Povežite se sa nama

FELJTON

STANKO CEROVIĆ: NJEGOŠEVE TAJNE STAZE (II): Crna Gora je neuništiva

Objavljeno prije

na

(…) Drugi nesporazum koji treba otkloniti je Crna Gora. Govoriti o Njegošu znači govoriti o Crnoj Gori. Tu pribježišta nema: iskustvo koje ispunjava Njegoševe stihove, iskustvo koje ne može biti nađeno u modernoj evropskoj tradiciji, to se iskustvo ne može „zamisliti”, neposredno poetski razumjeti, već mora biti naslućeno u istoriji stare Crne Gore. To je kontekst Njegoševe poezije bez kojeg ona ostaje zaključana u tišini.

I onda, kao da je namjerno Njegoš i sa te strane zaklonjen, govoreći o Crnoj Gori – naročito ako vas je ona porodila, odgajila, i u svim djelovima, za sreću i nesreću sastavila, kao što je moj slučaj – izlažete se sentimentalnosti, snobizmu i folkloru. A govoriti kroz ta tri sljepačka zavoja znači neartikulisano torokati, makar vam se činilo da je u vašoj glavi sve kristalno jasno. I makar iskušenje zaista bilo veliko, s obzirom na današnje okolnosti, da se čovjek angažuje u odbrani Crne Gore. Ali ja, u krajnjoj liniji, vjerujem da je Crna Gora neuništiva, da je njen identitet suviše jak, da Crnogorci, ma kako korumpirani ne mogu pobjeći obavezi svoje istorije, i da, zanoseći se njenom odbranom, čovjek ne treba da padne ispod njenog oholog nivoa. Ja vjerujem u usamljeni, uvrnuti razum Crnogoraca, uprkos vlastima, crkvi, i beogradskom ludilu. Vjerujem i u njihovu hrabrost, a iznad svega u srećnu zvijezdu Crne Gore. To je možda besmislica.

Zato da jasno rastavimo: ja govorim o mrtvoj Crnoj Gori, o društvu koje je nastalo u šesnaestom vijeku i umrlo krajem devetnaestog, o Crnoj Gori koja nema ništa zajedničko sa današnjim društvom koje živi u istom, crnom krugu. Tj., ukoliko dobro poznajete današnju Crnu Goru, možete u njoj nalaziti tragove stare Crne Gore, pod uslovom da ste vješti nekakvoj psihologiji kulture, u smislu da kroz vrline izvrnute u periodu raspadanja možete prepoznati prave oblike tih vrlina iz jednog sasvim drugog perioda. Kao što bi u ponašanju, riječima i gestovima nemoćnog starca, ljubitelj i poznavalac sportskih vještina mogao da prepozna bivšeg šampiona. Samo tako bi u današnoj agresivnosti, prostaštvu i obezglavljenosti Crne Gore, mogli uočiti silovitost, posebnost i samuvjerenost jednog velikog društva…U svakom slučaju: ne interesuje nas Crna Gora kao takva, još manje lažni prestiž koji neko umišlja da može izvlačiti za sebe iz Njegoševe veličine, već nas interesuje neobičnost teme: herojsko društvo koje je, kao anomalija, nastalo u Evropi kad mu vrijeme nije i koje je porodilo pjesnika koji je duboko prodro u tajne herojskog društva (…)

Treba li Njegoševe teme zauvijek da nam zabrani prostačko prisustvo ambiciozonih demagoga, patrijahalnih olupina, ili intelektualnih snobova što se hrane njegovom utrobom, tereba li zauvijek prepustiti zlatnu herojsku hordu kompleksima evropskh piskarala i paradama vlasti koje su okovali naš univerzum i prijete da zatvore nebo nad Crnom Gorom kao so su ljudima zatovrili i svijest i život?

Ili, pak, dugujemo nešto drugo slobodnim ljudima koji su nekad lako koračali crnogorskim bespućima? Možda je to što njima dugujemo jedini dug koji se očekuje da vratimo prije nego napustimo dolinu plača? Svaki, najsporedniji Njegošev lik kao da vapi u ime cijele Crne Gore da njegov vapaj artikulišemo do istine. Sto puta sam gledao Ružu Kasanovu gdje je kao vihor juri na konju izmedju dvojice ljubavnika „da učini što joj srce žudi”, pokušavajući da šmugne iz Crne Gore i od rđe Kasana, onako kao što je neustrašivo šmugnula – kao svetica – kroz Gorski vijenac pokoravajući se zakonu svog herojskog srca za koje je znala da žudi zalutali metak. A to što se tobožnji junaci okupljeni na Lovćenu kolebaju i premiru od straha pošto su, kao usput i kukavički, upucali Ružu Kasanovu, to ubacivanje Ružinog leta u njihovo mrtvilo i mudrovanje, to je munja koja prosijeca noć, nebeska poruka junacima o cijeni junaštva i najdbulja pjesnička nauka. Pred sudbinsku odluku o istrazi, Njegoš daje junacima da vide cijenu Ružine pobune, ali i da osjete kako je strašno ubiti boljega od sebe. Kasan je „bruka nevaljala”, a Ruža „vila u tamnici”. Ruža je buduća Crna Gora, sad izdana i prodana. Ruža Kasanova je, možda, i uvenula ruža života (…).

Razmišljam o tome kako je Njegoš odgovorio na najveće teme evropske civilizacije, i kako taj odgovor zvuči u odnosu na sadašnji trenutak civilizacije, tj. u odnosu na modernu literaturu, od devetnaestog vijeka do danas. Iako smo tražili – da ne bi molili – da se zaboravi mitomanija i mistifikacija oko Njegoša i Crne Gore, neka se dozvoli da zatražimo još nešto: da se zaboravi perifernost Njegoša i malenkost Crne Gore. Jeste neobično, za ne vjerovati, da baš sa Njegošem i istorijom Crne Gore, Evropa posjeduje jednu veliku temu koja joj je promakla i koja će joj možda još dugo izmicati, ali oni kojima je dato da makar otprilike mogu razumjeti Njegoša nemaju opravdanja koja ima Evropa. Naša zaostalost treba da izbjegne još jedan među bezbrojnim šamarima: da jednog dana Zapad, tj. Evropa, u svojoj lutalačkoj avanturi, za koju mi još nemamo hraborsti čak ni kad nam se ruka pruži nanjuši Njegoša i iz njega otvori potoke kreativnosti na kojima su od žedji skapali toliki ljudi bez radoznalosti i hrabrosti.

Jer, Njegoš je nezaobilazan, na njega će civilizacija naletjeti. I o tome ćemo govoriti: kako velike metafore kruže u istoriji, gube se sa vidika, kao planete, zatim se približavaju, otkrivaju u punom sjaju i strahoti, prije nego se ponovo udalje, a da nijesmo ni primijetili da se, takodje, obrću oko sebe, i, sljedeći put kad se približe, biće to neko sasvim novo, mada isto onako čudesno lice. Svi veliki pjesnici su takve lutajuće planate, ali i tu je Njegoševa sudbina neobičnija od ostalih: on je jedini veliki pjesnik nepostojeće kulture i malog naroda. Znači jedini veliki pjesnik bez konteksta koji ga nosi i čini razumljivim, ljudskim za ljude. Iza njega nema ko da stane. Veliki umjetnik podrazumijeva veliku kulturu. On je po definiciji potpuno originalan i tu originalnost ne možemo razumjeti bez posredništva velike kulture (…)

Postoji i treći nesporazum, ali u njega nije moguće detaljnije ući: to su Njegoševi čitaoci. Mrtav pjesnik nema čitaoce, već samo nesporazume u svakoj riječi svakog stiha. Otud tolika graja oko njega: svi imaju pravo na svoju glupost. A pristajala bi samo grobna tišina.

Tako je sa svakom tradicijom: dok je ponovo za sebe ne otkrijete, o njoj bi trebalo ćutati. Bolja je svaka sopstvena greška, lutanje na svoju odgovornost, nego držanje do pogrešno shvaćenih poruka, u kojima ste sami zavedeni, a tobožnji savjetodavci poniženi.

Uostalom, prvo što uočite dok se primičete Njegošu jeste samoća. Iz te samoće nema poruka. On ni kao političar nije bio demagog, previše nervozan, kao svi plućni bolesnici, za objašnjenja ili pravdanja. Kroz tu samoću svaki čitalac ide na svoju odgovornost.

Ovo je pisano prije otprilike tri godine u feljtonu za nedeljnik „Monitor”. Tri košmarne godine. Tri godine trijumfa sadističkog nasilja u kojem su se i Crnogorci pokazali kao korumpirane kukavice. Za čovjeka „zdravomislećega”, kako bi to rekao Njegoš, svaki je dan košmaran, ali ima burnih vremena kad podzemni košmar naših tragedija izbije na samu površinu, ne upravlja životom iz daljine i skriveno, ostavljajući iluziju o logici i smislu, nego gurne u svakodnevnicu, prekine ručak i razgovor, okrene užareni reflektor pravo u oči, zdrlja masku društvu i pojedincu, pa nije neophodno biti zdravomisleći genije da bi se dosegle kobne istine(…)

Primijetio sam još tada neku neobičnost u ovom trouglu: Crnogorac piše o Njegošu za Crnogorce. Kao da se u nekom odabranom i intimnom društvu, skoro sekti koja ima svoj šifrovani jezik, govori o zabrani i tajni. Nešto se naginju i šapuću, u pola riječi se razumiju, sve u smislu „reći ću vam nešto na tajno”. Možda se zapravo nikad ne bih ni usudio da pišem o Njegoševim stihovima tako komotno, da nije bilo ovog osjećanja intimnosti, atmosfera „gluho doba noći, svak spava”, a na Lovćenu se oko ognjišta dogovaraju zavjernici oko nekog samo njima jasnog posla.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo