Povežite se sa nama

FELJTON

STANKO CEROVIĆ: NJEGOŠEVE TAJNE STAZE (III): Njegoševa samoća

Objavljeno prije

11 godina

na

Odlučujuće Njegoševo saznanje je samosvijest o usamljeničkoj sudbini. O čemu god da govorim, povodom bilo kog stiha ili gesta, pokušavam da objasnim Njegoševu samoću. Nije riječ o njegovoj usamljenosti među ljudima, ni o pjesničkom senzibilitetu, ni o izolovanosti genija, nego o smislu i značenju: smisao i značenje stihova su u njegovoj samoći. Ko hoće da shvati Njegoša, i preko Njegoša sebe i čovjeka, ovo mora imati stalno u vidu.

Ode početka, u njegovom prvom oglašavanju, ta svijest o samoći, kao nešto usađeno spolja, nešto što govori kroz njega, zvuči kao krik i neopoziva presuda. Krik je posljedica svijesti o neopozivosti. U poeziji će poprimati sve nijanse ponosne, muške žalbe. On je prepoznatljiv i u stisnutosti Njegoševih vilica: neophodna snaga da bi se krik sabio unutra.

Samo on ga stalno čuje. Uzalud je odgonetati kad je Njegoš jasno postao svjestan zakona samoće i uzalud je zamišljati kako se tada povijao i koliko se mučio. Od rane mladosti, u svemu što radi probija se ta svijest, ali tema samoće je kod njega toliko komplikovana da je teško reći kad se socijalna samoća počinje pretvarati u umjetničku, zatim metafizičku samoću.

Ima se utisak da je svijest o samoći stožer Njegoševe svijesti oduvijek. Kod njega to možda nije saznanje vezano za iskustvo, nego dar sa kojim je rođen. U njegovim snoviđenjima ta svijest se miješa sa sjećanjem na „prvu sudbinu” (…)

….Njegoš je Crrna Gora. Tako nešto je nezamislivo sa nekim drugim pjesnikom, ili sa drugom državom: oni stvaraju jedno drugo. Kad god shvatite nešto duboko o jednom, shvatili ste istinu i o drugom: u njegovoj samoći i njegovim snovima njena je istorija, njeni ratovi, njene pogibije i njeni trijumfi. Iz svih sudara Njegoš uvijek izlazi na teži izlaz – oklijevam da napišem „pogrešan izlaz” – ljući nego što je bio. Tako dok ne bude smrvljen. Ali kad dođe dan poraza, svojim gordim otporom biće on sebe izvajao u takvog čovjeka da će i smrt sama ponizno prići, žaleći što mora da pogubi boljega od sebe.

Pred smrt se pretvorio u golu gordost. Gordost je njegova jedina dužnost. Možda je tu crnogorski odgovor na crnogorsko pitanje: kako nositi teško ime čojka? Uvijek jednako gordo: i ako sam sjenka, san i prašina, svejedno treba biti vjeran teškom imenu, kao da je zavjet anđela. Famozna fotografija, jedina, pred samu smrt, na kojoj imate utisak da je Njegoš odjednom zbacio masku sa sebe i pokazao se u neljudskoj ljepoti i samoći, fotografija sa koje gleda oko za koje Isidora vrlo mudro – bez retorike! – kaže da vrijedi koliko sve što je Njegoš napisao, to je fotografija ideje gordosti, a ne ljudskog bića. Nije Njegoš fizički bio baš takav. Ali mu je duša bila tačno takva. Tako gordost izgleda. Rijetko je, uprkos nekim parapsihološkim eksperimentima, da se ovako uslika jedno mentalno stanje, ili mentalna energija.

A kod Isidore nema retorike zato što je po srijedi tačan predosjećaj dase takav fizički izgled stvara, on je rezultat duhovne avanture – neuporedive, jer je lik neuporediv – koja vrijedi koliko najveća ljudska dostignuća. Taj lik je remek djelo. U pjesmama imamo dio Njegoševe senzibilnosti i svijesti, a na liku cijelu. Kad bi bilo dana koji I mi želimo, pjesnik bi napisao pjesmu koja odgovara tom liku: izrazio bi dušu bez ostatka. Ta fotografija je veliki psihološki izazov.

Samoća je polazna tačka. Samoća gordosti, za koju velike religije smatraju da je Bog najljuće kažnjava. Bog voli poniznost i iskrenost. Satana je gordost. Ali je u herojskim društvima obratno: bogovi nemaju posla sa poniznim vjernicima, samo sa gordim konkurentima. Za Bogove je ponižavajuće da se bave socijalnim sivilom, u Ilijadi se druže, kao neprijatelji ili saputnici, samo sa junacima.

Crnogorska anegdota sa Adamom je jasna: da je Adam skinuo Bogu par anđela ovaj bi ga poštedio, jer bi vidio da je junak. A ukoliko Bog nije u stanju da poštuje junaka onda nam takav Bog ne treba. Crna Gora je pagansko herojsko društvo. Inače, kod Crnogoraca je izražen osjećaj „ako je ne trebam Bogu, ne treba ni on meni”.

Njegoš je bezobzirni nevjernik. Samouvjeren i bezobziran, jer ne sumnja u Boga više nego da ga stalno gleda. Njegova religioznost je čulno spontana, jer crpi snagu iz tako sigurnog saznanja o Bogu kao da je ovaj tjelesno prisutan u njemu. Pretpostavljam da religizonost, kako je mi shvatamo, jača tek sa slabljenjem toga prisustva. On to ne kaže, ali meni se čini da u njegovoj samoći ima još neko. Eto nam jednog od ključeva za jednu od brava „Testamenta”, najoriginalnijih stihova koje je napisao. Ono što u „Testamentu” uzbudjuje jeste ravnopravno obraćanje Bogu. Ravnopravno u smislu da je onaj koji govori dao sebi pravo da polako razmisli o Bogu, razgleda ga sa svih strana, i poslije tog jezivog procesa dolazi se do iskaza mirnog, ali definitivnog divljenja. Ni u najboljim stihovima Biblije poštovanje koje čovjek iskazuje Bogu nije konačnije. Imam osjećaj da je sa „Testamentom” sam Bog zadovoljan. „Testament” odgovara uskusu bića koje oličava moralno i estetsko savršenstvo. To je odnos onoga čovjeka I onoga Boga koji dostojno nose svoja teška imena. Bez prkosa i izazova, ali dajući da se osjeti nadljudska hrabrost u kontaktu sa onostranim, ponosno i bez ostatka u „Testamentu” se

izražava Njegoševa duša. Da je Njegoš ovakvim tonom prekinuo Boga usred smijeha, ovaj se ne bi naljutio nego bi ga ozbiljno i dugo u oči gledao, kao nekoga koga odavno prati, čudi mu se i sa radoznalošću očekuje da ga vidi, koji je i kakav je. Jezik zastarijeva, osjećanja i ritmovi jezički još brže. Ritam ovoga „Testamenta” nikad neće zvučati poznato. To nijesu ni stihovi ni rečenice, nego potezi i linije. Nigdje ruka ne drhti, nijedno osjećanje nije napuklo ili bolesno nabubrilo, nijedna riječ nije tražena, a nijedna nije obična (…)

…Njegoš je neprevodiv čovjek. Njegova senzbilnost je apsolutno originalna, on je pao na zemlju kao meteor sastavljen od elemenata kakvih na zemlji nema. Možda ponegdje zvuči „pindarovski”: Zašto smo u Njegoševoj samoći smjesta naletjeli na gordost?

Samoća je izdvajanje iz društva, tj. u smislu u kome nas ovdje zanima, ona znači prekidanje sa postojećim poretkom, društvenim, moralnim, vjerskim, umjetničkim. Ne zanima nas pojam samoće kao stanje pojedinaca, već njegov politički smisao koji je opet samo nova iluzija, ali bliža metafizičkom značenju samoće.

Položaj izdvojenosti, koji u modernoj misli poznajemo kao položaj umjetnika. Džojs ga je shvatio kao neopozivi zakon izgnanstva. Stifen Dedalus napušta društvo da bi iskovao još nestvorenu svijest svoje rase. Džojs možda nije najveći moderni pisac, ali je veliki pisac za pisce. Prust takođe u izgnanstvu vidi smisao samoće. Samoća se pretvara u umjetnički poziv i podrazumijeva se da ona pristaje da saopšti svoje tajne samo umjetniku. To je oblik samoće dehristijanizovanog društva.

Svaka civilizacija, ili izdvojeni krugovi kulture u okviru jedne civilizacije ima svoju figuru usamljenika, figuru koja diktira njen identitet. Ta figura određuje tip čovjeka kome društvo teži kao idealu. Moderno sujevjerje, da glas samoće čuje samo umjetnik, nema značaja osim kao simptom, ali je važno uočiti da svaka epoha, bez obzira na promjene I lomove, ostaje vjerna osjećanju da je glas samoće najvažniji. Usamljeni čovjek je glas Duha, vaza društva sa korijenom bića. To je jedino osjećanje u čovjeku koje vrijeme ne korumpira. Čovjek ničemu i nikome nije vjeran, osim najiracionalnijem uvjerenju da kad je sam nije sam. Iz te iluzije koju rađa dualizam duha i tijela, kao što se u Bibliji iz jednog glasa množe ljudi i narodi, umnožavanjem tužnih besmislica stvara se svijet. Njegoševa poezija počinje tamo gdje su razgrađene besmislice, u potrazi za osnovom iluzije. Oba puta je neuporediv: i kad razgrađuje košmarne šarene kulise, i kad se nepomično zagleda u neprozirne dubine u kojima ne može ni da potvrdi ni da porekne biće. Prvi put kao Vojvoda Draško, drugi put kao Iguman Stefan.

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XV): Slike vandalizma

Objavljeno prije

1 sedmica

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Poslije Berlinskog kongresa (1878.) u novooslobođenim krajevima Crne Gore bilo je raznih sugestija i predloga kako da se posveti pažnja očuvanju starih gradova i njihovog spomeničkog fonda (Onogošt, Stari Bar, Ulcinj, Duklja…). U interesu očuvanja a i ,,prikazivanja našega kulturnoga blaga”, predlaže se osnivanje muzeja koji bi ,,ne samo bili spasioci od daljnjeg propadanja mnogih umjetnina s naših prostora nego bi ih svim zainteresovanim i prikazivali”.

Oblasni upravitelj u Baru, Niko Tatar, obraća se dopisom od 29. marta 1910. godine Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju i predlaže osnivanje muzeja u Starom Baru. On oštro kritikuje neodgovornost nadležnih za očuvanje Starog Bara, jer su ,,po zauzeću Bara, na gradske zidine Starog Bara, na opštu žalost, najprije navalili oni koji su bili pozvani da red održavaju, odmah su počeli za svoje lične potrebe skidati vratnike, pragove i sve ostalo i ljepse kamenje sa starinskih kuća i crkava, te graditi svoje kuće i fabrike”. Nastavilo se, kako kaže Tatar, sa ,,bršćenjem”, a sve vrednije je odnešeno ili polomljeno. Nijesu pošteđene ,,ni razne ploče sa natpisima, starinskim izrezani u kamenu, izvezeno u fino kamenje iz najstarijih vremena”. Bolje nijesu prošli ni ostali pokretni spomenici, kao što su ,,nađeni oklopi, štitovi i gvozdene kape”. . Pun gnjeva i razočarenja što se sve ovo dešava u državi ,,koja je zahtjevna za uzorima evropskih dvorova, a sve ovo ostavlja ružan utisak, tako da gradske ruševine na česte strane i domaće posjetioce prestavljaju sliku vandalizma”.

Dio ovih starina bio je ,,pokupljen od izvjesnog broja inteligentnih ljudi i kapetana Vuka Pejovića, koji su te djelove pred sadašnjom čitaonicom uzidali, komad po komad …. u klak”. Ove preventivne mjere poremetio je zemijotres 1905. godine a ,,to je bilo srušeno a po gradu su se tada, po mnogim kućama (zidinama) vidjele još po neke ploče sa natpisima većinom rimskim, slomljene i zdrave”. Autor ovoga dopisa smatra da bi se brižljivim ispitivanjima i traženjem našla još koja značajna starina i kao da takvih ima i kod pojedinaca u Baru i okolini. On ne isključuje mogućnost da kod tih ,,ljubitelja starina postoje privatni ‘muzejčići’, koje bi vlasnici ustupili za jeftine pare ili poklonili kad bi im se ime urezalo da su oni darodavci.”

Da bi se očuvale starine u Baru, Niko Tatar predlaže ,,da se nađe jedna zidina u gradu, jedna bivša crkva (a takva bi se našla) i da se pokrije i uredi”. Tu bi se prikupile ,,lijepo razmjestile i inventarisale sve starine koje se trenutno tu nalaze”, a svoj predlog Tatar zasniva na činjenici da postoji dosta eksponata, a ,,tu bi se sakupile i one koje bi kao priloge pojedinci donosili, a takvih bi bilo, kad bi se imena priložnika na istom pribilježavala”. Za otvaranje ovog muzeja u Baru, koji bi bio samo početak, mogle bi se, po mišljenju Tatara, prikupljati iz Ulcinja i drugih krajeva razne starine, dok bi se u Ulcinju i drugim mjestima slične kuće uradile. Autor ovoga dopisa predlaže kako da se održava budući muzej da ,,opština učini zajam za uređenje rečene kuće, koja bi se naknadno dodavanjem prava da rasprodaje voće i travu za pašu u gradskim zidinama, koja bi godišnje mogla uzimati od 100-150 kruna”. A ako se nastavi sa ovakvim divljanjem, kaže Tatar ,,i neodgovornošću prema starinama da ih raznosi ko oće i kad oće, nećemo imati razloga da muzeje otvaramo.” Nažalost, ovaj predlog nije ni uziman na razmatranje, nego je odbijen kao mnogi drugi.

Peru Vučkoviću, tadašnjem ministru prosvjete i crkvenijeh poslova Crne Gore, vrlo interesantna je bila stara Duklja kao ,,jedno ogromno mrtvo kulturno blago”, koje bi trebalo iznijeti na svjetlost dana od ,,čega bi Crna Gora imala, kako moralnu, tako i materijalnu korist”. Zato i predlaže osnivanje Narodnog muzeja, koji bi, po njegovom mišljenju, mogao biti samo na Cetinju ili u Podgorici. Istovremeno bi se sačuvalo to blago od svakodnevnog raznošenja i uništavanja. Olaksavajuću okolnost za istraživanje ,,starog groblja” i raskopavanje stare Duklje, Vučković vidi u činjenici ,,jer se raspolagalo sa jeftinom radnom snagom u vidu mnogih pribjeglica, a koristi od ovog rada, pored kulturno moralnih, bile bi velike i sa materijalne strane”. On pretpostavlja da bi Narodni muzej sa rijetkim starinama i rekonstruisana Duklja, postali privlačni centri za mnogobrojne turiste i druga lica, ,,koja u naučnoj svrsi često posjećuju Crnu Goru”. Još jednu pogodnost za svoje predloge ministar vidi, da bi se uz povećanje saobraćaja ,,povećao i opticaj stranog novca, što bi uticalo na blagostanje naroda”

Kao ozbiljnu poteškoću za realizaciju ovog predloga vidi u tome što je ,,Kralj Nikola bio zavještao starine Duklje svojoj kćeri knjeginji Zorki”, Vučković smatra da bi se taj problem riješio obavezom Ministarstva prosvjete i crkvenijeh poslova da se ,,svaki duplikat koji bi pri iskopavanju bio pronađen imao smatrati svojinom supruga pok. Zorke, Kralja Srbije, Petra I”.

Predlozi za osnivanje muzeja u Baru kao i ovaj na Cetinju, odnosno Podgorici su odbijeni, zbog, navodno, suviše velikih troškova, izričitom zabranom kralja Nikole.

Da je Duklja bila privlačna za razne domaće i strane istraživače i ,,istraživače”, svjedoči i dopis MUD-a kojim se opominju nadležni da povedu više računa o ,,svakodnevnoj šteti koje nanose neki jabanci, među kojima ima i domaćih jabanaca, koji nemilosrdno raznose sve što se nađe na Duklji od raznijeh novčića do skupocjenijeh stvarčica…”. Ako se tome doda,kako piše u istom raspisu i ,,nevješto i nasilno raskopavanje raznih grobova, potrebito je posvetiti strogo računa o takvim divljanjima”…

Duklja je bila majdan ne samo za odnošenje arhitektonske plastike i ostalog pokretnog i nepokretnog inventara, nego i neka vrsta marche aux puces. Da je to tačno, potvrđuju i danas vlasnici privatnih zbirki, bilo numizmatičke ili drugih ,,specijalnosti” koji i sada ukrašavaju svoje privatne ,,muzejčiće” ili su odavno našli drugog vlasnika, na teritoriji bivše Jugoslavije ili dalje. Nedavno je jedan ,,kolekcionar”, koji je želio da ostane anoniman, izjavio autoru ovoga teksta, kako je prije par godina jednom strancu prodao ,,za lijepe pare nekoliko unikatnih novčića i još nekoliko skupocjenih eksponata nađenih ‘poodavno na Duklji”. Koliko su ,,unikatni i skupocjeni” bili prodani eksponati, u to ne ulazimo, ali je izvjesno da nije zanemarljiv broj vlasnika ovakvih i sličnih predmeta.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XIV): Zbirka oružja prijestolonasljednika Danila

Objavljeno prije

2 sedmice

na

7 Marta, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Budući da je dr Vukmanović na osnovu starog inventara Vojnog muzeja dao opširan i stručan opis predmeta sa fotografija i ostalih podataka kojima je raspolagao na osnovu arhivske građe, koristićemo taj dragocjeni materijal.

Ova zbirka je uoči Drugog svjetskog rata, s mnogobrojnim objektima iz Muzeja, bila spakovana u drvene sanduke i pohranjena u muzejskim lagumima (podrumima) na Kalemegdanu. Prilikom restauracije Vojnog muzeja tokom 1945. godine, od pomenute crnogorske zbirke oružja nije skoro ništa ostalo. Vukmanović je, kako sam kaže, prikazao nestalu crnogorsku zbirku oružja, po slikama i brojevima predmeta kako su vođeni u Muzeju, služeći se arhivskom građom i podacima o pojedinim predmetima.

Na istu temu pisao je i dr Dimo Vujović, između ostalog navodi da je knjaz Danilo u januaru 1939. godine došao u Rim na svadbu princeze Marije, kćerke svoje sestre, italijanske kraljice Jelene. Tom prilikom prijestolonasljednik je preko svog sekretara Volpija stupio u kontakt sa jugoslovenskim poslanstvom i izrazio želju da posjeti poslanika Boška Hristića. Kako je već Hristić bio otputovao za Beograd, a knjaz, budući da je žurio zbog liječenja da napusti Rim, ponovo preko Volpija, zamolio sekretara poslanstva I. Plamenca da ga posjeti u hotelu u kojem je bio odsjeo. U razgovoru sa Plamencem, knjaz ga je obavijestio o svojoj zbirci oružja i rekao da je imao namjeru da tu zbirku pokloni muzeju u Beogradu ili na Cetinju ,,ali da sada, na žalost, tu namjeru ne može ostvariti, jer je usljed bolesti izložen velikim troškovima, pa je primoran da je proda”. S obzirom na te okolnosti, našao je za shodno da zbirku prvo ponudi jugoslovenskim vlastima za sumu od 20.000 švajcarskih franaka.

Plamenac je ovu ponudu sa oduševljenjem primio i odmah je (26. januara 1939. godine) poslanika Hristića pismeno obavijestio: ,,Zbirka oružja knjaza Danila bila je čuvana kod nas, jer je on bio neka vrsta kolektora oružja Dinastije Petrovića. Sama zbirka, kao što ćete vidjeti, ima izrazito veliku istorijsku vrijednost i možda ne bi trebalo pustiti da ode negđe drugo, pa da se kasnije za veće pare otkupljuje”.

Postoje neka neslaganja u opisima koje je dao Vukmanović sa onima datim u Spisku koji je pravio Plamenac. Npr. kod Vukmanovića stoji da je knjaz Danilo, predajući zbirku, izjavio ,,da je trebalo sa ovom zbirkom prenijeti u inostranstvo još nekoliko primjeraka oružja, ali su prilikom pakovanja zaboravljeni na Cetinju”. To su: kubura i karabin vladike Rada.

Zatvarač puške Mauzerove, presječen crnogorskom granatom prilikom juriša na visove Bardanjolta i četiri srebrna revolvera uzeta pod Skadrom 1912. godine nekim arbanaškim vođama. (Za karabin Vukmanović navodi da je ukraden iz kraljevskog dvora na Cetinju, prodan nekom austrijskom oficiru, a 1960. godine otkupila ga je Uprava Njegoševog muzeja od privatnog vlasnika u Zagrebu).

Prema mišljenju Vujovića nisu navedeni sljedeći predmeti iz Plamenčevog spiska: dva pištolja vladike Rada, jedan jatagan kralja Nikole, dar starješine albanskog bratstva Bušatlija, jedna srebrna sablja vojvode Vuka Petrovića, par kubura koje su bile svojina Novice Cerovića i dvije sablje zadobijene prilikom opsade Skadra 1912. godine. S druge strane, u Plamenčev spisak nijesu uvedeni predmeti koje je dao Vukmanović: jatagan koji je pripadao Baju Boškoviću, jatagan kralja Nikole, poklon vojvode llije Plamenca, dvije srebne kubure, dar kralju Nikoli od starješina bratstva Bušatlija. Zatim: dvije persijske sablje uzete iz oružnice doma Petrovića, stara puška, nađena 1849. godine na Riječkom gradu u kući serdara Sava Jovićevića, šišana iz doma Petrovića, starinska sablja sa drvenim balčakom, stari mač, sa koricama od crne kože, nađen u Barskoj biskupiji, vrlo stara sablja, uzeta iz oružnice dinastije Petrovića i dva korbača kralja Nikole.

Najvjerovatnije da su neki od ovih predmeta, pretpostavlja D. Vujović, u ovim spiskovima samo različito upisani. Npr. jatagan kralja Nikole, dar Bušatlija (u Plamenčevom spisku pod 27). Možda je zapisan u Vojnom muzeju, odnosno Vukmanovićevom spisku, kao ,,jatagan kralja Nikole, poklon vojvode Ilije Plamenca”

Vjerovatno je i srebrna sablja vojvode Vuka Petrovića prikazana kao ,,starinska sablja sa drvenim balčakom” ili ,,vrlo stara sablja uzeta iz oružnice dinastije Petrovića. Isto je sa ,,par kubura koje su bile svojina Novice Cerovića (prema spisku Plamenca) a u spisku Vukmanovića kao: ,,dvije kubure, dar kralju Nikoli od starješine bratstva Bušatlija”. Takođe, sa spiska Plamenčevog ,,dvije sablje zadobijene prilikom opsade Skadra”u spisku Vukmanovića: ,,Dvije persijske sablje, uzete iz oružnice doma Petrovića”.

Ako su ove pretpostavke tačne, sa Plamenčevog spiska ostaju samo neobjašnjena dva pištolja vladike Rada. D. Vujović smatra da se najvjerovatnije ,,pištolji vladike Rada” javljaju dva puta pod brojevima 4 i 7. Iz toga proizilazi da u Plamenčevom spisku ne postoji nijedan predmet koji nije opisao J. Vukmanović.

Neki predmeti postoje na spiku koji je radio Vukmanović kojih uopšte nema na Plamenčevom spisku. To su: jatagan koji je pripadao Baju Boškoviću, stara puška nađena 1849. godine na Riječkom gradu u kući serdara Sava Jovićevića, šišana iz doma Petrovića, stari mač sa koricama od crne kože, nađen u Barskoj biskupiji, dva korbača kralja Nikole i jedna od dvije starinske sablje. Takođe, navodi D. Vujović da ,,ima nejedinstvenosti u nazivima pištolja, kubura, ledenica”. Isti autor postavija pitanja otkuda razlika za nešto više predmeta prema Vukmanovićevom popisu.

U istom tekstu se kaže da je knjaz Danilo molio da mu se za ponudu za otkup zbirke što prije odgovori, jer bi, ako za ponudu u Jugoslaviji nijesu zainteresovani, tražio kupca na drugoj strani. Logično je da prijestolonasljednik, nije morao dugo čekati na odgovor, s obzirom da se radilo o dragocjenoj zbirci oružja za, takoreći, bagatelnu cijenu. U septembru 1939. godine knjaz Danilo je umro.

Poslije završetka Drugog svjetskog rata izvršena je reinventarizacija fondova Vojnog muzeja u Beogradu. Tom prilikom su pronađeni sljedeći predmeti koji su pripadali zbirci oružja prijestolonasljednika Danila: jedan pištolj vladike Rada (koji navodi i dr Vukmanović, a koji je vraćen tadašnjem Muzeju narodnog oslobođenja Crne Gore na Cetinju 13. avgusta 1949. godine), jedan od dva korbača kralja Nikole, jedna od dvije sablje, zadobijene na Vučjem dolu 1876, čelične makaze za sječenje žice, upotrijebljene na Tarabošu 1912. godine i ležište zatvarača turske puške, presječeno crnogorskom granatom za vrijeme napada na Bardanjolt 1912. godine.

Na osnovu teksta dr Vukmanovića i spiska predmeta koji se nalazi u starom inventaru Vojnog muzeja u Beogradu, te fotografija svih objekata iz ove zbirke, dr Đurdica Petrović je pronašla još četiri primjerka ,,za koje se sigurno može ustanoviti da su činila sastavni deo oružnice kneza Danila Petrovića”. Način na koji su ovi predmeti dospjeli u Muzej nije poznat, a dr Đ. Petrović konstatuje: ,,Posle završetka Drugog svetskog rata u Vojnom muzeju se nalazi veliki broj predmeta s kojih je nestao inventarski broj, kao posledica zvaničnih a još više nezvaničnih intervencija zainteresovanih. Svi ti predmeti su jednom punovažnom odlukom zavedeni u novi inventar, ali su ostali bez osnovnih podataka o načinu nabavke”.

Prema dosadašnjim saznanjima poznato je da je od 81 predmeta koji su svojevremeno (1939) otkupljeni za 15.150 švajcarskih franaka, ostalo poslije završetka Drugog svjetskog rata svega 9, koji, izvjesno je, potiču iz zbirke kuće Petrovića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XI): Otuđivanje antičkog novca

Objavljeno prije

4 sedmice

na

21 Februara, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Ni novac, posebno antički, nije ostao pošteđen od otuđivanja. Istraživanja koja su do sada na ovu temu vršili stručnjaci raznih profila (numizmatičari, arheolozi, istoričari i dr.), nijesu bila u mogućnosti da daju preciznije podatke o uslovima nalaza, o vrsti i broju nađenog novca, kao i niz značajnih informacija koje bi pomogle da se stručno obradi nađeni, odnosno otuđeni novac. Stoga su i naše pretenzije a samim tim i mogućnosti skromne da ovu temu detaljnije obradimo.

Na onovu do sada publikovanog materijala i dijelom arhivske građe, pokušaćemo da bar donekle pođemo tragom ovog nestalog, a veoma bitnog antičkog novca, kako za nauku, tako i za širu javnost.

Nađeni antički novac sa teritorije Crne Gore poznat je iz nalazišta koja su sistematski istraživana i slučajnih nalaza. I jedni i drugi su vremenom otuđivani, tako da je manji dio dostupan za naučnu obradu i prezentaciju u muzejskim, odnosno numizmatičkim zbirkama. Danas se najveći broj nalazi u vlasništvu domaćih i stranih kolekcionara i muzeja van naše države. Nažalost, najveći broj slučajnih nalaza novca koji se nalazi i u zbirkama naših muzeja nema ni najnužniju naučnu argumentaciju i svedeni su na jednostavne kataloške obrade.

Prema do sada objavljenim podacima, nalazi novca (iz starijeg perioda koji pripada periodu ilirske države) potiču sa arheoloških istrazivanja na tlu Crne Gore. To su u prvom redu Risan (lokalitet Carine), helenistička nekropola u Budvi, uništena nekropola u Momišićima (Podgorica), nekropola u selu Gostilju (Donja Zeta) i nekropola Karlova mogila kod Sutomora. Periodu novca koji je bio emitovan u doba ilirske države pripadaju i slučajni nalazi.

Prema konstatacijama pojedinih istraživača značajni i brojni su primjerci numizmatičkih nalaza, u nauci poznati kao novac Balajosa.

Ovo se prije svega odosi na Risan (lokalitet Carine), a pominju su u literaturi prvi put 1883. godine od strane engleskog arheologa A. Evansa i austrijskog atheologa H. Rihlija. Budući da je utvrđeno da je Risan imao svoju sopstvenu kovnicu, logično je da su sa tog nalazišta (ostave) i nalazi ovog novca najbrojniji.

U Risnu je, pored novca koji je kovan u sopstvenoj kovnici, pronađen novac i iz drugih kovnica (Korint i njegove kolonije, novac Daparije, lukanske Herakleje i Petelije, novac grada Damastiona), što upućuje na zaključak da je Risan u to vrijeme, odosno u doba ilirske države bio, bez sumnje, dosta snažan ekonomski i novčarski centar.

Najveći broj ranije otkrivenog novca u Risnu je otuđen, a za ostali, manji broj, koji je sačuvan, nema dovoljno, zapravo veoma malo, relevantnih stručnih obrada.

Poznato je da je iz bogate risanske ostave novca (otkrivena 1927.), u kojoj je pronađeno 100 statera Korinta i njegovih kolonija i oko 200 tetradrahmi grada Damastiona i srodnih nalazišta, danas se samo 12 primjeraka nalazi u numizmatičkoj zbirci Narodnog muzeja u Beogradu.

U istoj zbirci se nalazi 123 primjeraka novca iz Risna (118 bronzanih i 5 srebrnih). U Narodni muzej u Beogradu, ovi primjerci su dospjeli, po svoj prilici, otkupom od pojedinaca. Najveći broj ovih primjeraka pripada emisijama kralja Balajosa.

Iako su na lokalitetu Garine (Risan) vršena brojna arheološka istraživanja (prije I svjetskog rata i u međuratnom periodu), rezultati nijesu nigdje objavijivani.

U ljeto 1942. godine u Risnu su vršili iskopavanja(arheološka?) italijanski vojnici i njihovi oficiri, ali se ne zna šta je bilo sa otkrivenim materijalom. Pojedini istraživači ove materije konstatuju da se velike količine Balajosovog novca, tzv. risanskog tipa, nalazi širom bivše Jugoslavije, kao i u mnogim svjetskim muzejima i privatnim kolekcijama. Navodi se da Arheološki muzej u Splitu posjeduje 416 primjeraka ovog novca, dok numizmatička zbirka Ashmolen u Oksfordu sadrzi 52 primjerka novca risanske kovnice, od kojih su 12 iz doba kralja Balajosa.

Kao izuzetne i rijetke primjerke grčko-ilirskog srebrenog novca iz risanske kovnice, sa likom i titulom kralja Balajosa, Vujačić izdvaja kao primjere izuzetnih umjetničkih dometa i visokog stepena rezbarskog umijeća. Nije utvrđen broj ovih emisija koje su nastale u drugom periodu vladavine kralja Balajosa. Poznato je samo za 10 primjeraka, koji se danas nalaze u raznim evropskim zbirkama i muzejima.

Uništavanje tumula

Od oštećenja i pljačkanja nisu pošteđene ni nadgrobne humke, tzv. tumuli, u narodu poznate kao gomile ili gromile, kojih ima na čitavoj teritoriji Crne Gore. Način sahranjivanja pod humkama datira od bakarnog doba (eneolita) i u upotrebi su sve do sredjeg vijeka

U Crnoj Gori najveći broj tumula potiču iz praistorije (naročito iz bronzanog doba), dok su iz perioda antike i srednjeg vijeka zastupljeni u manjem broju. Naročito su rasprostranjeni u Zetskoj i Bjelopavlićkoj ravnici, duž Primorja, oko Bokokotorskog zaliva, na prostoru Grblja, Tivatskog polja, oko Cetinja, Niksića (posebno uz doline rijaka Zete i Gračanice). Naročito su tumuli brojni u predjelima Banjana (najviše oko sela Riječani) i oko Pljevalja. Okoline Berana, Bijelog Polja, Plava i Rožaja su mnogo manje zastupljene ovom vrstom grobnih konstrukcija.

Kao i mnogi drugi spomenički objekti, ni tumuli tokom svog dugog postojanja nijesu bili pošteđeni od domaćih i stranih ,,posjetilaca”. Ljudska radoznalost, pohlepa da se dođe do ,,sakrivenog blaga” (ponekad su diktirale i okolnosti da se dio terena, odnosno materijala iskoristi u druge svrhe), nasilno su otvarani i uništavani, dio grobnog inventara odnošen, što je prouzrokovalo pomanjkanje klučnih podataka za utvrđivanje vremena nastanka ovih zanimljivih sepulkralnih konstrukcija na ovim prostorima.

Pored ostalih, dvije ovakve grobne konstrukcije, odnosno humke, koje su se nalazile na području Berana (jedna na Rudešu a druga na Lisijevom polju) potpuno su uništene. C. Marković navodi podatke da je po isturenim, dominantnim ćuvicima oko Cetinjskog polja bilo preko dvadesetak tumula, čak trinaest u Gornjem Polju. Prema Erdeljanoviću, jedna humka (gomila) nalazila se i pred današjom Vlaškom crkvom na Cetinju, a rasturena je radi nivelisanja terena, u kojoj je, kako se može zakijučiti, bilo više grobova sa inhumiranim pokojnicima i grobnim prilozima. Očuvanih, ali ne i manje rasturenih i uništenih tumula mogu se i danas zapaziti oko Njeguša, kao i na padinama Lovćena.

lako se na teritoriji Crne Gore nalazi veliki broj tumula, do sada su nepotpuno ili nikako istraženi. Primjera radi, tumul u selu Kuće Rakića, na Ćemovskom polju, kao i mnogi od njih, kad su trebale da intervenišu arheološke ekipe, već je bio razoren. Time je bila uskraćena mogućnost za donošenje zaključaka o njegovom prvobitnom izgledu, a neznatan ostatak materijala nije bio dovoljan za kulturnu i hronološku determinaciju ovog arheološkog objekta. I za one tumule, posebno iz bronzanog doba, koji su istražene, sav materijal još uvijek nije publikovan.

Područje Banjana je takoreći ,,posijano” kamenim gomilama, ili, kako ih najčešće tamošnji žitelji nazivaju, gromilama. Naročito su vidljivi na padinama Riječanskog brda i okolnih brežuljaka, koji se nalaze oko Gornjih i Donjih Riječana….

Iako ovo nije crnogorski specifikum, ne treba da nas tješi činjenica da i uostalim područjima regiona nije možda bolja situacija. Neka nam bude opomena sadašnje stanje ovih prastarih svjedoka, da buduće generacije ne bi mogle da parafraziraju već poodavno zapisane konstatacije, da na ovu vrstu grobova ,,i domaći i izvanjski tobože stručnjaci su često kidisali misleći da se u njima gomile zlata kriju”.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo