FELJTON
STANKO CEROVIĆ: NJEGOŠEVE TAJNE STAZE (I): Ime – prvi nesporazum
Povodom dvije stote godišnjice od rođenja Petra II Petrovića Njegoša Monitor objavljuje izvode iz knjige Stanka Cerovića Njegoševe tajne staze, koja je objavljena 1996. godine Otkloniti nesporazume, u smislu „predgovora”, iako govoriti o Njegošu i staroj Crnoj Gori, ako taj govor treba da ima ikakvog smisla, znači pomiriti se sa neizbježnom poniznošću pisca „pogovora”. Posmrtni govor jednom nestalom društvu i doslovno po-govor: ono što ostaje poslije pjevanja, opis mucanja, ili lutanja koje slijedi prolasku jedne zajednice u kojoj je „Govor” bio podignut do sudbinskog cilja i kriterijuma ljudskosti.
Prvi i najveći nesporazum je ime Njegoševo. Umrljano crnogorskim i srpskim velikim idejama, nemaštovitim čitanjem „tupoga pogleda” koje je uvijek išlo za tim da iscijedi sok i uguši dah života u stihovima, slavopojkama i napumpanim osjećanjima koja se vuku oko Njegoša kao presude o njegovoj nedarovitosti, umjetničkoj beznačajnosti, socijalnoj i političkoj štetnosti. Pomislite li na njega, već ste odvojeni od zemlje, u bezvazdušnom prostoru crnogorske retorike; izgovorite li njegovo ime, ugazili ste usred najgoreg nacionalnog i folklornog kiča; ako ga citirate, a ne pocrvenite od sramote, nema boljeg dokaza da ste sa sobom u društvu tvrdokorne budale. Drugim riječima, nalazimo se u prisustvu mrtvog pjesnika, leša koji je opasan jer njegov prestiž daje utisak da se još mrda, a iza takvih leševa, ne samo kod nas i ne samo danas, kreće se opasna gomila seoskih učitelja, političara, akademika i ostalih lešinara koje glad i ambicija vuku od vašara do vašara.
Jedna anegdota sve to rezimira, i evo nečega što bi trebalo da izazove prvu nevjericu sumnju i drhtaj: nema besmislenih anegdota i detalja oko Njegoša. Sve dobija univerzalni značaj i uklapa se u kosmički poredak. Nije ih bilo ni za njegovog života, ni 150 godina poslije njegove smrti: ostaje da se razjasni kako se formira taj kovitlac oko neuporedivog genija u koji je uvučeno sve živo i mrtvo, dobijajući naknadno smisao samom Njegoševom blizinom.
To je mistika velike poezije na koju ćemo se stalno vraćati.
Anegdota je sljedeća; u jeku srpskog nacionalnog pokreta s kraja osamdesetih godina, kada se na nacionalnim mitinzima izrazio onaj ostatak nacionalne duše koji se nije uspio doreći na titoističkim sletovima, svuda je bila istaknuta Njegoševa slika. Ne znajući ko je Njegoš i ne znajući ko je Slobodan Milošević, jedan francuski list je prenio fotografiju sa jednog od mitinga na kojoj su u prvom planu nalazi brkati klovn koji drži Njegoševu sliku. Njegoš je tako ispao priliježan aktivista u revoluciji sprske policije. Izgleda da su se i u Drugom svjetskom ratu za njega otimali četinici i partizani.
Pošto se klicalo političkom vođi francuski novinari su dopisali legendu: srpski manifestanti nose sliku Slobodana Miloševića.
Možda bi samo tu anegdotu trebalo sačuvati za istoriju iz godina orgijanja sprskih nacionalista, kao najbolju najavu kasapnice koju su sproveli nad nevinim narodima i nenaoružanim ljudima? Zaista je Slobodan Milošević bio Njegoš svog društva, pjesnik u kome se izrazila narodna duša, mjera nacionalne strasti i zanosa. I zaista je Njegoš, u glavama ljudi njegovog jezika, ma šta oni mislili da misle o njemu, zauzeo Miloševićevo mjesto, postao paranoidni folklorno-birokratski vođa i demagog.
Doduše, u Beogradu ili u Crnoj Gori, u sličnim situacijama se kaže: “Drugi Njegoš”. Koliko je samo ta monotona policijska mašta, u književnom i političkom životu, lansirala „drugih Njegoša”! I kako veliko mjesto oni zauzimaju u istoriji naroda! Ne bi me čudilo da u policiji ima poseban, Njegoševski dosije: poneki pop, puno pisaca, i odabrani političari.
U pravu je francuski list koji je greškom shvatio istinu: Milošević je „prvi Njegoš” svog društva sa kraja dvadesetog vijeka, a onaj Njegoš koga pominju i čiju sliku pokazuju, on je tek drugi i drugorazredni Milošević.
Ništa nije bilo prirodnije nego da se crnogorski lideri s kraja dvadesetog vijeka poslušno prostru pred jednim malim diktatorom i sramotno ga slijede u najgorim zločinima nad nevinim ljudima. Za mene je to bila jedna od motivacija u pisanju ove knjige: shvatiti kako i zašto se istorija toliko izvrće, kao da sama sebi uskače u usta, kako najčasniji postaju najsramotniji, najhrabriji najposlušniji – kako to da ovakvi prevrati budu prirodni, a znam da su prirodni?
Zašto je tako malo ljudi koji se usuđuju javno da kažu da je Njegoš mrtav pjesnik?
Nije u pitanju samo nespremnost da se udari na velikana, čak ni prvenstveno nije to u pitanju. Najpametniji, sa jasnim ukusom, prosto osjećaju neku nelagodnost: malo sentimentalnosti prema starim, malo simpatije prema Crnoj Gori, zatim, na dubljem nivou, slutnja, ali potpuno nejasno, da, možda ipak, kod tog tipa ima nešto što izmiče našem razumijevanju, a tu su i neki iskreni impulsi Isidore, Andrića…
Mrtav, nečitljiv, svakako štetan, jer zavodi na pogrešne pravce u literaturi, ali nacionalno i politički koristan, uostalom, mit iz legendarnih vremena, nekakav Nadbukodonosor za kojeg je sasvim svejedno da li je postojao i kakav je bio, tvorevina narodne mašte u koju nema potrebe dirati – tako otprilike zvuči najlucidniji stav.
Koliko bi bolje bilo da su jurišali i da jurišaju svim sredstvima na Njegoša! Ko je našao njemu da se smiluje i njega da štiti?! Koji pisci i koji intelektualci?! Koja kultura i koje doba uostalom, jer se i sa cijelom epohom može takav pjesnik nositi! Kamo sreće da je omrznut, kao zlikovac i ubica, kao arogantni i gordi otpadnik, u životu i poeziji – ono što je, uprkos sebi i na svoju nesreću, zaista i bio, jer nije mogao birati. Možda bi se, tada, bar neko dijete, koje još nije prošlo škole i ispeklo zanate koji u našem društvu prave moralne invalide, zamislilo nad džinovskim strašilom što „siplje zrake magičeske, čuvsta tajna neka budi” u sred balkanskog gliba?
Hoću da otklonim ovaj nesporazum: ja nijesam crnogorski Njegošoman. Kad god sam o njemu mislio, bilo je to sa izričitim ciljem da se otarasim tragova njegove osjećajnosti, njegovog pogleda na svijet, ritma njegovog govora, koji pretrajavaju na neki izvrnut način u Crnogorcima, svjestan opasnosti mita genija, pogotovo toliko osobenog genija, kao folklorne popustljivosti koja može da isfabrikuje genija i tamo gdje nema više od lokalnog recitatora.
Ne volim kad se mrtva prošlost vidi u ljudima, praveći karikature od ljudi političkih razloga za odbojnost.
Rastao sam na Hemingveju i sazrijevao na Džojsu, kao svi sreda pobunjenici bez razloga Istočne Evrope, i bliži mi je bezlični, univerzalni ritam roka nego sve fine melodije koje izražavaju i čuvaju bogatstvo nacionalnog duha. Uostalom, mrzeći društvo iz političkih razloga – tačnije, osjećajući se odbačenim od strane društva zbog pobune moga oca – udaljio sam se od njega i socijalno i kulturno¸od dnevne politike od njegovih najdubljih korijena. Ako je bilo nekih veza, pokidane su još nad kolijevkom, i nikad nijesu obnovljene, ni emocionalno, ni intelektualno, ni praktično.
Otpadništvo je bilo jedini način života, od najudaljenijeg dana do kojeg doseže moje sjećanje, na obali Morače koja me, zelena i sočna, dijeli od grada užarenog suncem, malih pokretnih figura i neartikulisanih glasova za koje sam kroz gadnu patnju shvatio da pripadaju svijetu sa kojim nikad neću doći u dodir. Na ovoj strani rijeke je bila samo bolnica i jedna jedina kuća kao začarana u mirisu ruzmarina; na onoj vreva ljudi i glasova. Blizina bolesti i smrti, opojni mirisi samoće, zaustavljeno vrijeme na pustoj obali, sve to je stvaralo svijet ukočene misterije, a život bio s one strane rijeke…Trebalo mi je vremena da shvatim da tu rijeku nikad neću preći i da su mi neki svjetovi zabranjeni. Nijesam ni pokušao da se dokopam društva, ali čeznuo jesam. Ima rijeka koje se nikad ne prelaze, ima ljudi koji nikad ne idu naprijed, nego kao rakovi, napreduju povlačeći se.
(Nastavlja se)
Komentari
FELJTON
DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006-2022. (V): Istorijski revizionizam

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti do prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica
Spomenici i hodonimi su jedan od najpopularnijih medija za istorijski revizionizam. Na više lokacija u Crnoj Gori, supotno zakonskim odredbama prema kojim nije moguće podići spomenik „licu koje je bilo saradnik okupatora, njegovog saveznika ili pomagača, licu koje je zastupalo fašističke, šovinističke ili nacističke ideje ili ideologije, licu koje je osuđeno za krivično djelo protiv čovječnosti ili drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom ili je proglašeno ratnim zločincem, lice koje je u istoriji Crne Gore ili u istoriji čovječanstva imalo negativnu ulogu“, to je realizovano.
Spomenik Jusufu Čeliću (Isuf Kamer Celaj), saradniku okupatora u II svjetskom ratu, postavljen je u Vusanju 2013. (Sadik Spahia). U julu 2013. Inspektor za kulturnu baštinu je, s obzirom na to da je spomen-obilježje podignuto suprotno Zakonu o spomen-obilježjima, naložio organima opštine Plav da uklone spomenik, ali to nije učinjeno. Krivična prijava koja je bila pokrenuta protiv Arifa Čeljaja finansijera spomenika, zastarjela je. CDT se obratio za dokumentaciju svim nadležnim organima koji su bili uključeni u ovaj proces, ali je nije dobio.
U selu Slatini, u opštini Andrijevica, Udruženje bratstva Račića i Slatine, bez prethodne saglasnosti nadležnih organa, inicirali su podizanje spomenika osuđenom ratnom zločincu Puniši Račiću, u dvorištu njegove porodične kuće. Podizanje spomenika izazvalo je i oštre reakcije Hrvatske, koja je uputila protestnu notu Crnoj Gori. Uprava za inspekcijske poslove je naložila uklanjanje spomenika, što je i urađeno. Odgovorno lice, M. D, koji je potpisao Sporazumno rješenje o priznanju krivice sa Osnovnim državnim tužilaštvom u Beranama, kažnjen je šest mjeseci zatvora, uslovno na dvije godine.
U 2017. bilo je najavljeno i podizanje spomenika Pavlu Đurišiću u selu Zaostro kod Berana, iako je 2003, nakon intervencije Ministarstva kulture, uklonjen postament za spomenik.
U opštini Tuzi je u avgustu 2019. podignut spomenik Ded Đon Ljuljiju (Dedë Gjó Luli), autora Pjerina Kolnikaja, u dvorištu njegove kuće u Brlaju. Sudskim Rješenjem odbijen je zahtjev predsjednika Opštine Tuzi za davanje saglasnosti na predlog programa podizanja spomen-obilježja u opštini Tuzi za 2019., kojim je predviđeno podizanje spomen-obilježja postavljanjem spomenika Ded Đon Ljulji i naređeno je uklanjanje u roku od 15 dana, koje nije realizovano. Komisija za spomen-obilježja Ministarstva kulture utvrdila je da predlog Programa za podizanje spomen-obilježja ne ispunjava uslove propisane Zakonom o spomen-obilježjima, da Komisija za spomen-obilježja Ministarstva kulture, „na osnovu relevantnih istorijskih izvora, nalazi da je tokom Prvog svjetskog rata D. Đ. L. koegzistirao sa predstavnicima austrougarskih vlasti i djelovao protiv savezničkih snaga (Antante) među kojima se nalazila i Crna Gora“. Ljuljiju je spomenik istog autora postavljen i ispred crkve Sv. Antuna u Tuzima.
Spomenik „šehidima genocida“ 1912-1913. ispred džamije Sultanije u Plavu, arhitekte Armina Redžepagića, postavljen je u julu 2020. Komisija za spomen-obilježja Ministarstva kulture 2018. nije dala saglasnost za podizanje spomenika, jer je bio sporan natpis …,,preko 12 000 nasilno pokrštenih i ubijenih marta mjeseca 1913. prilikom ulaska crnogorske vojske“. Tekst nije utemeljen na istorijskim činjenicama, a nepreciznošću iskaza ostavlja se mogućnost njegovog pogrešnog tumačenja. Nije poznato da li je naknadno dobijeno odobrenje za postavljanje spomenika, na kome nema ploče sa natpisom.
Spomenik Baca Kurti Gjokaju (c. 1807-1881.), autora Tal Istrefija, svečano je otvoren u selu Milješ 23. 08. 2022. Opština Tuzi nije odgovorila CDT-u na zahtjev da li je za postavljenje ovog spomenika sprovedena zakonska procedura.
Spomenici postavljeni bez saglasnosti: Bez saglasnosti Glavnog grada, postavljeni su: spomenik Svetom Simenu Mirotočivom (2018, Miodrag Živković) u dvorištu objekta SPC-a u Staroj varoši, spomenik Nikoli Tesli (2016, Dragan Radenović), spomenik posvećen 1700 godišnjici Milanskog edikta (2013) u ulici Džordža Vašingtona, kod hrama SPC-a. Posljednja dva spomenika nalaze se u Evidenciji bespravno podignutih objekata kao spomen-obilježja. Za spomenik Simeonu Mirotočivom u Podgorici Sekretarijat za kulturu i sport Podgorice je u martu 2020. uputio prijavu Upravi za inspekcijske poslove. Kako još nije okončan postupak, nije donešeno Rješenje o uklanjanju spomenika. Ispred hrama SPC-a u Baru podignut je spomenik Nikoli I Petroviću Njegošu (2018, Miodrag Živković).
PREPORUKE
Analiza pokazuje da su problemi kada su u pitanju procedure za postavljanje spomen-obilježja bili slični u svim crnogorskim opštinama. Problemi koji su se javljali su sistematski i moguće ih je riješiti kroz unapređenje strateških politika, zakonodavstva i praksi.
Proširenje krivičnopravne zaštite: S obzirom na mali broj krivičnih prijava i zanemarljiv broj pravosnažnih osuđujućih presuda, neophodno je preispitati u unaprijediti krivično-pravnu zaštitu spomen-obilježja kroz izmjene Krivičnog zakonika Crne Gore. Neophodno je i sankcionisati neizvršavanje odluka sudskih organa kada su u pitanju uklanjanja nezakonito podignutih spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore.
Preporuke za institucije koje su odgovorne za spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore
Ministarstvo kulture i medija Crne Gore: Učiniti dostupnim u elektronskoj formi Centralni registar spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore sa dosijeima spomen-obilježja; Pravilnikom definisati kriterijume za odabir i broj članova Komisije Ministarstva kulture i medija Crne Gore; Definisati Poslovnik o radu Komisije Ministarstva kulture i medija Crne Gore; Izvršiti analizu stanja i dati preporuke za izmjenu pojedinih članova Zakona o spomen-obilježjima; Definisati staranje o spomen-obilježju nakon prestanka rokova koji su navedeni u dokumentaciji; Posebno definisati pitanje spomenika koji su pokloni i ne prolaze zakonske procedure; Pokrenuti procedure za kontrolu i uklanjanje spomenika koji su u javnom prostoru postavljeni bez važeće zakonske procedure; Formirati stručno tijelo koje će se starati o sprovođenju konkursa na državnom nivou a koje može biti sastavljeno od članova Udruženja arhitekata Crne Gore, Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, Udruženja istoričara umjetnosti i dr. Formirati bazu stručnjaka i stručnjakinja koji mogu biti članovi komisija za odabir idejnih rješenja.
Uprava za zaštitu kulturnih dobara: Učiniti javnim Registar spomen-obilježja koja su kao zaštićena kao kulturna dobra; Postaviti oznake na spomen-obilježjima koji su zaštićena kulturna dobra.
Glavni grad Podgorica, Prijestonica Cetinje, opštine: Izraditi i učiniti javnim Registre spomen-obilježja na teritoriji Glavnog grada, Prijestonice Cetinje i opština; Izraditi i učiniti javnim Evidenciju objekata bespravno podignutih kao spomen-obilježja; Donijeti Programe podizanja spomen-obilježja za narednu godinu do decembra tekuće godine; Ograničiti zakonski vrijeme za završetak postupka postavljanja spomenika, jer pojedini procesi traju i više godina, a u nekim slučajevima se odustaje od realizacije; Organizovati javne rasprave sa stanovnicima mjesnih zajednica kako bi se sa njima razgovaralo o značajnim događajima, ličnostima, kojima se želi odati počast u javnom prostoru i oko kojih građanke i građani imaju konsenzus; Pokrenuti procedure za uklanjanje spomen-obilježja koja su postavljena bez sprovedene zakonske procedure; Precizirati zakonski sve elemente koji su važni za uspješnu realizaciju konkursa; Promijeniti način raspisivanja tendera za spomen-obilježja, s obzirom na to da je neadekvatan za umjetnička djela; Obavezati sve naručioce i finansijere spomenika da sklope ugovore sa umjetnicima/umjetnicama, kako bi se zaštitila autorska prava.
Udruženje Likovnih umjetnika Crne Gore: Definisati Pravilnike/smjernice o autorskim honorarima; Inicirati pokretanje procedure za precizno zakonsko regulisanje postavljanja skulptura u javnom prostoru.
(Kraj)
Komentari
FELJTON
DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006–2022. (IV): Uništavanje, prepravke i krađa

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti od prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica
Uništavanje spomenika: Na više spomenika u periodu 2006–2022. izvršena su ozbiljna oštećenja.
Spomenik Tuđemilskoj bici, čiji se dan slavi kao Dan Vojske Crne Gore, postavljen 7. oktobra 2008, srušili su nepoznati počinioci u noći 22/23. februara 2011. Stakleni dio spomenika civilnim žrtvama ratova na prostoru Jugoslavije 1991-2001. u Podgorici je, zbog čestih oštećenja, uz saglasnost autora, 2015. zamijenjen mermernim. U decembru 2007, po bisti Grgura Barskog, iscrtani su kukasti krstovi. I spomenik crnogorskim komitama 1916–1929. u Nikšiću oštećen je odmah nakon postavljanja. Za oštećenja biste Nikole Kovačevića u Nikšiću, koja je sa postamentom oborena, počinioci nijesu identifikovani i nijesu odgovarali. Spomenik Ljubu Čupiću je grubo povrijedio uriniranjem 12. 6. 2021. počinilac M. I. Ovo je dovelo do protesta građana u više crnogorskih gradova. Počinilac je osuđen na kaznu zatvora od 10 mjeseci. Skulpture „Moji ljudi”, Dubravke Duletić u Podgorici oštećene su 3. 11. 2022.
Prepravljanje spomenika: Spomeniku na Bojnoj njivi u opštini Mojkovac (1996), na inicijativu Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore, bez odobrenja, 2015. dodat je krst i natpis „Mi smo pali da bi Crna Gora i Srbija živjele“. Osnovni sud u Bijelom Polju je odgovorno lice, M. V, osudio uslovno na kaznu zatvora od jedne godine, ali se kazna „neće izvršiti ukoliko u okviru tri godine ne izvrši novo krivično djelo“.
U spomen kompleksu u Dolima (1977, Luka Tomanović) u opštini Plužine, SPC je 2006. dodala kapelu koja je sagrađena bez saglasnosti nadležnih institucija.
Krađa spomen-obilježja: U više slučajeva zabilježena je krađa spomen-obilježja, posebno bisti istaknutih narodnih heroja i boraca, koji su postavljene prije 2006: Vlada Milića, Špira Mugoše, Đoka Prelevića, Marka Miljanova, Boška Boža Radulovića, Sava Kažića. Zbog nedostatka finansijskih sredstava, neke od njih su zamijenjene neadekvatnim rješenjima.
Nerealizovani spomenici: Iako su donesene odluke o podizanju spomen-obilježja, neka od njih nijesu realizovana. Knjaz Danilo Petrović Njegoš nije dobio spomenik na Cetinju, iako je odluka o tome donešena 2009. Spomenik Đerđu Kastriotu Skenderbegu u Ulcinju koji je trebalo podigne po uzoru na monumentalnu konjaničku skulpturu Skenderbega iz Tirane, nije realizovan.
Finansiranje spomenika: U dokumentaciji koji je CDT dobio od opština, nijesu dostupni precizni finansijski izvori finansiranja i ugovori za izradu spomenika.
Nacrtom Programa investicija za 2018, za „izgradnju“ spomenika Krstu Ivanoviću, opština Budva je predvidjela 20.000 eura. Uklonjena bista Čedomira Ljuba Čupića koštala je opštinu Danilovgrad 4.500 eura. Donacijama građana i građanki Crne Gore i dijaspore obezbijeđen je iznos od oko 25.000 eura, za podizanje spomenika komitama u Nikšiću. Opština Bijelo Polje sklopila je ugovor o pružanju usluga sa Zlatkom Glamočakom, za izradu spomenika žrtvama otmice u Štrpcima na iznos od 16.100 eura.
Inicijative inostranih ambasada: Više spomenika postavljeno je na inicijativu i uz finansiranje predstavnika inostranih ambasada u Crnoj Gori. Spomenik spašavanju 1000 ranjenih partizana i posada savezničkih aviona (2009) u Breznima, podignut na inicijativu Kevin Lyne, tadašnjeg ambasadora Velike Britanije. Biste grofa Save Vladislavića (2013, Đorđe Lazić) u Herceg Novom i Žukova u Beranama (2020), donacije su ambasade Ruske Federacije u Crnoj Gori. Postavljenje biste Huseina Džavida (2013) U Podgorici inicirala je i finansirala Republika Azerbejdžan. Bista Tarasa Ševčenka (2011) u u Podgorici podignuta je u saradnji sa ambasadom Ukrajine.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006–2022. (III): Spomenici kao „privremeni ili pomoćni objekti”

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti od prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica
Umjetnička rješenja spomenika: Najveći broj spomen-obilježja su monumentalne figuralne predstave od bronze, mermerni obelisci i biste od bronze. Mali je broj spomenika koji korespondiraju sa savremenim umjetničkim tendencijama u skulpturi. Rijetke su moderne forme, kao što je spomenik Prešernu u Podgorici, rad slovenačkog arhitekte Roka Žnidaršiča. Među umjetnički najuspjelije monumentalne figuralne predstave spada spomenik Josipu Brozu Titu Antuna Augustinčića. U više navrata rađeni su odlivci bista ranijih autora: Draga Đurovića, Petra II Petrovića Njegoša na Cetinju i Ota Loga Veljka Vlahovića u Podgorici.
Najzastupljeniji autori spomenika i autorska prava umjetnika i umjetnica: Najzastupljeniji autori čiji su spomenici i skulpture postavljene u javnim prostorima su Zlatko Glamočak, Pavle Pejović, Nenad Šoškić, Dimitrije Popović, Mitar Živković, Risto Radmilović, Sreten Milatović, Marko Petrović Njegoš, Adina Rastoder i dr. Dimitrije Popović je najzastupljeniji u Cetinju, a Mitar Živković u Podgorici. Mlađa generacija crnogorskih umjetnika i umjetnica je jako malo zastupljena u spomenicima u javnom prostoru Crne Gore.
U više slučajeva, umjetnici su došli u sukob sa naručiocima i finansijerima spomenika, koji im nijesu isplatili dogovorene autorske honorare.
Konkursi, tenderi i komisije za odabir idejnih rješenja spomenika: Konkurse su najčešće sprovodili naručioci spomenika, što se u velikom broju slučajeva pokazalo neadekvatno. Konkursi nijesu bili dovoljno transparentni. Kod objavljivanja nekih konkursa se čini da su raspisani kako bi se „legalizovalo“ već postojeće rješenje i favorizovao određeni umjetnik. Ni konkursi „po pozivu“ nijesu bili dovoljno transparentni.
Za realizaciju spomenika najčešće su dati kratki rokovi, što dovodi do značajnog probijanja istih. Procedura za podizanje spomenika Aleksandru Lesu Ivanoviću, započeta 2017, realizovana je tek 2022. Opština Plužine je Konkurs za idejno rješenje spomenika Baju Pivljaninu, u periodu 2019–2022, raspisala čak tri puta. Građani i građanke Ulcinja tražili su poništavanje konkursa za postavljanje spomenika Servantesu.
Tenderske procedure za izradu idejnog rješenja nijesu podesne za ovu djelatnost, što se vidi iz nekoliko slučajeva sprovedenih tenderskih procedura, koje nijesu rezultirale izborom uspješnog idejnog rješenja.
U najvećem broju odgovora koji je CDT dobio u istraživanju, sastavi komisija i žirija za idejna rješenja spomenika nijesu bili poznati. Rad ovih komisija je, prema odlukama lokalnih organa, bio plaćen ili volonterski. Analiza pokazuje da su neadekvatna idejna rješenja birana i kada su u sastavu ovih komisija bili članovi i članice iz akademske zajednice, umjetnici i umjetnice koji formalno zadovoljavaju potrebne kriterijume.
Svečana otvaranja i „osveštavanja“ spomenika: Inaugurisanje spomenika u javnim prostorima iskorišćeno je za promociju političkih lidera i državnih funkcionera. Najveći broj spomenika svečano su otvorili predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, gradonačelnik Glavnog grada Podgorice Ivan Vuković, gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Bogdanović, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i dr. Spomenici su otvarani na značajne datume iz crnogorske istorije, 13. jul, 21. maj, 19. decembar, 13. novembar i dr. Vrlo rijetko su autori skulptura učestvovali u svečanostima povodom njihovog postavljanja – Dimitrije Popović, Veljo Stanišić.
Kod spomenika koje je, bez zvanične zakonske procedure, podigla SPC, u blizini vjerskih objekata, kojih je najviše u Podgorici, svečana otvaranja pratila su i osveštavanja spomenika i bila su dio proslave vjerskih praznika.
Vlada Crne Gore i politika postavljanja spomenika: Vlada Crne Gore je inicirala i finansirala podizanje više monumentalnih spomenika: spomenik bici na Fundini, spomenik bici na Tuđemilima, spomenik herojima Božićnog ustanka na Cetinju, čiji je autor Pavle Pejović.
Vlada je, shodno čl. 9 Zakona o spomen obilježjima, rukovodeći se značajem postavljanja spomen-obilježja, donijela odluku o odobravanju njihovih postavljanja prije isteka 20 godina od preminule osobe, kako je definisano zakonskim aktima u slučajevima podizanja spomen-obilježja Miodragu Dadu Đuriću, Janu Karskom u Kotoru, Vidoju Žarkoviću u Nedajnom i Urošu Toškoviću u Baru.
Dislokacija spomenika: U više navrata, u navedenom periodu, izvršena je dislokacija spomenika koji su nastali u periodu prije 2006. Razlozi dislokacije bili su najčešće izgradnja novih stambenih i poslovnih cjelina i prenamjene objekata čija imena su nosili. Takav je slučaj sa spomenikom poginulim radnicima Monopola duvana Svetlane Kane Radević, bistom Stanka Dragojevića u Podgorici, bistama Lenke Jurišević i Špira Dacića u Bijelom Polju, spomenikom borcima i civilnim žrtvama (fudbalerima i sportskim radnicima) poginulim za slobodu NOB-a u 1941–1945. i dr.
Spomenici kao privremeni/pomoćni objekti: U pojedinim slučajevima, skulpture su u opštinskoj dokumentaciji kategorisane kao privremeni i pomoćni objekti. Skulptura u obliku ćiriličnog slova Lj, autora Velja Stanišića i Radomana Čvorovića, postavljena u Nikšiću, definisana je kao „pomoćni objekat-kapija-tiposkulpture-tip 5“. „Crnogorsko oro“ vajara Mitra Živkovića u Podgorici je kategorisano kao „privremeni objekat montažnog karaktera-skulptura“. Skulpture Dubravke Dude Duletić „Moji ljudi” postavljene su u Podgorici 2022. Kategorisanje spomenika kao „privremeni ili pomoćni objekti” je neprimjereno za umjetnička djela.
Uklanjanje spomenika: Bista Čedomira Ljuba Čupića, rad Mitra Živkovića, postavljena na trgu u Danilovgradu u maju 2022, pa je, nakon reakcije javnosti, zbog neadekvatnog rješenja, uklonjena samo nekoliko dana kasnije.
Spomenici u podrumu: Spomenik Krstu Ivanoviću, rad Zlatka Glamočaka, još uvijek nije postavljen, iako je autor, još 2008, nakon dogovora sa opštinom Budva, izradio spomenik. Poprsje kralja Bodina (2018, Zlatko Glamočak), koje je finansiralo Ministarstvo kulture Crne Gore, nije postavljeno u Baru, kako je bilo predviđeno.
Spomenici na smetlištima: Bista Save Kovačevića je 2011. pronađena na smetlištu u Grahovu. Na inicijativu stanovnika Grahova i CK JKPCG, prenešena je u porodičnu kuću Kovačevića u Nudolu. Nakon prijetnji da će završiti u moru, bista Veljka Vlahovića (1976, Luka Tomanović), čije je ime nosilo brodogradilište u Bijeloj od 1976. do 1992. godine, sklonjena je i odložena ispred radničke menze, a postament je u jednom od magacina brodogradilišta. Bista je poklonjena rodnoj kući Veljka Vlahovića.
(Nastaviće se)
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način