Povežite se sa nama

FELJTON

SRĐA PAVLOVIĆ: ISTINA, PRAVDA I POMIRENJA U CRNOJ GORI (I): Pogled u idiličnu prošlost

Objavljeno prije

na

Sve bivše jugoslovenske republike dijele jednu karakteristiku, odnosno problem: nedostatak volje i (ili) sposobnosti svojih elita i značajnog segmenta populacija da kritički odmjere sopstvene uloge u ratovima koji su pratili raspad bivše federacije. Takav nedostatak volje (da pozajmim naslov knjige Džejmsa Gaua) je, između ostalog, proizvod neutemeljenog i mitologizovanog osjećanja nacionalnog ponosa i nerijetko je motivisan strahom da se nakon suočavanja sa sopstvenim pogreškama država i nacija mogu stereotipizovati kao ekstremno nacionalističke, varvarske, ili čak genocidne. Nema sumnje da se ovakvo odbijanje sučeljavanja s realnošću nedavne prošlosti negativno odražava na procese pomirenja i post-konfliktne saradnje. U čitavom regionu tek treba da vidimo uspješno pokretanje procesa pomirenja. U Crnoj Gori, kao i u ostalim krajevima nekadašnje Jugoslavije, trenutno se odvija profesionalno koncipiran i od strane državnih aparata podržavan napor ka selektivnom zaboravljanju. U tranzicijskoj egzaltiranosti elite na vlasti ne mogu i ne žele da podnesu teret krvavih devedesetih.

U svojim pismima E. M. Forsteru, grčki pjesnik Konstantinos Kavafis je okarakterisao svoju epohu kao vrijeme ,,bankrotiranih nacija”. Ako se sjetimo šta se sve desilo tokom dvadesetog vijeka, može se reći da su mnoge nacije zaista bankrotirale, i da je svaka od njih taj trenutak doživjela i proživjela na sebi svojstven način. Za Njemce su to bili Hitler i Aušvic, a za Italijane Duče. Za Špance, tačka bankrota je bio građanski rat, dok je višijevska paradržava bila tačka nepovrata za Francusku. Za mnoge druge države vrijeme bankrota su bile teške pedesete godine dvadesetog vijeka.

Mnoge nacije koje su činile bivšu Jugoslaviju imale su sopstvene tačke ovog kavafisovskog bankrota. Za Crnu Goru je to bila agresija na Dubrovnik i deportacija bosanskih izbjeglica u ruke krvnicima. Za Srbiju je to bila Srebrenica, a za Hrvatsku – Ahmići i Oluja. Za Bosnu su to bile akcije divizije El Mudžahid u okolini Viteza. Za Sloveniju su to bili 70 hiljada osporenih državljanstava ne-Slovencima.

Njemački filozof Karl Jaspers je napisao da postoje četiri nivoa krivice, odnosno, nivoa odgovornosti za počinjena zlodjela: kriminalni, politički, moralni i metafizički. Oni koji su izdavali naređenja, ili su lično počinili zločine, podliježu kriminalnoj odgovornosti. Politička krivica obuhvata sve građane određenog društva, s izuzetkom onih što su se aktivno suprotstavljali politici koja je rezultirala počinjenim zločinima. Moralnoj odgovornosti podliježu svi oni koji su zažmurili pred dešavanjima, oni koji su bili opijeni ideologijom, ili su ćutali iz ličnog materijalnog interesa, kao i oni koji su slušali iz straha. Metafizička krivica ne podrazumijeva kategorizacije kao što su većina, mnogi, neki, itd., nego uključuje sve koji su krivi.

Imajući ovo u vidu postavlja se pitanje kako je moguće (da li je moguće?) započeti i sprovesti proces pomirenja u društvu koje je fragmentirano, a da se, istovremeno, očuva stabilnost tog društva?

Neophodnost pomirenja, odnosno rekonstituisanja pokidanih društvenih odnosa i ponovnog uspostavljanja društvene klime koja omogućava suživot, nameće potrebu iznalaženja različitih načina odmjeravanja odgovornosti za prošla dešavanja. Regionalne i lokalne specifičnosti u velikoj mjeri određuju modalitete djelovanja. S obzirom na to da ne postoje standardi u ovoj oblasti, iskustva pojedinih društava koja su prošla, ili prolaze, kroz proces pomirenja su od neprocjenjive važnosti.

Na nivou opšteg, želim da aktuelizujem pitanje prioriteta: da li je važnije utvrđivanje istine i postizanje pravednog rješenja problema, ili očuvanje (varljivog?) mira u državi, i da li se ova dva cilja mogu ostvariti istovremeno? Kako započeti višedimenzionalne procese pomirenja unutar Crne Gore i pomirenja Crne Gore sa susjedima? Želim, takođe, da predočim neka od međunarodnih iskustava pomirenja i suočavanja s prošlošću, i naznačim neke od dilema koje ovi procesi sobom nose. Vjerujem da načini na koje su druge države pristupile ovoj problematici mogu poslužiti kao osnove za definisanje mehanizama pomirenja u Crnoj Gori, i za određivanje konceptualnog okvira u kojem će se ovaj proces odvijati.

Osnovni postulat je da se pomirenje ne može ostvariti ako se prvo ne sazna istina o dešavanjima iz prošlosti. Ova istina je multidimenzionalna, pa se naracije o prošlim dešavanjima mogu pozicionirati u tri grupe.

U prvu grupu spadaju priče o tome šta je određena osoba propatila: šta je meni urađeno. Drugu grupu sačinjavaju spoznaje o tome šta je osoba učinila drugima: šta sam ja uradio. Treća grupa uključuje naracije o mogućnostima koje nikada nijesu realizovane: šta ja nijesam uradio.

Bez obzira na to koliko se ovim može remetiti toliko željena idilična slika uniformnosti i cjelokupnosti zvanične verzije prošlosti, objektivna istorijska naracija mora uključivati sve tri vrste priča. Pisanje istorije, odnosno, konstrukcija istorijskog sjećanja, mora da služi kako bi se uspostavila naracija koja ne laže o razlikama. Post-konfliktna faza društvenog razvoja u kojoj se Crna Gora još nalazi, mora biti prepoznatljiva i po insistiranju da se zapamte i zapišu sve fragmentacije, nesuglasice, sukobi, i pomjeranja u društvu. Sva ona neprijatna podsjećanja o tome šta smo nekada bili, i šta smo danas, moraju biti integralni dio savremene crnogorske istorijske priče.

Pamćenje prošlih dešavanja na kolektivnom i na individualnom nivou je oduvijek igralo značajnu ulogu u životu stanovnika Crne Gore. Zastave, medalje, diplome, zahvalnice, spomenice, memoari, dvorske istorije, spomenici, parade i govori su obilježavali uspjehe porodice, bratstva, plemena, nacije, vjere i partije. Porazi su se pamtili u ćelijama Grmožura, ili u privatnosti porodičnog kruga, ćuteći, pognute glave, i u osvetničkoj nadi da ničija ne gori do zore. Pobjednici su, s vremena na vrijeme, podsjećali pobijeđene na prirodu odnosa između dvije grupe, i time potvrđivali i produbljavali linije razdvajanja. Albanski počasni stražari na kapijama kraljevskog dvora, i pokajnička pisma novoustoličenim kraljevima iz pera bivših pobunjeničkih vođa, ili kasnija komunistička retorika o bratstvu i jedinstvu, kao i teza o grijehovima očeva i nevinosti sinova, nijesu izbrisali ove linije. Štaviše, Crna Gora se dijelila sve dublje.

Tokom trajanja nekoliko promijenjenih državnih okvira od 1910. godine do danas, podjele unutar Crne Gore i potiskivana netrpjeljivost među zajednicama su konstantno bile očigledne. Vraneški Slučaj iz 1924. godine, još odzvanja kao opomena koju, na žalost, malo ko čuje, ili želi da čuje. Iako mnogi smatraju da tada počinjeni zločin nad muslimanskim stanovništvom Šahovića, odnosno Tomaševa, treba staviti na dušu vlastima u novoosnovanoj Kraljevini Jugoslaviji, činjenica je da je ovo bio akt osvete lokalnog pravoslavnog stanovništva. Naravno, ovo je samo jedan od drastičnijih primjera veoma nestabilnih međuetničkih i međuvjerskih odnosa na prostoru savremene Crne Gore tokom posljednja dva vijeka. Problem teritorijalne pripadnosti Polja Kolašinskih tokom kasnih 1880-tih godina, koji je prouzrokovao oružane sukobe manjih razmjera i nekoliko ubistava, je još jedan od brojnih slučajeva koji ilustruju prirodu ovih odnosa u prošlosti. U posljednjih stotinjak godina Crnoj Gori nije falilo Kadića i Petrovića.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (II): Dvije dukljanske vladarke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Kosara Teodora VOJISLAVLJEVIĆ
bugarsko/makedonsko carstvo krajem X vijeka – 1016, Manastir Sv. Marije/Ostros, Duklja/Crna Gora Dukljanska knjaginja, princeza bugarsko/makedonska.

Najmlađa šćer slovenskog cara Samuila (kojega svojataju i Bugari i Makedonci), supruga kneza Vladimira Dukljanskog.

Krajem X vijeka prostorima Balkana vladale su dvije države – Bugarsko carstvo i Vizantija, koje su među sobom bile u miru, sa sporadičnim ratovanjima. Na prostoru između Jadranskoga mora i Skadarskoga jezera nalazi se kneževina Duklja koja je bila vizantijska tema.

Dukljanski knez Vladimir vladao je Dukljom od 970. do 1016. godine. Dvorac mu je bio na prostoru Skadarskoga jezera u mjestu Ostros i Koštanjice (današnji toponim „Kraljić”).

Prema Ljetopisu Popa Dukljanina: „…Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru”. Sahranjen je u Crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. To je bila porodična zadužbina – crkva posvećena Uspenju Bogorodice.

Osnivač Manastira bio je knez Vladimir, prvi dukljanski svetitelj, Sveti Vladimir Dukljanski, koji je prema zapisivanju vizantijskoga istoričara bio „miroljubiv i pravedan, pun vrlina”. Njegov se kult, osim u Duklji, poštovao u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj.

Prema legendi (Ljetopis Popa Dukljanina) u ratu sa carem Samuilom, 997. godine, Vladimir je zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.

Najmlađa šćer cara Samuila, Kosara, zaljubljuje se u kneza Vladimira i kaza ocu da će skočiti u jezero ukoliko se ne uda za Vladimira.

„U tamnici ga je upoznala Samuilova kćer Kosara, viđela da je lijep i saznala da je vladarskoga roda, pa je uspjela ubijediti oca da joj ga dâ za muža i da mu vrati državu”.

Vjenčali su se i živjeli u dvorcu nedaleko od Manastira Prečista Krajinska na Skadarskome jezeru.

Cara Samuila nasljeđuje Vladislav, koji na prevaru dozove kneza Vladimira u Prespu, i ubije ga na vratima crkve. U tom momentu knez Vladimir imao je drveni krst u rukama s kojim je i sahranjen u Prespi.

Kosara, Vladimirova supruga, prenosi njegovo tijelo u Manastir Prečista Krajinska. Donosi odluku da se više nikada ne uda, zamonaši se i umre u Manastiru. Sahranjena je, prema sopstvenoj želji, u dno nogu kneza Vladimira.

Time je pokazala odanost i veliku ljubav prema Vladimiru čovjeku i prema Knezu dukljanskom i Duklji kao kneževini.

Crnoj Gori je ostavila najljepšu ljubavnu priču koja živi u legendama do danas.

 

Jakvinta od Barija VOJISLAVLJEVIĆ dukljanska/zetska/crnogorska kraljica, napuljska princeza.

Jakvinta Vojislavljević (Jakvinta od Barija) rođena je oko 1060. godine u Bariju, tadašnja Kraljevina Napulj. Bila je supruga Bodina Vojislavljevića, čija je vladavina dovela Zetu do najsnažnijeg razvoja.

O njenom uticaju i vladavini doznajemo iz djela „Kraljevstvo Slovena” – djela koje ima dvije linije: hroničarsku (rodoslovnu) i pripovjedačku. Za nas je ovđe od važnosti cjelina: „Bodin i njegova žena i braća”.

Jakvinta od Barija ili Jakvinta Dukljanska bila je kraljica Duklje od 1081. do 1130. godine. Jakvinta nije samo vladala i uticala na Bodinove odluke. Njene savjete tražili su svi Vojislavljevići, izuzev Branislava. Zato je on postao meta i kamen spoticanja.

Kao književni lik, Jakvinta je predstavljena kao originalna i složena ličnost. Njen lik se očituje kroz niz zamršenih postupaka u kojima se ona pokazuje prije svega kao majka, a potom vladarka. Stoga se i plaši Branislava i njegovih sinova. Plaši se potčinjenosti i poraza. Njena ličnost je dramatična.

Književnu ličnost prate istorijski izvori koji potvrđuju da je vladavina Jakvinte okarakterisana kao veoma loša. I dok je bila supruga kralja Bodina, nametala je svoje interese.

Jakvinta je nastavila da vlada nakon Bodinove smrti. Kada je Mihalj Vojislavljević stupio na prijesto, brzo je bio i zbačen zbog Jakvintine zlobe. Umjesto Mihalja postavljen je Dobroslav koji je, radeći za korist Jakvinte, radio protiv naroda i ubrzo se našao u okovima.

Potom je Bodinov bratanac, Vladimir, došao na vlast. Đorđe se sa svojom majkom kraljicom Jakvintom suprotstavio kralju Vladimiru i raškom uticaju u Duklji. Vladimira je kraljica otrovala i tako došla do cilja – da njen sin Đorđe postane kralj Duklje.

Đorđe je 1118. godine postao kralj, ali se njegova vladavina završila te iste godine, s vlasti ga je svrgnula vizantijska ekspedicija.

Jakvinta i njeni sinovi bili su protiv ujedinjena s Raškom i u toj borbi nijesu prezali ni od čega. Jakvinta je uhvaćena u Kotoru i poslata u Carigrad đe je ostala do smrti.

(Nstaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (I): Primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Monografija „Žene u Crnoj Gori“ urađena je sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Ovim istorijskim pregledom prikazujemo činjenice o ličnostima koje portretišemo.

Poseban akcenat ove publikacije stavljen je na originalne portrete – ilustracije žena, a neke naše žene su prvi put dobile vidljiv lik, na osnovu dostupnih zapisa o njima. Kao autori i priređivači, trudili smo se da monografiju učinimo razumljivom i dostupnom svima, bez obzira na uzrast ili pol.

Knjiga „Žene u Crnoj Gori“ prije svega je identitetska priča, a nakon toga i emancipatorska u smislu borbe za prava žena u društvu.

Ovaj odabir portretiranih žena predstavlja naš autorski doprinos u sagledavanju milenijumskog trajanja Crne Gore kroz žensko postojanje i njen nepobitan uticaj na razne istorijske tokove. Ovo su primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom.

Odabrali smo i one žene koje su iz drugih sredina gradile crnogorsko društvo, a tu su i naše Crnogorke koje su svojim talentom i djelovanjem gradile i emacipovale sredine u kojima su živjele.

Zastupljene su i žene koje su bile prve u nečemu, ne samo kod nas nego i u svijetu, i mi ih ovom knjigom stavljamo u naš istorijski i kulturni kontekst.

Naš je cilj i želja da motivišemo i ohrabrimo savremenu ženu da slobodno i hrabro nastavi borbu za lični i društveni progres i da pri tome imaju svijest da je ta borba istorijski kontinuitet.

Knjigu posvećujemo svim ženama na putu modernog i emancipatorskog djelovanja u svim sredinama.

TEUTA 231-228. p.n.e.

Ilirska kraljica Teuta, vladala je od 231. godine p. n. e. do 228. godine p. n. e. Njena vladavina zapravo je bila u znaku regent-vladavine umjesto maloljetnog posinka Pinesa, a nakon smrti njenog muža Agrona, koji je vladao od 250. godine p. n. e. do 231. godine p. n. e, za čije je vladavine Ilirija bila na vrhuncu moći.

Kraljevstvo Ilira prostiralo se od rijeke Neretve na śeveru do rijeke Aous (Vjosa, Albanija) na jugu. Teuta je vladala iz Skadra, ilirske prijestonice. uz pomoć savjetnika kralja Agrona.

Za vrijeme vladavine Teuta je pokušala da proširi kraljevstvo osvajanjem preostalih grčkih kolonija i djelova Epira. Početak njene vladavine obilježili su napadi i pljačkanje savezničkih brodova. Mornarica i vojska napale su Elidu i Meseniju na Peloponezu 230. godine p. n. e, iskrcali se u Epir i osvojili Foiniku. Epirani su prihvatili savez sa Kraljevstvom Ilira, dok je Rim poslao braću Korunkami da pregovaraju s Teutom.

Regentkinja Teuta naređuje svojoj gardi ubistvo rimskog izaslanika, o čemu je pisao Polibije koji je i zabilježio Teutin odgovor izaslanicima: ,,Kraljevima ne dopušta zakon da sprečavaju Ilire da se na privatan način obogate plodovima mora”.

Godine 229. p. n. e, kraljica Teuta naredila je napad na Krf. Iliri su osvojili ostrvo, a zapovjednik garnizona postao je Demetrije Hvarski.

Iste godine otpočeo je Rimsko-ilirski rat. Rimljani su prvo napali osvojeni Krf. Nije poznato da li je Demetrije Hvaranin (Demetriusa) izdao Teutu ili se jednostavno predao, ishod toga napada bio je poražavajući za Teutu. Rimljani su osvojili Krf, a Demetrije Hvaranin je zapovijedao Ilirima, oženio je Triteutu (prvu ženu kralja Agrona), oduzeo vlast Pineusu. Rimska vojska osvajala je dio po dio Ilirskog kraljevstva i došla do Skadra. U međuvremenu, Teuta se sklonila u Rhizon (Risan).

Na proljeće 227. godine p. n. e. prihvatila je poraz, odstupila s prijestola i pristala na uslove mira. Ilirsko kraljevstvo je opstalo, ali je teritorijalno bilo ograničeno na dio oko Skadra.

Vjeruje se da je utvrđenje koje se nalazi na ostrvu Svetcu, hrvatskom dijelu Jadranskog mora, pripadalo ilirskoj kraljici Teuti, stoga se i zove Krajicin, odnosno Teutina kula ili Teutin grad.

Prema legendi, kraljica Teuta je nakon brojnih pohoda svoje gusarske flote u Jonskom, Egejskom i Jadranskom moru, sakupila veliko bogatstvo. Bila je veoma mudra, pa se skrasila u tvrđavi iznad Risna u Bokokotorskome zalivu. Kad su rimske imperije zapośele Risan i otvorile kapije grada i njene tvrđave, Teute više nije bilo. Prema jednom kazivanju, Teuta se bacila sa stijene brda Orjen iznad Risna, dok je prema drugim kazivanjima, nastavila da živi u brdima iznad grada.

(Nastaviće se)
Ilustracija: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

GOVOR SRETENA PEROVIĆA PRILIKOM DODJELE AKADEMSKOG ZVANJA DOCTOR HONORIS CAUSA (II): Nemam povjerenja u budućnost društva koje nudi samo božanstvo kapitala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa. Monitor prenosi riječi zahvalnosti koje je tom prilikom uputio Perović

 

Veliki crnogorski pjesnik Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), poglavar autokefalne Crnogorske crkve i Crnogorske Države, jedan od najvećih evropskih pjesnika XIX vijeka, mnogo je polagao u duhovno zdravlje svojega malobrojnog crnogorskog naroda. On nije završio visoku školu, ali je bio univerzalno obrazovani duhovnik i poliglota, mislilac i modernizator svoje malene, sa svake strane ugrožavane Države. A prije svega bio je genijalni pjesnik.

Po svojoj suštini, po svojoj prirodi lirska poezija je bliska snovima. Ma koliko da formalno traje treptaj zagonetna mistika sjenije,  (sa više ili manje stihova), lirska pjesma odražava samo jedan kreativni, jedno magnoveno duševno ili misaono stanje, ponekad i ambivalentnog smisla. Ne samo zato, njene metafore i druge stilske figure djeluju prisnije ako su prožete semantičkom ili kontekstualnom sumaglicom, kao da su upravo potekle iz pretkomora sna. Lirska poezija nije obavezno zagonetka, ali i kad je čine jasne riječi i njihov uobičajeni, prirodni međuodnos – pjesma i tada jeste. Stara je istina da bez mistike, makar i u sasvim blagom stanju, nema trajnije poezije. Nekad, u mojoj mladosti, u doba jugoslovenskog, mekšeg socijalističkog realizma – i sama riječ mistika bila je žigosana. Ali, ako za nju nije bilo blagonaklonosti u „teoriji“, ona je imala svoj udio u pjesničkoj praksi – čak i kod onih koji su pjevali samo o srećnom društvu i još srećnijoj budućnosti. Misterioznost riječi  sama po sebi je neke vrste poezije. Pjesnik, dakle, nije misterija, poezija uglavnom jeste. Kako nastaje pjesma, zašto nastaje pjesma, kad je najbolji trenutak da se zapiše pjesma, ili pojedini stih neke u tren izgubljene, nestale  neke pjesme – to nijesu odgonetnuli ni autori koji su doživjeli duboke godine i još vide svijet u slikama, u metaforama, u sunčevom spektru emocija.

Vraćam se na početak ovog zapisa. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA. Više takvih ili sličnih, apstraktnih a frekventnih riječi – Vjera, Ljubav, Istina, Pravda i slično – pokazuju da su svi pravi pjesnici, pjesnički zavjerenici – neke vrste vlasti, i sama vlast, kakav je bio naš Njegoš, kakav je bio Gete, kakav je moj Sengor, a naš danas.

Nijesu, naravno, svi pjesnici blage naravi, humanisti, altruisti, pacifisti; neki su bili ili jesu i antihumanisti – militaristi, pučisti, nacisti, šovinisti, fašisti, pa i teroristi – ne samo riječima no i djelima, ali ja i njih vidim kao metafore zla koje su prolazne kao i naši životi.

Ne vjerujem u trajnu nadmoć materijalnog bogatstva, kao što ne vjerujem ni u zagrobni život, ali u mom narodu, u Crnoj Gori, kroz mučne vjekove oslobodilačke borbe crnogorskog naroda – POEZIJA, ona usmena, ona borbena, ona mobilizacija, ona epska, često opora ali i viteška, poezija-tovanja, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda… južnoslovenski narod – sve do modernih vremena. A da li će moji sunarodnici nastaviti tu vitešku tradiciju, zasnovanu na obilju ideala, a na premalo ili nimalo kapitala ? E, to već nije samo stvar poezije, a jeste stvar moralne kondicije.

Zbog svega toga, i bez toga, nemam povjerenja u pjesnike bez NADE i morala, ni u budućnost društva koje nudim samo božanstvo kapitala.

Visokopoštovani gospodine rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uzorni studenti, uvažene kolege i dragi prijatelji – svima vama još jedno trajno HVALA!  Svima vama još jedno trajno HVALA!

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo