Odlučujuće Njegoševo saznanje je samosvijest o usamljeničkoj sudbini. O čemu god da govorim, povodom bilo kog stiha ili gesta, pokušavam da objasnim Njegoševu samoću. Nije riječ o njegovoj usamljenosti među ljudima, ni o pjesničkom senzibilitetu, ni o izolovanosti genija, nego o smislu i značenju: smisao i značenje stihova su u njegovoj samoći. Ko hoće da shvati Njegoša, i preko Njegoša sebe i čovjeka, ovo mora imati stalno u vidu.
Ode početka, u njegovom prvom oglašavanju, ta svijest o samoći, kao nešto usađeno spolja, nešto što govori kroz njega, zvuči kao krik i neopoziva presuda. Krik je posljedica svijesti o neopozivosti. U poeziji će poprimati sve nijanse ponosne, muške žalbe. On je prepoznatljiv i u stisnutosti Njegoševih vilica: neophodna snaga da bi se krik sabio unutra.
Samo on ga stalno čuje. Uzalud je odgonetati kad je Njegoš jasno postao svjestan zakona samoće i uzalud je zamišljati kako se tada povijao i koliko se mučio. Od rane mladosti, u svemu što radi probija se ta svijest, ali tema samoće je kod njega toliko komplikovana da je teško reći kad se socijalna samoća počinje pretvarati u umjetničku, zatim metafizičku samoću.
Ima se utisak da je svijest o samoći stožer Njegoševe svijesti oduvijek. Kod njega to možda nije saznanje vezano za iskustvo, nego dar sa kojim je rođen. U njegovim snoviđenjima ta svijest se miješa sa sjećanjem na „prvu sudbinu” (…)
….Njegoš je Crrna Gora. Tako nešto je nezamislivo sa nekim drugim pjesnikom, ili sa drugom državom: oni stvaraju jedno drugo. Kad god shvatite nešto duboko o jednom, shvatili ste istinu i o drugom: u njegovoj samoći i njegovim snovima njena je istorija, njeni ratovi, njene pogibije i njeni trijumfi. Iz svih sudara Njegoš uvijek izlazi na teži izlaz – oklijevam da napišem „pogrešan izlaz” – ljući nego što je bio. Tako dok ne bude smrvljen. Ali kad dođe dan poraza, svojim gordim otporom biće on sebe izvajao u takvog čovjeka da će i smrt sama ponizno prići, žaleći što mora da pogubi boljega od sebe.
Pred smrt se pretvorio u golu gordost. Gordost je njegova jedina dužnost. Možda je tu crnogorski odgovor na crnogorsko pitanje: kako nositi teško ime čojka? Uvijek jednako gordo: i ako sam sjenka, san i prašina, svejedno treba biti vjeran teškom imenu, kao da je zavjet anđela. Famozna fotografija, jedina, pred samu smrt, na kojoj imate utisak da je Njegoš odjednom zbacio masku sa sebe i pokazao se u neljudskoj ljepoti i samoći, fotografija sa koje gleda oko za koje Isidora vrlo mudro – bez retorike! – kaže da vrijedi koliko sve što je Njegoš napisao, to je fotografija ideje gordosti, a ne ljudskog bića. Nije Njegoš fizički bio baš takav. Ali mu je duša bila tačno takva. Tako gordost izgleda. Rijetko je, uprkos nekim parapsihološkim eksperimentima, da se ovako uslika jedno mentalno stanje, ili mentalna energija.
A kod Isidore nema retorike zato što je po srijedi tačan predosjećaj dase takav fizički izgled stvara, on je rezultat duhovne avanture – neuporedive, jer je lik neuporediv – koja vrijedi koliko najveća ljudska dostignuća. Taj lik je remek djelo. U pjesmama imamo dio Njegoševe senzibilnosti i svijesti, a na liku cijelu. Kad bi bilo dana koji I mi želimo, pjesnik bi napisao pjesmu koja odgovara tom liku: izrazio bi dušu bez ostatka. Ta fotografija je veliki psihološki izazov.
Samoća je polazna tačka. Samoća gordosti, za koju velike religije smatraju da je Bog najljuće kažnjava. Bog voli poniznost i iskrenost. Satana je gordost. Ali je u herojskim društvima obratno: bogovi nemaju posla sa poniznim vjernicima, samo sa gordim konkurentima. Za Bogove je ponižavajuće da se bave socijalnim sivilom, u Ilijadi se druže, kao neprijatelji ili saputnici, samo sa junacima.
Crnogorska anegdota sa Adamom je jasna: da je Adam skinuo Bogu par anđela ovaj bi ga poštedio, jer bi vidio da je junak. A ukoliko Bog nije u stanju da poštuje junaka onda nam takav Bog ne treba. Crna Gora je pagansko herojsko društvo. Inače, kod Crnogoraca je izražen osjećaj „ako je ne trebam Bogu, ne treba ni on meni”.
Njegoš je bezobzirni nevjernik. Samouvjeren i bezobziran, jer ne sumnja u Boga više nego da ga stalno gleda. Njegova religioznost je čulno spontana, jer crpi snagu iz tako sigurnog saznanja o Bogu kao da je ovaj tjelesno prisutan u njemu. Pretpostavljam da religizonost, kako je mi shvatamo, jača tek sa slabljenjem toga prisustva. On to ne kaže, ali meni se čini da u njegovoj samoći ima još neko. Eto nam jednog od ključeva za jednu od brava „Testamenta”, najoriginalnijih stihova koje je napisao. Ono što u „Testamentu” uzbudjuje jeste ravnopravno obraćanje Bogu. Ravnopravno u smislu da je onaj koji govori dao sebi pravo da polako razmisli o Bogu, razgleda ga sa svih strana, i poslije tog jezivog procesa dolazi se do iskaza mirnog, ali definitivnog divljenja. Ni u najboljim stihovima Biblije poštovanje koje čovjek iskazuje Bogu nije konačnije. Imam osjećaj da je sa „Testamentom” sam Bog zadovoljan. „Testament” odgovara uskusu bića koje oličava moralno i estetsko savršenstvo. To je odnos onoga čovjeka I onoga Boga koji dostojno nose svoja teška imena. Bez prkosa i izazova, ali dajući da se osjeti nadljudska hrabrost u kontaktu sa onostranim, ponosno i bez ostatka u „Testamentu” se
izražava Njegoševa duša. Da je Njegoš ovakvim tonom prekinuo Boga usred smijeha, ovaj se ne bi naljutio nego bi ga ozbiljno i dugo u oči gledao, kao nekoga koga odavno prati, čudi mu se i sa radoznalošću očekuje da ga vidi, koji je i kakav je. Jezik zastarijeva, osjećanja i ritmovi jezički još brže. Ritam ovoga „Testamenta” nikad neće zvučati poznato. To nijesu ni stihovi ni rečenice, nego potezi i linije. Nigdje ruka ne drhti, nijedno osjećanje nije napuklo ili bolesno nabubrilo, nijedna riječ nije tražena, a nijedna nije obična (…)
…Njegoš je neprevodiv čovjek. Njegova senzbilnost je apsolutno originalna, on je pao na zemlju kao meteor sastavljen od elemenata kakvih na zemlji nema. Možda ponegdje zvuči „pindarovski”: Zašto smo u Njegoševoj samoći smjesta naletjeli na gordost?
Samoća je izdvajanje iz društva, tj. u smislu u kome nas ovdje zanima, ona znači prekidanje sa postojećim poretkom, društvenim, moralnim, vjerskim, umjetničkim. Ne zanima nas pojam samoće kao stanje pojedinaca, već njegov politički smisao koji je opet samo nova iluzija, ali bliža metafizičkom značenju samoće.
Položaj izdvojenosti, koji u modernoj misli poznajemo kao položaj umjetnika. Džojs ga je shvatio kao neopozivi zakon izgnanstva. Stifen Dedalus napušta društvo da bi iskovao još nestvorenu svijest svoje rase. Džojs možda nije najveći moderni pisac, ali je veliki pisac za pisce. Prust takođe u izgnanstvu vidi smisao samoće. Samoća se pretvara u umjetnički poziv i podrazumijeva se da ona pristaje da saopšti svoje tajne samo umjetniku. To je oblik samoće dehristijanizovanog društva.
Svaka civilizacija, ili izdvojeni krugovi kulture u okviru jedne civilizacije ima svoju figuru usamljenika, figuru koja diktira njen identitet. Ta figura određuje tip čovjeka kome društvo teži kao idealu. Moderno sujevjerje, da glas samoće čuje samo umjetnik, nema značaja osim kao simptom, ali je važno uočiti da svaka epoha, bez obzira na promjene I lomove, ostaje vjerna osjećanju da je glas samoće najvažniji. Usamljeni čovjek je glas Duha, vaza društva sa korijenom bića. To je jedino osjećanje u čovjeku koje vrijeme ne korumpira. Čovjek ničemu i nikome nije vjeran, osim najiracionalnijem uvjerenju da kad je sam nije sam. Iz te iluzije koju rađa dualizam duha i tijela, kao što se u Bibliji iz jednog glasa množe ljudi i narodi, umnožavanjem tužnih besmislica stvara se svijet. Njegoševa poezija počinje tamo gdje su razgrađene besmislice, u potrazi za osnovom iluzije. Oba puta je neuporediv: i kad razgrađuje košmarne šarene kulise, i kad se nepomično zagleda u neprozirne dubine u kojima ne može ni da potvrdi ni da porekne biće. Prvi put kao Vojvoda Draško, drugi put kao Iguman Stefan.
(Nastavlja se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice