Povežite se sa nama

FELJTON

STANKO CEROVIĆ: NJEGOŠEVE TAJNE STAZE (III): Njegoševa samoća

Objavljeno prije

na

Odlučujuće Njegoševo saznanje je samosvijest o usamljeničkoj sudbini. O čemu god da govorim, povodom bilo kog stiha ili gesta, pokušavam da objasnim Njegoševu samoću. Nije riječ o njegovoj usamljenosti među ljudima, ni o pjesničkom senzibilitetu, ni o izolovanosti genija, nego o smislu i značenju: smisao i značenje stihova su u njegovoj samoći. Ko hoće da shvati Njegoša, i preko Njegoša sebe i čovjeka, ovo mora imati stalno u vidu.

Ode početka, u njegovom prvom oglašavanju, ta svijest o samoći, kao nešto usađeno spolja, nešto što govori kroz njega, zvuči kao krik i neopoziva presuda. Krik je posljedica svijesti o neopozivosti. U poeziji će poprimati sve nijanse ponosne, muške žalbe. On je prepoznatljiv i u stisnutosti Njegoševih vilica: neophodna snaga da bi se krik sabio unutra.

Samo on ga stalno čuje. Uzalud je odgonetati kad je Njegoš jasno postao svjestan zakona samoće i uzalud je zamišljati kako se tada povijao i koliko se mučio. Od rane mladosti, u svemu što radi probija se ta svijest, ali tema samoće je kod njega toliko komplikovana da je teško reći kad se socijalna samoća počinje pretvarati u umjetničku, zatim metafizičku samoću.

Ima se utisak da je svijest o samoći stožer Njegoševe svijesti oduvijek. Kod njega to možda nije saznanje vezano za iskustvo, nego dar sa kojim je rođen. U njegovim snoviđenjima ta svijest se miješa sa sjećanjem na „prvu sudbinu” (…)

….Njegoš je Crrna Gora. Tako nešto je nezamislivo sa nekim drugim pjesnikom, ili sa drugom državom: oni stvaraju jedno drugo. Kad god shvatite nešto duboko o jednom, shvatili ste istinu i o drugom: u njegovoj samoći i njegovim snovima njena je istorija, njeni ratovi, njene pogibije i njeni trijumfi. Iz svih sudara Njegoš uvijek izlazi na teži izlaz – oklijevam da napišem „pogrešan izlaz” – ljući nego što je bio. Tako dok ne bude smrvljen. Ali kad dođe dan poraza, svojim gordim otporom biće on sebe izvajao u takvog čovjeka da će i smrt sama ponizno prići, žaleći što mora da pogubi boljega od sebe.

Pred smrt se pretvorio u golu gordost. Gordost je njegova jedina dužnost. Možda je tu crnogorski odgovor na crnogorsko pitanje: kako nositi teško ime čojka? Uvijek jednako gordo: i ako sam sjenka, san i prašina, svejedno treba biti vjeran teškom imenu, kao da je zavjet anđela. Famozna fotografija, jedina, pred samu smrt, na kojoj imate utisak da je Njegoš odjednom zbacio masku sa sebe i pokazao se u neljudskoj ljepoti i samoći, fotografija sa koje gleda oko za koje Isidora vrlo mudro – bez retorike! – kaže da vrijedi koliko sve što je Njegoš napisao, to je fotografija ideje gordosti, a ne ljudskog bića. Nije Njegoš fizički bio baš takav. Ali mu je duša bila tačno takva. Tako gordost izgleda. Rijetko je, uprkos nekim parapsihološkim eksperimentima, da se ovako uslika jedno mentalno stanje, ili mentalna energija.

A kod Isidore nema retorike zato što je po srijedi tačan predosjećaj dase takav fizički izgled stvara, on je rezultat duhovne avanture – neuporedive, jer je lik neuporediv – koja vrijedi koliko najveća ljudska dostignuća. Taj lik je remek djelo. U pjesmama imamo dio Njegoševe senzibilnosti i svijesti, a na liku cijelu. Kad bi bilo dana koji I mi želimo, pjesnik bi napisao pjesmu koja odgovara tom liku: izrazio bi dušu bez ostatka. Ta fotografija je veliki psihološki izazov.

Samoća je polazna tačka. Samoća gordosti, za koju velike religije smatraju da je Bog najljuće kažnjava. Bog voli poniznost i iskrenost. Satana je gordost. Ali je u herojskim društvima obratno: bogovi nemaju posla sa poniznim vjernicima, samo sa gordim konkurentima. Za Bogove je ponižavajuće da se bave socijalnim sivilom, u Ilijadi se druže, kao neprijatelji ili saputnici, samo sa junacima.

Crnogorska anegdota sa Adamom je jasna: da je Adam skinuo Bogu par anđela ovaj bi ga poštedio, jer bi vidio da je junak. A ukoliko Bog nije u stanju da poštuje junaka onda nam takav Bog ne treba. Crna Gora je pagansko herojsko društvo. Inače, kod Crnogoraca je izražen osjećaj „ako je ne trebam Bogu, ne treba ni on meni”.

Njegoš je bezobzirni nevjernik. Samouvjeren i bezobziran, jer ne sumnja u Boga više nego da ga stalno gleda. Njegova religioznost je čulno spontana, jer crpi snagu iz tako sigurnog saznanja o Bogu kao da je ovaj tjelesno prisutan u njemu. Pretpostavljam da religizonost, kako je mi shvatamo, jača tek sa slabljenjem toga prisustva. On to ne kaže, ali meni se čini da u njegovoj samoći ima još neko. Eto nam jednog od ključeva za jednu od brava „Testamenta”, najoriginalnijih stihova koje je napisao. Ono što u „Testamentu” uzbudjuje jeste ravnopravno obraćanje Bogu. Ravnopravno u smislu da je onaj koji govori dao sebi pravo da polako razmisli o Bogu, razgleda ga sa svih strana, i poslije tog jezivog procesa dolazi se do iskaza mirnog, ali definitivnog divljenja. Ni u najboljim stihovima Biblije poštovanje koje čovjek iskazuje Bogu nije konačnije. Imam osjećaj da je sa „Testamentom” sam Bog zadovoljan. „Testament” odgovara uskusu bića koje oličava moralno i estetsko savršenstvo. To je odnos onoga čovjeka I onoga Boga koji dostojno nose svoja teška imena. Bez prkosa i izazova, ali dajući da se osjeti nadljudska hrabrost u kontaktu sa onostranim, ponosno i bez ostatka u „Testamentu” se

izražava Njegoševa duša. Da je Njegoš ovakvim tonom prekinuo Boga usred smijeha, ovaj se ne bi naljutio nego bi ga ozbiljno i dugo u oči gledao, kao nekoga koga odavno prati, čudi mu se i sa radoznalošću očekuje da ga vidi, koji je i kakav je. Jezik zastarijeva, osjećanja i ritmovi jezički još brže. Ritam ovoga „Testamenta” nikad neće zvučati poznato. To nijesu ni stihovi ni rečenice, nego potezi i linije. Nigdje ruka ne drhti, nijedno osjećanje nije napuklo ili bolesno nabubrilo, nijedna riječ nije tražena, a nijedna nije obična (…)

…Njegoš je neprevodiv čovjek. Njegova senzbilnost je apsolutno originalna, on je pao na zemlju kao meteor sastavljen od elemenata kakvih na zemlji nema. Možda ponegdje zvuči „pindarovski”: Zašto smo u Njegoševoj samoći smjesta naletjeli na gordost?

Samoća je izdvajanje iz društva, tj. u smislu u kome nas ovdje zanima, ona znači prekidanje sa postojećim poretkom, društvenim, moralnim, vjerskim, umjetničkim. Ne zanima nas pojam samoće kao stanje pojedinaca, već njegov politički smisao koji je opet samo nova iluzija, ali bliža metafizičkom značenju samoće.

Položaj izdvojenosti, koji u modernoj misli poznajemo kao položaj umjetnika. Džojs ga je shvatio kao neopozivi zakon izgnanstva. Stifen Dedalus napušta društvo da bi iskovao još nestvorenu svijest svoje rase. Džojs možda nije najveći moderni pisac, ali je veliki pisac za pisce. Prust takođe u izgnanstvu vidi smisao samoće. Samoća se pretvara u umjetnički poziv i podrazumijeva se da ona pristaje da saopšti svoje tajne samo umjetniku. To je oblik samoće dehristijanizovanog društva.

Svaka civilizacija, ili izdvojeni krugovi kulture u okviru jedne civilizacije ima svoju figuru usamljenika, figuru koja diktira njen identitet. Ta figura određuje tip čovjeka kome društvo teži kao idealu. Moderno sujevjerje, da glas samoće čuje samo umjetnik, nema značaja osim kao simptom, ali je važno uočiti da svaka epoha, bez obzira na promjene I lomove, ostaje vjerna osjećanju da je glas samoće najvažniji. Usamljeni čovjek je glas Duha, vaza društva sa korijenom bića. To je jedino osjećanje u čovjeku koje vrijeme ne korumpira. Čovjek ničemu i nikome nije vjeran, osim najiracionalnijem uvjerenju da kad je sam nije sam. Iz te iluzije koju rađa dualizam duha i tijela, kao što se u Bibliji iz jednog glasa množe ljudi i narodi, umnožavanjem tužnih besmislica stvara se svijet. Njegoševa poezija počinje tamo gdje su razgrađene besmislice, u potrazi za osnovom iluzije. Oba puta je neuporediv: i kad razgrađuje košmarne šarene kulise, i kad se nepomično zagleda u neprozirne dubine u kojima ne može ni da potvrdi ni da porekne biće. Prvi put kao Vojvoda Draško, drugi put kao Iguman Stefan.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo