Povežite se sa nama

FELJTON

STANKO CEROVIĆ: NJEGOŠEVE TAJNE STAZE (II): Crna Gora je neuništiva

Objavljeno prije

10 godina

na

(…) Drugi nesporazum koji treba otkloniti je Crna Gora. Govoriti o Njegošu znači govoriti o Crnoj Gori. Tu pribježišta nema: iskustvo koje ispunjava Njegoševe stihove, iskustvo koje ne može biti nađeno u modernoj evropskoj tradiciji, to se iskustvo ne može „zamisliti”, neposredno poetski razumjeti, već mora biti naslućeno u istoriji stare Crne Gore. To je kontekst Njegoševe poezije bez kojeg ona ostaje zaključana u tišini.

I onda, kao da je namjerno Njegoš i sa te strane zaklonjen, govoreći o Crnoj Gori – naročito ako vas je ona porodila, odgajila, i u svim djelovima, za sreću i nesreću sastavila, kao što je moj slučaj – izlažete se sentimentalnosti, snobizmu i folkloru. A govoriti kroz ta tri sljepačka zavoja znači neartikulisano torokati, makar vam se činilo da je u vašoj glavi sve kristalno jasno. I makar iskušenje zaista bilo veliko, s obzirom na današnje okolnosti, da se čovjek angažuje u odbrani Crne Gore. Ali ja, u krajnjoj liniji, vjerujem da je Crna Gora neuništiva, da je njen identitet suviše jak, da Crnogorci, ma kako korumpirani ne mogu pobjeći obavezi svoje istorije, i da, zanoseći se njenom odbranom, čovjek ne treba da padne ispod njenog oholog nivoa. Ja vjerujem u usamljeni, uvrnuti razum Crnogoraca, uprkos vlastima, crkvi, i beogradskom ludilu. Vjerujem i u njihovu hrabrost, a iznad svega u srećnu zvijezdu Crne Gore. To je možda besmislica.

Zato da jasno rastavimo: ja govorim o mrtvoj Crnoj Gori, o društvu koje je nastalo u šesnaestom vijeku i umrlo krajem devetnaestog, o Crnoj Gori koja nema ništa zajedničko sa današnjim društvom koje živi u istom, crnom krugu. Tj., ukoliko dobro poznajete današnju Crnu Goru, možete u njoj nalaziti tragove stare Crne Gore, pod uslovom da ste vješti nekakvoj psihologiji kulture, u smislu da kroz vrline izvrnute u periodu raspadanja možete prepoznati prave oblike tih vrlina iz jednog sasvim drugog perioda. Kao što bi u ponašanju, riječima i gestovima nemoćnog starca, ljubitelj i poznavalac sportskih vještina mogao da prepozna bivšeg šampiona. Samo tako bi u današnoj agresivnosti, prostaštvu i obezglavljenosti Crne Gore, mogli uočiti silovitost, posebnost i samuvjerenost jednog velikog društva…U svakom slučaju: ne interesuje nas Crna Gora kao takva, još manje lažni prestiž koji neko umišlja da može izvlačiti za sebe iz Njegoševe veličine, već nas interesuje neobičnost teme: herojsko društvo koje je, kao anomalija, nastalo u Evropi kad mu vrijeme nije i koje je porodilo pjesnika koji je duboko prodro u tajne herojskog društva (…)

Treba li Njegoševe teme zauvijek da nam zabrani prostačko prisustvo ambiciozonih demagoga, patrijahalnih olupina, ili intelektualnih snobova što se hrane njegovom utrobom, tereba li zauvijek prepustiti zlatnu herojsku hordu kompleksima evropskh piskarala i paradama vlasti koje su okovali naš univerzum i prijete da zatvore nebo nad Crnom Gorom kao so su ljudima zatovrili i svijest i život?

Ili, pak, dugujemo nešto drugo slobodnim ljudima koji su nekad lako koračali crnogorskim bespućima? Možda je to što njima dugujemo jedini dug koji se očekuje da vratimo prije nego napustimo dolinu plača? Svaki, najsporedniji Njegošev lik kao da vapi u ime cijele Crne Gore da njegov vapaj artikulišemo do istine. Sto puta sam gledao Ružu Kasanovu gdje je kao vihor juri na konju izmedju dvojice ljubavnika „da učini što joj srce žudi”, pokušavajući da šmugne iz Crne Gore i od rđe Kasana, onako kao što je neustrašivo šmugnula – kao svetica – kroz Gorski vijenac pokoravajući se zakonu svog herojskog srca za koje je znala da žudi zalutali metak. A to što se tobožnji junaci okupljeni na Lovćenu kolebaju i premiru od straha pošto su, kao usput i kukavički, upucali Ružu Kasanovu, to ubacivanje Ružinog leta u njihovo mrtvilo i mudrovanje, to je munja koja prosijeca noć, nebeska poruka junacima o cijeni junaštva i najdbulja pjesnička nauka. Pred sudbinsku odluku o istrazi, Njegoš daje junacima da vide cijenu Ružine pobune, ali i da osjete kako je strašno ubiti boljega od sebe. Kasan je „bruka nevaljala”, a Ruža „vila u tamnici”. Ruža je buduća Crna Gora, sad izdana i prodana. Ruža Kasanova je, možda, i uvenula ruža života (…).

Razmišljam o tome kako je Njegoš odgovorio na najveće teme evropske civilizacije, i kako taj odgovor zvuči u odnosu na sadašnji trenutak civilizacije, tj. u odnosu na modernu literaturu, od devetnaestog vijeka do danas. Iako smo tražili – da ne bi molili – da se zaboravi mitomanija i mistifikacija oko Njegoša i Crne Gore, neka se dozvoli da zatražimo još nešto: da se zaboravi perifernost Njegoša i malenkost Crne Gore. Jeste neobično, za ne vjerovati, da baš sa Njegošem i istorijom Crne Gore, Evropa posjeduje jednu veliku temu koja joj je promakla i koja će joj možda još dugo izmicati, ali oni kojima je dato da makar otprilike mogu razumjeti Njegoša nemaju opravdanja koja ima Evropa. Naša zaostalost treba da izbjegne još jedan među bezbrojnim šamarima: da jednog dana Zapad, tj. Evropa, u svojoj lutalačkoj avanturi, za koju mi još nemamo hraborsti čak ni kad nam se ruka pruži nanjuši Njegoša i iz njega otvori potoke kreativnosti na kojima su od žedji skapali toliki ljudi bez radoznalosti i hrabrosti.

Jer, Njegoš je nezaobilazan, na njega će civilizacija naletjeti. I o tome ćemo govoriti: kako velike metafore kruže u istoriji, gube se sa vidika, kao planete, zatim se približavaju, otkrivaju u punom sjaju i strahoti, prije nego se ponovo udalje, a da nijesmo ni primijetili da se, takodje, obrću oko sebe, i, sljedeći put kad se približe, biće to neko sasvim novo, mada isto onako čudesno lice. Svi veliki pjesnici su takve lutajuće planate, ali i tu je Njegoševa sudbina neobičnija od ostalih: on je jedini veliki pjesnik nepostojeće kulture i malog naroda. Znači jedini veliki pjesnik bez konteksta koji ga nosi i čini razumljivim, ljudskim za ljude. Iza njega nema ko da stane. Veliki umjetnik podrazumijeva veliku kulturu. On je po definiciji potpuno originalan i tu originalnost ne možemo razumjeti bez posredništva velike kulture (…)

Postoji i treći nesporazum, ali u njega nije moguće detaljnije ući: to su Njegoševi čitaoci. Mrtav pjesnik nema čitaoce, već samo nesporazume u svakoj riječi svakog stiha. Otud tolika graja oko njega: svi imaju pravo na svoju glupost. A pristajala bi samo grobna tišina.

Tako je sa svakom tradicijom: dok je ponovo za sebe ne otkrijete, o njoj bi trebalo ćutati. Bolja je svaka sopstvena greška, lutanje na svoju odgovornost, nego držanje do pogrešno shvaćenih poruka, u kojima ste sami zavedeni, a tobožnji savjetodavci poniženi.

Uostalom, prvo što uočite dok se primičete Njegošu jeste samoća. Iz te samoće nema poruka. On ni kao političar nije bio demagog, previše nervozan, kao svi plućni bolesnici, za objašnjenja ili pravdanja. Kroz tu samoću svaki čitalac ide na svoju odgovornost.

Ovo je pisano prije otprilike tri godine u feljtonu za nedeljnik „Monitor”. Tri košmarne godine. Tri godine trijumfa sadističkog nasilja u kojem su se i Crnogorci pokazali kao korumpirane kukavice. Za čovjeka „zdravomislećega”, kako bi to rekao Njegoš, svaki je dan košmaran, ali ima burnih vremena kad podzemni košmar naših tragedija izbije na samu površinu, ne upravlja životom iz daljine i skriveno, ostavljajući iluziju o logici i smislu, nego gurne u svakodnevnicu, prekine ručak i razgovor, okrene užareni reflektor pravo u oči, zdrlja masku društvu i pojedincu, pa nije neophodno biti zdravomisleći genije da bi se dosegle kobne istine(…)

Primijetio sam još tada neku neobičnost u ovom trouglu: Crnogorac piše o Njegošu za Crnogorce. Kao da se u nekom odabranom i intimnom društvu, skoro sekti koja ima svoj šifrovani jezik, govori o zabrani i tajni. Nešto se naginju i šapuću, u pola riječi se razumiju, sve u smislu „reći ću vam nešto na tajno”. Možda se zapravo nikad ne bih ni usudio da pišem o Njegoševim stihovima tako komotno, da nije bilo ovog osjećanja intimnosti, atmosfera „gluho doba noći, svak spava”, a na Lovćenu se oko ognjišta dogovaraju zavjernici oko nekog samo njima jasnog posla.

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Objavljeno prije

1 sedmica

na

24 Novembra, 2023

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.

Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.

Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.

Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.

U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni

posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.

Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.

Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.

Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).

U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.

U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.

Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.

Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.

Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.

To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).

Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.

Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.

Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Objavljeno prije

2 sedmice

na

17 Novembra, 2023

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.

Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.

Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.


Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)

Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.

Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.

Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.

Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.

Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.

 

Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine

Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.

Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.

U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.

Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.

Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“

Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.

Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.

Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.

Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.

Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Živ se čovjek na se navikne

Objavljeno prije

4 mjeseca

na

4 Augusta, 2023

Objavio:

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe

 

Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“  Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.

Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja  koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!

Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja.  Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.

Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.

Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.

P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo