Povežite se sa nama

FELJTON

LJUBOMIR ĐURKOVIĆ: CETINJSKO POZORIŠNO DRUŠTVO, 1919 – 1931 (III):Prvo integralno izvođenje Gorskog vijenca na Cetinju

Objavljeno prije

na

Pozorišni kritičar Milan Vukićević u Lovćenskom odjeku (2-3, 1925) konstatuje: ,,Cetinjsko pozorišno društvo nastavlja istrajno i uspješno svoj rad. Dvadesetak predstava, koje je Društvo u toku ove godine dalo, predstavlja čitavu jednu malu prošlost… Društvo je potpuno izgubilo svaki provizorni karakter, ima svoju izgrađenu fizionomiju i utvrđene principe rada. Svoju politiku, svoj program, ono sprovodi sa solidnošću i sigurno”. A cetinjski novinar Anton Zadrima, koji je 1989. godine objavio brošuru o radu ovog značajnog cetinjskog pozorišta i prvi nakon Drugog svjetskog rata skrenuo pažnju na njega, piše da je u drugoj polovini dvadesetih ,,repertoar pozorišta bio toliko obogaćen da je obuhvatao ne samo savremene dramske tekstove, već i poznatija dramska djela domaće i strane klasične literature”.

Sezonu 1925/26. obilježila je premijera Gorskog vijenca u režiji Ilije Zorića i scenografiji Sava Vujovića, mladog akademskog slikara i kasnijeg scenografa Crnogorskog narodnog pozorišta na Cetinju i profesora scenografije u Srednjoj umjetničkoj školi u Herceg Novom. List Narodna riječ donosi vijest da je ,,sala ‘Doma slobode’, u kojoj će se prikazati Gorski vijenac, potpuno prepravljena. A za samu predstavu naš domaći slikar, g. Savo Vujović izradio je i naročite kulise”. Bilo je to prvo integralno izvođenje Gorskog vijenca na nekoj cetinjskoj sceni. Ovu predstavu CPD je izvelo i u zvaničnom programu svečanosti prIlikom prenosa Njegoševih kostiju na Lovćen.

U pominjanom Izvještaju o radu Društva u sezoni 1923/24. i 1924/25. godini, konstatuje se sljedeće: ,,Cetinjsko pozorišno društvo radi već dvije godine na buđenju pozorišnog života na Cetinju. Iako je Cetinje prije rata imalo stalno državno pozorište i relativno razvijen pozorišni život, ipak se nazad dvije godine moralo početi iznova. Iako smo se poslije rata našli u velikoj ujedinjenoj otadžbini, pozorišni život je morao početi s one tačke s koje je počeo nazad dvije-tri decenije. Diletanti su imali nezahvalnu dužnost da ponovo prelaze jednom pređeni put i da na svojim slabim rukama ponesu jedan teret koji pripada državi”. Država je ćutala.

Nakon gostovanja Pokrajinskog pozorišta iz Subotice (sa devet predstava), 1925, ljetnjih mjeseci 1926. i 1927. godine, na Cetinju je, u organizaciji CPD, gostovao i jedan od najznačajnijih srpskih glumaca i reditelja Mihailo Kovačević. Kovačević je i ranije bio na Cetinju. Od maja 1910. do juna 1911. bio je angažovan u ansamblu Kraljevskog crnogorskog narodnog pozorišta. Pozorišnu školu završio je nakon toga u Petrogradu. U međuvremenu igrao je na petrogradskim, pariškim i praškim scenama, na ruskom, francuskom i češkom jeziku. Na sceni Cetinjskog pozorišnog društva u Domu slobode Kovačević je odigrao Čehovljevu Labudovu pjesmu i Ibzenove Aveti. Za lik Osvalda koji Kovačević tumači u Avetima kritičar Narodne riječi Đorđe Gvozdenović–Jezerac kaže da je ,,reljefna studija”, a za Mihaila Kovačevića da je ,,talentovan glumac sa dobrom školom u kojoj je uticaj Hudožestvenika bio vrlo jak i uz to dobar poznavalac ovog velikog norveškog pisca”. U ovim predstavama, koje je Kovačević inače igrao po evropskim scenama u svojoj režiji, na različitim jezicima i sa promjenljivim partnerima, učestvovalo je i nekoliko cetinjskih glumaca.

Od decembra 1927. ansamblu se priključuje i Špiro Mugoša (1904-1942), koji će u narednoj deceniji postati jedan od značajnijih crnogorskih pozorišnih animatora, glumaca i reditelja između dva svjetska rata. Istina, na Cetinju nije igrao neke značajne uloge, ali će se u Cetinjskom pozorišnom društvu inficirati virusom teatra i tu će groznicu prenijeti u Podgoricu gdje će od 1930. preuzeti da vodi gradsko Pozorište Napredak.

Glumac i reditelj Ljubomir Tamindžić, doajen crnogorskog pozorišta, vjerovatno najistaknutiji predstavnik stare cetinjske pozorišne škole, proslavio je 1927. godine, ulogom Hasan-age u Ogrizovićevoj Hasanaginici, dvadeset i pet godina glumačkog

Naredne (1928) godine još jedan član CPD, Đoko Begović, proslaviće četvrt vijeka glumačkog rada ulogom Mora u Šilerovim Razbojnicima. U ovoj predstavi kao gošća učestvovala je glumica kotorskog Pozorišno-muzičkog društva Bokelj, gospođa D. Bareze.

Samo nekoliko neđelja nakon premijere Razbojnika na Cetinju gostuje kotorsko muzičko pozorište Bokelj sa Kalmanovom operetom Jesenji manevar u kojoj je učestvovalo 60 izvođača. Ovaj kotorski teatar je dvije godine ranije gostovao na Cetinju sa predstavama Madam Mongoden i Ženidba. Inače, te 1928. godine na Cetinju gostuju i tursko Teatralno društvo Kepreslijan iz Carigrada, koje je u Grand hotelu prikazalo predstavu Korado i pozorišna trupa Tilis iz Praga koja je u Domu slobode prikazala četiri predstave.

Cetinjsko pozorišno društvo je gostovalo u Podgorici i Nikšiću sa predstavom Zona Zamfirova po tekstu Stevana Sremca.

No, Pozorište sve to vrijeme muče problemi kako da nastavi rad bez stalnog finansijskog oslonca. Vido Latković u cetinjskom almanahu Južnjak iz 1926. piše: ,,Jedan od glavnih uslova za uspješan rad pozorišta jeste materijalna obezbijeđenost. Pozorište u Crnoj Gori, međutim, ima tu zlu sudbinu da ga država ne pomaže koliko može i koliko bi trebalo”.

Ni tri-četiri godine nakon drugog reorganizovanja i početka ozbiljnog i kontinuiranog rada, Cetinjsko pozorišno društvo, iako je objektivno obavljalo tu ulogu, još nije bilo proglašeno za oblasno pozorište. Uprkos naporima koje su u realizaciju te ideje uložili njeni promoteri, cetinjska intelektualna elita i pozorišni stvaraoci – brigu o njemu država nije uzimala na ozbiljan i dosljedan način. Pomoć iz državnog budžeta bila je povremena i neujednačena, u svakom slučaju nedovoljna. Česte su, na sreću, donacije građana i istaknutih političkih ličnosti kojima ovo pozorište uspijeva da održi svoj rad. U štampi i godišnjim izvještajima pominju se darodavci. Tako, na primjer, Narodna riječ donosi informaciju da je dr Voja Marinković, ministar inostranih djela Kraljevine Jugoslavije, darovao Cetinjsko pozorišno društvo sa 25.000 dinara.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (II): Dvije dukljanske vladarke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Kosara Teodora VOJISLAVLJEVIĆ
bugarsko/makedonsko carstvo krajem X vijeka – 1016, Manastir Sv. Marije/Ostros, Duklja/Crna Gora Dukljanska knjaginja, princeza bugarsko/makedonska.

Najmlađa šćer slovenskog cara Samuila (kojega svojataju i Bugari i Makedonci), supruga kneza Vladimira Dukljanskog.

Krajem X vijeka prostorima Balkana vladale su dvije države – Bugarsko carstvo i Vizantija, koje su među sobom bile u miru, sa sporadičnim ratovanjima. Na prostoru između Jadranskoga mora i Skadarskoga jezera nalazi se kneževina Duklja koja je bila vizantijska tema.

Dukljanski knez Vladimir vladao je Dukljom od 970. do 1016. godine. Dvorac mu je bio na prostoru Skadarskoga jezera u mjestu Ostros i Koštanjice (današnji toponim „Kraljić”).

Prema Ljetopisu Popa Dukljanina: „…Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru”. Sahranjen je u Crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. To je bila porodična zadužbina – crkva posvećena Uspenju Bogorodice.

Osnivač Manastira bio je knez Vladimir, prvi dukljanski svetitelj, Sveti Vladimir Dukljanski, koji je prema zapisivanju vizantijskoga istoričara bio „miroljubiv i pravedan, pun vrlina”. Njegov se kult, osim u Duklji, poštovao u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj.

Prema legendi (Ljetopis Popa Dukljanina) u ratu sa carem Samuilom, 997. godine, Vladimir je zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.

Najmlađa šćer cara Samuila, Kosara, zaljubljuje se u kneza Vladimira i kaza ocu da će skočiti u jezero ukoliko se ne uda za Vladimira.

„U tamnici ga je upoznala Samuilova kćer Kosara, viđela da je lijep i saznala da je vladarskoga roda, pa je uspjela ubijediti oca da joj ga dâ za muža i da mu vrati državu”.

Vjenčali su se i živjeli u dvorcu nedaleko od Manastira Prečista Krajinska na Skadarskome jezeru.

Cara Samuila nasljeđuje Vladislav, koji na prevaru dozove kneza Vladimira u Prespu, i ubije ga na vratima crkve. U tom momentu knez Vladimir imao je drveni krst u rukama s kojim je i sahranjen u Prespi.

Kosara, Vladimirova supruga, prenosi njegovo tijelo u Manastir Prečista Krajinska. Donosi odluku da se više nikada ne uda, zamonaši se i umre u Manastiru. Sahranjena je, prema sopstvenoj želji, u dno nogu kneza Vladimira.

Time je pokazala odanost i veliku ljubav prema Vladimiru čovjeku i prema Knezu dukljanskom i Duklji kao kneževini.

Crnoj Gori je ostavila najljepšu ljubavnu priču koja živi u legendama do danas.

 

Jakvinta od Barija VOJISLAVLJEVIĆ dukljanska/zetska/crnogorska kraljica, napuljska princeza.

Jakvinta Vojislavljević (Jakvinta od Barija) rođena je oko 1060. godine u Bariju, tadašnja Kraljevina Napulj. Bila je supruga Bodina Vojislavljevića, čija je vladavina dovela Zetu do najsnažnijeg razvoja.

O njenom uticaju i vladavini doznajemo iz djela „Kraljevstvo Slovena” – djela koje ima dvije linije: hroničarsku (rodoslovnu) i pripovjedačku. Za nas je ovđe od važnosti cjelina: „Bodin i njegova žena i braća”.

Jakvinta od Barija ili Jakvinta Dukljanska bila je kraljica Duklje od 1081. do 1130. godine. Jakvinta nije samo vladala i uticala na Bodinove odluke. Njene savjete tražili su svi Vojislavljevići, izuzev Branislava. Zato je on postao meta i kamen spoticanja.

Kao književni lik, Jakvinta je predstavljena kao originalna i složena ličnost. Njen lik se očituje kroz niz zamršenih postupaka u kojima se ona pokazuje prije svega kao majka, a potom vladarka. Stoga se i plaši Branislava i njegovih sinova. Plaši se potčinjenosti i poraza. Njena ličnost je dramatična.

Književnu ličnost prate istorijski izvori koji potvrđuju da je vladavina Jakvinte okarakterisana kao veoma loša. I dok je bila supruga kralja Bodina, nametala je svoje interese.

Jakvinta je nastavila da vlada nakon Bodinove smrti. Kada je Mihalj Vojislavljević stupio na prijesto, brzo je bio i zbačen zbog Jakvintine zlobe. Umjesto Mihalja postavljen je Dobroslav koji je, radeći za korist Jakvinte, radio protiv naroda i ubrzo se našao u okovima.

Potom je Bodinov bratanac, Vladimir, došao na vlast. Đorđe se sa svojom majkom kraljicom Jakvintom suprotstavio kralju Vladimiru i raškom uticaju u Duklji. Vladimira je kraljica otrovala i tako došla do cilja – da njen sin Đorđe postane kralj Duklje.

Đorđe je 1118. godine postao kralj, ali se njegova vladavina završila te iste godine, s vlasti ga je svrgnula vizantijska ekspedicija.

Jakvinta i njeni sinovi bili su protiv ujedinjena s Raškom i u toj borbi nijesu prezali ni od čega. Jakvinta je uhvaćena u Kotoru i poslata u Carigrad đe je ostala do smrti.

(Nstaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (I): Primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Monografija „Žene u Crnoj Gori“ urađena je sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Ovim istorijskim pregledom prikazujemo činjenice o ličnostima koje portretišemo.

Poseban akcenat ove publikacije stavljen je na originalne portrete – ilustracije žena, a neke naše žene su prvi put dobile vidljiv lik, na osnovu dostupnih zapisa o njima. Kao autori i priređivači, trudili smo se da monografiju učinimo razumljivom i dostupnom svima, bez obzira na uzrast ili pol.

Knjiga „Žene u Crnoj Gori“ prije svega je identitetska priča, a nakon toga i emancipatorska u smislu borbe za prava žena u društvu.

Ovaj odabir portretiranih žena predstavlja naš autorski doprinos u sagledavanju milenijumskog trajanja Crne Gore kroz žensko postojanje i njen nepobitan uticaj na razne istorijske tokove. Ovo su primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom.

Odabrali smo i one žene koje su iz drugih sredina gradile crnogorsko društvo, a tu su i naše Crnogorke koje su svojim talentom i djelovanjem gradile i emacipovale sredine u kojima su živjele.

Zastupljene su i žene koje su bile prve u nečemu, ne samo kod nas nego i u svijetu, i mi ih ovom knjigom stavljamo u naš istorijski i kulturni kontekst.

Naš je cilj i želja da motivišemo i ohrabrimo savremenu ženu da slobodno i hrabro nastavi borbu za lični i društveni progres i da pri tome imaju svijest da je ta borba istorijski kontinuitet.

Knjigu posvećujemo svim ženama na putu modernog i emancipatorskog djelovanja u svim sredinama.

TEUTA 231-228. p.n.e.

Ilirska kraljica Teuta, vladala je od 231. godine p. n. e. do 228. godine p. n. e. Njena vladavina zapravo je bila u znaku regent-vladavine umjesto maloljetnog posinka Pinesa, a nakon smrti njenog muža Agrona, koji je vladao od 250. godine p. n. e. do 231. godine p. n. e, za čije je vladavine Ilirija bila na vrhuncu moći.

Kraljevstvo Ilira prostiralo se od rijeke Neretve na śeveru do rijeke Aous (Vjosa, Albanija) na jugu. Teuta je vladala iz Skadra, ilirske prijestonice. uz pomoć savjetnika kralja Agrona.

Za vrijeme vladavine Teuta je pokušala da proširi kraljevstvo osvajanjem preostalih grčkih kolonija i djelova Epira. Početak njene vladavine obilježili su napadi i pljačkanje savezničkih brodova. Mornarica i vojska napale su Elidu i Meseniju na Peloponezu 230. godine p. n. e, iskrcali se u Epir i osvojili Foiniku. Epirani su prihvatili savez sa Kraljevstvom Ilira, dok je Rim poslao braću Korunkami da pregovaraju s Teutom.

Regentkinja Teuta naređuje svojoj gardi ubistvo rimskog izaslanika, o čemu je pisao Polibije koji je i zabilježio Teutin odgovor izaslanicima: ,,Kraljevima ne dopušta zakon da sprečavaju Ilire da se na privatan način obogate plodovima mora”.

Godine 229. p. n. e, kraljica Teuta naredila je napad na Krf. Iliri su osvojili ostrvo, a zapovjednik garnizona postao je Demetrije Hvarski.

Iste godine otpočeo je Rimsko-ilirski rat. Rimljani su prvo napali osvojeni Krf. Nije poznato da li je Demetrije Hvaranin (Demetriusa) izdao Teutu ili se jednostavno predao, ishod toga napada bio je poražavajući za Teutu. Rimljani su osvojili Krf, a Demetrije Hvaranin je zapovijedao Ilirima, oženio je Triteutu (prvu ženu kralja Agrona), oduzeo vlast Pineusu. Rimska vojska osvajala je dio po dio Ilirskog kraljevstva i došla do Skadra. U međuvremenu, Teuta se sklonila u Rhizon (Risan).

Na proljeće 227. godine p. n. e. prihvatila je poraz, odstupila s prijestola i pristala na uslove mira. Ilirsko kraljevstvo je opstalo, ali je teritorijalno bilo ograničeno na dio oko Skadra.

Vjeruje se da je utvrđenje koje se nalazi na ostrvu Svetcu, hrvatskom dijelu Jadranskog mora, pripadalo ilirskoj kraljici Teuti, stoga se i zove Krajicin, odnosno Teutina kula ili Teutin grad.

Prema legendi, kraljica Teuta je nakon brojnih pohoda svoje gusarske flote u Jonskom, Egejskom i Jadranskom moru, sakupila veliko bogatstvo. Bila je veoma mudra, pa se skrasila u tvrđavi iznad Risna u Bokokotorskome zalivu. Kad su rimske imperije zapośele Risan i otvorile kapije grada i njene tvrđave, Teute više nije bilo. Prema jednom kazivanju, Teuta se bacila sa stijene brda Orjen iznad Risna, dok je prema drugim kazivanjima, nastavila da živi u brdima iznad grada.

(Nastaviće se)
Ilustracija: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

GOVOR SRETENA PEROVIĆA PRILIKOM DODJELE AKADEMSKOG ZVANJA DOCTOR HONORIS CAUSA (II): Nemam povjerenja u budućnost društva koje nudi samo božanstvo kapitala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa. Monitor prenosi riječi zahvalnosti koje je tom prilikom uputio Perović

 

Veliki crnogorski pjesnik Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), poglavar autokefalne Crnogorske crkve i Crnogorske Države, jedan od najvećih evropskih pjesnika XIX vijeka, mnogo je polagao u duhovno zdravlje svojega malobrojnog crnogorskog naroda. On nije završio visoku školu, ali je bio univerzalno obrazovani duhovnik i poliglota, mislilac i modernizator svoje malene, sa svake strane ugrožavane Države. A prije svega bio je genijalni pjesnik.

Po svojoj suštini, po svojoj prirodi lirska poezija je bliska snovima. Ma koliko da formalno traje treptaj zagonetna mistika sjenije,  (sa više ili manje stihova), lirska pjesma odražava samo jedan kreativni, jedno magnoveno duševno ili misaono stanje, ponekad i ambivalentnog smisla. Ne samo zato, njene metafore i druge stilske figure djeluju prisnije ako su prožete semantičkom ili kontekstualnom sumaglicom, kao da su upravo potekle iz pretkomora sna. Lirska poezija nije obavezno zagonetka, ali i kad je čine jasne riječi i njihov uobičajeni, prirodni međuodnos – pjesma i tada jeste. Stara je istina da bez mistike, makar i u sasvim blagom stanju, nema trajnije poezije. Nekad, u mojoj mladosti, u doba jugoslovenskog, mekšeg socijalističkog realizma – i sama riječ mistika bila je žigosana. Ali, ako za nju nije bilo blagonaklonosti u „teoriji“, ona je imala svoj udio u pjesničkoj praksi – čak i kod onih koji su pjevali samo o srećnom društvu i još srećnijoj budućnosti. Misterioznost riječi  sama po sebi je neke vrste poezije. Pjesnik, dakle, nije misterija, poezija uglavnom jeste. Kako nastaje pjesma, zašto nastaje pjesma, kad je najbolji trenutak da se zapiše pjesma, ili pojedini stih neke u tren izgubljene, nestale  neke pjesme – to nijesu odgonetnuli ni autori koji su doživjeli duboke godine i još vide svijet u slikama, u metaforama, u sunčevom spektru emocija.

Vraćam se na početak ovog zapisa. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA. Više takvih ili sličnih, apstraktnih a frekventnih riječi – Vjera, Ljubav, Istina, Pravda i slično – pokazuju da su svi pravi pjesnici, pjesnički zavjerenici – neke vrste vlasti, i sama vlast, kakav je bio naš Njegoš, kakav je bio Gete, kakav je moj Sengor, a naš danas.

Nijesu, naravno, svi pjesnici blage naravi, humanisti, altruisti, pacifisti; neki su bili ili jesu i antihumanisti – militaristi, pučisti, nacisti, šovinisti, fašisti, pa i teroristi – ne samo riječima no i djelima, ali ja i njih vidim kao metafore zla koje su prolazne kao i naši životi.

Ne vjerujem u trajnu nadmoć materijalnog bogatstva, kao što ne vjerujem ni u zagrobni život, ali u mom narodu, u Crnoj Gori, kroz mučne vjekove oslobodilačke borbe crnogorskog naroda – POEZIJA, ona usmena, ona borbena, ona mobilizacija, ona epska, često opora ali i viteška, poezija-tovanja, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda… južnoslovenski narod – sve do modernih vremena. A da li će moji sunarodnici nastaviti tu vitešku tradiciju, zasnovanu na obilju ideala, a na premalo ili nimalo kapitala ? E, to već nije samo stvar poezije, a jeste stvar moralne kondicije.

Zbog svega toga, i bez toga, nemam povjerenja u pjesnike bez NADE i morala, ni u budućnost društva koje nudim samo božanstvo kapitala.

Visokopoštovani gospodine rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uzorni studenti, uvažene kolege i dragi prijatelji – svima vama još jedno trajno HVALA!  Svima vama još jedno trajno HVALA!

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo