceni. Iz Koštuničine stranke intimno ili tajno podržavaju takve besmislice, koje u određenim istorijskim okolnostima postaju opasne, ali ne smiju javno reći, jer su na vlasti. Lično mislim da ta samozvana vlada ništa ne znači, jer Srbi u Hrvatskoj to s gnušanjem odbijaju.

 

MONITOR: Vjerovatno pratite savremenu crnogorsku književnu produkciju. Da li Vam je pažnju privukla knjiga nekog crnogorskog pisca i koliko se u Hrvatskoj zna za nove knjige crnogorskih pisaca?

KOVAČ: Pratim one crnogorske pisce koji objavljuju u Hrvatskoj. Čitao sam proze Balše Brkovića, Nikolaidisa, Spahića. Oni su poznati u Hrvatskoj, o njima se puno pisalo. Različiti su, ali odlični pisci.

MONITOR: Tokom devedesetih, od kako živite u Hrvatskoj, napisali ste, kako ste i sami jednom rekli, najbolja djela. Čime to objašnjavate?

KOVAČ: U Hrvatskoj sam završio svoj najbolji roman Kristalne rešetke, privodim kraju novi roman Grad u zrcalu, knjigu ,,antimemoara”, a ovdje sam napisao neke nove pripovijetke, esejističke i dramske tekstove, a uz sve to radio sam za novine, pisao za neke inostrane listove itd. Mislim da je razlog tome iskustvo, posvećenost poslu, onaj zavjet da se ostaje u ,,ćeliji književnosti”, a sve ostale izazove i tzv. počasti treba uzimati na vrhu kašičice.

MONITOR: Nedavno ste boravili u Crnoj Gori, sigurno pratite šta se u njoj i oko nje događa… Kako Vam sve to izgleda?

KOVAČ: Moj boravak u Crnoj Gori bio je na žalost kratak. Imam dobrih prijatelja u Crnoj Gori, osoba koje doista volim. Kad bih imao više vremena, ostao bih malo duže, ali ovako nakratko teško se mogu steći neki dojmovi. Mislim da Crna Gora prolazi sve ono što i ostale zemlje u tranziciji, premda njen položaj otežava taj nedefinisani državni status. Za sudbinu Crne Gore, usudio bih se reći za njenu nesreću, istorijsku će odgovornost snositi prosrpski Crnogorci, njihove ludosti i podaništvo Beogradu. Začuđujuće je da neko neće vlastitu državu, vlastiti posjed. Ti ljudi ne razumiju demokratiju. Niko im neće i ne može braniti da srbuju u svojoj državi koja se zove Crna Gora, premda su ta zanimanja banalna i zastarjela. Ako bi sjutra u svojoj državi koja se zove Crna Gora prosrpske stranke došle na vlast, onda bi one vodile nezavisnu politiku i ne bi odmah morale juriti ujedinjenje, jer će taj problem pokrivati ujedinjena Evropa. Stoga mislim da bi sve stranke morale razraditi svoje projekte samostalne države Crne Gore kao članice Evrope. I uvijek se mnogo poslova može obavljati i dijeliti sa Srbijom, na kulturnom, sportskom, naučnom, političkom i nekom drugom planu, jer su crnogorske veze sa Srbijom već dio zajedničke tradicije.

MONITOR: Za sve to je potrebna dobra volja svih…

KOVAČ: Mislim da bi taj pokret za samostalnu Crnu Goru koji vodi g. Lukovac morao u prvom redu voditi duge, iscrpljujuće i teške razgovore sa političarima, pa i glasačima, prosrpski orijentisanim. Realno, to je vrlo teško dok god Srbija podstiče i huška ,,svoje Crnogorce”, ili, kako ih Jevrem zove ,,terazijske Crnogorce”, na odbijanje svih predloga te vrste, a oni idu čak tako daleko da ne priznaju crnogorsku naciju i na Crnu Goru gledaju kao na srpsku pokrajinu. Ali uprkos svemu tome, argumenti u dijalogu moraju biti presudni. Trebalo bi izbjegavati međusobne uvrede, držati se dijaloga i tolerancije.

Protiv nacionalista svih boja

Mirko Kovač ke sebe smatrao crnogorskim, hrvatskim, srpskim i bosanskim piscem. Time se suprotstavljao nacionalnoj histeriji i uvažavao realnost isprepletenosti bliskih naroda i književnosti. Takav je bio i Kovačev književni jezik – majstorski osjećaj za jezik naslanjao je na tradiciju i život svih jezičnih standarda na prostoru jednog, četveroimenog jezika, što su mu, kako su objavile podgoričke Vijesti povodom njegove smrti, nacionalisti ‘svih boja’ žestoko zamjerali. Kovač je studirao dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu. Prva knjiga proze Gubilište (1962), doživljava političku i ideološku osudu ,,zbog crne slike svijeta”. Ta će ga politička etiketa pratiti tokom šezdesetih i sedamdesetih godina. Slijedi roman Moja sestra Elida (1965), a šest godina kasnije objavljuje roman Životopis Malvine Trifković, koji je preveden na brojne jezike. Ruganje s dušom izlazi 1976. godine, a dvije godine kasnije objavljuje Vrata od utrobe, roman koji će mu donijeti NIN-ovu nagradu (1978), nagradu Željezare Sisak (1979) i nagradu biblioteka Srbije za najčitaniju knjigu (1980). Po motivima romana Vrata od utrobe Lordan Zafranović snimio je film Večernja zvona. Potom je uslijedio Životopis Malvine Trifković koji je napisao šezdesetih. Slijede romani Uvod u drugi život (1983), te Kristalne rešetke (izdanje Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995). Osamdesetih godina objavio je romane Molitva za intelektualca, Evropska trulež i Uvod u drugi život. Posljednju fazu Kovačevog pisanja obilježio je roman Grad u zrcalu, koji mu je donio brojne nagrade.

 

Djelo vrhunskog ostvarenja

… Roman Grad u zrcalu je književno-umjetničko djelo vrhunskog ostvarenja, a jedna od karakteristika takvih djela jeste da je u njima sve autobiografsko, čak i citat. I ne samo to, ne samo da su takva djela stvarne autobiografije pisaca, nego zbog svoje umjetničke snage i stepena estetske ostvarenosti lako mogu postati – a često i postaju – autobiografije svojih čitalaca. Pripovjedač porodične povijesti, i sam književnik, u prvom licu jednine opisuje sudbine likova koji su obilježili godine njegovog odra­stanja u hercegovačkom zaleđu Du­brovnika, na relaciji između Trebinja i Nikšića. Razgranato porodično stablo, s očeve i majčine strane bogato je ek­scentricima svih vrsta koje pripovjedač opisuje sagledavajući ih istovremeno na dva načina: iz pozicije čovjeka zrele dobi koji ih se sjeća, ali i očima djeteta čijeg su svijeta ti likovi bili formativni dio. Osnovnu liniju naracije čiji su glavni protagonisti otac, majka i pri­povjedač, autor obogaćuje meandrima izuzetne ljepote, čestim digresijama koje nastaju unutar narativnog toka, a čija je funkcija da samu priču obo­gate novim značenjima tako što će je osvijetliti iz drugog ugla, i učiniti potpunijom. Nelinearno pripovijedanje čini da roman bude još enigmatičniji i zahtjevniji za tumačenje, ali, što je takođe bitno, djelo zbog toga ne gubi na koherenciji, jer delikatna ravnoteža koja postoji između središnje naracije i pripovjedačevih metanarativnih ek­skursa ostaje nenarušena. Grad koji se zrcali u sudbinama li­kova je Dubrovnik…

Monitor, 18. jul 2008.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo