Poslije više od pet godina istraživanja, Vašington je konačno izašao sa Izvještajem senatorskog komiteta o upotrebi torture od strane CIA. Izvještaj je potvrdio ono što su brojne organizacije za zaštitu ljudskih prava i borbu protiv torture ranije isticale – CIA je tokom ispitivanja osumnjičenih za terorizam nakon napada 11. septembru 2001, koristila nedozvoljene metode po takozvanim crnim zatvorima od Gvantanama do Poljske, od Avganistana do Litvanije i Rumunije.
Primjeri brutalnosti su zapanjujući. U Izvještaju na 6.000 stranica navodi se da su zatvorenici seksulano zlostavljani, držani izolovani na ekstremno malom prostoru, da su u ćelijama često bili u potpunom mraku, vezani, mučeni nepodnošljivom bukom, simuliranim davljenjem, uskraćivanjem sna i po 180 sati… Ovakvim, kako u Izvještaju kažu pojačanim metodama ispitivanja, ili preciznije mučenjem bilo je izloženo najmanje 119 ljudi.
Amerika je još 1994, ratifikovala Konvenciju o zabrani torture i prema međunarodnom pravu za torturu bi se moralo odgovarati. Tokom mučenja dva zatvorenika su umrla. A jedan od prvih koje je CIA uhapsila, član Al Kaide, više od 80 puta podvrgnut je takozvanom simuliranom davljenju.
U Izvještaju se zaključuje da su tehnike bile znatno brutalnije od onih kako ih je CIA prikazivala, da nije bilo nadzora, da je CIA obmanula članove Kongresa i Bijele kuće o efektima, da su viši zvaničnici CIA sprečavali istrage i pokušaje zaustavljanja brutalnih tehnika, da CIA nikad nije iznijela listu onih koji su uhapšeni i podvrgnuti torturi, da je najmanje 26 zatočenika nepravedno držano u zatvoru, te da su funkcioneri CIA novinarima dostavljali podatke u kojima su preuveličavali svoje uspjehe, da bi pridobili podršku javnosti.
Nakon Izvještaja stigle su reakcije iz velikog dijela zemalja koje su kritikovale Sjedinjene Države. Neki su isticali da bi sve to moglo inspirisati nedemokratske vlasti širom planete i ekstremističke grupe da pojačaju torturu i nedopustive metode mučenja.
Podstaknuta je i živa diskusija u Americi, koja je jedno vrijeme zatvarala oči, a neki su čak metode korištene u crnim zatvorima pravdali nacionalnom sigurnošću i interesom, tom omotu u koji se svaki zločin može zaviti. Tvrdilo se i da je ispitivanje CIA dovelo do hapšenja Osame Bin Ladena, što je bila samo još jedna od manipulacija i obmana.
Dio onog što je izneseno u Izvještaju senatorskog komiteta, bilo je već poznato. Manfred Novak, specijani izvjestilac Komisije UN za ljudska prava objavio je još 2006. godine izvještaj o Gvantanamu. Evropski sud za ljudska prava osudio je Poljsku zbog mučenja dvojice zatvorenika. Slične presude mogle bi biti donijete i za neke druge evropske zemlje koje su svoje zatvore otvorile Amerikancima za mučenja. Sada se bivši poljski predsjednik pravda da ništa nije znao o torturama sprovedenim na njegovoj teritoriji.
Manfred Novak smatra da bi zbog svega što se desilo trebalo da odgovaraju bivši predsjednik SAD Džordž Buš i njegov ministar odbrane Donald Ramsfeld. I drugi zaštitnici ljudskih prava insistirali su na odgovornosti Buša i Ramsfelda. Buš je Izvještaj dočekao prilično mirno, navodeći da on nije bio upoznat sa metodama koje su korištene.
Dobro je što je Amerika smogla snage da sačini ovakav Izvještaj, uprkos brojnim protivljenjima u Kongresu i Senatu. Za to je najzaslužniji Barak Obama, koji je još u prvoj predsjedničkoj kampanji isticao da će jedan od njegovih zadataka biti da se razmrsi mračno klupko Gvantanama.
Visoki komesar UN za ljudska prava Zeid Raad el Husein poručio je da se mora suditi svim američkim zvaničnicima i agentima CIA koji su odobrili i sproveli torturu. ,,U svim zemljama – ako neko počini ubistvo, sudi mu se i završi u zatvoru. Ako siluje ili pljačka, sudi mu se i završi u zatvoru. Ako neko naredi, omogući ili počini torturu – što je priznato kao ozbiljan međunarodni zločin – ne može mu se jednostavno omogućiti nekažnjivost zbog političke podobnosti”, rekao je Zeid Raad el Husein.
Sada je ključno da li će Obama, da li će Amerika ići dalje – ili će zločini koji su počinjeni u ime nacije ostati nekažnjeni zbog političke podobnosti, kao toliko puta do sad u toliko zemalja svijeta.
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ