Uspostavljeni sistem  traje i ako ne funkcioniše. Tako se gubi nada  u mogućnost društvenih promjena smjenom vlasti. To je opasno stanje. Vodi u sunovrat

Dok čekamo da neko od nadležnih ponudi odgovore, prinuđeni smo da nagađamo:

Da li će se radovi na rekonstrukciji magistralnog puta Tivat – Jaz (započeta u avgustu 2023., bez građevinske dozvole) okončati prije nego saznamo ishod tendera za davanje u zakup aerodroma u Tivtu i Podgorici (raspisan 2019.)?

Je li veća vjerovatnoća da se vodom sa Mareze napoje žedna usta stanovnika budućeg naselja na Veljem brdu od mogućnosti da se otpadne, odnosno kanalizacione, vode sliju iz septičkih jama prvih zgrada obećanog „crnogorskog sna“ i zagade vodoizvorište?

Postoji li forenzička metoda kojom bi se dalo utvrditi da li je nedavna posjeta potpredsjednika Vlade Nika Đeljošaja SAD  bila privatna ili službena? Ili da ustanovi u šta spada ono kad premijer preko Atlantika otputuje službeno pa veći dio posjete provede družeći se sa bratom?

Kad bivši premijer Srbije dođe da u ime predsjednika Srbije preuzme odlikovanje koje mu je dodijelio jedan od dva ovdašnja mitropolita SPC i pri tome, nenajavljeno i bez dozvole, sleti na beranski aerodrom koj nije u funkciji – da li je to diplomatija, ili ovlaš zakamuflirano obilaženje provincije srpskog sveta?

Mogli bi se još ovakvim čudima čuditi.

Nadležni nas ubjeđuju da će turistička sezona biti kao prošlogodišnja. To znači -osrednja ili loša. A gostiju je manje, dok oni koji dođu ostaju kraće od prethodika. Policija ne želi preuzeti  odgovornost za novu seriju ubistava u desetogodišnjem ratu crnogorskih narko klanova. Vrhovni državni tužilac neće pred parlamentarni odbor pošto, kako im je otpisao, nijesu nadležni. Moguće je, skoro nekažnjeno (prekršajna prijava), premlatiti predsjednika opštine ako nadležni percipiraju da su  motivi lične a ne političke prirode.

U opticaj je puštena ideja, navodno podržana od dijela uticajnog diplomatskog kora, da  DPS u vladajućoj koaliciji sa PES-om zamijeni ZBCG i, ukoliko bi se protivili tom modelu, Demokrate.

Na čemu se zasnivaju očekivanja da bi takva vlast bila „reformskija“ i „evropskija“ od aktuelne?  S Briselom na usnama pravljena je vlada URA-SNP-DPS-SDP. Kao i ona prethodna, „ekspertska“. U kojoj neki nijesu bili ni elementarno verzirani u povjereni posao, dok su im  podršku najljuće uskraćivali  oni koji su ih formalno izabrali.

Podaleko je za nama  prva smjena vlasti glasačkim listićem u istoriji Crne Gore. Samo odgovor na dva pitanja znamo.  Da li je, u međuvremenu, DPS postao drugačiji? Nije. Da li su se aktuelni pokazali kao brižni nasljednici pravila DPS vladanja? Jesu.

Ideja da se izvršna vlast „parceliše“ i podijeli članicama vladajuće koalicije, daje očekivane rezultate.  Srećni dobitnici sada se ljute kada neko zađe u njihov atar. Svaku kritiku doživljavaju kao gaženje volje naroda.

Valjda su glasači željeli da baš Demokrate, i samo oni, kontrolišu kompletan sistem bezbjednosti. Koliko god se, dijelom i zbog njihovog neznanja, nesnalaženja i tvrdoglavosti, osjećali nebezbjedno. Da turizam, urbanizam i saobraćaj, od resornih ministarstava do Morskog dobra, bude povjeren  članicama koalicije Za budućnost Crne Gore. Makar to značilo da se izrovanim putevima ne može stići do plaža koje su, u sred sezone, neuređene i nebezbjedne. Ili zatvorene.

U  modelu parcelisanja, državnim finansijama upravljaju kadrovi PES-a. Rezultat je  ispod njihovih najava i naših očekivanja. Sa tendencijom daljeg pogoršanja i proizvodnje krize u kompletnom sistemu. Manjinske partije čekaju buduće izbore i nove/stare partnere u vječitoj vlasti.

Nešto  treba mijenjati ako ne želimo da završimo tamo gdje smo krenuli. Prvi bi korak mogao biti formiranje koncentracione vlade sa jasnim ciljevima, sredstvima i mjerljivim zadacima. Nema garancija da bi takav pokušaj uspio da vrati Crnu Goru na kolosjek  koji vodi u budućnost. Zato je izvjesno: bez promjene postojećeg modela funkcionisanja vlasti ne možemo naći izlaz iz lavirinta u kome smo zarobljeni.  Uspostavljeni model traje i ako ne funkcioniše. Tako se gubi nada  u mogućnost društvenih promjena smjenom vlasti. To je opasno stanje. Vodi u sunovrat.

Zoran RADULOVIĆ

Među vještinama koje su oslobodioci preuzeli od DPS prethodnika našla se i ova:  pritaji se poslije svakog nepočinstva u kom si zatečen, dok naredno, po pravilu  veće, ne zaokupi pažnju javnosti

Evo desetak dana čekamo da se bilo ko iz izvršne, zakonodavne ili sudske vlasti glasne povodom niza očiglednih neregularnosti koje su pratile izbor dobitnika ovogodišnje Trinaestojulske nagrade. Od žirija neupućenog u propisana pravila, preko kontroverzi oko (ne)postojeće knjige i njenog autora – srećnog dobitnika, do policijske brutalnosti pred Vilom Gorica tokom uručenja nagrada. Uzalud.

I nije slučajan taj muk. Među vještinama koje su oslobodioci preuzeli od DPS prethodnika našla se i ova:  pritaji se poslije svakog nepočinstva u kom si zatečen, dok naredno, po pravilu  veće, ne zaokupi pažnju javnosti.

Skoro da se više i ne pominje kako je Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine usvojen uz grubo kršenje procedura i zakonskih normi. Na javnu raspravu ponuđen je dokument suštinski drugačije sadržine, poslanici su se izjašnjavali o prijedlogu koji im je prezentovan bez neophodne prateće dokumentacije i sve je prošlo. Sve može –većina su.

Neustavno smjenjivanje sutkinje Ustavnog suda? Pa to je bilo još prošle godine. Nakon dimnih bombi u parlamentu, dva mjeseca su dogovarali pitanje za Venecijansku komisiju. Četiri mjeseca čekao se odgovor. Sad se čeka  da odluče šta da rade s njim. To će, sva prilika, potrajati. Kao izbori u Šavniku. A ni oni u Kotoru, ne treba zaboraviti, nijesu završeni.

Sedam mjeseci nakon drugog masovnog ubistva na Cetinju, članice NVO ANIMA obratile su se premijeru i ministru zdravlja. Direktno: „Namjera vam je da mentalno zdravlje Crne Gore ostane u mraku, doslovno u mraku: netaknuto reformama, netaknuto programima, netaknuto stvarnim ljudima“. Uz osvrt na nedavno predstavljeni Program za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja. „U tom papiru nema žrtava, nema Medovine, nema 1.januara, nema trauma, nema ni minumum političke volje da se problem traumatskih doživljaja sanira, a nema ni pacijenata, ni savremene psihijatrije, ni psihoterapije u Crnoj Gori“. U pitanju je, konstatuju autorke pisma, „marketinški proizvod bez reformskih sadržaja, bez integriteta i najvažnije, bez stvarnosti“.  Muk.

A stvarnost vladajućih?

Ona kaže da će tužilaštvo moći da nastavi istragu protiv predsjednika opštine Nikšić Marka Kovačevića, pošto ga više ne štiti poslanički imunitet. Odnosno, volja predsjednika parlamenta i njegovih koalicionih partnera da poslanike vladajuće većine sačuvaju od pravosuđa tako što se neće izjašnjavati o zahtjevima za skidanje imuniteta.

Zato bi se Milan Lekić, Kovačevićev nasljednik u poslaničkim klupama, takođe funkcioner NSD mogao zaštititi imunitetom. Protiv njega je pred Osnovnim sudom u Pljevljima pokrenut postupak zbog udesa koji je izazvao vozeći pijan.  Pet mjeseci nakon što je novčano kažnjen, takođe zbog upravljanja (službenim ) vozilom sa viškom promila. Lekić tvrdi da se tokom postupka neće pozvati na poslanički imunitet ali, kaže, neće ni od novih kolega u parlamentu tražiti da mu ukinu zaštitu. Pošto se ne osjeća krivim, očekuje oslobađajuću presudu.

Istom se nada i Danilo Mandić. Nema tragova koji ukazuju na to da je njegov klijent pucao ili koristio luksuzni automobil iz voznog parka Skupštine Crne Gore, tvrdi Mandićev advokat. Striko Andrija zna šta radi, pa opozicija može samo da gunđa . Tipa: gori ste od nas dok smo bili na vlasti.

Milan Knežević postao ekonomista. Izračunao da se NATO  ne isplati. “Država koja nema završene auto-puteve, savremene bolnice, funkcionalne domove zdravlja, škole i vrtiće, sada proslavlja novih 460 miliona eura izdatka za NATO, i to uz zahvalnost jer nam je učinjena čast da sve to platimo – iz novih kredita”, sveo je zbir. I predložio referendum.

“Nismo nikome smetali da provodi NATO standarde, ali sada tražimo da se građani direktno izjasne da li žele da 460 miliona eura ide u vojnu alijansu, ili postoje pametniji načini da se taj novac uloži”, poručio je Knežević. Zanemarujući da taj novac, ne danas/sjutra nego u budućnosti, ne ide u vojnu alijansu nego će predstavljati ulaganja u Vojsku Crne Gore.  Ili je baš u tome problem?

Obilježena je 30. godišnjica genocida u Srebrenici. Što se tiče crnogorskih vlasti: bila i prošla. Dovoljno je pogledati sastav vladine delegacije u Potočarima da bi se razumjelo: tradicionalno crnogorsko društvo uspješno se transformiše. U  besprizorno.

Zoran RADULOVIĆ

Opet se ideologija zla i tla pokušava nametnuti kao dio “tradicije” koju valja slijediti i njegovati.  Na Tompsonovom koncertu u Zagrebu, na Mandićevom posijelu u Vili Gorica. Izvođači i laureati su statisti na široj slici. Na njoj nema mjesta za Srebrenicu

Kad meso pred pripremu zukne, neodgovoran kuvar doda bibera. Pokušavajući da začinom ubije vonj ustajalosti. Tako je i aktuelna vlast, onomad pred Vilom Gorica, biber sprejom pokušala da sakrije zadah svojih pobuda i zlih namjera. Uzalud.

U jednom su vladajući ostali dosljedni. U dvoje, zapravo. Od konstatovanja ostavki poslanika koji su postali ministri u Vladi Milojka Spajića, preko skraćenja mandata nepodobnoj sutkinju Ustavnog suda, tendera za zakup plaža, Odluke o usvajanju Prostornog plana, pa do izbora dobitnika Trinaestojulske nagrade – sve je urađeno nakaradno i mimo zakona. Sve više djeluje da se to radi ne samo s namjerom da se sopstvena vladavina olakša, več da se Crna Gora  unazadi. I unizi.

Tako je i ove rede prekršeno jasno pravilo da iz iste oblasti društvenog djelovanja može biti samo jedan dobitnik Trinaestojulske nagrade. Žiri je, vođen nekim drugim kriterijumima, izabrao tri dobitnika iz svijeta umjetnosti. Jedan, ovjenčan međunarodnom slavom (debitantski album Miloša Karadaglića bio je 28 nedjelja na prvom mjestu top-liste klasične muzike u Velikoj Britaniji…), drugi široj javnosti poprilično nepoznat (zna to biti usud likovnih umjetnika) i treći – odavno prepoznat.

Bećir Vuković istrajava u namjeri da unizi i okleveta Crnu Goru, njene stanovnike i institucije koji nijesu krojeni po njegovoj mjeri. Ta dosljednost nema granice. Za primjer: “Kad se pojavio prvi broj Monitora, u kafanama na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu bilo je opšte veselje”, piše Vuković u kolumni krajem 2020. godine. “Doduše, nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje!”

Kao što biva, pjesnika u odsudnom času krasi  kretivnost. Bećir Vuković ovih dana pada s nogu ubjeđujući javnost da je trinestojulskom nagradom ovjenčana knjiga ne dostojna date nagrade nego – zaista objavljena. Pri tom pokušava da sakrije kako su on i njegov izdavač – podgorički a ne beogradski ili novosadski – falsifikovali obavezne kataloške i bibliotekarske podatke. Ta vrsta kreativnosti ima nezgodan problem: podesna je za sprdnju. Andrej Nikolaidis: “Ako Bećir (Vuković) nije napisao knjigu to je veći doprinos crnogorskoj kulturi no da je napisao.”

Nas ovdje više zanima drugi aspekt iskazane stvaralačke kretivnosti  Bećira Vukovića. Onaj koji ga čvrsto povezuje sa aktuelnim vlastima. Ko god kaže da on ne zaslužuje nagradu taj širi “antisrpsku histeriju”, veli pjesnik, “Svi napadi na mene i vađenja iz konteksta, to su podmetanja jer se ne smije reći da Srbin ne smije dobiti Trinaestojulsku nagradu”. Baš.

Dođosmo tako do druge dosljednosti. Preciznije – tradicije. Sve što zapane novovladajuće, po dubini, širini i visini, to su oni odavno zaslužili. A kad, prigodom, budu uhvaćeni u kakvom nepočinstvu, dok falsifijuju, kradu, šire mržnju i veličaju zlikovce – to  nije njihov grijeh. To je: antisrpska histerija.  Ta kretivnost, provjereno, daje rezultat. Pa se, u našem malom kraju, ne vidi ono što bi moralo da se vidi, pa se ćuti o onome o čemu se ćutati ne smije. Ako hoćemo da ponesemo to teško ljudsko ime.

Srebrenica. Potočari. Trideseta godišnjica genocida. 8.372.  Civili, nestasali momčići, starci. Crna Gora tihuje žal i stid. I strah da bi se zlo moglo ponoviti. Ideolozi vlasti, danas kao i u vrijeme zločina, srde se na pomen genocida u Srebrenici. Tako se, kažu, njima pokušava nametnuti osjećaj kolektivne krivice. A oni krivicu ne osjećaju.

Istovremeno, veličaju ideologiju zločina koja je instruisala direktne nalogodavce i izvršioce srebreničkog genocida. I brojnih drugih zločina na ovim prostorima unazad 100 godina. Sa raznih strana.

Opet nam se ta ideologija zla i tla pokušava okameniti  kao dio “tradicije” koju valja slijediti i njegovati.  Na Tompsonovom koncertu u Zagrebu, na Mandićevom posijelu u Vili Gorica. Izvođači i laureati su statisti na široj slici. Na njoj nema mjesta za Srebrenicu.

“Djela ovogodišnjih dobitnika nagrade simbol su onoga što 13. jul treba da bude u 21. vijeku”, klikuje predsjednik crnogorskog parlamenta. Vonj devedesetih začinjen biber sprejom umjesto baruta. Da li je to budućnost kakvu zaslužujemo?

Zoran RADULOVIĆ