(…) Drugi nesporazum koji treba otkloniti je Crna Gora. Govoriti o Njegošu znači govoriti o Crnoj Gori. Tu pribježišta nema: iskustvo koje ispunjava Njegoševe stihove, iskustvo koje ne može biti nađeno u modernoj evropskoj tradiciji, to se iskustvo ne može „zamisliti”, neposredno poetski razumjeti, već mora biti naslućeno u istoriji stare Crne Gore. To je kontekst Njegoševe poezije bez kojeg ona ostaje zaključana u tišini.
I onda, kao da je namjerno Njegoš i sa te strane zaklonjen, govoreći o Crnoj Gori – naročito ako vas je ona porodila, odgajila, i u svim djelovima, za sreću i nesreću sastavila, kao što je moj slučaj – izlažete se sentimentalnosti, snobizmu i folkloru. A govoriti kroz ta tri sljepačka zavoja znači neartikulisano torokati, makar vam se činilo da je u vašoj glavi sve kristalno jasno. I makar iskušenje zaista bilo veliko, s obzirom na današnje okolnosti, da se čovjek angažuje u odbrani Crne Gore. Ali ja, u krajnjoj liniji, vjerujem da je Crna Gora neuništiva, da je njen identitet suviše jak, da Crnogorci, ma kako korumpirani ne mogu pobjeći obavezi svoje istorije, i da, zanoseći se njenom odbranom, čovjek ne treba da padne ispod njenog oholog nivoa. Ja vjerujem u usamljeni, uvrnuti razum Crnogoraca, uprkos vlastima, crkvi, i beogradskom ludilu. Vjerujem i u njihovu hrabrost, a iznad svega u srećnu zvijezdu Crne Gore. To je možda besmislica.
Zato da jasno rastavimo: ja govorim o mrtvoj Crnoj Gori, o društvu koje je nastalo u šesnaestom vijeku i umrlo krajem devetnaestog, o Crnoj Gori koja nema ništa zajedničko sa današnjim društvom koje živi u istom, crnom krugu. Tj., ukoliko dobro poznajete današnju Crnu Goru, možete u njoj nalaziti tragove stare Crne Gore, pod uslovom da ste vješti nekakvoj psihologiji kulture, u smislu da kroz vrline izvrnute u periodu raspadanja možete prepoznati prave oblike tih vrlina iz jednog sasvim drugog perioda. Kao što bi u ponašanju, riječima i gestovima nemoćnog starca, ljubitelj i poznavalac sportskih vještina mogao da prepozna bivšeg šampiona. Samo tako bi u današnoj agresivnosti, prostaštvu i obezglavljenosti Crne Gore, mogli uočiti silovitost, posebnost i samuvjerenost jednog velikog društva…U svakom slučaju: ne interesuje nas Crna Gora kao takva, još manje lažni prestiž koji neko umišlja da može izvlačiti za sebe iz Njegoševe veličine, već nas interesuje neobičnost teme: herojsko društvo koje je, kao anomalija, nastalo u Evropi kad mu vrijeme nije i koje je porodilo pjesnika koji je duboko prodro u tajne herojskog društva (…)
Treba li Njegoševe teme zauvijek da nam zabrani prostačko prisustvo ambiciozonih demagoga, patrijahalnih olupina, ili intelektualnih snobova što se hrane njegovom utrobom, tereba li zauvijek prepustiti zlatnu herojsku hordu kompleksima evropskh piskarala i paradama vlasti koje su okovali naš univerzum i prijete da zatvore nebo nad Crnom Gorom kao so su ljudima zatovrili i svijest i život?
Ili, pak, dugujemo nešto drugo slobodnim ljudima koji su nekad lako koračali crnogorskim bespućima? Možda je to što njima dugujemo jedini dug koji se očekuje da vratimo prije nego napustimo dolinu plača? Svaki, najsporedniji Njegošev lik kao da vapi u ime cijele Crne Gore da njegov vapaj artikulišemo do istine. Sto puta sam gledao Ružu Kasanovu gdje je kao vihor juri na konju izmedju dvojice ljubavnika „da učini što joj srce žudi”, pokušavajući da šmugne iz Crne Gore i od rđe Kasana, onako kao što je neustrašivo šmugnula – kao svetica – kroz Gorski vijenac pokoravajući se zakonu svog herojskog srca za koje je znala da žudi zalutali metak. A to što se tobožnji junaci okupljeni na Lovćenu kolebaju i premiru od straha pošto su, kao usput i kukavički, upucali Ružu Kasanovu, to ubacivanje Ružinog leta u njihovo mrtvilo i mudrovanje, to je munja koja prosijeca noć, nebeska poruka junacima o cijeni junaštva i najdbulja pjesnička nauka. Pred sudbinsku odluku o istrazi, Njegoš daje junacima da vide cijenu Ružine pobune, ali i da osjete kako je strašno ubiti boljega od sebe. Kasan je „bruka nevaljala”, a Ruža „vila u tamnici”. Ruža je buduća Crna Gora, sad izdana i prodana. Ruža Kasanova je, možda, i uvenula ruža života (…).
Razmišljam o tome kako je Njegoš odgovorio na najveće teme evropske civilizacije, i kako taj odgovor zvuči u odnosu na sadašnji trenutak civilizacije, tj. u odnosu na modernu literaturu, od devetnaestog vijeka do danas. Iako smo tražili – da ne bi molili – da se zaboravi mitomanija i mistifikacija oko Njegoša i Crne Gore, neka se dozvoli da zatražimo još nešto: da se zaboravi perifernost Njegoša i malenkost Crne Gore. Jeste neobično, za ne vjerovati, da baš sa Njegošem i istorijom Crne Gore, Evropa posjeduje jednu veliku temu koja joj je promakla i koja će joj možda još dugo izmicati, ali oni kojima je dato da makar otprilike mogu razumjeti Njegoša nemaju opravdanja koja ima Evropa. Naša zaostalost treba da izbjegne još jedan među bezbrojnim šamarima: da jednog dana Zapad, tj. Evropa, u svojoj lutalačkoj avanturi, za koju mi još nemamo hraborsti čak ni kad nam se ruka pruži nanjuši Njegoša i iz njega otvori potoke kreativnosti na kojima su od žedji skapali toliki ljudi bez radoznalosti i hrabrosti.
Jer, Njegoš je nezaobilazan, na njega će civilizacija naletjeti. I o tome ćemo govoriti: kako velike metafore kruže u istoriji, gube se sa vidika, kao planete, zatim se približavaju, otkrivaju u punom sjaju i strahoti, prije nego se ponovo udalje, a da nijesmo ni primijetili da se, takodje, obrću oko sebe, i, sljedeći put kad se približe, biće to neko sasvim novo, mada isto onako čudesno lice. Svi veliki pjesnici su takve lutajuće planate, ali i tu je Njegoševa sudbina neobičnija od ostalih: on je jedini veliki pjesnik nepostojeće kulture i malog naroda. Znači jedini veliki pjesnik bez konteksta koji ga nosi i čini razumljivim, ljudskim za ljude. Iza njega nema ko da stane. Veliki umjetnik podrazumijeva veliku kulturu. On je po definiciji potpuno originalan i tu originalnost ne možemo razumjeti bez posredništva velike kulture (…)
Postoji i treći nesporazum, ali u njega nije moguće detaljnije ući: to su Njegoševi čitaoci. Mrtav pjesnik nema čitaoce, već samo nesporazume u svakoj riječi svakog stiha. Otud tolika graja oko njega: svi imaju pravo na svoju glupost. A pristajala bi samo grobna tišina.
Tako je sa svakom tradicijom: dok je ponovo za sebe ne otkrijete, o njoj bi trebalo ćutati. Bolja je svaka sopstvena greška, lutanje na svoju odgovornost, nego držanje do pogrešno shvaćenih poruka, u kojima ste sami zavedeni, a tobožnji savjetodavci poniženi.
Uostalom, prvo što uočite dok se primičete Njegošu jeste samoća. Iz te samoće nema poruka. On ni kao političar nije bio demagog, previše nervozan, kao svi plućni bolesnici, za objašnjenja ili pravdanja. Kroz tu samoću svaki čitalac ide na svoju odgovornost.
Ovo je pisano prije otprilike tri godine u feljtonu za nedeljnik „Monitor”. Tri košmarne godine. Tri godine trijumfa sadističkog nasilja u kojem su se i Crnogorci pokazali kao korumpirane kukavice. Za čovjeka „zdravomislećega”, kako bi to rekao Njegoš, svaki je dan košmaran, ali ima burnih vremena kad podzemni košmar naših tragedija izbije na samu površinu, ne upravlja životom iz daljine i skriveno, ostavljajući iluziju o logici i smislu, nego gurne u svakodnevnicu, prekine ručak i razgovor, okrene užareni reflektor pravo u oči, zdrlja masku društvu i pojedincu, pa nije neophodno biti zdravomisleći genije da bi se dosegle kobne istine(…)
Primijetio sam još tada neku neobičnost u ovom trouglu: Crnogorac piše o Njegošu za Crnogorce. Kao da se u nekom odabranom i intimnom društvu, skoro sekti koja ima svoj šifrovani jezik, govori o zabrani i tajni. Nešto se naginju i šapuću, u pola riječi se razumiju, sve u smislu „reći ću vam nešto na tajno”. Možda se zapravo nikad ne bih ni usudio da pišem o Njegoševim stihovima tako komotno, da nije bilo ovog osjećanja intimnosti, atmosfera „gluho doba noći, svak spava”, a na Lovćenu se oko ognjišta dogovaraju zavjernici oko nekog samo njima jasnog posla.
(Nastavlja se)
INTERVJU6 dana
FOKUS2 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO6 dana
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice