Povežite se sa nama

FELJTON

STANKO CEROVIĆ: NJEGOŠEVE TAJNE STAZE (I): Ime – prvi nesporazum

Objavljeno prije

na

Povodom dvije stote godišnjice od rođenja Petra II Petrovića Njegoša Monitor objavljuje izvode iz knjige Stanka Cerovića Njegoševe tajne staze, koja je objavljena 1996. godine Otkloniti nesporazume, u smislu „predgovora”, iako govoriti o Njegošu i staroj Crnoj Gori, ako taj govor treba da ima ikakvog smisla, znači pomiriti se sa neizbježnom poniznošću pisca „pogovora”. Posmrtni govor jednom nestalom društvu i doslovno po-govor: ono što ostaje poslije pjevanja, opis mucanja, ili lutanja koje slijedi prolasku jedne zajednice u kojoj je „Govor” bio podignut do sudbinskog cilja i kriterijuma ljudskosti.

Prvi i najveći nesporazum je ime Njegoševo. Umrljano crnogorskim i srpskim velikim idejama, nemaštovitim čitanjem „tupoga pogleda” koje je uvijek išlo za tim da iscijedi sok i uguši dah života u stihovima, slavopojkama i napumpanim osjećanjima koja se vuku oko Njegoša kao presude o njegovoj nedarovitosti, umjetničkoj beznačajnosti, socijalnoj i političkoj štetnosti. Pomislite li na njega, već ste odvojeni od zemlje, u bezvazdušnom prostoru crnogorske retorike; izgovorite li njegovo ime, ugazili ste usred najgoreg nacionalnog i folklornog kiča; ako ga citirate, a ne pocrvenite od sramote, nema boljeg dokaza da ste sa sobom u društvu tvrdokorne budale. Drugim riječima, nalazimo se u prisustvu mrtvog pjesnika, leša koji je opasan jer njegov prestiž daje utisak da se još mrda, a iza takvih leševa, ne samo kod nas i ne samo danas, kreće se opasna gomila seoskih učitelja, političara, akademika i ostalih lešinara koje glad i ambicija vuku od vašara do vašara.

Jedna anegdota sve to rezimira, i evo nečega što bi trebalo da izazove prvu nevjericu sumnju i drhtaj: nema besmislenih anegdota i detalja oko Njegoša. Sve dobija univerzalni značaj i uklapa se u kosmički poredak. Nije ih bilo ni za njegovog života, ni 150 godina poslije njegove smrti: ostaje da se razjasni kako se formira taj kovitlac oko neuporedivog genija u koji je uvučeno sve živo i mrtvo, dobijajući naknadno smisao samom Njegoševom blizinom.

To je mistika velike poezije na koju ćemo se stalno vraćati.

Anegdota je sljedeća; u jeku srpskog nacionalnog pokreta s kraja osamdesetih godina, kada se na nacionalnim mitinzima izrazio onaj ostatak nacionalne duše koji se nije uspio doreći na titoističkim sletovima, svuda je bila istaknuta Njegoševa slika. Ne znajući ko je Njegoš i ne znajući ko je Slobodan Milošević, jedan francuski list je prenio fotografiju sa jednog od mitinga na kojoj su u prvom planu nalazi brkati klovn koji drži Njegoševu sliku. Njegoš je tako ispao priliježan aktivista u revoluciji sprske policije. Izgleda da su se i u Drugom svjetskom ratu za njega otimali četinici i partizani.

Pošto se klicalo političkom vođi francuski novinari su dopisali legendu: srpski manifestanti nose sliku Slobodana Miloševića.

Možda bi samo tu anegdotu trebalo sačuvati za istoriju iz godina orgijanja sprskih nacionalista, kao najbolju najavu kasapnice koju su sproveli nad nevinim narodima i nenaoružanim ljudima? Zaista je Slobodan Milošević bio Njegoš svog društva, pjesnik u kome se izrazila narodna duša, mjera nacionalne strasti i zanosa. I zaista je Njegoš, u glavama ljudi njegovog jezika, ma šta oni mislili da misle o njemu, zauzeo Miloševićevo mjesto, postao paranoidni folklorno-birokratski vođa i demagog.

Doduše, u Beogradu ili u Crnoj Gori, u sličnim situacijama se kaže: “Drugi Njegoš”. Koliko je samo ta monotona policijska mašta, u književnom i političkom životu, lansirala „drugih Njegoša”! I kako veliko mjesto oni zauzimaju u istoriji naroda! Ne bi me čudilo da u policiji ima poseban, Njegoševski dosije: poneki pop, puno pisaca, i odabrani političari.

U pravu je francuski list koji je greškom shvatio istinu: Milošević je „prvi Njegoš” svog društva sa kraja dvadesetog vijeka, a onaj Njegoš koga pominju i čiju sliku pokazuju, on je tek drugi i drugorazredni Milošević.

Ništa nije bilo prirodnije nego da se crnogorski lideri s kraja dvadesetog vijeka poslušno prostru pred jednim malim diktatorom i sramotno ga slijede u najgorim zločinima nad nevinim ljudima. Za mene je to bila jedna od motivacija u pisanju ove knjige: shvatiti kako i zašto se istorija toliko izvrće, kao da sama sebi uskače u usta, kako najčasniji postaju najsramotniji, najhrabriji najposlušniji – kako to da ovakvi prevrati budu prirodni, a znam da su prirodni?

Zašto je tako malo ljudi koji se usuđuju javno da kažu da je Njegoš mrtav pjesnik?

Nije u pitanju samo nespremnost da se udari na velikana, čak ni prvenstveno nije to u pitanju. Najpametniji, sa jasnim ukusom, prosto osjećaju neku nelagodnost: malo sentimentalnosti prema starim, malo simpatije prema Crnoj Gori, zatim, na dubljem nivou, slutnja, ali potpuno nejasno, da, možda ipak, kod tog tipa ima nešto što izmiče našem razumijevanju, a tu su i neki iskreni impulsi Isidore, Andrića…

Mrtav, nečitljiv, svakako štetan, jer zavodi na pogrešne pravce u literaturi, ali nacionalno i politički koristan, uostalom, mit iz legendarnih vremena, nekakav Nadbukodonosor za kojeg je sasvim svejedno da li je postojao i kakav je bio, tvorevina narodne mašte u koju nema potrebe dirati – tako otprilike zvuči najlucidniji stav.

Koliko bi bolje bilo da su jurišali i da jurišaju svim sredstvima na Njegoša! Ko je našao njemu da se smiluje i njega da štiti?! Koji pisci i koji intelektualci?! Koja kultura i koje doba uostalom, jer se i sa cijelom epohom može takav pjesnik nositi! Kamo sreće da je omrznut, kao zlikovac i ubica, kao arogantni i gordi otpadnik, u životu i poeziji – ono što je, uprkos sebi i na svoju nesreću, zaista i bio, jer nije mogao birati. Možda bi se, tada, bar neko dijete, koje još nije prošlo škole i ispeklo zanate koji u našem društvu prave moralne invalide, zamislilo nad džinovskim strašilom što „siplje zrake magičeske, čuvsta tajna neka budi” u sred balkanskog gliba?

Hoću da otklonim ovaj nesporazum: ja nijesam crnogorski Njegošoman. Kad god sam o njemu mislio, bilo je to sa izričitim ciljem da se otarasim tragova njegove osjećajnosti, njegovog pogleda na svijet, ritma njegovog govora, koji pretrajavaju na neki izvrnut način u Crnogorcima, svjestan opasnosti mita genija, pogotovo toliko osobenog genija, kao folklorne popustljivosti koja može da isfabrikuje genija i tamo gdje nema više od lokalnog recitatora.

Ne volim kad se mrtva prošlost vidi u ljudima, praveći karikature od ljudi političkih razloga za odbojnost.

Rastao sam na Hemingveju i sazrijevao na Džojsu, kao svi sreda pobunjenici bez razloga Istočne Evrope, i bliži mi je bezlični, univerzalni ritam roka nego sve fine melodije koje izražavaju i čuvaju bogatstvo nacionalnog duha. Uostalom, mrzeći društvo iz političkih razloga – tačnije, osjećajući se odbačenim od strane društva zbog pobune moga oca – udaljio sam se od njega i socijalno i kulturno¸od dnevne politike od njegovih najdubljih korijena. Ako je bilo nekih veza, pokidane su još nad kolijevkom, i nikad nijesu obnovljene, ni emocionalno, ni intelektualno, ni praktično.

Otpadništvo je bilo jedini način života, od najudaljenijeg dana do kojeg doseže moje sjećanje, na obali Morače koja me, zelena i sočna, dijeli od grada užarenog suncem, malih pokretnih figura i neartikulisanih glasova za koje sam kroz gadnu patnju shvatio da pripadaju svijetu sa kojim nikad neću doći u dodir. Na ovoj strani rijeke je bila samo bolnica i jedna jedina kuća kao začarana u mirisu ruzmarina; na onoj vreva ljudi i glasova. Blizina bolesti i smrti, opojni mirisi samoće, zaustavljeno vrijeme na pustoj obali, sve to je stvaralo svijet ukočene misterije, a život bio s one strane rijeke…Trebalo mi je vremena da shvatim da tu rijeku nikad neću preći i da su mi neki svjetovi zabranjeni. Nijesam ni pokušao da se dokopam društva, ali čeznuo jesam. Ima rijeka koje se nikad ne prelaze, ima ljudi koji nikad ne idu naprijed, nego kao rakovi, napreduju povlačeći se.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo